TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 6.12.2024.
Ljubimci nisu samo naši četveronožni prijatelji. Oni su članovi porodice, uvijek tu da nas usmjere prema jednostavnijim, ljepšim stvarima u životu.
Za mnoge od nas, njihova sreća postaje prioritet, a briga o njima prelazi u svakodnevnu rutinu koja je ispunjena ljubavlju, pažnjom i razumijevanjem... sa dosta maženja.
Na Bonjour.ba, prepoznajemo značaj ove emotivne povezanosti i stoga smo im odlučili posvetiti posebnu rubriku Ljubimci jer znamo da su oni ti koji nas podsjećaju koliko ljubavi možemo pružiti i primiti.
Naš današnji intervju, sasvim je logičan, razgovaramo s Nedimom Šutom, stručnjakom koji je svojim radom i posvećenostima prepoznao važnost razumijevanja pasa na dubokom, stručnom nivou.
Nedim Šuta, doktor nauka, docent na UNSA, pecijalista za filogeniju i ponašanje životinja i ljudi, međunarodni kinološki sudija i voditelj WOOFCAST-a
Šta je to WOOFCAST?
Naime, jedan od ključnih razloga zašto smo željeli ovaj intervju je WOOFCAST – inovativni podcast koji je Nedim pokrenuo kako bi podijelio svoje znanje o ponašanju pasa i njihovim potrebama. Ovaj podcast nije samo izvor korisnih savjeta za vlasnike pasa, već i platforma koja daje dublje razumijevanje svijeta četveronožnih prijatelja. S obzirom na to da WOOFCAST već ima veliki broj odanih pratitelja, vjerujemo da će njegovu ekspertizu i pristup ljubimcima prepoznati i Bonjour čitatelji/-ice te će im biti inspiracija za bolje razumijevanje svojih ljubimaca.
Doktor nauka, docent na UNSA, specijalista za filogeniju i ponašanje životinja i ljudi, međunarodni kinološki sudija – to je Nedim profesionalno, a ko je Nedim privatno?
Nedim privatno se ne razlikuje puno od Nedima profesionalno. Svoj životni poziv živim u svim svojim oblicima, ali uvijek sa psima. Ali, ono što mogu reći je, da se iza mnoštva dubina i slojeva mog karaktera, negdje u suštini, krije mali Petar Pan koji radost življenja dijeli sa svojim ljubimcima i ljudima koje voli i koji ga stalno podsjećaju, bez obzira na oluje koje život donosi, koliko je važno zaspati kao dobar čovjek.
Kako je počeo interes za pse i kako si izgradio karijeru koja objedinjuje nauku, ljubav prema životinjama i komunikaciju sa širom publikom?
Kada bi pitali moju majku koja je prva riječ koju sam progovorio rekla bi vam - “kuko”. Tako da, evidentno je da sam interes ka psima iskazao vrlo rano, u najranijem djetinjstvu, a danas, kad malo bolje razmislim i analiziram svoj dosadašnji životni put, duboko vjerujem da moj je odnos sa psima dat i određen sudbinski, a uspješna karijera u toj oblasti je samo nus produkt te relacije.
Moj dosadašnji naučni rad, posao profesora i edukatora je ulazak u srž spoznaje o odnosu i relaciji čovjek - pas, ali i šansa da nekim novim klincima koji dolaze pokažem da imaju pravo izbora i da može i mora drugačije. Biološki odnos čovjek - pas nosi možda zadnju nadu da se ljudi istinski vrate ljudima, a povratkom nama vraćamo se prirodi iz koje smo potekli.
Kao naučnik iz domena bihevioralne biologije primjećujem da nam je moderna stvarnost puna tih “savršenih ljudi”, koji se mlako rukuju, mlako vole, mlako žive. Bezlično i postavlja se prirodno pitanje: ,,Kada padnemo u provaliju, kada nas zadese prirodne katastofe, ko će nas spasiti?''. Baš ti mlaki i bezlični? Takvi su nas i natjerali da potonemo. Posljednje godine donijele su niz prirodnih nedaća poput zemljotresa, poplava, katastrofa koje su onim osviještenim sklonile zastore sa pozornice života. Psi su spašavali ljude, a oni mlaki, sveto bezlični nisu.
Stoga, komunikacijom sa širom publikom pokušavam dati priliku ljudima da spoznaju strast i ljubav na koju smo, čini mi se, malo i zaboravili u cijelom ovom vrtlogu digitalizacije i konzumerizma. Psi nas uče da ljubav nije samo kad se raspadamo u sebi i drugima, kad trčimo bolu u susret i kada svakog dana sahranjujemo strast u nama.
Siguran sam da je svaki vlasnik ili vlasnica psa spoznao da tišina znači više od riječi, da je smijeh kada rastvorimo dušu, a ne usne i da je nemoguće, u njihovom prisustvu, anemično se vući kroz život. Zato naša mantra i jeste da psi mnogo daju i govore, ali onima koji znaju slušati.
Kako podcast pomaže vlasnicima pasa i zajednici u BiH i regiji?
Sama ideja za pokretanjem ovakvog projekta, zapravo, dolazi iz potrebe da se popuni medijski jaz koji postoji kada su u pitanju sadržaji posvećeni vlasnicima pasa, ne samo u Bosni i Hercegovini već u cijeloj regiji. Do sada, informacije o zdravlju, njezi i ponašanju pasa uglavnom su bile dostupne u fragmentima, često iz stranih izvora. O iskustvima da ne pričamo. A, kako smo i sami vlasnici pasa, osjetili smo da je našoj zajednici potreban sadržaj koji je relevantan, lokaliziran i prilagođen specifičnostima naših prostora.
WOOFCAST nudi platformu gdje stručnjaci i ljubitelji pasa dijele praktična znanja i lična iskustva, stvarajući zajednicu u kojoj se vlasnici pasa osjećaju podržano i informirano. Na taj način, ne samo da edukujemo, nego i povezujemo ljude, što je posebno važno u društvima poput našeg, gdje su zajedništvo i dijalog ključni za napredak.
Uz to, WOOFCAST ima širu ulogu – podstičemo diskusije o odgovornom vlasništvu, stavljajući dobrobit pasa u prvi plan te promovišemo pet friendly društvo i samu svijest o potrebama pasa.
Koja ti je do sada bila najzanimljivija epizoda i zašto?
Moram priznati, svaka WOOFCAST epizoda je imala svoju čar sa ove strane kamere, ali i što je važnije, svrhu. Meni lično najviše je prijao razgovor sa prof. dr. Jasnom Bajraktarević jer smo nekako došli do tačaka gdje se ponašanje životinja i ljudi spajaju i gdje ne mogu jedno bez drugog - a to su emocije.
Bh. pjevačica Slađana Mandić je u jednoj od ranijih epizoda sa našom publikom podijelila sjajne primjere iz svog privatnog života i koliko je njen ljubimac Simba bio velika pomoć u odgoju sinova, ali i emotivna podrška u teškim trenucima. Imali smo i dvije sjajno, izrazito korisne epizode - sa državnom veterinarskom inspektoricom Ureda za Veterinarstvo BiH, Ingom Dujmović, gdje je taksativno i decidno davala primjere dobre i loše prakse provođenja zakona u BiH te ukazala na važnost odgovornog vlasništva i sa veterinarom Mirkom Ćelićem iz Banjaluke, koji je davao sjajne i praktične savjete i tips-and-tricks za prevenciju i zaštitu od nastanka bolesti kućnih ljubimaca.
Naravno da smo primijetili i novi podcast studio, najvažnije nam je jesu li psi zadovoljni?
Nova sezona i novi, prekrasan studio savršeno dizajniran, ne samo za naše goste, već i šapice koji su neizostavan dio svake epizode. Uz viziju mog kreativnog KENSHO Communications i FRAME tima te uz podršku našeg patrona, bh. brenda Nostro Furniture, uspjeli smo da napravimo najugodniji mogući ambijent kako bi se svi osjećali sjajno.
Uveliko smo počeli sa snimanjima i moram vam priznati - psi su, definitivno, odobrili studio.
Da li smatraš da se kultura vlasništva pasa u BiH mijenja, ako da - u kojem pravcu?
Definitivno se vide promjene u kulturi vlasništva pasa u Bosni i Hercegovini, a većina tih promjena idu u pozitivnom pravcu. Sjajna stvar je što su psi sve češće ravnopravni članovi porodica, umjesto da budu tretirani samo kao čuvari dvorišta. Vlasnici sve više ulažu u njihove potrebe, a samim tim u sebe i svoje znanje.
Međutim, moramo priznati da još uvijek ne živimo u društvu koje je potpuno 'pet friendly'. Posebno u urbanim sredinama, poput Sarajeva, gdje, osim što postoji nedostatak infrastrukture, postoji i nedostatak svijesti koja bi olakšala suživot s ljubimcima. To uključuje, na primjer, mogućnost uvođenja pasa u tržne centre, restorane ili javne institucije, uvođenje prilagođenih pravila u javnom prevozu i veću toleranciju prema životinjama u javnim prostorima.
Mi stalno napominjemo da odgovornost za ovu promjenu leži na svima nama – ljubiteljima životinja, ali i zajednici u cjelini i baš kroz platforme poput WOOFCAST-a trudimo se da edukujemo ljude, mijenjamo svijest i podstaknemo konkretne aktivnosti koje će doprinijeti stvaranju funkcionalnog prostora za suživot s ljubimcima.
Šta želiš da publika WOOFcast - a i šira javnost nauče o psima?
Naša želja je da publika WOOFCAST-a, možda čak i šira javnost i više, bolje razumije pse kao bića s vlastitim potrebama, emocijama i specifičnostima. Psi nisu samo ljubimci, već naši partneri u svakodnevnom životu i važno je da shvatimo kako pravilna njega i odgovorno vlasništvo direktno utiču na njihov kvalitet života.
Kroz WOOFCAST želimo da ljudi nauče više o značaju adekvatne ishrane, redovnim veterinarskim pregledima, obuci i socijalizaciji, ali želimo podići i svijest o izazovima s kojima se psi suočavaju poput zanemarivanja, zlostavljanja ili nedostatka pet -friendly prostora, kako bismo zajednički radili na poboljšanju njihove dobrobiti.
Kako vidiš budućnost WOOFcast - a i svoj doprinos svijetu pasa u narednih nekoliko godina?
Svi koji me poznaju dobro znaju da je ovaj projekat samo jedan od bezbroj mojih doprinosa svijetu pasa u proteklih 15 godina. Naprosto, cijeli svoj privatni i profesionalni život posvetio sam šapama i to je i razlog zašto je Dr. Wolf toliko prepoznat i istaknut brend u globalnom kinološkom svijetu.
Kada je sam WOOFCAST u pitanju vidim ga kao platformu koja će nastaviti da raste, širi svoju publiku i još snažnije doprinosi edukaciji i povezivanju ljubitelja pasa širom regije. Cilj nam je da postanemo glavni izvor informacija o psima gdje će vlasnici i vlasnice moći pronaći sve – od praktičnih savjeta do inspirativnih priča koje pokazuju koliko su psi važan dio naših života.
U planu imamo i neke konkretne inicijative koje će unaprijediti uslove sa psima i za život pasa, primarno u Bosni i Hercegovini, a za te inicijative nam je potrebna podrška.
Stoga, pozivam sve ljubitelje i ljubiteljice pasa, vlasnike i vlasnice, ali i svu potencijalnu publiku koja uživa u ugodnim i kvalitetnim razgovorima i sadržajima - zapratite nas na našem YouTube kanalu i podržite novu WOOFCAST sezonu. Prva epizoda nove sezone, sa divnom bh. glumicom Nadine Mičić i njenom Dušku je online, a mi se gledamo i slušamo svakog drugog četvrtka od 20:00 sati.
* * *
Naslovna fotografija: PR
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
