Srijeda je dan koji je mnogim damama naše zemlje rezerviran za Azra magazin. Dok prelistavate stranice i uživate u novim, domaćim pričama koje ulaze u vaš dom, mi smo odlučili ući u dom osobe koja drži kormilo Azra magazina. Naravno, radi se o glavnoj urednici Elameri Škrgić Mikulić.

Već ovdje mi je neobično tako drago stvorenje nazivati punim imenom, pa ću nastaviti s onim kako ju zovu skoro svi oko nje – Ela.

Ela je osoba s kojom ćete u slobodno vrijeme moći popričati o svemu što vas tišti, podijeliti iskustva, osoba koja će vam na mail poslan u deset sati navečer spremno odgovoriti nakon petnaest minuta, a u poslu – drži se telefona. Uvijek će me nakon maila nazvati i reći nešto u smislu – „Hej Ana, hajde da to odmah dogovorimo telefonski.“ Podržati će svaku vašu dobru ideju i dati sve od sebe da ona i njezin tim kroz Azru ispričaju vašu priču.

Ela je i majka i supruga, što nikada ne zaboravlja. Rado će vas upoznati s mužem Davorom i slatkim klincima – Damirom i Emmom. Emma ima pet i pol godina, a Damir ide u treći razred i ponosni je golman u školi nogometa 'Valter'.

Emma i Damir

Kako izgleda jedan Elin dan s mužem, klincima i kolegama u uredništvu Azre, saznajte ispod kroz njezinu priču.

***

Još dnevno svjetlo ne otjera noć iz stana, kada najprije jedno, a potom drugo dijete dođe iz svoje sobe u naš bračni krevet i krene se gurati i otimati za daljinski. Minimax ili Nickelodeon povod je za prvu sestrinsko-bratsku svađu. Tati Davoru to je siguran znak da stavi vodu za kafu, vrati se da se svi malo pomazimo, poželimo dobro jutro i kreće urnebesno spremanje za školu, vrtić, posao... kako kome već pripada.

O poslu mislim dok se umivam, biram odjeću za djecu, razvozim po gradu... taj sjajni savjet dao nam je jedan profesor na fakultetu. Za bolje razumjevanje, o problemu misli od trenutka kad otvoriš oči. Mozak ima dovoljno vremena da procesuira informacije na mnogo načina i ponudi različita rješenja.

Na posao dolazim oko osam, pola devet ujutro. Kad se prati novina u štampu, svi smo tu do kasno uvečer, ostalim danima je komotnije. Radi se i vikendom, ali takav je novinarski ritam.

Na kolegijima se predlažu teme. Trebaju biti aktualne, zanimljive, tiražne, ekskluzivne... Smještamo ih, kreiramo. Događaji se mogu opisivati na mnogo načina. Ljudi vole priče. Najviše one u kojima se mogu identificirati, a mi smo tu da prikažemo život kakav jeste danas. Iz tih priča vidi se čemu stremimo i gdje se nalazimo. Novinari su hroničari svog vremena. Nekad kliše ipak najbolje opiše.

Dan u redakciji počinje čitanjem. Najprije onog što nudi web, ali ništa bez štiva otisnutog na papir. Dolaze kolege Amela, Lejla, Elvedina, Inidra, Kenan...svako nosi neke nove priče. Neke od njih će se naći u našem novom broju, druge su zapažanja i privatne teme. Ipak, zajedno  provodimo više vremena, nego sa porodicom. Intimizirali smo se do te mjere da nakon nekog telefonskog razgovora, uredno se raspitujemo ko je zvao i šta hoće. Bezobrazno i slatko u isto mah.

Ima dana kad moj telefon ne prestaje zvoniti. To je dio mog posla. Ugovaranje, nagovaranje, pregovaranje... Strpljiva sam i diplomatična. Uglavnom. Nekad, opet, Lejla kaže da sam popila pilulu iskrenosti. To znači, da mi je tolerancija na beskorisno uzimanje mog vremena, vrlo niska.

