Mnogi roditelji se suočavaju s teškim pitanjima: kako objasniti djeci neizvjesnost i tugu koju osjećaju?

Gubitak imovine, stresni trenuci, gubitak dragih osoba, prijatelja te emocionalne i fizičke prepreke samo su dio onog čemu oni često svjedoče. Upravo zbog toga odlučili smo pristupiti ovoj temi na poseban način i konkretno ponuditi savjete kako razgovarati sa djecom.


Pronađite sigurno mjesto za razgovor  

Sigurno mjesto je mjesto u kojem se dijete osjeća opušteno. Razmislite koje bi to bilo mjesto: udoban kutak stana ili klupa u parku ukoliko je to mjesto koje dijete posebno voli. Važnost slušanja u ovim trenucima je veoma bitna. Dakle, slušajte ih bez prekidanja i pokažite razumijevanje. Dajte im do znanja da je u redu osjećati tugu, strah, ali i zbunjenost. Također, mlađa djeca možda neće moći jasno objasniti svoja osjećanja, dok će starija djeca možda imati potrebu da detaljnije objašnjavaju svoja iskustva.

 

Ovo je nekoliko pitanja koja mogu započeti i olakšati prvi razgovor na ovu temu:

• Kako se osjećaš danas? - može otvoriti razgovor i omogućiti djetetu da izrazi trenutna osjećanja.
• Možeš li mi reći šta se desilo tokom stresne situacije? - pitanje može pomoći djetetu da podijeli svoja iskustva bez pritiska.
• Kako si se osjećao/-la kada si vidio/-la sve što se desilo? - pitanje pomaže da se dijete fokusira na svoje emocije.
• Šta ti pomaže da se osjećaš bolje ili da nešto učiniš da ti bude lakše? - ovo može otvoriti diskusiju o potrebama i željama djeteta.

Važno je napomenuti da ako dijete pokazuje znakove stresa poput povlačenja, anksioznosti ili odbija da razgovara, ne trebate nastavljati s pitanjima. Ako se čini da su njihovi problemi ozbiljniji, potražite profesionalnu pomoć jer psiholozi ili terapeuti specijalizirani za rad s djecom mogu pružiti podršku koja je djetetu potrebna.


Aktivno slušanje  

Dok dijete priča koristite jednostavne rečenice poput "Znam i razumijem da ti je teško." ili "To je normalno osjećati."  Validacija osjećanja može biti ključna.


Igra i kreativnost kao pristup  

Mala djeca često bolje mogu pojasniti svoja osjećanja kroz neku vrstu igru. Dajte im bojice, papir ili igračke i potaknite ih da kreiraju ono što su doživjeli. "Možeš li mi nacrtati kako si se osjećao u tom trenutku?" je dobar primjer.
 

* * *  
Foto: pexels.com

Femicid, rodno motivisano ubistvo, najekstremniji je oblik nasilja nad ženama i djevojčicama i gotovo uvijek predstavlja posljednji čin dugotrajnog obrasca, a ne iznenadni impuls.

Kada se dogodi femicid, društvo ga često nazove tragedijom, šokom, iznimkom. Takve riječi zvuče umirujuće, kao da je riječ o nečemu rijetkom, neočekivanom, nečemu što se desilo uprkos svemu.

Ali onda otvorimo globalne izvještaje UN Women i UNODC-a i shvatimo da se isti obrasci ponavljaju u desetinama zemalja od Italije i Grčke, do Meksika, SAD-a, Australije i Bosne i Hercegovine.

Prema najnovijim podacima, svakih 10 minuta partneri ili članovi porodice namjerno usmrte jednu ženu.

To više nije izolirani slučaj što dodatno pokazuje hitnu potrebu za sustavnim rješenjem.     



UN Women i UNODC svake godine objavljuju podatke koji nam pomažu da razumijemo ono što se često sve do posljednjeg trenutka skriva iza zidova doma: činjenicu da je femicid širom svijeta najčešće završni čin dugotrajnog nasilja, a ne slučajan događaj.

U nastavku donosimo sedam ključnih globalnih činjenica koje pokazuju zašto femicid nikada nije pojedina priča, nego dio šire slike.

Više od 45.000 žena godišnje ubiju partneri ili članovi porodice  

Prema najnovijem globalnom izvještaju UN Women i UNODC-a, u 2023. godini više od 45.000 žena izgubilo je život od ruke osobe s kojom su živjele, dijelile prostor, svakodnevicu, djecu, kućne obaveze ili porodičnu historiju. To znači da je u djeliću svakog sata, negdje u svijetu, stradala žena čiji je život bio isprepleten s počiniteljem.

