TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 7.2.2024.
Nikolina, djevojka iz Sarajeva koja je svoj drugi dom pronašla u Beču, ljubav prema kuhinji i putovanjima spojila je u jednu priču.
Njena strast prema kuhinji i novim okusima koje je otkrivala na brojnim putovanjima, probudili su joj maštu. Tako je odlučila te dvije ljubavi spojiti u jednu, kroz kreativne kulinarske radionice koje omogućuju polaznicima da na svoje tanjure donesu okuse svijeta.
Kreirala je mjesto na kojem ljude spaja jedan od najuniverzalnijih jezika – jezik hrane. Tu nije riječ samo o kuhanju, već o dijeljenju priča, svjetskih kultura i ljubavi prema kulinarstvu.
Nikolina je putnica koja na svojim avanturama otkriva nove okuse i tehnike kuhanja, koje sada želi podijeliti s drugima. Prva radionica u nizu bila je malo „putovanje“ u Maroko - prilika za polaznike da nauče raditi autentična jela te zemlje. Nikolina je prije toga istražila Maroko i kao na svim svojim putovanjima, skupila iskustva i recepte od lokalaca te ih potom prilagodila svome ukusu.
Sve o tome kako je došla na ovu ideju, kako je prošla prva radionica, ali i o tome planira li neku radionicu ovdje kod nas, otkrivamo kroz naš razgovor s Nikolinom. Trebate li inspiraciju za nove kulinarske avanture, ovaj tekst donosi upravo to.
Nikolina, vašu ljubav prema putovanjima i hrani koju kušate na istim, odlučili ste prikazati putem kulinarskih radionica. Možete li nam reći više o tome kako ste došli na tu ideju?
Konkretna ideja i finalni korak da zaista zakažem i održim radionicu, desio se na posljednjem, novogodišnjem putovanju, u Atini.
Atina kao Atina nije bila inspirativno ključna, inspiracija i znanje koje mogu podijeliti sa ostalima se nakupljalo godinama, ali taj momenat kada su se kockice posložile, taj pogodni trenutak za korak dalje, za radionicu, to sam shvatila u Atini, dok sam upijala zubato decembarsko sunce i jela svoju prvu pitu sa narandžama.
Tih dana, kao i prethodnu deceniju, sa putovanja sam putem svog Instagram - dnevnika izvještavala svoje pratioce o tome gdje se krećemo, šta posjećujemo i ono najvažnije, zbog čega su mnogi tu, gdje i šta jedemo. Feedback bi uvijek bio najveći tada i inbox bi mi konstantno bio pun, što zapravo i nije ništa neobično, jer je i moje biće tada najispunjenije.
Nikolina Osmokrović
Vjerujem da se to onda osjeti i da prenesem tu energiju na ljude koji su tu, na mom profilu, a moj community je zapravo vrlo sličan meni – vole da putuju i da jedu.
U septembru prethodne godine, odlučila sam da želim da pokušam da svoj dugogodišnji hobi i strast – hranu, u svakom obliku i konstelaciji, sada pretvorim u posao.
Ponekad mora više stvari da se složi za takav korak. Kod mene je to konkretno bila činjenica da sam dobila dijete, shvatila da ne želim nazad u kancelariju od devet do pet, da želim više vremena za sebe, porodicu, a ono vrijeme koje ulažem, želim da bude u nešto što volim.
Tada sam pokrenula projekat konceptualnih fine dining večera, koje prate četiri godišnja doba i sa kojima se potpuno identifikujem i izražavam u kulinarskom, kreativnom i estetskom smislu. Prvi, Autumn Table je održan u novembru, a Winter Table će se održati krajem februara.
Takođe, aktivno radim i kao food stilista na shootinzima, radim manje keteringe, za ljude koji razumiju hranu (kako to volim da kažem), a sada su tu i radionice, projekat koji se po prirodi mog bića i načina života nametnuo sam.
Recite nam nešto detaljnije o tome kako su koncipirane radionice?
Radionice su zamišljene da budu edukativnog, ali i zabavnog karaktera. Duša radionice je to, kada svi zajedno, na kraju, sjednemo za trpezu, koju smo zajedno postavili, dekorisali i sa koje mirišu sva jela koja smo prethodno zajedno skuhali.
Tada nakon zvuka kuckanja čaša i osmijeha u graji, u jednom momentu nastane muk i čuje se samo zveckanje escajga po tanjirima. E, tada, u tom momentu, ja sam najsrećnija na svijetu.
