Srijeda je dan koji je mnogim damama naše zemlje rezerviran za Azra magazin. Dok prelistavate stranice i uživate u novim, domaćim pričama koje ulaze u vaš dom, mi smo odlučili ući u dom osobe koja drži kormilo Azra magazina. Naravno, radi se o glavnoj urednici Elameri Škrgić Mikulić.

Već ovdje mi je neobično tako drago stvorenje nazivati punim imenom, pa ću nastaviti s onim kako ju zovu skoro svi oko nje – Ela.

Ela je osoba s kojom ćete u slobodno vrijeme moći popričati o svemu što vas tišti, podijeliti iskustva, osoba koja će vam na mail poslan u deset sati navečer spremno odgovoriti nakon petnaest minuta, a u poslu – drži se telefona. Uvijek će me nakon maila nazvati i reći nešto u smislu – „Hej Ana, hajde da to odmah dogovorimo telefonski.“ Podržati će svaku vašu dobru ideju i dati sve od sebe da ona i njezin tim kroz Azru ispričaju vašu priču.

Ela je i majka i supruga, što nikada ne zaboravlja. Rado će vas upoznati s mužem Davorom i slatkim klincima – Damirom i Emmom. Emma ima pet i pol godina, a Damir ide u treći razred i ponosni je golman u školi nogometa 'Valter'.

Emma i Damir

Kako izgleda jedan Elin dan s mužem, klincima i kolegama u uredništvu Azre, saznajte ispod kroz njezinu priču.

***

Još dnevno svjetlo ne otjera noć iz stana, kada najprije jedno, a potom drugo dijete dođe iz svoje sobe u naš bračni krevet i krene se gurati i otimati za daljinski. Minimax ili Nickelodeon povod je za prvu sestrinsko-bratsku svađu. Tati Davoru to je siguran znak da stavi vodu za kafu, vrati se da se svi malo pomazimo, poželimo dobro jutro i kreće urnebesno spremanje za školu, vrtić, posao... kako kome već pripada.

O poslu mislim dok se umivam, biram odjeću za djecu, razvozim po gradu... taj sjajni savjet dao nam je jedan profesor na fakultetu. Za bolje razumjevanje, o problemu misli od trenutka kad otvoriš oči. Mozak ima dovoljno vremena da procesuira informacije na mnogo načina i ponudi različita rješenja.

Na posao dolazim oko osam, pola devet ujutro. Kad se prati novina u štampu, svi smo tu do kasno uvečer, ostalim danima je komotnije. Radi se i vikendom, ali takav je novinarski ritam.

Na kolegijima se predlažu teme. Trebaju biti aktualne, zanimljive, tiražne, ekskluzivne... Smještamo ih, kreiramo. Događaji se mogu opisivati na mnogo načina. Ljudi vole priče. Najviše one u kojima se mogu identificirati, a mi smo tu da prikažemo život kakav jeste danas. Iz tih priča vidi se čemu stremimo i gdje se nalazimo. Novinari su hroničari svog vremena. Nekad kliše ipak najbolje opiše.

Dan u redakciji počinje čitanjem. Najprije onog što nudi web, ali ništa bez štiva otisnutog na papir. Dolaze kolege Amela, Lejla, Elvedina, Inidra, Kenan...svako nosi neke nove priče. Neke od njih će se naći u našem novom broju, druge su zapažanja i privatne teme. Ipak, zajedno  provodimo više vremena, nego sa porodicom. Intimizirali smo se do te mjere da nakon nekog telefonskog razgovora, uredno se raspitujemo ko je zvao i šta hoće. Bezobrazno i slatko u isto mah.

Ima dana kad moj telefon ne prestaje zvoniti. To je dio mog posla. Ugovaranje, nagovaranje, pregovaranje... Strpljiva sam i diplomatična. Uglavnom. Nekad, opet, Lejla kaže da sam popila pilulu iskrenosti. To znači, da mi je tolerancija na beskorisno uzimanje mog vremena, vrlo niska.

Volim svoju profesiju jer dani ne liče jedan na drugi. Zato mi je teško provesti vas kroz jedan tipčan. Volim dane kada ne sjedim mnogo u redakciji, kad pravim priče, radim intervjue. Još uvijek se oduševljavam ljudima kao dobrim knjigama.

Poslijepodne se sastajemo u našem domu. Prepričavamo doživljaje, dijelimo zadatke za večer. Ko ide na trening, ko pravi večeru, radi zadaću... Moj dan počinje i završava s mojom porodicom. Stan nam je mali, ali i ne treba veći. Vazda se zguramo u jedan kvadrat i tako nam je najljepše.

Kad sve poljubim za laku noć i pokrijem do vrata, smjestim se za radni stol i pozavršavam radne obaveze. Poslije toga čitam, a ovih jesenskih dana to je „Sajam taštine“, William Makepeace Thackeray.

***

_{Foto: Edvin Kalić}

Bjelašnica nas je ove zime, osim snijegom i suncem počastila i Štinji Do Festom 2026., četvrtim izdanjem snowboard i freeski festivala koji je ovog januara planinu pretvorio u pravu freestyle zonu.

Festival je organizovao Snowboard klub Freestyle, a sva dešavanja odvijala su se u popularnom Snowparku 5A Olimpijskog centra Bjelašnica i Igman.

Ovogodišnji Štinji Do Fest bio je posvećen učenju, napretku i dijeljenju znanja, od najmlađih vozača do iskusnih takmičara i sudija.




Program je otvoren Junior Snowboard Campom, na kojem je 18 djece uzrasta od 10 do 15 godina tokom pet dana treniralo, savladavalo nove trikove i gradilo samopouzdanje na snijegu, uz podršku domaćih trenera i aktivnih snowboardera.

Sredinom januara Bjelašnica je dobila i međunarodni freestyle akcenat. U okviru SES Development Campa, planina je ugostila snowboard ekipe iz sedam zemalja: Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Srbije, Crne Gore, Gruzije, Grčke i Portugala. 




Treninzi su se odvijali pod vodstvom belgijskog snowboardera i trenera Joewena Frijnsa, a atmosfera je, uz ozbiljan rad, bila i više nego motivirajuća.

Poseban fokus stavljen je i na edukaciju sudija kroz Judge Clinic, koji je okupio predstavnike pet zemalja, pod mentorstvom iskusnog međunarodnog sudije Iztoka Šumatića iz Slovenije, što je predstavljalo još jedan korak prema  jačanju freestyle scene u regionu.




Veliko finale festivala donijelo je SES FIS CUP 2026, snowboard i freeski takmičenje u disciplinama Slopestyle i Big Air, koje je publici ponudilo atraktivne vožnje, dobru energiju i pravi zimski sportski spektakl.

Titule najboljih ove godine odnijeli su:

• Afan Biogradlić (BiH)
• Asja Užičanin (BiH)
• Georgios Almpanidis (Grčka)
• Mariami Mamniashvili (Gruzija)

Osim sportskih rezultata, Štinji Do Fest potvrđuje koliko su ovakvi događaji važni za aktivniji boravak građana na planini, razvoj sportskog duha kod mladih i dodatno obogaćivanje zimske turističke ponude Bjelašnice. 




Festival iz godine u godinu spaja sport, prirodu i dobru energiju i pokazuje da je Bjelašnica mnogo više od skijališta.

Foto: PR