Na adresi Skenderpašina 1 nalazi se centar koji je idealno mjesto za sve one koji žele razviti poslovanje i karijeru, Networks.

Nit vodilja mladim i ambicioznim ljudima koji stoje iza ovog projekta jeste stvaranje unikatnog i suvremenog poduzetničkog centra koji bi mladim, ambicioznim i inovativnim bh.damama i muškarcima dao vjetar u leđa na putu ka pretvaranju njihovih briljantnih ideja u konkretne proizvode, te tako ponuditi i nova radna mjesta, potpomoći bh. ekonomiju i promovirati pozitivne vrijednosti. Vizija Networksa je da na kraju ove godine iz njihovog prostora izađe 1500 direktno educiranih bh.dama i muškaraca, 55 radnih mjesta i 15 startupa. Minimalno. Networks trenutno ima 65 stanara i taj broj se konstantno povećava obzirom da se bh. javnost sve više počinje zanimati za koncept zajedničkog radnog prostora, ali i zbog jedinstvenog dizajna i suvremenog izgleda ovog inovativnog centra koji se prostire na 1300 m2 i to u centru grada. Ono što je našu pozornost privuklo jeste moderno i kreativno poslovno uređenje Networksa. Kroz razgovor sa ovom sjajnom mladom poduzetničkim ekipom, odlučili smo saznati više o samom interijeru i uređenju prostora.

Networks, iako ne jedini prostor slične namjene u gradu, odmak je od već etabliranog koncepta Googlea gdje se šarenilom boja i materijala pokušava stvoriti iluzija kreativnosti i raznolikosti. U ovom prostoru, naglasak je stavljen na međusobnu suradnju i povezivanje, odnosno stvaranje multidisciplinarnih i interdisplinarnih platformi, te zajednice kreativaca i mladih poduzetnika.

Objekt je prvo projektiran kao stambeno-poslovna zgrada s garažom u suterenu, poslovnim prostorima u prizemlju i na galeriji, te stanovima na gornje tri etaže. Projektant je sarajevski arhitektonski ured Seadesign d.o.o., koji je zamislio objekt kao interpolaciju u postojeće urbano tkivo. Korišteni su materijali visoke kvalitete i objekt ispunjava standarde energetske efikasnosti. Vlasnik zgrade je, nakon završenih grubih građevinskih radova, odlučio promijeniti namjenu objekta, odnosno bolje iskoristiti potencijal lokacije te ga prenamijeniti u poslovni objekt, gdje se i rodila ideja o pravljenju 'co-working' prostora.

„Interijer je osmislio arhitektonski duo 81AD – architecture&design, koga čine Nina Imamović i Armin Šepić. Iako prijatelji još od prvih dana studija 2000. godine na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, zajedno su počeli raditi 2012. godine i to u svoje slobodno vrijeme, poslije redovnih poslova. Njihov rad nije isključivo vezan za interijere, Nina ima certifikat za energetske preglede i certificiranje malih objekata, a sarađivala je i na interdisciplinarnim projektima kao npr. Smart Living Challenge u saradnji sa Švedskim Institutom i Eco-smart rješenja za osobe treće dobi u saradnji s Widerom. Armin se, u međuvremenu, profesionalno usavršavao u Saveznom uredu za građenje i prostorno uređenje u Berlinu (SR Njemačka) po pitanju održive gradnje i na Seminaru o planiranju i građenju infrastrukture u zemljama u razvoju u Šangaju (NR Kina). Pored toga, dio je stručnog tima koji radi na sanaciji objekata u kojima su smještene institucije BiH, s posebnim akcentom na objekte pod zaštitom i interijere u tim objektima. U njihovim stvaralačkim opusima dosad se nalaze projekat Spomen soba Srebrenica – Potočari, interijeri Administrativnog centra Istočno Sarajevo, Edukativnog centra „Sovice“, projekat ozelenjavanja krovova, niz interijera ugostiteljskih i stambenih objekata i sl., zatim rad na nizu projekata s drugim biroima kao saradnici, kao i redovno učestvovanje na međunarodnim arhitektonskim i dizajnerskim konkursima. Dosad su njihovi zajednički ili pojedinačni radovi bili na izložbama u Collegium Artisticumu i Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, City Accupuncture u Splitu i Balkanology u Architekturzentrumu u Beču.

