TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 28.1.2015.
Martinu smo upoznali slučajno, u jednom zajedničkom povratku iz Sarajeva u Mostar. Zajedno smo se vraćali sa Sarajevo Film Festivala i pričala nam je kako ubrzo ide s prijateljicom obići Italiju vlakom i neko se vrijeme zadržati na Siciliji. U međuvremenu smo saznali da završava studij arhitekture nakon čega se veoma brzo zaposlila u jednom arhitektonskom uredu u Mostaru.
Skoro su i naša druženja postala učestalija, a svaka nas je zajednička kava inspirirala na nova putovanja, nove umjetnike, štednju za dizajnerski komad namještaja i kupovinu nove avionske karte. Nije trebalo dugo da joj predložimo da svoju inspiraciju podijeli s MODAMO.čitateljima kroz kolumnu. Već par mjeseci redovno piše o bh.dizajnerima namještaja, o svojim putovanjima i donosi razgovore s legendama dizajna poput Karima Rashida.
Na jednom od dogovora Martini smo priznali da smo super znatiželjni vidjeti kako je uredila svoj stan i kako uopće izgleda životni prostor jedne bh. arhitektice. Željna novih iskustava kao i uvijek, Martina nas je pozvala u svoj dom, a mi smo napunili baterije od fotoaparata i rezervirali jedno subotnje poslijepodne za druženje.
Već dolaskom na adresu jasno je bilo da je Martina jedan od onih sretnika koji imaju kuću u centru grada, spretno smještenu u naselju gdje dominiraju visoke zgrade. Kuća je ograđena ogradom od žice i kamena preko koje ljeti pada zelena vinova loza. Oaza odmora za oči.
Otvorila nam je vrata i pustila nas u hodnik u kojem dominira bijela boja i gdje se gosti za odlaganje stvari mogu poslužiti malim ljestvama kojima nikada cijena nije došla na sniženje, priznaje nam Martina.
Ulazak u životni prostor je kroz blagavonicu koja je povezana s dnevnim boravkom, a ono što odmah primijetite jeste čistoća bijele boje i prirodno svjetlo kojeg u prostoru nimalo ne nedostaje.
Uz kriške različitih vrsta sira i domaće bijelo vino, započeli smo razgovor o uređenju prostora. Tada nam je Martina otkrila i s kojom se definicijom arhitekture poistovjećuje - „To create architecture is to put in order. Put what in order? Function and objects.” – Le Corbusier, te nam je uz zvuk nazdravljanja kristalnim čašama rekla – Dobrodošli!
„Da sve ne bi bilo (pre)sterilno, pored bijelih zidova, bijelih otvora, svijetlog poda, čistih linija i bijelog namještaja, pobrinuli su se detalji, čiji se izgled i položaj mijenjaju gotovo svakodnevno.“, pojasnila nam je kada smo pitali zašto u domu prevladavaju bijele nijanse. „Interijer je udomio, osim petero stalnih ukućana, i jednog kućnog ljubimca, i to direktno u dnevnom boravku. Ljubitelji životinja ne brinite, krava je svakodnevno voljena & pažena!“
Dok sjedite i pijete vino s Martinom, ne možete si pomoći da vam pogled 'ne bježi' prema štafelaju i slikama koje su na uredno neuredan način prislonjene uz zid pored televizora. „Dok si ne budem mogla priuštiti slike priznatih i poznatih rukopisa kakav je Josipa Maras, kistovima, platnom i bojama se sama igram. Jedna je uvijek na omiljenom štafelaju, za sad tek pokoja visi na zidu, dok ih većina stoji poredana na podu i naslonjena na zid i to redoslijedom koji se mijenja sa svakim usisavanjem i brisanjem poda.“
Nismo mogli ne primjetiti i neobičnu korpu ispod štafelaja, na što nam je Martina odmah pojasnila: „Naime, ova old school korpa iz samoposluge nekada je služila za časopise, dok kapacitetom nije prestala zadovoljavati potrebe i modnih i onih stručnih. Trenutno uspješno čuva boje i kistove za prethodno spomenuto igranje po platnu. Jesam spomenula da je korpa dugo željeni predmet sa mog popisa želja, popularne wish liste?!
Svježinu domu svakako da daju i biljke poput onih u nejednakim vaznama pored televizije, ali i limuna čiji miris dopire s drveta zasađenog u kanti.
Posebnu čar i pomalo eklektično uređenje prostor zahvaljuje crnom i bijelom lusteru koji simetrično osvjetljavaju prostor iznad malog stola u dnevnom boravku i velikog stola za ručavanje u blagavaonici.
Kuhinja, također izrađena u bijeloj boji odaje dojam čistog prostora koji nimalo ne postaje dosadan zahvaljujući pomno biranim detaljima koji ju krase.
Martina nam je priznala kako joj je osobno kuhinja bila još zanimljivija dok su vrata hladnjaka bila ukrašena magnetima, no kad su zbog količine i težine magneti počeli spadati sa vrata hladnjaka, preseljeni su na ploču dimenzija 80x60, gdje su sigurni i spremni da prime još mnoge magnetiće iz svih krajeva svijeta.
"Osim omiljenog suvenira u vidu magneta, tu je i hrpa razglednica, ali i svileni šalovi iz Indije, drveni vlakić iz Španjolske, sari sa Šri Lanke, babuška iz Rusije, keramička pločica iz Bilbaoa, venecijanska maska,…Neke sam sama donijela, a većinu dobila od prijatelja koji (sram ih bilo!) neke destinacije posjete i bez mene!"
Na zidu suprotnom od ploče s magnetima nalazi se naoko tek par uokvirenih sličica i ogledalo, no kada tu 'instalaciju' pobliže pogledate vidjeti ćete kako svaki dio priča svoju priču. Tu su kazaljke od sata, Martina fotografija iz djetinjstva, ploča s blagdanskim željama koju je ispisala njena mala nećakinja, staro ogledalo i uokviren recept za bakalar. Naime, recept je to prema kojem njena mama već dugi niz godina sprema (sjajan) bakalar, no pošto je vrijeme već 'nagrizlo' papir na kojem je recept ispisan, ukućani su ga uokvirili i osigurali si još puno porcija ukusnog bakalara.
Mjesto iznenađenja je stepenište, zapravo pogled prema sedam neočekivanih lustera različitih dimenzija, ili prema 'Oku', koje vas gleda dok silazite niz stepenice :)
„Krojačka lutka, šivaća mašina i sahara su multifunkcionalni predmeti koji čuvaju božićne ukrase, ponosno drže nakit, šalove i sve što u datom trenutku nema svoje mjesto. Nažalost, ponekad je i prašina dio vesele družine.“
„Pokloni su zapravo većina izloženih detalja koji spontano nađu svoje mjesto.
Biserne vješalice: prvih par sam dobila od prijateljica prije par godina. Nisu željele otkriti gdje ih nabavljaju, ali su, na moje oduševljenje ustrajale u poklanjanju istih još dugo.
Kako na spomenutim vješalicama, tako i u skrivenom dijelu ormara vlada koloristička monotonija. Naravno da se nađu i kojekakve boje, ali monokromatski komadi vode glavnu riječ i najčešće se druže sa biserima."
P.S. Obratite pažnju na sijalice s lijeve strane štendera koje su formirane u hand made lampu, drag Martinin poklon.
Martina nam je ranije otkrila kako je veliki fan Apple proizvoda, stoga je očekivati bilo da ćemo upravo Mac naći na njenom radnom stolu, a kada smo vidjeli dobro sakriven sadržaj polica, tražili smo da nam kaže što se sve nalazi u crnim Ikea kutijama.
„Ove police kriju svašta, posebno misteriozni zatvoreni crni dijelovi. Knjige, časopisi, razgledice, rijetko izrađene fotografije, istrgnute inspirativne stranice... Putovnica, mali novčanik sa sitnim krunama, eurima, dinarima i denarima te jastuk na napuhavanje uvijek su pripravni i spremni za novo putovanje. Kutije su udomile i tehnološka pomagala: kablove, punjače, slušalice, usb-ove, hard diskove. Dalje, dio kolekcije lakova za nokte. Nakit. I rokovnik/dnevnik koji je nastao kao priprema, a onda prerastao u podsjetnik tijekom putovanja vlakom do Barcelone; prepun je korisnih informacija, napomena, odličnih komentara, skica i zapažanja... da je samo malo manje „internih upadica“ vlasnica & putnica, davno bi bio objavljen. Ovako miruje na polici, ali svako toliko posluži za razbijanje svakodnevnice i podsjećanje na 6-ogodišnjaka iz vlaka na relaciji Bern-Geneve koji nas je rukama i nogama spasio od neznanja francuskog i fulanja odredišta. Ili na okus pečene piletine s ananasom kupljene na tržnici u Barceloneti prije rentanja bicikla i vožnje po obali..."
Razgledavši prostor, vratili smo se vinu i siru u dnevnom boravku te zamolili Martinu da nam u jednoj rečenici pokuša opisati prostor u koji smo upravo zavirili: „Prostor je jednostavan; prvenstveno funkcionalan, a onda i estetski dopadljiv nama koji dobar dio slobodnog vremena provedemo u traganju za inspiracijom na ovim (i njima sličnim) linkovima: fantasticfrank.se, stylizimo.com, firma-arh.com, em.elledecoration.se... Moram priznati da mi je i samoj bilo zanimljivo s MODAMO zavirivati u njegove prostorije."
Foto: MODAMO.info, Martina Penava Private
TEKST: Ada Ćeremida
Najbolji način da upoznate festival nije kroz program, nego kroz jedan dobro isplaniran dan.
Zato smo odlučili uraditi upravo to. Tokom proteklih dana Sarajevo Photography Festival pretvorio je različite dijelove grada u mjesta susreta fotografije, razgovora i novih perspektiva.
Od izložbi koje vas zadrže mnogo duže nego što ste planirali, preko arhivskih fotografija koje vraćaju kolektivna sjećanja, pa sve do razgovora o kreativnosti i radionica koje otkrivaju procese iza fotografije, SPF se ove godine najbolje doživljava hodajući od jedne lokacije do druge. 
Tema ovogodišnjeg izdanja, „Under Pressure“, istražuje različite oblike pritiska koji oblikuju savremeni život, od ličnih i emocionalnih do društvenih i političkih. Upravo zbog toga mnoge izložbe ne traže samo da ih pogledate, nego i da zastanete, promislite i vratite im se još jednom.
Ako se pitate kako izgleda jedan dan na festivalu, vodimo vas kroz naš. 
Nekoliko koraka dalje čeka potpuno drugačija vrsta iskustva. Izložba „25 Years of No Man's Land“ Danisa Tanovića vraća publiku iza kulisa filma koji je obilježio jednu generaciju.
Neviđene fotografije sa snimanja ne funkcioniraju samo kao arhivski materijal. One otvaraju prostor za nova čitanja filma, vremena u kojem je nastao i načina na koji danas pamtimo rat, humor i apsurd koji je Tanovićev film tako precizno prikazao.
Za posjetioce koji su odrasli uz „No Man's Land“, ova postavka nosi dodatnu emocionalnu težinu. Za mlađe generacije ona je zanimljiv ulazak u proces nastanka jednog od najvažnijih filmova regionalne kinematografije.
Jedna od izložbi kojoj smo se najduže zadržali bila je „Carmina, Carlota: Retail Ritual“ španske umjetnice Carlote Guerrero. Kroz seriju fotografija nastalih nakon iskustva majčinstva, Carlota koristi luksuzne prodajne prostore i kabine za presvlačenje kao pozornicu za promišljanje identiteta, ženskog tijela i očekivanja koja društvo postavlja pred žene.
Fotografije djeluju gotovo filmski. Na prvi pogled su suzdržane i tihe, ali što ih duže posmatrate, više primjećujete slojeve značenja. Upravo zato ova izložba savršeno odgovara festivalskoj temi, jer govori o pritiscima koji nisu uvijek vidljivi, ali su stalno prisutni. Izložba se posebno izdvaja načinom na koji koristi prostor galerije i ostavlja dovoljno mjesta za vlastitu interpretaciju.
Dok velike izložbe privlače najviše pažnje, radionice su vjerovatno mjesto gdje se najbolje osjeti festivalska zajednica.
U prostoru Kawe svratili smo na dio programa posvećen analognom procesu fotografije koji je vodio Adil Sokolović tokom protehlih dana festivala.
Zidovi prekriveni probnim printovima, fotografijama u nastajanju, bilješkama i razgovorima među učesnicima djelovali su kao podsjetnik da fotografija nije samo gotova slika na zidu. Ona je proces, eksperiment i često niz pokušaja prije konačnog rezultata.
Zbog toga radionice djeluju kao svojevrsna festivalska pozadina koju publika ne vidi uvijek, a koja zapravo pokreće veliki dio programa.
Dan smo nastavili na artist talku Mislava Mironovića, autora kojeg smo nedavno ugostili i na Bonjour.ba. Njegovo predavanje „POV“ nije bilo klasično kreativno predavanje, nego priča o tome kako neočekivani putevi često vode do najzanimljivijih karijera.
Od profesionalnog MTB freeride sportiste do kreativnog direktora i osnivača studija, Mironović je kroz lična iskustva govorio o riziku, promjeni perspektive i važnosti vlastitog pogleda na svijet. 
Publika je ostala dugo nakon završetka predavanja, što je možda najbolji pokazatelj koliko su ovakvi razgovori važan dio festivalskog programa. A ako želite saznati više o njegovom putu, intervju s Mislavom već vas čeka na Bonjour.ba.
Prvu stanicu napravili smo u Umjetničkoj galeriji BiH, gdje je otvorena izložba finalista i pobjednika ovogodišnjeg festivala. Radovi pristigli iz više od 70 zemalja svijeta okupljeni su oko teme „Under Pressure“, ali svaki joj pristupa iz potpuno drugačije perspektive.
Dok prolazite kroz galerijske sale, smjenjuju se intimni portreti, dokumentarne priče, konceptualni eksperimenti i prizori koji vas tjeraju da zastanete nekoliko koraka unazad kako biste ih sagledali u cijelosti. Upravo ta raznolikost jedna je od najvećih vrijednosti ovogodišnje postavke. Nije riječ o jednoj temi, nego o desetinama različitih odgovora na isto pitanje.
Posebnu pažnju privukli su radovi ovogodišnjih pobjednika koje smo nekoliko dana ranije imali priliku upoznati i na ceremoniji dodjele nagrada u Narodnom pozorištu. Grand Prix osvojila je ukrajinska fotografkinja Anya Tsaruk, koja je ujedno odnijela pobjedu i u kategoriji dokumentarne fotografije, postavši prva žena koja je u pet godina festivala osvojila ovu titulu.
Na toj večeri i Bonjour je imao posebnu ulogu. Naša glavna urednica Emina Smaka uručila je nagradu u kategoriji modne fotografije, čiji je laureat bila Solène Richard iz Francuske. 
Ono što nam je ostalo nakon cijelog dana nije samo lista izložbi koje smo pogledali. Ostao je osjećaj da je festival ove godine uspješno povezao različite dijelove grada, različite generacije autora i potpuno različite fotografske pristupe.
Između Umjetničke galerije, artist talkova, radionica i susreta s autorima, SPF se pokazao kao mnogo više od mjesta na kojem gledate fotografije.
To je prostor u kojem se fotografija koristi kao početak razgovora. A upravo takvi razgovori najčešće ostanu s vama i nakon što napustite galeriju.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
