TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 9.10.2015.
Srijeda je dan koji je mnogim damama naše zemlje rezerviran za Azra magazin. Dok prelistavate stranice i uživate u novim, domaćim pričama koje ulaze u vaš dom, mi smo odlučili ući u dom osobe koja drži kormilo Azra magazina. Naravno, radi se o glavnoj urednici Elameri Škrgić Mikulić.
Već ovdje mi je neobično tako drago stvorenje nazivati punim imenom, pa ću nastaviti s onim kako ju zovu skoro svi oko nje – Ela.
Ela je osoba s kojom ćete u slobodno vrijeme moći popričati o svemu što vas tišti, podijeliti iskustva, osoba koja će vam na mail poslan u deset sati navečer spremno odgovoriti nakon petnaest minuta, a u poslu – drži se telefona. Uvijek će me nakon maila nazvati i reći nešto u smislu – „Hej Ana, hajde da to odmah dogovorimo telefonski.“ Podržati će svaku vašu dobru ideju i dati sve od sebe da ona i njezin tim kroz Azru ispričaju vašu priču.
Ela je i majka i supruga, što nikada ne zaboravlja. Rado će vas upoznati s mužem Davorom i slatkim klincima – Damirom i Emmom. Emma ima pet i pol godina, a Damir ide u treći razred i ponosni je golman u školi nogometa 'Valter'.
Emma i Damir
Kako izgleda jedan Elin dan s mužem, klincima i kolegama u uredništvu Azre, saznajte ispod kroz njezinu priču.
***
Još dnevno svjetlo ne otjera noć iz stana, kada najprije jedno, a potom drugo dijete dođe iz svoje sobe u naš bračni krevet i krene se gurati i otimati za daljinski. Minimax ili Nickelodeon povod je za prvu sestrinsko-bratsku svađu. Tati Davoru to je siguran znak da stavi vodu za kafu, vrati se da se svi malo pomazimo, poželimo dobro jutro i kreće urnebesno spremanje za školu, vrtić, posao... kako kome već pripada.
O poslu mislim dok se umivam, biram odjeću za djecu, razvozim po gradu... taj sjajni savjet dao nam je jedan profesor na fakultetu. Za bolje razumjevanje, o problemu misli od trenutka kad otvoriš oči. Mozak ima dovoljno vremena da procesuira informacije na mnogo načina i ponudi različita rješenja.
Na posao dolazim oko osam, pola devet ujutro. Kad se prati novina u štampu, svi smo tu do kasno uvečer, ostalim danima je komotnije. Radi se i vikendom, ali takav je novinarski ritam.
Na kolegijima se predlažu teme. Trebaju biti aktualne, zanimljive, tiražne, ekskluzivne... Smještamo ih, kreiramo. Događaji se mogu opisivati na mnogo načina. Ljudi vole priče. Najviše one u kojima se mogu identificirati, a mi smo tu da prikažemo život kakav jeste danas. Iz tih priča vidi se čemu stremimo i gdje se nalazimo. Novinari su hroničari svog vremena. Nekad kliše ipak najbolje opiše.
Dan u redakciji počinje čitanjem. Najprije onog što nudi web, ali ništa bez štiva otisnutog na papir. Dolaze kolege Amela, Lejla, Elvedina, Inidra, Kenan...svako nosi neke nove priče. Neke od njih će se naći u našem novom broju, druge su zapažanja i privatne teme. Ipak, zajedno provodimo više vremena, nego sa porodicom. Intimizirali smo se do te mjere da nakon nekog telefonskog razgovora, uredno se raspitujemo ko je zvao i šta hoće. Bezobrazno i slatko u isto mah.
Ima dana kad moj telefon ne prestaje zvoniti. To je dio mog posla. Ugovaranje, nagovaranje, pregovaranje... Strpljiva sam i diplomatična. Uglavnom. Nekad, opet, Lejla kaže da sam popila pilulu iskrenosti. To znači, da mi je tolerancija na beskorisno uzimanje mog vremena, vrlo niska.
Volim svoju profesiju jer dani ne liče jedan na drugi. Zato mi je teško provesti vas kroz jedan tipčan. Volim dane kada ne sjedim mnogo u redakciji, kad pravim priče, radim intervjue. Još uvijek se oduševljavam ljudima kao dobrim knjigama.