Iako interijer Networksa u njihovoj dotadašnjoj karijeri nije bio najveći i najkompleksniji zadatak, ozbiljno su shvatili izazov, ne samo po pitanju postojećeg objekta, nego i želje osnivača Networksa za inspirativnom, ali i fotogeničnom radnom sredinom. Kao što je već rečeno, prije početka projektovanja interijera, arhitekte iz 81AD su zatekli postojeći objekat u tzv. 'roh bau' stanju, tj. unutrašnjost je bila potpuno prazna s definiranim konstruktivnim visinama, konstrukcijom, vanjskim otvorima i stepeništem.

Prostor je, dakle bio tabula rasa, ali s dva bitna ograničenja: stropna visina, koja je projektovana za stambeni objekt, dakle niža od standardne visine za radne prostore, kao i nepovoljna orijentacija većine vanjskih otvora prema sjeveru, nedovoljne distance od susjednih objekata i izostanak vizura.

Zbog toga je koncept interijera izvrnut, tj. glavni pogled iz prostora nije ka vani, već je fokus na podužnim punim zidovima, ukrašenim muralima, dok je kolorit interijera, zbog deficita prirodnog osvjetljenja, potpuno svijetao s bijelim epoxy podom, koji reflektira svjetlost i ujedno stvara optičku iluziju veće visine stropa. Plavom bojom su obojeni zidovi servisnih prostorija (toaleti i sl.) kao i stubište, radi jednostavnijeg snalaženja u prostoru.

S obzirom da se radi o 'co-working' prostoru, tj. otvorenom planu radnih mjesta, sve barijere između vertikalnih komunikacija, konferencijskih sala i radnog prostora su staklene stijene, radi maksimalizacije ulaska prirodne svjetlosti i stvaranja osjećaja transparentnosti i međusobne otvorenosti. Ipak, osjećaj privatnosti stvaraju ormarići visine 120 cm, koji u sjedećem položaju imaju funkciju vizuelne barijere, a u stojećem služe kao pult za one koji posao obavljaju stojeći ili za kratku razmjenu mišljenja. Postojeći balkoni su ustakljeni i pretvoreni u sobe za manje neformalne sastanke ili brainstorming i za razliku od ostatka prostora, potpuno su obojeni, kao dodatni twist.

U suterenu i prizemlju nalaze se javni prostori, zamišljeni kao prostori za evente, zbog čega su posebno dizajnirane tribine sa skrivenim pretincima za torbe ili jakne, a u suterenu se nalazi i zona za odmor i igru sa stonim tenisom, fudbalom i playstation-om.

Sav namještaj u objektu, izuzev stolica i fotelja, domaći je proizvod. Arhitekte iz 81AD su dizajnirali sve radne, konferencijske i klub stolove, kao i pregradne ormariće, tribine i klupe, koje je izradio lokalni stolar. Korišteni su prirodni materijali, te tako bojom i teksturom čine skladan kontrast sa svjetlinom podova i zidova. Posebno izdvajamo modularne trapezoidne stolove u suterenu, prizemlju i galeriji, koji svojom mobilnošću (noge su sa točkićima) i oblikom daju bezbroj mogućnosti za raspored i spajanje, tako da grupnom radu daje veliku fleksibilnost.

Izuzetan dodatak interijeru su unikatne podne lampe i lusteri u prizemlju od arhitektonsko – dizajnerskog dua OSA (Office for Spatial Affairs) čiji su članovi Zulejha i Asmir Šabić, koji prostoru čistih i pravih linija daju osjećaj topline i melankolije.

Na zidovima imate zanimljive murale...Zašto ste se odlučili tako ukrasiti zidove?

Zbog izvrnutog koncepta i fokusa u prostoru na pune podužne zidove, od samog početka je bilo jasno da su oni savršeno ‘’platno’’ za murale, koji pored svoje dekorativne funkcije imaju i motivacijsku ulogu. Tako su odabrani slogani 'Innovate' i 'Life is short, work somewhere awesome'. Autor murala je grafički dizanjer SandinMeđedović, poznatiji po svom modnom brendu Molimao.On je uradio i mural s Vučkom u prizemlju, koji je, čest motiv u Sandinovim radovima,kao simbol društvenog progresa Sarajeva i BiH tokom 80-ih godina.

Kako se mogu javiti oni koji imaju dobru ideju, no, ne znaju kako ju kapitalizirati?

Svi oni koji imaju ideju i istinski vjeruju u nju mogu da dođu u Networks ili se obrate bilo kome od članova našeg mladog I ambicioznog tima. Osim toga mogu da se prijave na naš program START UP ACCELERATOR putem linka ovdje. Na taj način bi dobili priliku da putem mentorstva I drugih oblika podrške njihove ideje pretvorimo u stvarnost. Projekt podrške i mentorstva starup-a i novih I kreativnih ideja podržan je kroz velikodušnu pomoć Phillip Morris Internationala.

 Foto: Networks

Šta ostaje važno kada profesionalna priznanja i rezultati prestanu biti jedino mjerilo uspjeha? Povodom osvajanja Rising Star nagrade, koju dodjeljuje Woman.Comm Club, s Nadinom Muminović razgovarale smo o karijeri u dm-u, društvenoj odgovornosti i lekcijama koje su oblikovale njen odnos prema uspjehu.

Nadina Muminović osvojila je Rising Star priznanje. Razgovarale smo o uspjehu iza nagrade. 

Nadina Muminović, voditeljica PR i CSR tima u kompaniji dm, ovogodišnja je dobitnica priznanja Rising Star na dodjeli nagrada Woman.Comm of the Year 2026. Riječ je o priznanju koje ističe novu generaciju profesionalaca u komunikacijskoj industriji, a Nadini je pripalo nakon gotovo deset godina rada u kompaniji dm.

Nagrade su dodijeljene 14. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, gdje su predstavljene žene čiji rad doprinosi razvoju komunikacijske industrije u Bosni i Hercegovini i regiji. 



 

No, kako deset godina profesionalnog razvoja izgleda iz perspektive osobe koja je upravo dobila takvo priznanje? Šta ostaje važno kada prođu čestitke i kada se vratimo svakodnevnim obavezama?

S Nadinom smo razgovarale o lekcijama koje se ne uče iz poslovnih rezultata, odlukama koje su oblikovale njen profesionalni put i onome što joj danas znači više od same nagrade. A neki od njenih odgovora posebno su nas potaknuli da razmislimo o tome koliko smo stroge prema vlastitim postignućima.

Gotovo deset godina gradite karijeru u dm-u, a nedavno ste dobili priznanje Rising Star. Kada biste iz svih tih godina morali izdvojiti jedan trenutak koji Vam danas znači više od same nagrade, gdje biste nas vratili?

Nadina Muminović: U deset godina stane mnogo divnih trenutaka, onih zbog kojih znate da se na kraju svaki trud isplati. No, ono što bih izdvojila jeste upravo ta prekretnica kada me je njemački jezik odveo u jednom potpuno neočekivanom smjeru i doveo me u svijet marketinga.

Mogućnosti koje sam tada spoznala i perspektive koje sam počela otkrivati zapravo su mi omogućile da se nastavim razvijati onako kako sam to uvijek željela, uz jedan uzbudljiv ritam i trenutke koji su mi omogućili da spoznam i prepoznam sebe.

Koji ste profesionalni savjet s vremenom prestali slijediti, iako ste na početku karijere vjerovali da je potpuno ispravan?

Nadina Muminović: Da mora sve sada i odmah, i to besprijekorno.

To možda čak i nije bio izrečeni savjet koji sam dobila, već intuitivni, koji sam stekla tokom obrazovanja, a i poslije njega. Naravno, pridodajem to i svom karakteru (smijeh).

Naučila sam da sebi dam ono vrijeme i razumijevanje koje rado poklanjam drugima. I da je uredu da nekad nešto i nije uredu. Sve su to situacije koje jedan profesionalni, ali i privatni put čine uzbudljivim.

Iza dm-ovih društveno odgovornih projekata stoje i ljudi čije priče ne stanu uvijek u završne izvještaje. Voljeli bismo čuti za jedan susret koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda čak i promijenio način na koji gledate svoj posao.

Nadina Muminović: Izdvojila bih dva susreta koja su me, svaki na svoj način, potakla na razmišljanje, posebno kada je u pitanju društvena odgovornost.

Prvi je bio 2023. godine, kada smo u saradnji s bh. umjetnicima oslikavali dm trgovine. Taj susret me je, s jedne strane, podsjetio koliko je važna umjetnost, ali i razvoj svijesti kod ljudi kada je umjetnost u pitanju. S druge strane, osvijestila sam koliko izazova, pored svih predivnih benefita, nosi rad u toj sferi djelovanja.

Društvo u cjelini, rekla bih, još uvijek nije spremno na kreativne izričaje i poruke koje oni nose, iako možda mislimo da jesmo. Naivno bih željela da živimo u svijetu u kojem većina prepoznaje ljepotu koju umjetnost donosi.

Drugi susret bio je s predstavnicima udruženja u Bosni i Hercegovini koja rade s djecom, posebno onom koja odrastaju u uvjetima socioekonomske deprivacije.

Jednostavno rečeno, to su moji heroji.

Kao pojedinci zaboravimo šta sve jedan život sa sobom nosi i koji prtljag vuče za sobom. U životu sam imala sreću da me upravo razgovori s djecom koja odrastaju u takvim okolnostima nauče najvrednijim lekcijama i da me njihove mudre riječi podignu i onda kada sam najviše sumnjala u sebe.

Saradnja s takvim udruženjima naučila me da se vratim na fabričke postavke. U našim životima uvijek mora i treba postojati prostor i vrijeme za one kojima je podrška najpotrebnija.

U poslu se uspjeh često mjeri rezultatima i brojkama. Postoji li trenutak iz neke kampanje koji Vam je značio više od svih tih pokazatelja?

Nadina Muminović: Dugo sam radila i radim na realizaciji društveno odgovornih kampanja u dm-u.

Zauvijek će mi najveći, odnosno najdraži pokazatelj našeg uspjeha biti telefonski razgovori s predstavnicima udruženja i njihovo oduševljenje što smo u mogućnosti zajedno pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

To osjetno zadovoljstvo neposredno izaziva toliko sreće. Tada znam da smo na pravom tragu.

Da danas sjednete na kafu sa sobom iz ranih dvadesetih, oko čega biste se najviše razišle kada je riječ o uspjehu?

Nadina Muminović: Mislim da smo uvijek imale slična razmišljanja o uspjehu, jer smo uspjeh mjerile emocijom koju taj uspjeh izazove.

Obje bismo mnogo toga mogle naučiti jedna od druge, ali smo suštinski ostale srodne, posebno kada su u pitanju one bitne stvari.

Nedavno ste pisali o važnosti toga da žene prepoznaju i vrednuju uspjehe drugih žena. Ipak, podrška se najviše vidi u svakodnevnim situacijama. Koji biste gest voljeli češće viđati među ženama u poslovnom svijetu?

Nadina Muminović: Čak i kada je u pitanju svakodnevica, rekla bih da to prepoznavanje nedostaje. Štaviše, žena samu sebe ne prepoznaje i ne priznaje sebi vlastite uspjehe i postignuća.

Žena se sebi podrazumijeva.

Naučila je da može i da treba, da je čarobnjak, heroj i inspiracija, a da pritom sama sebi ne kaže i ne ukaže na to da je čarobnjak, heroj ili inspiracija.

Voljela bih da svaka žena za sebe odvoji vrijeme u danu, da udahne i izdahne, sebi uputi motivirajuće riječi, naglas izgovori sve što napravi i da vjeruje u sebe, čak i onda kada sumnja u smisao.

A onda to isto prenijeti i u poslovni svijet. Drugoj ženi pokloniti osmijeh, obradovati se njenom uspjehu i reći joj: „Možeš ti to!“

Profesionalno samopouzdanje često se razvija mnogo tiše nego što zamišljamo. Postoji li nešto što danas na poslu radite s lakoćom, a za šta Vam je nekada trebalo mnogo hrabrosti?

Nadina Muminović: Po prirodi sam perfekcionista, a to i nije uvijek vrlina, posebno u poslu.

Zapravo sam tek posljednjih godina osvijestila koliko sam nesvjesno počela otpuštati omču perfekcionizma, a istovremeno jačati samopouzdanje i vjeru u ono što uradim i napravim.

Naravno, i dalje volim raditi temeljito, ali znam da tražiti savršenstvo nije rješenje.

Za kraj, pogledajmo malo dalje od narednog profesionalnog koraka. Ako ponovo budemo razgovarli za deset godina, šta biste voljeli da u Vašem odnosu prema poslu ostane potpuno isto?

Nadina Muminović: Želim osjećati isti žar i ponos koji osjećam u trenucima kada projekt privedem kraju.

Intenzivni rast dehumanizacije i gubitka empatije navode me često na razmišljanje i preispitivanje smisla svega što radim, bilo profesionalno ili privatno.

Voljela bih da znam da ću se s istim intenzitetom boriti za profesionalna, ali i privatna uvjerenja i da ću biti tu za one kojima je to najpotrebnije.

I za deset godina želim osjećati žar za budućnost. Zbog toga ovogodišnja društveno odgovorna kampanja dm-a kod mene zauzima posebno mjesto.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba 
Foto: Privatna arhiva - Nadina Muminović / @womancomm.club