TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 9.10.2015.
Srijeda je dan koji je mnogim damama naše zemlje rezerviran za Azra magazin. Dok prelistavate stranice i uživate u novim, domaćim pričama koje ulaze u vaš dom, mi smo odlučili ući u dom osobe koja drži kormilo Azra magazina. Naravno, radi se o glavnoj urednici Elameri Škrgić Mikulić.
Već ovdje mi je neobično tako drago stvorenje nazivati punim imenom, pa ću nastaviti s onim kako ju zovu skoro svi oko nje – Ela.
Ela je osoba s kojom ćete u slobodno vrijeme moći popričati o svemu što vas tišti, podijeliti iskustva, osoba koja će vam na mail poslan u deset sati navečer spremno odgovoriti nakon petnaest minuta, a u poslu – drži se telefona. Uvijek će me nakon maila nazvati i reći nešto u smislu – „Hej Ana, hajde da to odmah dogovorimo telefonski.“ Podržati će svaku vašu dobru ideju i dati sve od sebe da ona i njezin tim kroz Azru ispričaju vašu priču.
Ela je i majka i supruga, što nikada ne zaboravlja. Rado će vas upoznati s mužem Davorom i slatkim klincima – Damirom i Emmom. Emma ima pet i pol godina, a Damir ide u treći razred i ponosni je golman u školi nogometa 'Valter'.
Emma i Damir
Kako izgleda jedan Elin dan s mužem, klincima i kolegama u uredništvu Azre, saznajte ispod kroz njezinu priču.
***
Još dnevno svjetlo ne otjera noć iz stana, kada najprije jedno, a potom drugo dijete dođe iz svoje sobe u naš bračni krevet i krene se gurati i otimati za daljinski. Minimax ili Nickelodeon povod je za prvu sestrinsko-bratsku svađu. Tati Davoru to je siguran znak da stavi vodu za kafu, vrati se da se svi malo pomazimo, poželimo dobro jutro i kreće urnebesno spremanje za školu, vrtić, posao... kako kome već pripada.
O poslu mislim dok se umivam, biram odjeću za djecu, razvozim po gradu... taj sjajni savjet dao nam je jedan profesor na fakultetu. Za bolje razumjevanje, o problemu misli od trenutka kad otvoriš oči. Mozak ima dovoljno vremena da procesuira informacije na mnogo načina i ponudi različita rješenja.
Na posao dolazim oko osam, pola devet ujutro. Kad se prati novina u štampu, svi smo tu do kasno uvečer, ostalim danima je komotnije. Radi se i vikendom, ali takav je novinarski ritam.
Na kolegijima se predlažu teme. Trebaju biti aktualne, zanimljive, tiražne, ekskluzivne... Smještamo ih, kreiramo. Događaji se mogu opisivati na mnogo načina. Ljudi vole priče. Najviše one u kojima se mogu identificirati, a mi smo tu da prikažemo život kakav jeste danas. Iz tih priča vidi se čemu stremimo i gdje se nalazimo. Novinari su hroničari svog vremena. Nekad kliše ipak najbolje opiše.
Dan u redakciji počinje čitanjem. Najprije onog što nudi web, ali ništa bez štiva otisnutog na papir. Dolaze kolege Amela, Lejla, Elvedina, Inidra, Kenan...svako nosi neke nove priče. Neke od njih će se naći u našem novom broju, druge su zapažanja i privatne teme. Ipak, zajedno provodimo više vremena, nego sa porodicom. Intimizirali smo se do te mjere da nakon nekog telefonskog razgovora, uredno se raspitujemo ko je zvao i šta hoće. Bezobrazno i slatko u isto mah.
Ima dana kad moj telefon ne prestaje zvoniti. To je dio mog posla. Ugovaranje, nagovaranje, pregovaranje... Strpljiva sam i diplomatična. Uglavnom. Nekad, opet, Lejla kaže da sam popila pilulu iskrenosti. To znači, da mi je tolerancija na beskorisno uzimanje mog vremena, vrlo niska.
Volim svoju profesiju jer dani ne liče jedan na drugi. Zato mi je teško provesti vas kroz jedan tipčan. Volim dane kada ne sjedim mnogo u redakciji, kad pravim priče, radim intervjue. Još uvijek se oduševljavam ljudima kao dobrim knjigama.
