TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 11.6.2019.
Haris Suljović je zaljubljenik u hranu čije gastro avanture pratimo već više od dvije godine. Na svom blogu Take me to Food redovito dijeli jednostavne i ukusne recepte za pripremu svakodnevnih jela, a posebnu pozornost dobivaju burgeri.
Foto: Radoš Jovanović
Haris je istraživao koji su to sastojci ključni za burger koji će probuditi svačije nepce, zbog čega danas na njegovom profilu možete naći mnoštvo savjeta za pripremu koji će zadovoljiti ukus čak i onih najzahtjevnijih. Za sebe kaže da je osoba koja voli da proba nove stvari i recepte koji mu privuku pažnju, a mi smo odlučili saznati kako je započela njegova foodie priča.
Odmah na početku moramo priznati da u trenutku kada smo otvorili tvoj Instagram profil instant pomislili, ok, želimo sve s ovih fotografija. Kako se rodila tvoja ljubav prema hrani?
Hvala na tom lijepom komplimentu. Ljubav prema hrani u ovoj formi, nazvao bih je „sam sebi pravim jelo“ od srednje škole, s početka 2000-ih godina. Valjda kako osoba stari sve više i više želi sebi da ugodi, pa sam i ja tako krenuo da oblikujem svoje čulo okusa s mojim jelima. Iako u početku to nije bilo ništa specijalno, pizze, paste i sendviči, ali obzirom da sam htio nešto drugačije, bježao sam od standardnih recepata i tako je nekako krenula ta, sada bih možda rekao i posebna ljubav prema hrani.
Kako je izgledao tvoj put do titule 'burger specialist'?
Moram priznati da nije bilo lako, trebalo je pojesti tonu burgera (smijeh). U početku ta je titula bila samo prozvana, ali nakon što se nekoliko mojih prijatelja vratilo iz Turske, gdje su bili u restoranu poznatog Nusreta (Salt Bae) i rekli mi da je moj burger bolji od njegovog, to mi je samo dodatno potvrdilo tu titulu. Najviše me iznenadilo to što ja moje burgere kreiram u mojoj maloj kuhinji, i onda kada neko kaže da je bolji moj burger od lika koji ugosti najveće svjetske zvijezde, malo se čovjek iznenadi.
Svoj blog vodiš već više od dvije godine. Kako bi opisao sebe i svoj blog?
Da, blog je krenuo zvanično u aprilu 2016., a u maju 2017. sam se malo više fokusirao na burgere. Te tri godine rada bih najbolje opisao kao malu food revoluciju. Barem što se tiče burgera, jer se nekako burger scena počela da budi u Sarajevu, ali po sponzorisanim objavama na Instagramu, rekao bih i cijeloj BiH. Nadam se da je to dobar opis za blog, jedna mala food revolucija. Što se tiče mene, najlakše se mogu opisati kao ljubitelj odlične hrane, pogotovo burgera ili najjednostavnije rečeno najveći mogući gurman. Osoba koja voli da proba nove stvari, nove recepte koji mi privuku pažnju i osoba koja voli drugačije stvari.
Uz recepte za pripremu ukusnih burgera, ali i drugih brzih i ukusnih jela i slastica, često s pratiteljima dijeliš i preporuke domaćih craft piva koje vrijedi isprobati. Koje su ukrale najviše tvojih simpatija i zašto?
Craft piva je nešto najbolje što se desilo pivskoj industriji, to odmah moram reći i dodati da su najbolje jer ne ostavljaju nikakve posljedice jutro poslije. (smijeh) Od domaćih najviše simpatija mi je ukrao Gelender, zato sam i s njima pokrenuo saradnju.
Fantastično pivo s puno odličnih ukusa, baš jedna kvalitetna piva. Treba spomenuti i Gorštak, koji je stvarno odličan, tu je beogradska Dogma... Sve su to pive s posebnim okusima, koje su po meni mnogo kvalitetnije od industrijskih, iako ima i nekih odličnih industrijskih piva poput Daure, koja je jedno od najboljih gluten free piva. Moram dodati da, kada sam tek počeo piti craft pive, nisam mnogo istraživao pa sam uživao u onim što mi je prvo došlo pod ruku, ali s malo istraživanja, shvatio sam da su te pive ustvari lošijeg kvaliteta. Što stručnjaci kažu, što jeftinija piva, to i slabiji kvalitet.
Pišeš li sam recepte? Što je po tebi ključno za jelo koje će zaintrigirati sva nepca?
Da, recepte pišem sam, ali znam nekad raditi i neke rekreacije nekih viralnih recepata koje vidim na internetu, čisto ono da vidim što je to toliko viralno. Meni je iskreno najvažnije za jelo ljubav prema i hrani i samim sastojcima. Čisti dokaz za to su malo skuplji restorani, koji evo u mom slučaju ako pričamo o burgerima, naplate burger između 10 – 15KM, ali ti burgeri su loši i tu se vidi da nema dovoljno ljubavi prema hrani koju jedan (pogotovo u skupim restoranima) respektabilni kuhar pravi.
A što to se nalazi na tvom meniju kroz tjedan?
Kod mene je raspored slijedeći: ponedjeljak – meso, utorak – meso, srijeda – meso, četvrtak – meso, petak – meso, subota – salata s mesom, nedjelja – piletina (smijeh) šalu na stranu, uvijek pokušavam da balansiram. Često su tu razne salate, paste, pizze, neka zdravija jela, malo što se kaže i variva, a vikendom često znam malo eksperimentisati za doručak pa napravim slane američke palačinke i obične i neke zdravije verzije. Nekad, kao što spomenuh prije, napravim i nešto što vidim na internetu. Nedavno sam napravio pesto od rukole, koji me baš iznenadio koliko je bio dobar.
Koliko je zapravo izazovno samo kreiranje sadržaja (fotografija i YouTube videa)? Koliko je vremena potrebno za nastanak istih?
Ja volim kreativne poslove, tako da mi je drago što imam tu mogućnost da radim nešto kreativno što me upotpuni. Food blog je nekako najbolji kreativni posao jer šta god da napraviš to i pojedeš (smijeh) a sve je baš, baš ukusno i nije mi žao ako na video potrošim sat vremena pripremajući i snimajući, jer znam da će krajnji rezultat biti fantastičan. A obično osim snimanja, treba mi i nekih sat do sat i pol da montiram klip i malo sredim slike. U početku je to bilo mnogo duže, ali kako sam producirao preko 120 klipova, čovjek se usavrši i tako posao od dva sata postane posao od sat vremena.
Što bi preporučio svima onima koji će se tek uputiti u avanturu pokretanja vlastitog (gastro) projekta?
Od svih mogućih projekata ili blogova, najbolja stvar gastro. Tu je mnogo kreative, mnogo hrane koju ili pojedeš sam ili podijeliš s prijateljima. Meni je najljepše kada vidim moju ekipu kako se „davi“ burgerima i uživa. Tako da ako baš želite da se bavite hranom, treba vam mnogo kreativnih ideja, trebate znati i okuse koje planirate da sastavljate u jela i dobro oko za fotografisanje. Nažalost, treba i neka bolja kamera, koja će na što kvalitetniji način uhvatiti vaše kreativne ideje.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
