Srijeda je dan koji je mnogim damama naše zemlje rezerviran za Azra magazin. Dok prelistavate stranice i uživate u novim, domaćim pričama koje ulaze u vaš dom, mi smo odlučili ući u dom osobe koja drži kormilo Azra magazina. Naravno, radi se o glavnoj urednici Elameri Škrgić Mikulić.

Već ovdje mi je neobično tako drago stvorenje nazivati punim imenom, pa ću nastaviti s onim kako ju zovu skoro svi oko nje – Ela.

Ela je osoba s kojom ćete u slobodno vrijeme moći popričati o svemu što vas tišti, podijeliti iskustva, osoba koja će vam na mail poslan u deset sati navečer spremno odgovoriti nakon petnaest minuta, a u poslu – drži se telefona. Uvijek će me nakon maila nazvati i reći nešto u smislu – „Hej Ana, hajde da to odmah dogovorimo telefonski.“ Podržati će svaku vašu dobru ideju i dati sve od sebe da ona i njezin tim kroz Azru ispričaju vašu priču.

Ela je i majka i supruga, što nikada ne zaboravlja. Rado će vas upoznati s mužem Davorom i slatkim klincima – Damirom i Emmom. Emma ima pet i pol godina, a Damir ide u treći razred i ponosni je golman u školi nogometa 'Valter'.

Emma i Damir

Kako izgleda jedan Elin dan s mužem, klincima i kolegama u uredništvu Azre, saznajte ispod kroz njezinu priču.

***

Još dnevno svjetlo ne otjera noć iz stana, kada najprije jedno, a potom drugo dijete dođe iz svoje sobe u naš bračni krevet i krene se gurati i otimati za daljinski. Minimax ili Nickelodeon povod je za prvu sestrinsko-bratsku svađu. Tati Davoru to je siguran znak da stavi vodu za kafu, vrati se da se svi malo pomazimo, poželimo dobro jutro i kreće urnebesno spremanje za školu, vrtić, posao... kako kome već pripada.

O poslu mislim dok se umivam, biram odjeću za djecu, razvozim po gradu... taj sjajni savjet dao nam je jedan profesor na fakultetu. Za bolje razumjevanje, o problemu misli od trenutka kad otvoriš oči. Mozak ima dovoljno vremena da procesuira informacije na mnogo načina i ponudi različita rješenja.

Na posao dolazim oko osam, pola devet ujutro. Kad se prati novina u štampu, svi smo tu do kasno uvečer, ostalim danima je komotnije. Radi se i vikendom, ali takav je novinarski ritam.

Na kolegijima se predlažu teme. Trebaju biti aktualne, zanimljive, tiražne, ekskluzivne... Smještamo ih, kreiramo. Događaji se mogu opisivati na mnogo načina. Ljudi vole priče. Najviše one u kojima se mogu identificirati, a mi smo tu da prikažemo život kakav jeste danas. Iz tih priča vidi se čemu stremimo i gdje se nalazimo. Novinari su hroničari svog vremena. Nekad kliše ipak najbolje opiše.

Dan u redakciji počinje čitanjem. Najprije onog što nudi web, ali ništa bez štiva otisnutog na papir. Dolaze kolege Amela, Lejla, Elvedina, Inidra, Kenan...svako nosi neke nove priče. Neke od njih će se naći u našem novom broju, druge su zapažanja i privatne teme. Ipak, zajedno  provodimo više vremena, nego sa porodicom. Intimizirali smo se do te mjere da nakon nekog telefonskog razgovora, uredno se raspitujemo ko je zvao i šta hoće. Bezobrazno i slatko u isto mah.

Ima dana kad moj telefon ne prestaje zvoniti. To je dio mog posla. Ugovaranje, nagovaranje, pregovaranje... Strpljiva sam i diplomatična. Uglavnom. Nekad, opet, Lejla kaže da sam popila pilulu iskrenosti. To znači, da mi je tolerancija na beskorisno uzimanje mog vremena, vrlo niska.

Volim svoju profesiju jer dani ne liče jedan na drugi. Zato mi je teško provesti vas kroz jedan tipčan. Volim dane kada ne sjedim mnogo u redakciji, kad pravim priče, radim intervjue. Još uvijek se oduševljavam ljudima kao dobrim knjigama.

Poslijepodne se sastajemo u našem domu. Prepričavamo doživljaje, dijelimo zadatke za večer. Ko ide na trening, ko pravi večeru, radi zadaću... Moj dan počinje i završava s mojom porodicom. Stan nam je mali, ali i ne treba veći. Vazda se zguramo u jedan kvadrat i tako nam je najljepše.

Kad sve poljubim za laku noć i pokrijem do vrata, smjestim se za radni stol i pozavršavam radne obaveze. Poslije toga čitam, a ovih jesenskih dana to je „Sajam taštine“, William Makepeace Thackeray.

***

_{Foto: Edvin Kalić}

Postoje događaji koji ti daju znanje, a postoje i oni koji te vrate sebi. Akademija by dm drogerie markt i Bonjour.ba bio je upravo takav dan, dan nakon kojeg se kući ne vraćaš ista, nego malo sigurnija, malo odlučnija i nekako povezanija sa svojim putem.

Žene su dolazile jedna po jedna, bez velike pompe, ali sa nečim što se moglo naslutiti u koraku i pogledu, željom da naprave prostor za sebe. 






Nije bilo važno ko je odakle stigao, koliko dugo radi ili u kojoj je fazi biznisa. U tim prvim minutama, dok su skidale kapute, tražile svoja mjesta i razmjenjivale kratke pozdrave, stvarao se osjećaj pripadanja koji se ne može isplanirati. 

Kao da se u toj sali konačno spojilo sve ono što su dugo pokušavale držati same.





