Martinu smo upoznali slučajno, u jednom zajedničkom povratku iz Sarajeva u Mostar. Zajedno smo se vraćali sa Sarajevo Film Festivala i pričala nam je kako ubrzo ide s prijateljicom obići Italiju vlakom i neko se vrijeme zadržati na Siciliji. U međuvremenu smo saznali da završava studij arhitekture nakon čega se veoma brzo zaposlila u jednom arhitektonskom uredu u Mostaru.

Skoro su i naša druženja postala učestalija, a svaka nas je zajednička kava inspirirala na nova putovanja, nove umjetnike, štednju za dizajnerski komad namještaja i kupovinu nove avionske karte. Nije trebalo dugo da joj predložimo da svoju inspiraciju podijeli s MODAMO.čitateljima kroz kolumnu. Već par mjeseci redovno piše o bh.dizajnerima namještaja, o svojim putovanjima i donosi razgovore s legendama dizajna poput Karima Rashida.

Na jednom od dogovora Martini smo priznali da smo super znatiželjni vidjeti kako je uredila svoj stan i kako uopće izgleda životni prostor jedne bh. arhitektice. Željna novih iskustava kao i uvijek, Martina nas je pozvala u svoj dom, a mi smo napunili baterije od fotoaparata i rezervirali jedno subotnje poslijepodne za druženje.

Već dolaskom na adresu jasno je bilo da je Martina jedan od onih sretnika koji imaju kuću u centru grada, spretno smještenu u naselju gdje dominiraju visoke zgrade. Kuća je ograđena ogradom od žice i kamena preko koje ljeti pada zelena vinova loza. Oaza odmora za oči.

Otvorila nam je vrata i pustila nas u hodnik u kojem dominira bijela boja i gdje se gosti za odlaganje stvari mogu poslužiti malim ljestvama kojima nikada cijena nije došla na sniženje, priznaje nam Martina.

Ulazak u životni prostor je kroz blagavonicu koja je povezana s dnevnim boravkom, a ono što odmah primijetite jeste čistoća bijele boje i prirodno svjetlo kojeg u prostoru nimalo ne nedostaje.

Uz kriške različitih vrsta sira i domaće bijelo vino, započeli smo razgovor o uređenju prostora. Tada nam je Martina otkrila i s kojom se definicijom arhitekture poistovjećuje - „To create architecture is to put in order. Put what in order? Function and objects.”  – Le Corbusier, te nam je uz zvuk nazdravljanja kristalnim čašama rekla – Dobrodošli!

„Da sve ne bi bilo (pre)sterilno, pored bijelih zidova, bijelih otvora, svijetlog poda, čistih linija i bijelog namještaja, pobrinuli su se detalji, čiji se izgled i položaj mijenjaju gotovo svakodnevno.“, pojasnila nam je kada smo pitali zašto u domu prevladavaju bijele nijanse. „Interijer je udomio, osim petero stalnih ukućana, i jednog kućnog ljubimca, i to direktno u dnevnom boravku. Ljubitelji životinja ne brinite, krava je svakodnevno voljena & pažena!“ 

Dok sjedite i pijete vino s Martinom, ne možete si pomoći da vam pogled 'ne bježi' prema štafelaju i slikama koje su na uredno neuredan način prislonjene uz zid pored televizora. „Dok si ne budem mogla priuštiti slike priznatih i poznatih rukopisa kakav je Josipa Maras, kistovima, platnom i bojama se sama igram. Jedna je uvijek na omiljenom štafelaju, za sad tek pokoja visi na zidu, dok ih većina stoji poredana na podu i naslonjena na zid i to redoslijedom koji se mijenja sa svakim usisavanjem i brisanjem poda.“

Nismo mogli ne primjetiti i neobičnu korpu ispod štafelaja, na što nam je Martina odmah pojasnila: „Naime, ova old school korpa iz samoposluge nekada je služila za časopise, dok kapacitetom nije prestala zadovoljavati potrebe i modnih i onih stručnih. Trenutno uspješno čuva boje i kistove za prethodno spomenuto igranje po platnu. Jesam spomenula da je korpa dugo željeni predmet sa mog popisa želja, popularne wish liste?!

Svježinu domu svakako da daju i biljke poput onih u nejednakim vaznama pored televizije, ali i limuna čiji miris dopire s drveta zasađenog u kanti.

Posebnu čar i pomalo eklektično uređenje prostor zahvaljuje crnom i bijelom lusteru koji simetrično osvjetljavaju prostor iznad malog stola u dnevnom boravku i velikog stola za ručavanje u blagavaonici.

Kuhinja, također izrađena u bijeloj boji odaje dojam čistog prostora koji nimalo ne postaje dosadan zahvaljujući pomno biranim detaljima koji ju krase.

