TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 28.1.2015.
Martinu smo upoznali slučajno, u jednom zajedničkom povratku iz Sarajeva u Mostar. Zajedno smo se vraćali sa Sarajevo Film Festivala i pričala nam je kako ubrzo ide s prijateljicom obići Italiju vlakom i neko se vrijeme zadržati na Siciliji. U međuvremenu smo saznali da završava studij arhitekture nakon čega se veoma brzo zaposlila u jednom arhitektonskom uredu u Mostaru.
Skoro su i naša druženja postala učestalija, a svaka nas je zajednička kava inspirirala na nova putovanja, nove umjetnike, štednju za dizajnerski komad namještaja i kupovinu nove avionske karte. Nije trebalo dugo da joj predložimo da svoju inspiraciju podijeli s MODAMO.čitateljima kroz kolumnu. Već par mjeseci redovno piše o bh.dizajnerima namještaja, o svojim putovanjima i donosi razgovore s legendama dizajna poput Karima Rashida.
Na jednom od dogovora Martini smo priznali da smo super znatiželjni vidjeti kako je uredila svoj stan i kako uopće izgleda životni prostor jedne bh. arhitektice. Željna novih iskustava kao i uvijek, Martina nas je pozvala u svoj dom, a mi smo napunili baterije od fotoaparata i rezervirali jedno subotnje poslijepodne za druženje.
Već dolaskom na adresu jasno je bilo da je Martina jedan od onih sretnika koji imaju kuću u centru grada, spretno smještenu u naselju gdje dominiraju visoke zgrade. Kuća je ograđena ogradom od žice i kamena preko koje ljeti pada zelena vinova loza. Oaza odmora za oči.
Otvorila nam je vrata i pustila nas u hodnik u kojem dominira bijela boja i gdje se gosti za odlaganje stvari mogu poslužiti malim ljestvama kojima nikada cijena nije došla na sniženje, priznaje nam Martina.
Ulazak u životni prostor je kroz blagavonicu koja je povezana s dnevnim boravkom, a ono što odmah primijetite jeste čistoća bijele boje i prirodno svjetlo kojeg u prostoru nimalo ne nedostaje.
Uz kriške različitih vrsta sira i domaće bijelo vino, započeli smo razgovor o uređenju prostora. Tada nam je Martina otkrila i s kojom se definicijom arhitekture poistovjećuje - „To create architecture is to put in order. Put what in order? Function and objects.” – Le Corbusier, te nam je uz zvuk nazdravljanja kristalnim čašama rekla – Dobrodošli!
„Da sve ne bi bilo (pre)sterilno, pored bijelih zidova, bijelih otvora, svijetlog poda, čistih linija i bijelog namještaja, pobrinuli su se detalji, čiji se izgled i položaj mijenjaju gotovo svakodnevno.“, pojasnila nam je kada smo pitali zašto u domu prevladavaju bijele nijanse. „Interijer je udomio, osim petero stalnih ukućana, i jednog kućnog ljubimca, i to direktno u dnevnom boravku. Ljubitelji životinja ne brinite, krava je svakodnevno voljena & pažena!“
Dok sjedite i pijete vino s Martinom, ne možete si pomoći da vam pogled 'ne bježi' prema štafelaju i slikama koje su na uredno neuredan način prislonjene uz zid pored televizora. „Dok si ne budem mogla priuštiti slike priznatih i poznatih rukopisa kakav je Josipa Maras, kistovima, platnom i bojama se sama igram. Jedna je uvijek na omiljenom štafelaju, za sad tek pokoja visi na zidu, dok ih većina stoji poredana na podu i naslonjena na zid i to redoslijedom koji se mijenja sa svakim usisavanjem i brisanjem poda.“
Nismo mogli ne primjetiti i neobičnu korpu ispod štafelaja, na što nam je Martina odmah pojasnila: „Naime, ova old school korpa iz samoposluge nekada je služila za časopise, dok kapacitetom nije prestala zadovoljavati potrebe i modnih i onih stručnih. Trenutno uspješno čuva boje i kistove za prethodno spomenuto igranje po platnu. Jesam spomenula da je korpa dugo željeni predmet sa mog popisa želja, popularne wish liste?!
Svježinu domu svakako da daju i biljke poput onih u nejednakim vaznama pored televizije, ali i limuna čiji miris dopire s drveta zasađenog u kanti.
Posebnu čar i pomalo eklektično uređenje prostor zahvaljuje crnom i bijelom lusteru koji simetrično osvjetljavaju prostor iznad malog stola u dnevnom boravku i velikog stola za ručavanje u blagavaonici.
Kuhinja, također izrađena u bijeloj boji odaje dojam čistog prostora koji nimalo ne postaje dosadan zahvaljujući pomno biranim detaljima koji ju krase.
Martina nam je priznala kako joj je osobno kuhinja bila još zanimljivija dok su vrata hladnjaka bila ukrašena magnetima, no kad su zbog količine i težine magneti počeli spadati sa vrata hladnjaka, preseljeni su na ploču dimenzija 80x60, gdje su sigurni i spremni da prime još mnoge magnetiće iz svih krajeva svijeta.
"Osim omiljenog suvenira u vidu magneta, tu je i hrpa razglednica, ali i svileni šalovi iz Indije, drveni vlakić iz Španjolske, sari sa Šri Lanke, babuška iz Rusije, keramička pločica iz Bilbaoa, venecijanska maska,…Neke sam sama donijela, a većinu dobila od prijatelja koji (sram ih bilo!) neke destinacije posjete i bez mene!"
Na zidu suprotnom od ploče s magnetima nalazi se naoko tek par uokvirenih sličica i ogledalo, no kada tu 'instalaciju' pobliže pogledate vidjeti ćete kako svaki dio priča svoju priču. Tu su kazaljke od sata, Martina fotografija iz djetinjstva, ploča s blagdanskim željama koju je ispisala njena mala nećakinja, staro ogledalo i uokviren recept za bakalar. Naime, recept je to prema kojem njena mama već dugi niz godina sprema (sjajan) bakalar, no pošto je vrijeme već 'nagrizlo' papir na kojem je recept ispisan, ukućani su ga uokvirili i osigurali si još puno porcija ukusnog bakalara.
Mjesto iznenađenja je stepenište, zapravo pogled prema sedam neočekivanih lustera različitih dimenzija, ili prema 'Oku', koje vas gleda dok silazite niz stepenice :)
„Krojačka lutka, šivaća mašina i sahara su multifunkcionalni predmeti koji čuvaju božićne ukrase, ponosno drže nakit, šalove i sve što u datom trenutku nema svoje mjesto. Nažalost, ponekad je i prašina dio vesele družine.“
„Pokloni su zapravo većina izloženih detalja koji spontano nađu svoje mjesto.
Biserne vješalice: prvih par sam dobila od prijateljica prije par godina. Nisu željele otkriti gdje ih nabavljaju, ali su, na moje oduševljenje ustrajale u poklanjanju istih još dugo.
Kako na spomenutim vješalicama, tako i u skrivenom dijelu ormara vlada koloristička monotonija. Naravno da se nađu i kojekakve boje, ali monokromatski komadi vode glavnu riječ i najčešće se druže sa biserima."
P.S. Obratite pažnju na sijalice s lijeve strane štendera koje su formirane u hand made lampu, drag Martinin poklon.
Martina nam je ranije otkrila kako je veliki fan Apple proizvoda, stoga je očekivati bilo da ćemo upravo Mac naći na njenom radnom stolu, a kada smo vidjeli dobro sakriven sadržaj polica, tražili smo da nam kaže što se sve nalazi u crnim Ikea kutijama.
„Ove police kriju svašta, posebno misteriozni zatvoreni crni dijelovi. Knjige, časopisi, razgledice, rijetko izrađene fotografije, istrgnute inspirativne stranice... Putovnica, mali novčanik sa sitnim krunama, eurima, dinarima i denarima te jastuk na napuhavanje uvijek su pripravni i spremni za novo putovanje. Kutije su udomile i tehnološka pomagala: kablove, punjače, slušalice, usb-ove, hard diskove. Dalje, dio kolekcije lakova za nokte. Nakit. I rokovnik/dnevnik koji je nastao kao priprema, a onda prerastao u podsjetnik tijekom putovanja vlakom do Barcelone; prepun je korisnih informacija, napomena, odličnih komentara, skica i zapažanja... da je samo malo manje „internih upadica“ vlasnica & putnica, davno bi bio objavljen. Ovako miruje na polici, ali svako toliko posluži za razbijanje svakodnevnice i podsjećanje na 6-ogodišnjaka iz vlaka na relaciji Bern-Geneve koji nas je rukama i nogama spasio od neznanja francuskog i fulanja odredišta. Ili na okus pečene piletine s ananasom kupljene na tržnici u Barceloneti prije rentanja bicikla i vožnje po obali..."
Razgledavši prostor, vratili smo se vinu i siru u dnevnom boravku te zamolili Martinu da nam u jednoj rečenici pokuša opisati prostor u koji smo upravo zavirili: „Prostor je jednostavan; prvenstveno funkcionalan, a onda i estetski dopadljiv nama koji dobar dio slobodnog vremena provedemo u traganju za inspiracijom na ovim (i njima sličnim) linkovima: fantasticfrank.se, stylizimo.com, firma-arh.com, em.elledecoration.se... Moram priznati da mi je i samoj bilo zanimljivo s MODAMO zavirivati u njegove prostorije."
Foto: MODAMO.info, Martina Penava Private
TEKST: Bonjour.ba
Video umjetnost, eksperimentalni zvuk i prostor za sanjarenje susreću se ovog juna u Sarajevu. Uoči otvaranja izložbe „Drop On A Lens“ razgovarali smo sa Zlatkom Ćosićem o sporosti, prirodi i načinima na koje umjetnost može promijeniti naš pogled na svijet.
U okviru ovogodišnjeg izdanja Garden of Dreams Festivala, u saradnji s Galerijom Manifesto, sarajevskoj publici bit će predstavljena samostalna izložba video umjetnika Zlatka Ćosića.
Nakon prošlogodišnje festivalske saradnje s Aleksandrom Hemonom i Indigom, Ćosić se vraća s projektom „Drop On A Lens“, izložbom koja kroz eksperimentalne video forme i vizuelne distorzije istražuje krhkost ekosistema, identiteta i percepcije.
Njegovi radovi polaze iz stvarnog svijeta, vode, drveća, životinja i svakodnevnih prizora, ali ih transformišu u apstraktne pokretne slike koje pozivaju na sporije posmatranje i refleksiju.
U razgovoru za Bonjour govorio je o odnosu umjetnosti i muzike, ulozi umjetnika u digitalnom dobu te o tome zašto je ponekad najvažnije jednostavno zastati i pažljivo gledati.
Nakon prošlogodišnje saradnje sa Aleksandrom Hemonom i Indigom, ponovo se vraćate u Sarajevo u festivalskom kontekstu.
Koliko vam je bitan ovaj "dijalog" video umjetnosti sa muzičkom scenom i na koji način on mijenja način na koji publika konzumira klasičnu galerijsku postavku?
Često nastupam s muzičarima i DJ-evima, stvarajući iskustva obrade videa uživo, a mnoge od tih tehnika uključujem u svoje video umjetničke projekte.
Ove radove možete doživjeti u intimnijem okruženju u Galeriji Manifesto u sklopu izložbe Drop on a Lens. Nadam se da će posjetioci usporiti, provesti vrijeme s video radovima, slušati, meditirati, plesati, pronaći inspiraciju i dozvoliti sebi da sanjaju.
U ovogodišnjoj postavci "Drop On A Lens" koristite vizuelne distorzije kako biste transformisali poznate prizore u apstraktne forme.
Gdje prestaje dokumentarna stvarnost onoga što objektiv vidi, a počinje nova, intimna istina koju pokušavate prenijeti publici?
Sva moja videa i zvukovi potiču iz stvarnosti. Ponekad su izmijenjeni do neprepoznatljivosti, a ponekad otkrivaju tragove svog porijekla.
Vođeni pokretom, bojom, oblikom i zvukom, oni se razvijaju bez početka ili kraja, zadržavajući se u stanju postajanja – poput plesa, poezije i snova.
Izložba se bavi krhkostima naših ekosistema.
Na koji način digitalna umjetnost i eksperimentalni video, kao mediji koji su po prirodi "vještački", mogu pomoći ljudima da ponovo uspostave duboku i iskrenu empatiju prema prirodnom svijetu koji nestaje?
Većina mojih video radova došla je iz prirodnog svijeta vode, drveća, životinja i drugih živih elemenata. Sebe vidim kao digitalnog čuvara tih krhkih okruženja, stvarajući vizualne i zvučne podsjetnike na ono što imamo i ono što možemo izgubiti.
Kao video umjetnik, osjećam odgovornost da stvaram i dijelim radove koji podižu svijest, štite ono što cijenim i potiču dublje uvažavanje prirodnog svijeta. Kroz svoju praksu nadam se da ću doprinijeti zdravijoj i održivijoj budućnosti, kako za naše zajednice tako i za okoliš.
Sam naslov "Drop On A Lens" sugeriše nešto sitno, kapljicu koja mijenja pogled na čitav svijet.
Da li je u današnjem digitalnom dobu uloga umjetnika da nas natjera da usporimo i fokusiramo se upravo na te "sitne smetnje" kako bismo razumjeli širu sliku našeg postojanja?
I dalje vjerujem da umjetnici imaju moć da inspirišu i zabave, ali i da podučavaju, upozoravaju i otkrivaju alternativne mogućnosti.
Jedan od najvažnijih aspekata moje umjetničke prakse je sporost – proces učenja da budem strpljiv, pažljiv i selektivan. Trudim se da postanem dio okruženja, umjesto da žurim da ga zabilježim. Ponekad to znači tiho posmatranje, duboko slušanje i odabir da uopšte ništa ne zabilježim.
Često se vraćam na istu lokaciju više puta, dopuštajući sebi da se opustim, upijem okolinu, razmislim o onome što je prisutno, zapišem ideje i pustim ih da se razvijaju tokom vremena. Dajući radu prostor da se razvija, on počinje prirodno da se oblikuje.
Nadam se da će publika moći da se na sličan način uključi u moj rad. U galeriji pozivam posjetioce da uspore, provedu vrijeme s radom i otkriju suptilne detalje koji često ostaju nezapaženi u svijetu oko nas.
Garden of Dreams slavi kolektivne snove, dok vaši radovi često dotiču univerzalne ljudske strahove i čežnje.
Kako vizuelni šum i apstrakcija postaju univerzalni jezik koji razumijemo svi, bez obzira na naše lične ili geografske identitete?
U mojim videima apstrakcija postaje prostor ljepote, energije, pokreta i slikarskog izražavanja. Može izazvati emocije, probuditi sjećanja i odvesti nas u stanja sanjarenja i refleksije. Ima moć da izazove strah i čežnju, da uznemiri ili inspiriše, da nas ohrabri da progovorimo i da nam da hrabrost da stvorimo promjenu.
Umjetnost može sve to, a bavljenje njome je izvanredno putovanje. Dozvolite sebi da budete uronjeni u nju, da se prepustite njenim mogućnostima.
Ona hrani um, tijelo i dušu.
Poruka publici pred otvaranje izložbe?
Povedite prijatelja na izložbu. Provedite vrijeme s umjetnošću i pustite da se slegne. Kasnije podijelite piće ili obrok i razgovarajte o onome što ste doživjeli. Smijte se zajedno.
Sljedećeg dana zapišite nekoliko riječi ili utisaka koji su vam ostali u sjećanju. Pustite da vam misli lutaju. Fotografišite, slikajte, crtajte, pišite ili jednostavno slušajte svijet oko sebe. Ispričajte nekome priču.
Zatim idite u krevet i sanjajte.
Umjetnost ne prestaje kada napustite galeriju – ona se nastavlja u razgovorima, sjećanjima, razmišljanjima i malim kreativnim djelima koja slijede.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