Poslijepodne se sastajemo u našem domu. Prepričavamo doživljaje, dijelimo zadatke za večer. Ko ide na trening, ko pravi večeru, radi zadaću... Moj dan počinje i završava s mojom porodicom. Stan nam je mali, ali i ne treba veći. Vazda se zguramo u jedan kvadrat i tako nam je najljepše.
Kad sve poljubim za laku noć i pokrijem do vrata, smjestim se za radni stol i pozavršavam radne obaveze. Poslije toga čitam, a ovih jesenskih dana to je „Sajam taštine“, William Makepeace Thackeray.
***
Foto: Edvin Kalić
TEKST: Ada Ćeremida
Nekad je za promjenu karijere dovoljno devedeset minuta, sedam odbrana i jedan trenutak emocije koji internet ne pušta. Vozinha, 40-godišnji golman Cape Verdea, nakon utakmice protiv Španije postao je globalna sportska priča koju pratimo i iz karijernog ugla.
Ovo je jedna od onih priča zbog kojih Svjetsko prvenstvo nije samo statistika, tabela i rezultat.
Cape Verde, ili Cabo Verde u svom izvornom nazivu, je u svom prvom nastupu na Mundijalu odigrao 0:0 protiv Španije, a glavni razlog što je mreža ostala netaknuta bio je Josimar José Évora Dias, poznatiji kao Vozinha.
Sa 40 godina, sedam odbrana i Player of the Match priznanjem, postao je lice utakmice, ali i lice onog dijela fudbala koji volimo najviše: kada reprezentacija koju mnogi nisu imali na svom radaru izađe na najveću scenu i pretvori jednu utakmicu u priču koju gleda cijeli svijet.
Foto: @atlchamber
Vozinha nije tip fudbalera čiju karijeru od početka prate reflektori, veliki transferi i headline-i. Rođen je u Mindelu, na otoku São Vicente, a profesionalni put vodio ga je kroz Cape Verde, Angolu, Moldaviju, Portugal, Kipar i Slovačku.
Danas brani za Chaves u portugalskoj drugoj ligi, što cijelu priču čini još snažnijom jer na Mundijal nije stigao iz najvećeg evropskog kluba, već iz karijere koja se gradila daleko od stalnih reflektora.
Njegov put do Svjetskog prvenstva zato nosi posebnu težinu: godine rada, selidbi, čekanja i dokazivanja stale su u tih 90 minuta u kojima je pred cijelim svijetom pokazao zašto je baš on morao biti tamo.
Foto: @fifaworldcup
Protiv Španije, Cape Verde nije samo “izdržao” utakmicu, nego je osvojio historijski bod u svom prvom nastupu na Svjetskom prvenstvu.
Španija je imala veliki pritisak, 27 pokušaja i sedam udaraca u okvir gola, ali svaki put kada je trebalo, Vozinha je bio tu.
U fudbalskom jeziku, ovo je clean sheet; u jeziku interneta, ovo je bio trenutak kada neko odjednom postane svačiji omiljeni igrač.
Njegova partija je bila toliko snažna da se više nije pričalo samo o rezultatu, nego o čovjeku koji ga je sačuvao.
Prije utakmice, Vozinha je imao manje od 20.000 pratitelja na Instagramu, a nakon nje brojke su krenule rasti suludom brzinom.
Neki izvještaji su prvo pisali o prelasku preko milion, zatim o 5, 6 pa i više od 7 miliona pratitelja, dok screenshot njegovog profila sada pokazuje da je već preko 10 miliona.
To nije samo “viralno”, to je onaj rijetki trenutak kada publika ne prati sportistu zato što je najpoznatiji, nego zato što osjeti da je upravo svjedočila nečemu iskrenom.
Nakon utakmice, njegov emotivni slom dodatno je pojačao reakcije jer je govorio o nani i dedi koji su ga odgojili, ponosu i majci koja nije mogla biti tu.
Najljepši dio ove priče nije broj followera, iako je i to fascinantno. Najljepši dio je činjenica da Vozinha sa 40 godina nije “kasno” došao do najveće pozornice, nego je došao tačno onda kada je trebalo. 
Foto: @sportsillustratedfc
U svijetu u kojem se karijere često mjere brzinom, ranim uspjehom i konstantnom vidljivošću, njegova priča podsjeća da se veliki zaokreti nekad dogode nakon godina rada koji niko ne vidi.
Cape Verde je dobio historijski bod, Chaves je odjednom dobio globalnu pažnju, a Vozinha je dobio ono što se ne može isplanirati: trenutak koji te iz lokalne priče prebaci u svjetsku.
Foto: @fr27design
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
