TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 28.1.2015.
Martinu smo upoznali slučajno, u jednom zajedničkom povratku iz Sarajeva u Mostar. Zajedno smo se vraćali sa Sarajevo Film Festivala i pričala nam je kako ubrzo ide s prijateljicom obići Italiju vlakom i neko se vrijeme zadržati na Siciliji. U međuvremenu smo saznali da završava studij arhitekture nakon čega se veoma brzo zaposlila u jednom arhitektonskom uredu u Mostaru.
Skoro su i naša druženja postala učestalija, a svaka nas je zajednička kava inspirirala na nova putovanja, nove umjetnike, štednju za dizajnerski komad namještaja i kupovinu nove avionske karte. Nije trebalo dugo da joj predložimo da svoju inspiraciju podijeli s MODAMO.čitateljima kroz kolumnu. Već par mjeseci redovno piše o bh.dizajnerima namještaja, o svojim putovanjima i donosi razgovore s legendama dizajna poput Karima Rashida.
Na jednom od dogovora Martini smo priznali da smo super znatiželjni vidjeti kako je uredila svoj stan i kako uopće izgleda životni prostor jedne bh. arhitektice. Željna novih iskustava kao i uvijek, Martina nas je pozvala u svoj dom, a mi smo napunili baterije od fotoaparata i rezervirali jedno subotnje poslijepodne za druženje.
Već dolaskom na adresu jasno je bilo da je Martina jedan od onih sretnika koji imaju kuću u centru grada, spretno smještenu u naselju gdje dominiraju visoke zgrade. Kuća je ograđena ogradom od žice i kamena preko koje ljeti pada zelena vinova loza. Oaza odmora za oči.
Otvorila nam je vrata i pustila nas u hodnik u kojem dominira bijela boja i gdje se gosti za odlaganje stvari mogu poslužiti malim ljestvama kojima nikada cijena nije došla na sniženje, priznaje nam Martina.
Ulazak u životni prostor je kroz blagavonicu koja je povezana s dnevnim boravkom, a ono što odmah primijetite jeste čistoća bijele boje i prirodno svjetlo kojeg u prostoru nimalo ne nedostaje.
Uz kriške različitih vrsta sira i domaće bijelo vino, započeli smo razgovor o uređenju prostora. Tada nam je Martina otkrila i s kojom se definicijom arhitekture poistovjećuje - „To create architecture is to put in order. Put what in order? Function and objects.” – Le Corbusier, te nam je uz zvuk nazdravljanja kristalnim čašama rekla – Dobrodošli!
„Da sve ne bi bilo (pre)sterilno, pored bijelih zidova, bijelih otvora, svijetlog poda, čistih linija i bijelog namještaja, pobrinuli su se detalji, čiji se izgled i položaj mijenjaju gotovo svakodnevno.“, pojasnila nam je kada smo pitali zašto u domu prevladavaju bijele nijanse. „Interijer je udomio, osim petero stalnih ukućana, i jednog kućnog ljubimca, i to direktno u dnevnom boravku. Ljubitelji životinja ne brinite, krava je svakodnevno voljena & pažena!“
Dok sjedite i pijete vino s Martinom, ne možete si pomoći da vam pogled 'ne bježi' prema štafelaju i slikama koje su na uredno neuredan način prislonjene uz zid pored televizora. „Dok si ne budem mogla priuštiti slike priznatih i poznatih rukopisa kakav je Josipa Maras, kistovima, platnom i bojama se sama igram. Jedna je uvijek na omiljenom štafelaju, za sad tek pokoja visi na zidu, dok ih većina stoji poredana na podu i naslonjena na zid i to redoslijedom koji se mijenja sa svakim usisavanjem i brisanjem poda.“
Nismo mogli ne primjetiti i neobičnu korpu ispod štafelaja, na što nam je Martina odmah pojasnila: „Naime, ova old school korpa iz samoposluge nekada je služila za časopise, dok kapacitetom nije prestala zadovoljavati potrebe i modnih i onih stručnih. Trenutno uspješno čuva boje i kistove za prethodno spomenuto igranje po platnu. Jesam spomenula da je korpa dugo željeni predmet sa mog popisa želja, popularne wish liste?!
Svježinu domu svakako da daju i biljke poput onih u nejednakim vaznama pored televizije, ali i limuna čiji miris dopire s drveta zasađenog u kanti.
Posebnu čar i pomalo eklektično uređenje prostor zahvaljuje crnom i bijelom lusteru koji simetrično osvjetljavaju prostor iznad malog stola u dnevnom boravku i velikog stola za ručavanje u blagavaonici.
Kuhinja, također izrađena u bijeloj boji odaje dojam čistog prostora koji nimalo ne postaje dosadan zahvaljujući pomno biranim detaljima koji ju krase.
Martina nam je priznala kako joj je osobno kuhinja bila još zanimljivija dok su vrata hladnjaka bila ukrašena magnetima, no kad su zbog količine i težine magneti počeli spadati sa vrata hladnjaka, preseljeni su na ploču dimenzija 80x60, gdje su sigurni i spremni da prime još mnoge magnetiće iz svih krajeva svijeta.
"Osim omiljenog suvenira u vidu magneta, tu je i hrpa razglednica, ali i svileni šalovi iz Indije, drveni vlakić iz Španjolske, sari sa Šri Lanke, babuška iz Rusije, keramička pločica iz Bilbaoa, venecijanska maska,…Neke sam sama donijela, a većinu dobila od prijatelja koji (sram ih bilo!) neke destinacije posjete i bez mene!"
Na zidu suprotnom od ploče s magnetima nalazi se naoko tek par uokvirenih sličica i ogledalo, no kada tu 'instalaciju' pobliže pogledate vidjeti ćete kako svaki dio priča svoju priču. Tu su kazaljke od sata, Martina fotografija iz djetinjstva, ploča s blagdanskim željama koju je ispisala njena mala nećakinja, staro ogledalo i uokviren recept za bakalar. Naime, recept je to prema kojem njena mama već dugi niz godina sprema (sjajan) bakalar, no pošto je vrijeme već 'nagrizlo' papir na kojem je recept ispisan, ukućani su ga uokvirili i osigurali si još puno porcija ukusnog bakalara.
Mjesto iznenađenja je stepenište, zapravo pogled prema sedam neočekivanih lustera različitih dimenzija, ili prema 'Oku', koje vas gleda dok silazite niz stepenice :)
„Krojačka lutka, šivaća mašina i sahara su multifunkcionalni predmeti koji čuvaju božićne ukrase, ponosno drže nakit, šalove i sve što u datom trenutku nema svoje mjesto. Nažalost, ponekad je i prašina dio vesele družine.“
„Pokloni su zapravo većina izloženih detalja koji spontano nađu svoje mjesto.
Biserne vješalice: prvih par sam dobila od prijateljica prije par godina. Nisu željele otkriti gdje ih nabavljaju, ali su, na moje oduševljenje ustrajale u poklanjanju istih još dugo.
Kako na spomenutim vješalicama, tako i u skrivenom dijelu ormara vlada koloristička monotonija. Naravno da se nađu i kojekakve boje, ali monokromatski komadi vode glavnu riječ i najčešće se druže sa biserima."
P.S. Obratite pažnju na sijalice s lijeve strane štendera koje su formirane u hand made lampu, drag Martinin poklon.
Martina nam je ranije otkrila kako je veliki fan Apple proizvoda, stoga je očekivati bilo da ćemo upravo Mac naći na njenom radnom stolu, a kada smo vidjeli dobro sakriven sadržaj polica, tražili smo da nam kaže što se sve nalazi u crnim Ikea kutijama.
„Ove police kriju svašta, posebno misteriozni zatvoreni crni dijelovi. Knjige, časopisi, razgledice, rijetko izrađene fotografije, istrgnute inspirativne stranice... Putovnica, mali novčanik sa sitnim krunama, eurima, dinarima i denarima te jastuk na napuhavanje uvijek su pripravni i spremni za novo putovanje. Kutije su udomile i tehnološka pomagala: kablove, punjače, slušalice, usb-ove, hard diskove. Dalje, dio kolekcije lakova za nokte. Nakit. I rokovnik/dnevnik koji je nastao kao priprema, a onda prerastao u podsjetnik tijekom putovanja vlakom do Barcelone; prepun je korisnih informacija, napomena, odličnih komentara, skica i zapažanja... da je samo malo manje „internih upadica“ vlasnica & putnica, davno bi bio objavljen. Ovako miruje na polici, ali svako toliko posluži za razbijanje svakodnevnice i podsjećanje na 6-ogodišnjaka iz vlaka na relaciji Bern-Geneve koji nas je rukama i nogama spasio od neznanja francuskog i fulanja odredišta. Ili na okus pečene piletine s ananasom kupljene na tržnici u Barceloneti prije rentanja bicikla i vožnje po obali..."
Razgledavši prostor, vratili smo se vinu i siru u dnevnom boravku te zamolili Martinu da nam u jednoj rečenici pokuša opisati prostor u koji smo upravo zavirili: „Prostor je jednostavan; prvenstveno funkcionalan, a onda i estetski dopadljiv nama koji dobar dio slobodnog vremena provedemo u traganju za inspiracijom na ovim (i njima sličnim) linkovima: fantasticfrank.se, stylizimo.com, firma-arh.com, em.elledecoration.se... Moram priznati da mi je i samoj bilo zanimljivo s MODAMO zavirivati u njegove prostorije."
Foto: MODAMO.info, Martina Penava Private
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