Na svakoj radionici posvećujemo se kuhinji jedne zemlje ili geografske oblasti, koju sam posjetila i dovoljno kulinarski istražila. Jela koja spremamo, nisu nužno jela koja biste tipično vezali za neku zemlju (iako, svakako, da bude i takvih), više je to moj lični odabir specijaliteta koji su na mene ostavili jak dojam i uticali na moj kulinarski život.
Recepte, koje svaki učesnik radionice dobije u knjižici, najčešće skupljam od lokalaca, bili to taksisti, prodavci na tržnicama, recepcionari ili prijatelji, lokalci. Trudim se da ih prenesem autentično, a ponekad ih promijenim onako kako ja smatram da su bolji.
Osim hrane, na radionici se bavimo i kulturom te zemlje, trudim se da prenesem izgled trpeze, način i kulturu objeda, onako kako sam ga ja tamo negdje doživjela.
Kako je izgledala prva radionica, možete li s nama podijeliti svoje dojmove?
Tačno onako kako sam je zamislila - preselili smo se u Maroko na jedan dan. Prva radionica će mi zauvijek ostati u sjećanju, jer smatram da je bila posebna zbog ljudi koji su se okupili tu i bili fenomenalan tim. Grupa je disala sjajno, već u prvih sat vremena, dok smo imali marokansku čajanku, upoznavali se i pravili plan kuhanja, postali smo raja.
Narednih dva i po sata smo proveli u kuhinji, a to je doživljaj koji vam teško mogu prenijeti riječima, prije svega, jer je teško opisati te predivne mirise kojima smo zamirisali čitav komšiluk u šestom bečkom okrugu. Uslijedila je zajednička večera, šlag na torti čitavog dana, gdje smo, osim što smo dobro jeli, razmijenili impresije i utiske. Radionica je trajala pet sati.
S obzirom na to da dolazite iz Bosne i Hercegovine koja također ima specifična jela, planirate li neku radionicu inspiriranu tim jelima ili možda planirate i održavanje neke radionice ovdje u budućnosti?
Kuhinja na kojoj sam odrasla, trpeze mojih baka, torte i kolači mojih tetaka, svi obroci moje mame, to je osnovna ćelija i najveća emocija koju vežem za hranu. Sve ostalo se izgradilo usput. Radionicu sa bosanskohercegovačkom kuhinjom planiram za kraj godine, da time zaokružim kompletan svoj kulinarski opus. Vjerujem da će ta radionica biti jako posebna za mene.
Iako živim u inostranstvu, većina mojih pratilaca je sa prostora bivše Jugoslavije, tako da bi mi bila velika želja da kuham sa domaćom rajom. Sasvim sigurno mogu reći da ću ove godine održati event u rodnom Sarajevu, da li će to biti neka od radionica ili možda pak Spring ili Autumn Table večera, to ćemo još saznati.
Vjerujemo da ste i sami uživali u ovom malom virtualnom putovanju kroz kulinarske delicije Maroka i pronašli inspiraciju za svoje gourmet avanture. U iščekivanju prve radionice ovdje kod nas, pratite Nikolinina putovanja kroz kuhinje svijeta na njenom profilu.
* * *
Foto: Nikolina Osmokrović
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
L’Amandier nas je prvo zaustavio izlogom, a onda desertima koji spajaju poznate okuse na dovoljno neočekivan način da smo brzo zaboravili šta smo prvobitno planirali naručiti.
L’Amandier vas uhvati prije nego što uopće stignete odlučiti jeste li raspoloženi za desert.
Ime na francuskom znači stablo badema, ali pravi uvod u priču ipak daje vitrina okrenuta direktno prema ulici. Ne morate ni zakoračiti unutra da biste počeli vagati između pistacije, čokolade, voća i karamela.
Malo nezgodno ako ste samo krenuli negdje drugo.
Već kroz staklo čekaju vrlo uvjerljivi argumenti: pistacija i bijela čokolada, višnja s mascarponeom, tropsko voće u desertu koji se zove Dior i tart od kruške koji smo prvobitno vrlo lako mogli preskočiti.
Srećom, nismo.
The Bonjour.list je naš serijal posvećen adresama kojima se vrijedi vratiti. Restoranima, bistroima, coffee barovima i slastičarnicama kod kojih postoji onaj jedan detalj, okus ili iskustvo zbog kojeg ih nakon prvog dolaska počnete preporučivati dalje.
