Srijeda je dan koji je mnogim damama naše zemlje rezerviran za Azra magazin. Dok prelistavate stranice i uživate u novim, domaćim pričama koje ulaze u vaš dom, mi smo odlučili ući u dom osobe koja drži kormilo Azra magazina. Naravno, radi se o glavnoj urednici Elameri Škrgić Mikulić.

Već ovdje mi je neobično tako drago stvorenje nazivati punim imenom, pa ću nastaviti s onim kako ju zovu skoro svi oko nje – Ela.

Ela je osoba s kojom ćete u slobodno vrijeme moći popričati o svemu što vas tišti, podijeliti iskustva, osoba koja će vam na mail poslan u deset sati navečer spremno odgovoriti nakon petnaest minuta, a u poslu – drži se telefona. Uvijek će me nakon maila nazvati i reći nešto u smislu – „Hej Ana, hajde da to odmah dogovorimo telefonski.“ Podržati će svaku vašu dobru ideju i dati sve od sebe da ona i njezin tim kroz Azru ispričaju vašu priču.

Ela je i majka i supruga, što nikada ne zaboravlja. Rado će vas upoznati s mužem Davorom i slatkim klincima – Damirom i Emmom. Emma ima pet i pol godina, a Damir ide u treći razred i ponosni je golman u školi nogometa 'Valter'.

Emma i Damir

Kako izgleda jedan Elin dan s mužem, klincima i kolegama u uredništvu Azre, saznajte ispod kroz njezinu priču.

***

Još dnevno svjetlo ne otjera noć iz stana, kada najprije jedno, a potom drugo dijete dođe iz svoje sobe u naš bračni krevet i krene se gurati i otimati za daljinski. Minimax ili Nickelodeon povod je za prvu sestrinsko-bratsku svađu. Tati Davoru to je siguran znak da stavi vodu za kafu, vrati se da se svi malo pomazimo, poželimo dobro jutro i kreće urnebesno spremanje za školu, vrtić, posao... kako kome već pripada.

O poslu mislim dok se umivam, biram odjeću za djecu, razvozim po gradu... taj sjajni savjet dao nam je jedan profesor na fakultetu. Za bolje razumjevanje, o problemu misli od trenutka kad otvoriš oči. Mozak ima dovoljno vremena da procesuira informacije na mnogo načina i ponudi različita rješenja.

Na posao dolazim oko osam, pola devet ujutro. Kad se prati novina u štampu, svi smo tu do kasno uvečer, ostalim danima je komotnije. Radi se i vikendom, ali takav je novinarski ritam.

Na kolegijima se predlažu teme. Trebaju biti aktualne, zanimljive, tiražne, ekskluzivne... Smještamo ih, kreiramo. Događaji se mogu opisivati na mnogo načina. Ljudi vole priče. Najviše one u kojima se mogu identificirati, a mi smo tu da prikažemo život kakav jeste danas. Iz tih priča vidi se čemu stremimo i gdje se nalazimo. Novinari su hroničari svog vremena. Nekad kliše ipak najbolje opiše.

Dan u redakciji počinje čitanjem. Najprije onog što nudi web, ali ništa bez štiva otisnutog na papir. Dolaze kolege Amela, Lejla, Elvedina, Inidra, Kenan...svako nosi neke nove priče. Neke od njih će se naći u našem novom broju, druge su zapažanja i privatne teme. Ipak, zajedno  provodimo više vremena, nego sa porodicom. Intimizirali smo se do te mjere da nakon nekog telefonskog razgovora, uredno se raspitujemo ko je zvao i šta hoće. Bezobrazno i slatko u isto mah.

Ima dana kad moj telefon ne prestaje zvoniti. To je dio mog posla. Ugovaranje, nagovaranje, pregovaranje... Strpljiva sam i diplomatična. Uglavnom. Nekad, opet, Lejla kaže da sam popila pilulu iskrenosti. To znači, da mi je tolerancija na beskorisno uzimanje mog vremena, vrlo niska.

Volim svoju profesiju jer dani ne liče jedan na drugi. Zato mi je teško provesti vas kroz jedan tipčan. Volim dane kada ne sjedim mnogo u redakciji, kad pravim priče, radim intervjue. Još uvijek se oduševljavam ljudima kao dobrim knjigama.

Poslijepodne se sastajemo u našem domu. Prepričavamo doživljaje, dijelimo zadatke za večer. Ko ide na trening, ko pravi večeru, radi zadaću... Moj dan počinje i završava s mojom porodicom. Stan nam je mali, ali i ne treba veći. Vazda se zguramo u jedan kvadrat i tako nam je najljepše.

Kad sve poljubim za laku noć i pokrijem do vrata, smjestim se za radni stol i pozavršavam radne obaveze. Poslije toga čitam, a ovih jesenskih dana to je „Sajam taštine“, William Makepeace Thackeray.

***

_{Foto: Edvin Kalić}

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR