Martinu smo upoznali slučajno, u jednom zajedničkom povratku iz Sarajeva u Mostar. Zajedno smo se vraćali sa Sarajevo Film Festivala i pričala nam je kako ubrzo ide s prijateljicom obići Italiju vlakom i neko se vrijeme zadržati na Siciliji. U međuvremenu smo saznali da završava studij arhitekture nakon čega se veoma brzo zaposlila u jednom arhitektonskom uredu u Mostaru.

Skoro su i naša druženja postala učestalija, a svaka nas je zajednička kava inspirirala na nova putovanja, nove umjetnike, štednju za dizajnerski komad namještaja i kupovinu nove avionske karte. Nije trebalo dugo da joj predložimo da svoju inspiraciju podijeli s MODAMO.čitateljima kroz kolumnu. Već par mjeseci redovno piše o bh.dizajnerima namještaja, o svojim putovanjima i donosi razgovore s legendama dizajna poput Karima Rashida.

Na jednom od dogovora Martini smo priznali da smo super znatiželjni vidjeti kako je uredila svoj stan i kako uopće izgleda životni prostor jedne bh. arhitektice. Željna novih iskustava kao i uvijek, Martina nas je pozvala u svoj dom, a mi smo napunili baterije od fotoaparata i rezervirali jedno subotnje poslijepodne za druženje.

Već dolaskom na adresu jasno je bilo da je Martina jedan od onih sretnika koji imaju kuću u centru grada, spretno smještenu u naselju gdje dominiraju visoke zgrade. Kuća je ograđena ogradom od žice i kamena preko koje ljeti pada zelena vinova loza. Oaza odmora za oči.

Otvorila nam je vrata i pustila nas u hodnik u kojem dominira bijela boja i gdje se gosti za odlaganje stvari mogu poslužiti malim ljestvama kojima nikada cijena nije došla na sniženje, priznaje nam Martina.

Ulazak u životni prostor je kroz blagavonicu koja je povezana s dnevnim boravkom, a ono što odmah primijetite jeste čistoća bijele boje i prirodno svjetlo kojeg u prostoru nimalo ne nedostaje.

Uz kriške različitih vrsta sira i domaće bijelo vino, započeli smo razgovor o uređenju prostora. Tada nam je Martina otkrila i s kojom se definicijom arhitekture poistovjećuje - „To create architecture is to put in order. Put what in order? Function and objects.”  – Le Corbusier, te nam je uz zvuk nazdravljanja kristalnim čašama rekla – Dobrodošli!

„Da sve ne bi bilo (pre)sterilno, pored bijelih zidova, bijelih otvora, svijetlog poda, čistih linija i bijelog namještaja, pobrinuli su se detalji, čiji se izgled i položaj mijenjaju gotovo svakodnevno.“, pojasnila nam je kada smo pitali zašto u domu prevladavaju bijele nijanse. „Interijer je udomio, osim petero stalnih ukućana, i jednog kućnog ljubimca, i to direktno u dnevnom boravku. Ljubitelji životinja ne brinite, krava je svakodnevno voljena & pažena!“ 

Dok sjedite i pijete vino s Martinom, ne možete si pomoći da vam pogled 'ne bježi' prema štafelaju i slikama koje su na uredno neuredan način prislonjene uz zid pored televizora. „Dok si ne budem mogla priuštiti slike priznatih i poznatih rukopisa kakav je Josipa Maras, kistovima, platnom i bojama se sama igram. Jedna je uvijek na omiljenom štafelaju, za sad tek pokoja visi na zidu, dok ih većina stoji poredana na podu i naslonjena na zid i to redoslijedom koji se mijenja sa svakim usisavanjem i brisanjem poda.“

Nismo mogli ne primjetiti i neobičnu korpu ispod štafelaja, na što nam je Martina odmah pojasnila: „Naime, ova old school korpa iz samoposluge nekada je služila za časopise, dok kapacitetom nije prestala zadovoljavati potrebe i modnih i onih stručnih. Trenutno uspješno čuva boje i kistove za prethodno spomenuto igranje po platnu. Jesam spomenula da je korpa dugo željeni predmet sa mog popisa želja, popularne wish liste?!

Svježinu domu svakako da daju i biljke poput onih u nejednakim vaznama pored televizije, ali i limuna čiji miris dopire s drveta zasađenog u kanti.

Posebnu čar i pomalo eklektično uređenje prostor zahvaljuje crnom i bijelom lusteru koji simetrično osvjetljavaju prostor iznad malog stola u dnevnom boravku i velikog stola za ručavanje u blagavaonici.

Kuhinja, također izrađena u bijeloj boji odaje dojam čistog prostora koji nimalo ne postaje dosadan zahvaljujući pomno biranim detaljima koji ju krase.

Martina nam je priznala kako joj je osobno kuhinja bila još zanimljivija dok su vrata hladnjaka bila ukrašena magnetima, no kad su zbog količine i težine magneti počeli spadati sa vrata hladnjaka, preseljeni su na ploču dimenzija 80x60, gdje su sigurni i spremni da prime još mnoge magnetiće iz svih krajeva svijeta.

"Osim omiljenog suvenira u vidu magneta, tu je i hrpa razglednica, ali i svileni šalovi iz Indije, drveni vlakić iz Španjolske, sari sa Šri Lanke, babuška iz Rusije, keramička pločica iz Bilbaoa, venecijanska maska,…Neke sam sama donijela, a većinu dobila od prijatelja koji (sram ih bilo!) neke destinacije posjete i bez mene!"

Na zidu suprotnom od ploče s magnetima nalazi se naoko tek par uokvirenih sličica i ogledalo, no kada tu 'instalaciju' pobliže pogledate vidjeti ćete kako svaki dio priča svoju priču. Tu su kazaljke od sata, Martina fotografija iz djetinjstva, ploča s blagdanskim željama koju je ispisala njena mala nećakinja, staro ogledalo i uokviren recept za bakalar. Naime, recept je to prema kojem njena mama već dugi niz godina sprema (sjajan) bakalar, no pošto je vrijeme već 'nagrizlo' papir na kojem je recept ispisan, ukućani su ga uokvirili i osigurali si još puno porcija ukusnog bakalara.

Mjesto iznenađenja je stepenište, zapravo pogled prema sedam neočekivanih lustera različitih dimenzija, ili prema 'Oku', koje vas gleda dok silazite niz stepenice :)

„Krojačka lutka, šivaća mašina i sahara su multifunkcionalni predmeti koji čuvaju božićne ukrase, ponosno drže nakit, šalove i sve što u datom trenutku nema svoje mjesto. Nažalost, ponekad je i prašina dio vesele družine.“

„Pokloni su zapravo većina izloženih detalja koji spontano nađu svoje mjesto.

Biserne vješalice: prvih par sam dobila od prijateljica prije par godina. Nisu željele otkriti gdje ih nabavljaju, ali su, na moje oduševljenje ustrajale u poklanjanju istih još dugo.

Kako na spomenutim vješalicama, tako i u skrivenom dijelu ormara vlada koloristička monotonija.  Naravno da se nađu i  kojekakve boje, ali monokromatski komadi vode glavnu riječ i najčešće se druže sa biserima."

P.S. Obratite pažnju na sijalice s lijeve strane štendera koje su formirane u hand made lampu, drag Martinin poklon.

Martina nam je ranije otkrila kako je veliki fan Apple proizvoda, stoga je očekivati bilo da ćemo upravo Mac naći na njenom radnom stolu, a kada smo vidjeli dobro sakriven sadržaj polica, tražili smo da nam kaže što se sve nalazi u crnim Ikea kutijama.

„Ove police kriju svašta, posebno misteriozni zatvoreni crni dijelovi. Knjige, časopisi, razgledice, rijetko izrađene fotografije, istrgnute inspirativne stranice... Putovnica, mali novčanik sa sitnim krunama, eurima, dinarima i denarima te jastuk na napuhavanje uvijek su pripravni i spremni za novo putovanje. Kutije su udomile i tehnološka pomagala: kablove, punjače, slušalice, usb-ove, hard diskove. Dalje, dio kolekcije  lakova za nokte. Nakit. I rokovnik/dnevnik koji je nastao kao priprema, a onda prerastao u podsjetnik tijekom putovanja vlakom do Barcelone; prepun je korisnih informacija, napomena, odličnih komentara, skica i zapažanja... da je samo malo manje „internih upadica“ vlasnica & putnica, davno bi bio objavljen. Ovako miruje na polici, ali svako toliko posluži za razbijanje svakodnevnice i podsjećanje na 6-ogodišnjaka iz vlaka na relaciji Bern-Geneve koji nas je rukama i nogama spasio od neznanja francuskog i fulanja odredišta. Ili na okus pečene piletine s ananasom kupljene na tržnici u Barceloneti prije rentanja bicikla i vožnje po obali..."

Razgledavši prostor, vratili smo se vinu i siru u dnevnom boravku te zamolili Martinu da nam u jednoj rečenici pokuša opisati prostor u koji smo upravo zavirili: „Prostor je jednostavan; prvenstveno funkcionalan, a onda i estetski dopadljiv nama koji dobar dio slobodnog vremena provedemo u traganju za inspiracijom na ovim (i njima sličnim) linkovima: fantasticfrank.se, stylizimo.com, firma-arh.com, em.elledecoration.se... Moram priznati da mi je i samoj bilo zanimljivo s MODAMO zavirivati u njegove prostorije."

_{Foto: MODAMO.info, Martina Penava Private}

Sarajevske ulice ovih dana nisu samo prometne arterije one su platna koja pričaju priče grada. FASADA festival, koji od 2021. godine spaja umjetnost, zajednicu i ekologiju, mijenja lice Sarajeva, pretvarajući fasade u galerije pod vedrim nebom. 

Više od 3.000 m² javnih površina, 29 murala i dvije otvorene galerije ulične umjetnosti sada svjedoče transformaciji grada i zajednice, dok svaka boja i lik postaje dio trajnog dijaloga sa publikom. 



Tokom užurbanih dana FASADA festivala, razgovarali smo s Benjaminom Čengićem i Adnom Muslijom u Galeriji Manifesto, prostoru koji je odavno prerastao samo zidove i postao zajednica. 

Benjamin dijeli kako street art transformiše grad, kako umjetnici komuniciraju sa zajednicom i kako svaki mural postaje odraz duha Sarajeva, koji istovremeno diše i raste kroz boje. Adna Muslija, umjetnica, kustosica i suosnivačica Manifesto galerije, vodi nas kroz ove ulice i murale, otkrivajući male trenutke iza kulisa festivala koji rijetko ko vidi, a koji uvijek inspirišu. 

Od odabira lokacija i umjetnika do rituala koji festival svake godine čine posebnim, njen ženski pogled oblikuje energiju projekta i umjetničke scene Sarajeva.



Nakon susreta, odlučili smo prošetati i pogledati radove ovogodišnjih umjetnika na sarajevskim fasadama. Posjetili smo lokacije gdje su murali nastajali i one gdje se tek crtaju, i saznajemo detalje koji rijetko izlaze izvan ateljea i galerija.

Dok prolazimo Prusačkovom ulicom, Sarajevo izgleda kao da diše kroz boje. Svaki zid, svaka linija i svaki ton pričaju priču i Benjamin i Adna nas vode kroz priču iza festivala ovog šarenog grada.




 Svaki festival ima svoje rituale i male tradicije.   

Adna, postoji li neki ritual, trenutak ili običaj koji se uvijek ponavlja i daje posebnu energiju FASADA festivalu?

Druženje tima i gostiju poslije napornog festivalskog dana uvijek je činilo FASADA festival posebnim, zato što na taj način kolege postaju prijatelji koji postaju šira porodica. Benjamin često o FASADA-i govori kao o “porodičnom festivalu”. Ja iskreno osjećam da je to tako. 

Umjetnici i umjetnice kao što su Endo, Zmaja, ThisOne, Nush, Tizer, Simian ili Bahek i Lina svake godine dolaze na festival, bez obzira na to da li učestvuju u nekim od aktivnosti ili ne. U okolnostima kada su i vrijeme i novac za takve “izlete” veliki luksuz, njihov dolazak ukazuje na vrijednost povezanosti koja se uspostavila.



 

Još jedan ritual, a koji prati takva druženja, jeste hrana! Svake godine barem jednu večer uživamo u kulinarskoj umjetnosti našeg druga Nede u restoranu Grappa. 

Drugi neizostavni kulinarski ritual je večera na vikendici naših prijatelja, a koju “kulinarski kurira” i priprema naš drug, profesionalni kuhar s iskustvom u Michelinovim restoranima, Amor. Znate kako kažu, ljubav ide kroz stomak.





Benjamine, kako bi opisao energiju FASADA festivala jednom emocijom koju bi svako prolaznik mogao osjetiti?  

Zadovoljstvo je zasigurno emocija koja koja preovladava ovogodišnjim festivalom. Umjetnici su zadovoljni, komšije su zadovoljne, prolaznici su zadovoljni, publika također. Tim je zadovoljan, a zasad sam, za promjenu, i ja zadovoljan.


 

Postavljanje izložbi nije uvijek savršeno.   

Koji ti je bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev umjetnika tokom postavki izložbi?

Adna: Kvalitetna savremena umjetnost ne suzdržava se od formalnih i tehničkih izazova. To znači da i ono što će se naći na spisku produkcijskih potreba varira u spektru “od igle do lokomotive”. 

Za potrebe izložbi u Galeriji Manifesto nabavljali smo i vreće pijeska i medicinske zavoje i dim mašine i zaleđene teleće mozgove. 

Imali smo čak i tu čast da produciramo rad Kemila Bektešija, a koji je podrazumijevao stomatološke zahvate i ugradnju zlatnog zuba. 

Srećom, uvijek postoje osobe poput dr. stomatologije Azre Pirović i ordinacije Pirović koje prihvate izazov sa istim uzbuđenjem kao i mi. 



Ipak, moram naglasiti da mnoge izazove prihvatam zato što znam koliko i šta sve može izvesti Manifesto tim, ali i moj suprug i naš drug Erol, koji nerijetko nastave tamo gdje smo mi zapeli. 

Puno je drugarica i drugova, članova naših porodica koji nam pomažu i čiji je rad u Manifestu publici nevidljiv.



Da li postoji trenutak kada si shvatio da Manifesto galerija znači više od prostora za umjetnost, da je postala zajednica?   

Benjamin: Nikad nisam smatrao Manifesto samo prostorom. Manifesto je stvorila zajednica i bez nje on nikad nije postojao.

Energija, svjetlo i pokret pretvaraju ulice u galeriju kada padne mrak. 




Dok šetamo Prusačkovom, lako je zaboraviti da su ovi murali nekada bili obični zidovi.  

Benjamine, šta je kod ovogodišnje lokacije učinilo da osjetiš da je savršeno mjesto za FASADA festival?  

Originalna lokacija FASADA festivala za ovu godinu bila je ulica Tina Ujevića zbog neposredne blizine Velikog parka. Upravo zbog toga sam mislio da je idealna za ovo izdanje Festivala, koje se bavi ugroženim životinjskim i biljnim vrstama. 

 

Prušćakova ulica je alternativa kojoj smo se okrenuli uslijed nemogućnosti dobijanja dozvola za četiri murala. Iskreno, mislim da je savršena ulica jer je i ona u blizini Parka, a i sama ima dosta zelenila.

Svaka galerija, svaki mural nosi neispričane priče.   

Kada gledaš kroz prozor galerije Manifesto ili šetaš gradom, koji trenutak ti najviše snagu ulične umjetnosti i njen uticaj na Sarajevo?

Adna: Nekada je izuzetno teško, gotovo nemoguće vidjeti, osjetiti, ili spoznati stvarni uticaj onoga što radite. Mislim da svi vrlo često, a pogotovo radnice i radnici u kulturi, pokazatelje uticaja tražimo na pogrešnim mjestima. 

Sarajevo svaki godine postaje “šarenije” – iako se inače ježim od takve patronizacije ulične umjetnosti, ali smatram da se stvarni uticaj umjetnosti u javnom prostoru ne ogleda u vizuri grada, već u ljudima koji u tom gradu žive. 

Zbog toga sam mišljenja da naš uticaj na Sarajevo nije vidljiv koliko se on da osjetiti, te da je upravo u tom osjećaju snaga umjetnosti.





Gledajući FASADU kroz prethodne četiri godine, koje promjene u urbanom kulturološkom pejzažu Sarajeva ti se najviše ističu?  

Benjamin: Ne mogu baš odgovoriti na to pitanje onako kako mislim da biste voljeli. Najviše mi se ističu promjene na Višnjiku i Mejtašu i smatram da je odluka da svake godine oslikavamo murale u novom naselju bila ispravna i sjajna. 

Promjena koju stvaramo tim pristupom i uticaj koji ona ima na lokalno stanovništvo, te lakoća kojom posjetioci Sarajeva mogu da istražuju manje popularne dijelove grada je baš ono što je trebalo našem gradu.





U timovima gdje žene oblikuju kreativni proces, često se rađaju posebni trenuci, a murali mogu nositi snažne poruke.   

Koji trenutak ili mural ti je pokazao koliko je važno da ženski pogled bude prisutan i prepoznatljiv u kolektivu?

Adna: FASADA festival uvijek je nastojao da u selekciji insistira na rodnoj ravnopravnosti. Bez obzira na uvjete grantovskih shema, a nekada i unatoč njima, uspijevali smo da osiguramo prostor za umjetnice. 

Njihovi pogledi i glasovi uvijek su nam bili važni. U kvalitet i relevantnost ženskih praksi ulične umjetnosti se uvjerimo svake godine.


 

Mlade umjetnice stalno traže svoj glas i prostor za izražavanje, a festival FASADA ove godine u Manifesto galeriji prikazuje i film Girl Power, koji prati žene u uličnoj umjetnosti.   

Koju poruku bi poslala mladim ženama koje žele ući u kreativnu industriju i izražavati svoj pogled?

Adna: Da nauče odmarati. Borba s mizoginim okruženjem je neminovna, bez obzira na polje djelovanja. Nema uspješne borbe bez odmora. Ovo govorim i kao poruku samoj sebi, jer ja uporno padam na istom ispitu.



Ulična umjetnost postoji na raskrsnici ličnog izraza i javnog dijaloga. Zašto smatraš da je street art danas važan za kulturni pejzaž Sarajeva?   

 Benjamin: Osim što bukvalno mijenja pejzaž, street art je vrsta umjetnosti koja ne bira publiku i koju publika ne bira. Samim tim stvara novu dimenziju u kulturnom pejzažu. 

Ljudi koji ne posjećuju galerije, imaju priliku da iskuse umjetnička djela u svakodnevnom životu i to besplatno. 



Ta promjena dešava se godinama. Ipak, postoji promjena koja puno brže dolazi. Sve više turista putuje kako bi vidjelo uličnu umjetnost u razlicitim gradovima, a oni su ti posjećuju i druge muzeje, galerije i kulturne sadržaje. 

Na taj način, stimuliše i rad državnih institucija kulture. Naravno, ljudi će jesti i lokalni hranu, piti lokalna pića, kupovati lokalne suvenire i proizvode malih biznisa i na taj način se dalje upoznavati s našom kulturom. 



Svake godine nam se javi otprilike pedesetak umjetnika/ca iz svih dijelova svijeta. Većina njih su zapravo jako dobri umjetnici/ce koji su od svojih kolega koje su učestvovale u FASADA Festivalu čuli da radimo jedan od najboljih festivala na svijetu i žele da dođu i stvaraju ovdje. 

Kad bismo imali više sredstava, ugošćavali bi više umjetnika/ca, onda bi street art u našem gradu još više mijenjao kulturni pejzaž raznovrsnošću kultura i stilova koje oni donose.



Sarajevo je bogato umjetničkom scenom koja traži više vidljivosti.   

Kako vidiš trenutno stanje savremene umjetnosti u gradu, i na koji način FASADA doprinosi njenom rastu i prepoznatljivosti?

Adna: Mislim da FASADA Festival pruža divnu priliku da se prevaziđe izvjesna distanca između savremene i ulične umjetnosti. 

Kako ulična umjetnosti nikada nije u potpunosti institucionalizirana, te zahvaljujući svojoj prirodi, vrlo vjerovatno nikada i neće biti, mislim da ono što radimo kroz uspostavljanje veze između Festivala i Galerije Manifesto jeste omogućavanje prostora za rekontekstualizaciju kojom se pak mnoge zanemarene vrijednosti i jednoga i drugoga čine vidljivijima. 