Kada podrška postane ključni trenutak dana  

Upravo tokom umrežavanja, u onom neformalnom dijelu koji se najčešće pokaže najiskrenijim, dogodio se trenutak koji je ostavio trag. Jedna učesnica je, gotovo bez zadrške, rekla rečenicu koja je mnogima zvučala poznato:

"Podrška žena tokom upoznavanja danas… to mi je bio trenutak kada sam prvi put osjetila da mogu više. Kada mi neko kaže: ‘Super ti ide’, ‘Pratim tvoj biznis’, odjednom sve izgleda lakše. Shvatiš da si već dogurala do ovdje, i nekako te pomisao na sljedeći korak više ne plaši."



To je bio onaj tihi, ali snažan trenutak u kojem se samopouzdanje vrati na mjesto, u kojem shvatiš da nisi sama u svojim pokušajima i da ponekad nekoliko rečenica izgovorenih u prolazu može značiti više od cijelog plana.




Mali koraci, velike spoznaje  

Kasnije tokom dana, nakon jedne od sesija, u sali se čula misao koja je izazvala prepoznatljive osmijehe i tiha klimanja glavom. Bila je to rečenica koja je zvučala jednostavno, ali je nosila iskustvo koje mnoge žene dijele:

"Danas sam naučila da sam na dobrom putu. Moj poduzetnički put raste, samo svojim tempom. I ono što me posebno umirilo jeste da su i druge žene imale iste strahove, pitale su se gdje dalje, šta je sljedeći korak. Shvatila sam da je ‘small steps, easy going’ univerzalna vodilja i da je sasvim u redu ići sporije, ali sigurno."





Dok je govorila, činilo se kao da se u toj rečenici prepoznaje polovica sale. Bio je to podsjetnik da napredak ne mora izgledati glasno niti dramatično, da ne mora uvijek biti brz i linearan. 

Ponekad se najvažniji pomaci dešavaju upravo u malim odlukama, tihim uvidima i prihvatanju ritma koji je samo tvoj.




Rečenica je zazvučala malo dublje jer se nije odnosila samo na biznis. Odnosila se na život, na hrabrost da ne žuriš, na dozvolu da napreduješ svojim tempom i na mir koji dođe kada shvatiš da nisi jedina koja balansira između želja, mogućnosti i strahova.




Odluke koje mijenjaju pogled na vlastiti put  

Tokom dana, među svim razgovorima, smijehom i malim otkrićima, isticale su se i one rečenice koje djeluju jednostavno, a zapravo nose promjenu. Jedna učesnica se nasmijala, ali iza tog osmijeha se osjetila iskrena odluka:

"Moj prvi korak nakon akademije bit će marketing plan. Uvijek sam mislila da je to previše kompleksno, pa sam izbjegavala da uopšte pokušam. Danas ste me ohrabrili da dođem kući i da ga počnem pisati odmah."







Dok je govorila, bilo je jasno da ta misao ne ostaje u zraku. Bila je to odluka koja će, već večeras ili sutra ujutro, preći na papir i postati prvi konkretan korak.

Nedugo zatim, sasvim spontano, stigla je i druga rečenica koja je u sebi nosila onu vrstu hrabrosti koja se javi tek kad shvatiš da imaš podršku:

"Danas sam odlučila da sada zaista sjednem, zapišem i započnem. Nema više čekanja savršenog trenutka. Sad je vrijeme."





U te dvije misli stalo je sve ono što je akademija nastojala probuditi: spremnost da se počne, da se prihvati nesavršenost početka, da se prestane čekati idealni uvjeti koji nikada ne dođu. 

To su one male rečenice koje djeluju tiho, ali nose ogroman pomak, jer mijenjaju pogled na vlastiti put upravo onoliko koliko je potrebno da se krene.






Misli koje ostaju i nakon što se vrata zatvore  

Pred kraj dana, kada se energija u sali već smirila, a bilješke u notesima počele slagati u vlastite male priče, čula se rečenica koja je gotovo neprimjetno, ali snažno zaokružila sve što se dogodilo:

"Za sve koje razmišljaju da se prijave iduće godine, samo se prijavite. Doći ćete kući potpuno novi."

Izgovorena bez patetike, ali s uvjerenjem žene koja je nešto u sebi pomaknula, ta misao je u sali ostavila odobravanje, onaj osjećaj kada znaš da ništa nije pretjerano, jer je istina jednostavnija nego što mislimo.





Nedugo zatim stigla je i druga poruka, nježnija, ali podjednako snažna. Izgovorila ju je učesnica koja svoj brend gradi iz emocije i intuicije:

"Voljela bih da moj brend poručuje emociju, zabavu i energiju… i danas sam prvi put osjetila da to stvarno mogu prenijeti."

U tom trenutku mnoge su se prepoznale. Jer to nije bila samo ambicija, nego potvrda da se ideja može pretvoriti u nešto opipljivo kada joj daš prostor, znanje i podršku.




Ako bi se cijeli dan trebao opisati u nekoliko riječi, onda bi to bila misao koja se tiho provlačila među učesnicama dok su izlazile iz sale: akademija nije završila onog trenutka kada su se vrata zatvorila. 

Ostala je u njima kao sigurnost da nisu same, kao hrabrost da počnu i kao nježan podsjetnik da se svaki put gradi, korak po korak, misao po misao, dan po dan.

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa dm drogerie markt
 

Bonjour.ba produkcija 
Kreativna realizacija eventa: Dijana Ćavar 
Asistentica: Semra Manjura 
Autorica članka: Adelisa Mašić 
Grafičko oblikovanje: Marija Perić 
Social Media: Marija Perić i Tesnim Ališah 
Fotografija: Enida Kajević i Monika Andrić 
Video: Marko Jovančić