Ovo je isključivo broj ubistava zbog rodno motivisanog nasilja, kako ga UN Women definiše: “intentional killing with a gender-related motivation.”

I dok često zamišljamo da je ovakvo nasilje neočekivano ili iznenadni impuls, globalni podaci pokazuju suprotno. U ogromnom broju slučajeva, ovo je završni čin dugotrajnog, prepoznatljivog obrasca.

Najveći broj femicida dešava se u privatnim, a ne javnim prostorima  

Prema UN-u, između 55% i 60% svih ubistava žena događa se unutar kuće, stana, dvorišta, sobe u kojoj žive sa počiniteljem.

Ovakvi podaci naglašavaju ono što je često najteže izreći: mnoge žene stradale su tamo gdje su trebale biti najsigurnije. Dom, simbol topline i sigurnosti, globalno se pokazuje kao mjesto gdje se nasilje najviše akumulira, neprimjetno, tiho, bez svjedoka.

U pitanju nije daleka ili egzotična statistika. Ovo je godinama prisutan obrazac u svim regionima svijeta, potvrđen u Evropi, Latinskoj Americi, Aziji, Africi i to bez izuzetka.

Intimni partneri su odgovorni za većinu slučajeva često i do 70%  

Kada se govori o femicidu, često se nameće narativ o nepoznatim počiniteljima. Ali globalni podaci uporno ruše ovaj mit. U mnogim državama, posebno u Evropi i Latinskoj Americi, dva od tri femicida izvrši partner ili bivši partner.

To znači da:

• dugotrajne kontrole,

• ljubomore,

• izolacije,

• prijetnji,

• emocionalnog i psihičkog zlostavljanja

…nisu bračni sukobi, već prepoznatljivi elementi obrazaca koji na globalnom nivou prethode femicidu.

U više od polovine slučajeva postoje prethodni znakovi, prijetnje ili historija nasilja  

UN Women izvještaji naglašavaju da femicid rijetko dolazi bez upozorenja. U velikom broju slučajeva postoje prethodni incidenti, pozivi u pomoć, prijave, zdravstvene evidencije, razgovori sa prijateljima, komšijama ili porodicom.

Drugim riječima, femicid je globalno prepoznat kao eskalacija, a ne impulsivni čin.

Ovo je obrazac potvrđen širom svijeta i pokazuje koliko je narativ nije bilo znakova često netačan, proizašao iz neznanja.

Globalni trendovi pokazuju da broj femicida ne opada, čak ni u razvijenim zemljama

Često očekujemo da će razvijene zemlje imati niže stope femicida zbog boljih institucija, sistema socijalne pomoći ili zakona. Ipak, UN-ovi izvještaji pokazuju nešto neočekivano: broj femicida stagnira ili raste čak i u najbogatijim regijama svijeta.

Primjeri:

• Grčka: 200% porast u jednoj godini.

• Italija: konstantno visoki brojevi, uz kontinuirane proteste javnosti.

• Francuska: desetine slučajeva godišnje, uz snažne kampanje civilnog društva.

• SAD: stotine žena godišnje ubiju partneri ili bivši partneri.

Ekonomija, urbanost, obrazovanje ništa od toga ne garantuje sigurnost. Femicid nije problem nerazvijenih ili nestabilnih zemalja. On je globalni fenomen, duboko ukorijenjen u rodne norme i privatne odnose.

Statistike su uvijek niže od stvarnih brojeva, jer mnoge zemlje nemaju jedinstvenu definiciju femicida  

Mnoge države evidentiraju femicid kao ubistvo, zločin iz strasti, porodično nasilje, privatni sukob. Ne postoji globalno usaglašeno bilježenje femicida pa su prijavljeni brojevi minimum, a ne maksimum.

Zašto je važno da ovo nazovemo pravim imenom?

Kada femicid posmatramo kao šok, iznimku ili nešto što se ne dešava ovdje, gubimo iz vida činjenicu da isti obrasci postoje u desetinama zemalja sa različitim jezicima, kulturama i tradicijama, ali istim ishodom.

Podaci nam ne govore kako da osjećamo.

Podaci nam govore šta je istina.

A istina je da femicid nije privatna priča.

Nije iznimka.

Nije slučajnost.

To je globalni obrazac koji možemo razumjeti samo ako ga jasno vidimo i nazovemo ispravnim imenom. 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Grafika: Bonojur.ba