Volim da vjerujem da je FASADA uticala na to da se u našem društvu i na našoj sceni ulična umjetnost prihvati kao legitiman domen savremene kulture, te da je Manifesto zajedno s njom učinio savremenu umjetničku scenu potentnijom i produktivnijom.




 
Festivali imaju svoje nevidljive trenutke, haos iza smirenosti. Možeš li podijeliti trenutak iz organizacije FASADA festivala kada si pomislio „ovo je nemoguće“ i kako si to prevazišao?  

Benjamin: Ja vrlo često govorim da živimo u državi u kojoj logika nema smisla.

Na dnevnoj bazi nam se dogodi bar pet takvih situacija a prevaziđem ih razmišljanjem, konsultacijama s timom i saradnicima i mojom super moći prevazilaženja.



Publika može potpuno promijeniti energiju murala kroz svoj doživljaj.   

Kako doživljavaš ulogu publike u festivalu i šta ti najviše znači u interakciji s prolaznicima i posjetiocima?

Adna: Festival nastaje zbog naše publike. Ako ih niko ne vidi i ne doživljava, murali kao i da ne postoje. Murali nastaju kroz inkluziju zajednice u proces umjetničkog oblikovanja. 

Za svaku dozvolu za oslikavanje potrebna je saglasnost stanara, ne samo za oslikavanje, već i za skicu samog murala. 




Interakcija sa sugrađanima koji žive na lokacijama oslikvanja ima izuzetnu vrijednost, jer nam daje uvid u kulturne potrebe naše zajednice, ali i njeno razumijevanje i doživljaj umjetnosti. 

Komunikacija sa publikom koja posjećuje festivalske događaje otkriva prava mjerila našeg uspjeha ili neuspjeha. Zadovoljstvo publike ključna je validacija našeg rada.





Ako bi mogao prenijeti jednu energiju ili ritual iz Medellína u Sarajevo, šta bi to bilo i zašto?  

Benjamin: Lakoća stvaranja i javnom prostoru. Ljudi nose merdevine pod rukom i crtaju grafite na sprat. Imao sam osjećaj kao da je u cijelom gradu ne samo dozvoljeno, već i poželjno crtati.





FASADA je projekat koji spaja urbanu scenu, galeriju i mlade umjetnike.   

Kako vidiš njegov uticaj na Sarajevo i njegovu sposobnost da poveže različite dijelove kreativne zajednice?

Adna: Jedan segment mota Festivala kaže “we collaborate”. Suradnja sa organizacijama koje djeluju na polju savremene, ulične ili bilo koje druge umjetnosti uvijek je bila dio naše strategije rasta. 

Mi nastojimo povezati ne samo različite dijelove kreativne zajednice, već i lokalnu zajednicu u kojoj radimo. Niko nije naučio hodati sam. Nijedna velika priča nema samo jednog lika.




Javni zidovi pričaju priče koje privatne galerije ne mogu. Ako bi mogao stvoriti jedan mural koji govori o budućnosti Sarajeva, koju bi priču ispričao?   
Benjamin: Mit o Sizifu. Šalim se, naravno. Moj pristup muralima nije pričanje priče, već motivisanje publike na razmišljanje, ali bih vjerovatno pokušao nagovoriti ljude da se zapitaju “Šta mogu uraditi da doprinesem ovom društvu i na neki način ga popravim?”


 
Festivali ostavljaju tragove na grad i umjetnike koji ih stvaraju. Možeš li se sjetiti trenutka kada je neki mural ili projekat promijenio način na koji gledaš vlastiti rad?  

Pokušao sam, ali u glavi mi je hiljadu takvih trenutaka i mislim da je svaki od njih jednako bitan. Nažalost, nemam baš često mogućnost da stvaram u posljednje vrijeme, pa vlastiti rad rijetko gledam.



Svaki grad ima svoj ritam, a umjetnici su njegovi tumači. Kako osjećaš da ulice Sarajeva komuniciraju drugačije nego u drugim gradovima u kojima si radio?  

Benjamin: Sarajevo je poseban grad. Za mene je to najljepši grad na svijetu, ali još uvijek se u njemu osjeti bol, patnja i tegoba.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Bonjour.ba (@bonjour.ba)

Produkcija: Bonjour.ba

Lokacija: Galerija Manifesto