Poslijepodne se sastajemo u našem domu. Prepričavamo doživljaje, dijelimo zadatke za večer. Ko ide na trening, ko pravi večeru, radi zadaću... Moj dan počinje i završava s mojom porodicom. Stan nam je mali, ali i ne treba veći. Vazda se zguramo u jedan kvadrat i tako nam je najljepše.
Kad sve poljubim za laku noć i pokrijem do vrata, smjestim se za radni stol i pozavršavam radne obaveze. Poslije toga čitam, a ovih jesenskih dana to je „Sajam taštine“, William Makepeace Thackeray.
***
Foto: Edvin Kalić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prije godinu dana njihov put tek je počinjao. Jedna u Mostaru, druga u Sarajevu, treća u Banjoj Luci. Različite priče, ali ista odluka da se krene. Danas su to žene koje u BiH grade vlastite brendove, korak po korak.
Iako su im putevi različiti, povezuje ih jedna važna tačka: akademija koju su zajednički organizovali dm drogerie markt Bosna i Hercegovina i Bonjour.ba. Upravo tu je nastala razlika između ideje koja ostane na papiru i brenda koji polako, ali sigurno, raste.
Jer često ne nedostaje ni znanje ni ideja, nego onaj dodatni poticaj da se prestane odgađati ono što već znamo da treba uraditi. Akademija je bila prostor u kojem žene jačaju žene, gdje podrška dolazi iz zajedništva, a govornice bez uljepšavanja dijele iskustva, greške i vrlo konkretne smjernice za naredne korake.
Za Martinu Djordjevski, koja u Mostaru gradi brend tegla, edukacija je bila ključna u fazi kada je imala ideju, ali i mnogo nepoznanica. Učenje o osnovama poslovanja pomoglo joj je da sagleda širu sliku i da svoju ideju pretvori u nešto opipljivo.
“Na početku puta značajno mi je bilo to što sam prolazila kroz različite programe i akademije gdje sam učila o pisanju biznis plana i šta, zapravo, znači pokretati biznis. To mi je bilo značajno da razvijem ideju, razvijem biznis plan i da čujem od profesionalaca kako se to radi.”
Maja Topčagić danas svoj poslovni put razvija u Sarajevu i da, njen put je imao faze u koojima je sve djelovalo preteško. Došao je trenutak kada je odustajanje izgledalo kao najlogičnija opcija. Upravo tada donijela je odluku koja je promijenila smjer.
“Mislim da je to bio dan kad sam htjela da odustanem jer je bilo suviše teško, međutim rekla sam: ideš glavom kroz zid bez straha, jer strah je samo dodatni faktor koji te čini jačom. Tako sam prije par godina odlučila da pokrenem svoj studio: nešto drugačije, autentično i jednostavno ja.”
Poduzetničke vrline često se ne vide u uspjehu, nego u trenucima kada je najteže nastaviti.
Dragana Rauš svoj profesionalni put započela je u Banjoj Luci s marketinškom agencijom raush.ba. Razvijala se kroz iskustvo i spremnost da isproba, pogriješi i nauči. Umjesto čekanja idealnih uslova, birala je praksu kao najbolju školu.
“Moj savjet ženama jeste da na svaku priliku kažu ‘da’. Jer ako ne kažeš da, ne možeš znati da li ti se nešto sviđa ili ne. Dovodite se u razne situacije, eksperimentišite sa svojim sposobnostima i mogućnostima jer ne postoji drugi način da se nauči nego iz prakse.”
U njenom slučaju, rast nije bio linearan, ali je bio stvaran i održiv.
Iako dolaze iz različitih sredina i imaju različite profesionalne puteve, Martinu, Maju i Draganu povezuje jedan važan trenutak. Ne kao početak njihovih ideja, nego kao tačka u kojoj su te ideje dobile potvrdu, strukturu i dodatni zamah.
Akademija je bila prostor u kojem su znanje, iskustva i razmjena s drugim ženama prvi put sjeli na svoje mjesto kao jasan signal da ono što rade ima smisla, da su pitanja koja postavljaju legitimna i da put kojim idu nije usamljen.
Upravo taj spoj edukacije, razgovora i stvarnih primjera dao je dodatni poticaj da se krene ozbiljnije, odlučnije i s više povjerenja u vlastite odluke.
Iz „jednog dana ću“ u „krećem sada“!
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