Martina nam je priznala kako joj je osobno kuhinja bila još zanimljivija dok su vrata hladnjaka bila ukrašena magnetima, no kad su zbog količine i težine magneti počeli spadati sa vrata hladnjaka, preseljeni su na ploču dimenzija 80x60, gdje su sigurni i spremni da prime još mnoge magnetiće iz svih krajeva svijeta.

"Osim omiljenog suvenira u vidu magneta, tu je i hrpa razglednica, ali i svileni šalovi iz Indije, drveni vlakić iz Španjolske, sari sa Šri Lanke, babuška iz Rusije, keramička pločica iz Bilbaoa, venecijanska maska,…Neke sam sama donijela, a većinu dobila od prijatelja koji (sram ih bilo!) neke destinacije posjete i bez mene!"

Na zidu suprotnom od ploče s magnetima nalazi se naoko tek par uokvirenih sličica i ogledalo, no kada tu 'instalaciju' pobliže pogledate vidjeti ćete kako svaki dio priča svoju priču. Tu su kazaljke od sata, Martina fotografija iz djetinjstva, ploča s blagdanskim željama koju je ispisala njena mala nećakinja, staro ogledalo i uokviren recept za bakalar. Naime, recept je to prema kojem njena mama već dugi niz godina sprema (sjajan) bakalar, no pošto je vrijeme već 'nagrizlo' papir na kojem je recept ispisan, ukućani su ga uokvirili i osigurali si još puno porcija ukusnog bakalara.

Mjesto iznenađenja je stepenište, zapravo pogled prema sedam neočekivanih lustera različitih dimenzija, ili prema 'Oku', koje vas gleda dok silazite niz stepenice :)

„Krojačka lutka, šivaća mašina i sahara su multifunkcionalni predmeti koji čuvaju božićne ukrase, ponosno drže nakit, šalove i sve što u datom trenutku nema svoje mjesto. Nažalost, ponekad je i prašina dio vesele družine.“

„Pokloni su zapravo većina izloženih detalja koji spontano nađu svoje mjesto.

Biserne vješalice: prvih par sam dobila od prijateljica prije par godina. Nisu željele otkriti gdje ih nabavljaju, ali su, na moje oduševljenje ustrajale u poklanjanju istih još dugo.

Kako na spomenutim vješalicama, tako i u skrivenom dijelu ormara vlada koloristička monotonija.  Naravno da se nađu i  kojekakve boje, ali monokromatski komadi vode glavnu riječ i najčešće se druže sa biserima."

P.S. Obratite pažnju na sijalice s lijeve strane štendera koje su formirane u hand made lampu, drag Martinin poklon.

Martina nam je ranije otkrila kako je veliki fan Apple proizvoda, stoga je očekivati bilo da ćemo upravo Mac naći na njenom radnom stolu, a kada smo vidjeli dobro sakriven sadržaj polica, tražili smo da nam kaže što se sve nalazi u crnim Ikea kutijama.

„Ove police kriju svašta, posebno misteriozni zatvoreni crni dijelovi. Knjige, časopisi, razgledice, rijetko izrađene fotografije, istrgnute inspirativne stranice... Putovnica, mali novčanik sa sitnim krunama, eurima, dinarima i denarima te jastuk na napuhavanje uvijek su pripravni i spremni za novo putovanje. Kutije su udomile i tehnološka pomagala: kablove, punjače, slušalice, usb-ove, hard diskove. Dalje, dio kolekcije  lakova za nokte. Nakit. I rokovnik/dnevnik koji je nastao kao priprema, a onda prerastao u podsjetnik tijekom putovanja vlakom do Barcelone; prepun je korisnih informacija, napomena, odličnih komentara, skica i zapažanja... da je samo malo manje „internih upadica“ vlasnica & putnica, davno bi bio objavljen. Ovako miruje na polici, ali svako toliko posluži za razbijanje svakodnevnice i podsjećanje na 6-ogodišnjaka iz vlaka na relaciji Bern-Geneve koji nas je rukama i nogama spasio od neznanja francuskog i fulanja odredišta. Ili na okus pečene piletine s ananasom kupljene na tržnici u Barceloneti prije rentanja bicikla i vožnje po obali..."

Razgledavši prostor, vratili smo se vinu i siru u dnevnom boravku te zamolili Martinu da nam u jednoj rečenici pokuša opisati prostor u koji smo upravo zavirili: „Prostor je jednostavan; prvenstveno funkcionalan, a onda i estetski dopadljiv nama koji dobar dio slobodnog vremena provedemo u traganju za inspiracijom na ovim (i njima sličnim) linkovima: fantasticfrank.se, stylizimo.com, firma-arh.com, em.elledecoration.se... Moram priznati da mi je i samoj bilo zanimljivo s MODAMO zavirivati u njegove prostorije."

_{Foto: MODAMO.info, Martina Penava Private}

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo