Na adresi Skenderpašina 1 nalazi se centar koji je idealno mjesto za sve one koji žele razviti poslovanje i karijeru, Networks.

Nit vodilja mladim i ambicioznim ljudima koji stoje iza ovog projekta jeste stvaranje unikatnog i suvremenog poduzetničkog centra koji bi mladim, ambicioznim i inovativnim bh.damama i muškarcima dao vjetar u leđa na putu ka pretvaranju njihovih briljantnih ideja u konkretne proizvode, te tako ponuditi i nova radna mjesta, potpomoći bh. ekonomiju i promovirati pozitivne vrijednosti. Vizija Networksa je da na kraju ove godine iz njihovog prostora izađe 1500 direktno educiranih bh.dama i muškaraca, 55 radnih mjesta i 15 startupa. Minimalno. Networks trenutno ima 65 stanara i taj broj se konstantno povećava obzirom da se bh. javnost sve više počinje zanimati za koncept zajedničkog radnog prostora, ali i zbog jedinstvenog dizajna i suvremenog izgleda ovog inovativnog centra koji se prostire na 1300 m2 i to u centru grada. Ono što je našu pozornost privuklo jeste moderno i kreativno poslovno uređenje Networksa. Kroz razgovor sa ovom sjajnom mladom poduzetničkim ekipom, odlučili smo saznati više o samom interijeru i uređenju prostora.

Networks, iako ne jedini prostor slične namjene u gradu, odmak je od već etabliranog koncepta Googlea gdje se šarenilom boja i materijala pokušava stvoriti iluzija kreativnosti i raznolikosti. U ovom prostoru, naglasak je stavljen na međusobnu suradnju i povezivanje, odnosno stvaranje multidisciplinarnih i interdisplinarnih platformi, te zajednice kreativaca i mladih poduzetnika.

Objekt je prvo projektiran kao stambeno-poslovna zgrada s garažom u suterenu, poslovnim prostorima u prizemlju i na galeriji, te stanovima na gornje tri etaže. Projektant je sarajevski arhitektonski ured Seadesign d.o.o., koji je zamislio objekt kao interpolaciju u postojeće urbano tkivo. Korišteni su materijali visoke kvalitete i objekt ispunjava standarde energetske efikasnosti. Vlasnik zgrade je, nakon završenih grubih građevinskih radova, odlučio promijeniti namjenu objekta, odnosno bolje iskoristiti potencijal lokacije te ga prenamijeniti u poslovni objekt, gdje se i rodila ideja o pravljenju 'co-working' prostora.

„Interijer je osmislio arhitektonski duo 81AD – architecture&design, koga čine Nina Imamović i Armin Šepić. Iako prijatelji još od prvih dana studija 2000. godine na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, zajedno su počeli raditi 2012. godine i to u svoje slobodno vrijeme, poslije redovnih poslova. Njihov rad nije isključivo vezan za interijere, Nina ima certifikat za energetske preglede i certificiranje malih objekata, a sarađivala je i na interdisciplinarnim projektima kao npr. Smart Living Challenge u saradnji sa Švedskim Institutom i Eco-smart rješenja za osobe treće dobi u saradnji s Widerom. Armin se, u međuvremenu, profesionalno usavršavao u Saveznom uredu za građenje i prostorno uređenje u Berlinu (SR Njemačka) po pitanju održive gradnje i na Seminaru o planiranju i građenju infrastrukture u zemljama u razvoju u Šangaju (NR Kina). Pored toga, dio je stručnog tima koji radi na sanaciji objekata u kojima su smještene institucije BiH, s posebnim akcentom na objekte pod zaštitom i interijere u tim objektima. U njihovim stvaralačkim opusima dosad se nalaze projekat Spomen soba Srebrenica – Potočari, interijeri Administrativnog centra Istočno Sarajevo, Edukativnog centra „Sovice“, projekat ozelenjavanja krovova, niz interijera ugostiteljskih i stambenih objekata i sl., zatim rad na nizu projekata s drugim biroima kao saradnici, kao i redovno učestvovanje na međunarodnim arhitektonskim i dizajnerskim konkursima. Dosad su njihovi zajednički ili pojedinačni radovi bili na izložbama u Collegium Artisticumu i Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, City Accupuncture u Splitu i Balkanology u Architekturzentrumu u Beču.

Iako interijer Networksa u njihovoj dotadašnjoj karijeri nije bio najveći i najkompleksniji zadatak, ozbiljno su shvatili izazov, ne samo po pitanju postojećeg objekta, nego i želje osnivača Networksa za inspirativnom, ali i fotogeničnom radnom sredinom. Kao što je već rečeno, prije početka projektovanja interijera, arhitekte iz 81AD su zatekli postojeći objekat u tzv. 'roh bau' stanju, tj. unutrašnjost je bila potpuno prazna s definiranim konstruktivnim visinama, konstrukcijom, vanjskim otvorima i stepeništem.

Prostor je, dakle bio tabula rasa, ali s dva bitna ograničenja: stropna visina, koja je projektovana za stambeni objekt, dakle niža od standardne visine za radne prostore, kao i nepovoljna orijentacija većine vanjskih otvora prema sjeveru, nedovoljne distance od susjednih objekata i izostanak vizura.

Zbog toga je koncept interijera izvrnut, tj. glavni pogled iz prostora nije ka vani, već je fokus na podužnim punim zidovima, ukrašenim muralima, dok je kolorit interijera, zbog deficita prirodnog osvjetljenja, potpuno svijetao s bijelim epoxy podom, koji reflektira svjetlost i ujedno stvara optičku iluziju veće visine stropa. Plavom bojom su obojeni zidovi servisnih prostorija (toaleti i sl.) kao i stubište, radi jednostavnijeg snalaženja u prostoru.

S obzirom da se radi o 'co-working' prostoru, tj. otvorenom planu radnih mjesta, sve barijere između vertikalnih komunikacija, konferencijskih sala i radnog prostora su staklene stijene, radi maksimalizacije ulaska prirodne svjetlosti i stvaranja osjećaja transparentnosti i međusobne otvorenosti. Ipak, osjećaj privatnosti stvaraju ormarići visine 120 cm, koji u sjedećem položaju imaju funkciju vizuelne barijere, a u stojećem služe kao pult za one koji posao obavljaju stojeći ili za kratku razmjenu mišljenja. Postojeći balkoni su ustakljeni i pretvoreni u sobe za manje neformalne sastanke ili brainstorming i za razliku od ostatka prostora, potpuno su obojeni, kao dodatni twist.

U suterenu i prizemlju nalaze se javni prostori, zamišljeni kao prostori za evente, zbog čega su posebno dizajnirane tribine sa skrivenim pretincima za torbe ili jakne, a u suterenu se nalazi i zona za odmor i igru sa stonim tenisom, fudbalom i playstation-om.

Sav namještaj u objektu, izuzev stolica i fotelja, domaći je proizvod. Arhitekte iz 81AD su dizajnirali sve radne, konferencijske i klub stolove, kao i pregradne ormariće, tribine i klupe, koje je izradio lokalni stolar. Korišteni su prirodni materijali, te tako bojom i teksturom čine skladan kontrast sa svjetlinom podova i zidova. Posebno izdvajamo modularne trapezoidne stolove u suterenu, prizemlju i galeriji, koji svojom mobilnošću (noge su sa točkićima) i oblikom daju bezbroj mogućnosti za raspored i spajanje, tako da grupnom radu daje veliku fleksibilnost.

Izuzetan dodatak interijeru su unikatne podne lampe i lusteri u prizemlju od arhitektonsko – dizajnerskog dua OSA (Office for Spatial Affairs) čiji su članovi Zulejha i Asmir Šabić, koji prostoru čistih i pravih linija daju osjećaj topline i melankolije.

Na zidovima imate zanimljive murale...Zašto ste se odlučili tako ukrasiti zidove?

Zbog izvrnutog koncepta i fokusa u prostoru na pune podužne zidove, od samog početka je bilo jasno da su oni savršeno ‘’platno’’ za murale, koji pored svoje dekorativne funkcije imaju i motivacijsku ulogu. Tako su odabrani slogani 'Innovate' i 'Life is short, work somewhere awesome'. Autor murala je grafički dizanjer SandinMeđedović, poznatiji po svom modnom brendu Molimao.On je uradio i mural s Vučkom u prizemlju, koji je, čest motiv u Sandinovim radovima,kao simbol društvenog progresa Sarajeva i BiH tokom 80-ih godina.

Kako se mogu javiti oni koji imaju dobru ideju, no, ne znaju kako ju kapitalizirati?

Svi oni koji imaju ideju i istinski vjeruju u nju mogu da dođu u Networks ili se obrate bilo kome od članova našeg mladog I ambicioznog tima. Osim toga mogu da se prijave na naš program START UP ACCELERATOR putem linka ovdje. Na taj način bi dobili priliku da putem mentorstva I drugih oblika podrške njihove ideje pretvorimo u stvarnost. Projekt podrške i mentorstva starup-a i novih I kreativnih ideja podržan je kroz velikodušnu pomoć Phillip Morris Internationala.

 Foto: Networks

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR