TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 7.11.2014.
Nije nikakva tajna da nas TV nekada natjera da zavolimo likove serija i filmova, poistovjetimo se s njima i navijamo za svog omiljenog 'junaka'. Gledajući neki dan epizodu serije 'Prijatelji' i po tko zna koji put navijajući da Ross poljubi Rachel, rodila se ideja za tekstom u kojem ćemo izdvojiti najdraže nam ljubavne parove malih ekrana.
Sjetite se samo Dylana i Brende za koje smo svi kao klinci navijali. Dylan kao jedan od prvih 'dečko s problemima' u koloru, nas je sve šarmirao i u vječnom pitanju Brandon ili Dylan, većina je išla na ruku ovo tamnokosog ljepotana.
Foto: everettcollection.com
Kada smo već kod navijanja, nitko nije ostao imun na Vivian. Iako se radi o prostitutki, svi smo gledajući film iščekivali trenutak kada će ju kao princezu spasiti uspješni poslovni direktor Edward.
Foto: instyle.com
Naša privrženost Rachel i Rossu je vidljiva već od samog početka teksta, pa iako smo se u jednom dijelu serije zabrinuli da Joey ne bude njezin izbor, nismo se dali pokolebati i do kraja ostati vjerni ovoj 'R&R' kombinaciji.
Foto: buzzfeed.com
Lorelai i Luke. Lijepi i dobri Luke. Luke koji je uvijek tu s toplim objedom i čašom tople kave, spreman da riješi sve probleme ove vatrene mame. Nemoguće je ne voljeti ih.
Foto: Warner Bros
Kada George Clooney u svojim najboljim godinama glumi kirurga imena Doug koji spašava živote, jasno je da ga želimo samo za sebe, no Carol nas je osvojila i u dilemama 'hoće li ili neće završiti zajedno'. Naša tajna želja je bila da završe.
Foto: yahoo.com
Carrie i Faca. Odnosno Carrie i John. Ovdje ćemo samo reći da je Faci trebalo punih šest sezona serije da nas pridobije, a to nije nimalo lagan zadatak kada mu je lik poput Aidana jedan od suparnika.
Foto: HBO
Blair i Chuck. Jedna od rijetkih tinejdžerskih serija koju su pratili svi od 7 do 77. Način kako Blair uspijeva umiriti Chuckovu ženskarošku stranu i kemija koja se osjeti između njih je zaludila mnoge. Priznajemo, i nas je.
Foto: thecut.com
***
Naslovna foto: HBO.com
Tekst: BONJOUR.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