U L’Amandieru ih je bilo nekoliko.
Ako bismo morali izdvojiti jedno iznenađenje ovog odlaska, bio bi to Tarte Aux Poires.
Na papiru kombinacija djeluje gotovo klasično: puter tart, kruška, slana karamela i badem. Tek kada ga presiječete, postaje jasno da se mnogo više toga događa između prvog i posljednjeg sloja.
Ispod ružičastog dijela krije se nježna krema od vanilije, zatim sloj čokolade, pa biskvitna baza. Kruška donosi sočnost, badem orašastu toplinu, a slana karamela taman dovoljno kontrasta da slatkoća ne postane monotona.
Upravo je ovaj tart napravio najveći obrat za stolom: kruška, koju bismo inače lako preskočili, ovdje je postala dio kombinacije kojoj smo se vraćali zalogaj po zalogaj.
Ono što joj je najviše privuklo pažnju bila je izmjena tekstura. Kremasto, sočno, mekano, pa čokolada i biskvit koji cijelom desertu daju strukturu. Kruška pritom ne dominira, nego funkcionira kao dio mnogo šire kombinacije.
Neke deserte poželimo fotografisati prije nego što ih probamo. Dior je jedan od njih.
Dolazi u formi jajeta, a unutra spaja mango, marakuju, ananas i kokos, uz tamnu čokoladu koja tropsku svježinu vodi u dubljem smjeru. Marakuja donosi kiselost, kokos mekoću, a čokolada taman dovoljno gorčine da sve ostane izbalansirano.
Cherry ide poznatijim putem: mascarpone, višnja i čokolada. Kremoznost mascarponea, kiselost višnje i dubina čokolade daju upravo onaj balans koji od ove kombinacije očekujemo.
Kod Pistachia smo, pak, imale vrlo jednostavan kriterij: ako je pistacija u imenu, želimo je jasno osjetiti. Pasta od pistacije ovdje nosi desert, dok bijela čokolada samo omekšava njen izražen, orašasti karakter.
Tri sasvim različita profila, ali svaki dovoljno jasan u onome što želi biti.
Naravno da nismo otišli praznih ruku.
Le Bon završio je u kutiji za ponijeti, sa šumskim voćem, bijelom čokoladom i nježnom vanilijom.
Kiselost voća i mekša slatkoća bijele čokolade i vanilije daju mu dovoljno kontrasta da ostane svjež, a ne samo sladak.
A činjenica da smo nakon svega za stolom ipak odlučili ponijeti još jedan desert govori dovoljno sama za sebe.
Interijer L’Amandiera je nenametljiv i ugodan, dovoljno miran da glavnu ulogu bez problema prepusti vitrini.
A ona je ovdje zapravo najjači dio prostora. Okrenuta je direktno prema ulici, pa je ponudu moguće proučiti i prije nego što zakoračite unutra. Dovoljno je usporiti pored izloga i plan za ostatak dana vrlo lako dobije desertnu digresiju.
Jednako dobar utisak ostavlja i usluga. Tim je pažljiv, strpljiv i dobro upućen u ponudu, što posebno znači kada se izbor iz jednog deserta vrlo brzo proširi na nekoliko ozbiljnih kandidata.
Uz raspon koji ide od svježijih voćnih kombinacija do pistacije, čokolade i karamela, dobra preporuka ovdje zaista pomaže da se izbor suzi prema onome što vam se tog dana najviše jede.
Najjasniji odgovor dobile smo od deserta od kojeg smo ga najmanje očekivale.
Tarte Aux Poires.
Kruška, vanilija, čokolada, badem i slana karamela pokazali su se kao najzaokruženija kombinacija večeri, slojevita taman toliko da svaki novi zalogaj otkrije nešto drugo.
Dior nas je osvojio vizualom i tropskim kontrastima, Pistachio preciznošću okusa, a Cherry klasičnim balansom višnje, mascarponea i čokolade. Ipak, tart s kruškom ostao je onaj desert kojem smo se vraćale i u razgovoru nakon posljednjeg zalogaja.
A upravo takve detalje tražimo kada neku adresu uvrstimo na The Bonjour.list. Ne samo lijep prostor ili atraktivnu vitrinu, nego mjesto koje ostavi dovoljno snažan gastronomski utisak da već pri izlasku razmišljamo šta bismo sljedeći put probale.
Kod L’Amandiera prvi impuls dolazi iz izloga.
Razlog za povratak pronašli smo nekoliko slojeva dublje.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