Volim svoju profesiju jer dani ne liče jedan na drugi. Zato mi je teško provesti vas kroz jedan tipčan. Volim dane kada ne sjedim mnogo u redakciji, kad pravim priče, radim intervjue. Još uvijek se oduševljavam ljudima kao dobrim knjigama.

Poslijepodne se sastajemo u našem domu. Prepričavamo doživljaje, dijelimo zadatke za večer. Ko ide na trening, ko pravi večeru, radi zadaću... Moj dan počinje i završava s mojom porodicom. Stan nam je mali, ali i ne treba veći. Vazda se zguramo u jedan kvadrat i tako nam je najljepše.

Kad sve poljubim za laku noć i pokrijem do vrata, smjestim se za radni stol i pozavršavam radne obaveze. Poslije toga čitam, a ovih jesenskih dana to je „Sajam taštine“, William Makepeace Thackeray.

***

_{Foto: Edvin Kalić}

Vjerovatno smo danas nečiji dan učinile lakšim. Samo to nismo zapisale nigdje.

Pomogle smo komšinici da unese kese sa stepenica. 

Otkazale smo sastanak da nazovemo prijateljicu kojoj je dan bio loš. 

Pokupile smo kesu u parku koja nije naša. 
 

Sve smo to već zaboravile do večeri. Neko drugi nije.

Mala djela koja ne objavljujemo i o kojima rijetko pričamo, baš ona najčešće razlikuju neki dan od običnog.

Velika djela su ona koja se vide. 

Volonterski izlasci, donacije, akcije, intervjui. Pored njih postoji cijeli sloj sitnica koje nikome ne padaju na pamet kao priče. 
 

Pridržali smo vrata onome ko je žurio. 

Nazvale smo nanu iako nemamo ništa novo da kažemo. 

Pustile smo nekoga ispred sebe u red, čak i kad smo umorne. 

Predale smo izgubljeni novčanik bez fotografisanja "dobrog djela".

Takve geste obično prolaze neopažene. Radimo ih jer nam se u tom trenutku čini ispravnim, i tu staje sva motivacija.

Najlakše ih je odbaciti uz “nije to ništa”, ali na drugom kraju, neko zna. 

Zna komšinica kojoj smo pomogle. 

Zna prijateljica koja se večeras osjeća manje sama. 

Zna i djevojčica iz komšiluka koja nas je vidjela. 

Znamo i mi, prije nego što smo zaboravile.
 

Mala djela ne mijenjaju svijet odjednom. Skupljaju se polako, neprimjetno. Kada ih dovoljno ljudi radi dovoljno često, neki dijelovi grada i neki životi izgledaju drugačije nego što bi inače.

Ako bismo ih ipak zapisale, izgledale bi otprilike ovako:

Danas sam čuvala djecu prijateljici dva sata i osjećala sam se sjajno zbog toga.

Trknula sam do dm trgovine umjesto komšinice. Danas joj nije bio dan.

Sjela sam s kolegicom u pauzi i samo slušala. Toliko joj je trebalo.

Očistila sam park ispred zgrade, deset minuta, a svi smo disali lakše.

Donijela sam supu komšinici koja živi sama. Nije mi tražila.

Niti jedna od ovih rečenica nije spektakularna. Sve su tačne i sve su nečiji dan učinile boljim.
 

Upravo zato dm već dvadeset godina ulaže u zajednicu, a sada kroz platformu Žar za budućnost otvara prostor da se priče zabilježe. 

One koje obično ne dospiju nigdje, ali možda baš zato i imaju težinu.

Svako može podijeliti svoju priču ovdje. 

Dovoljno je da je istinita.
 

Pored prijava pojedinaca, platforma je otvorena i za udruženja, organizacije i institucije koje već vode konkretne projekte u zajednici. 

Projekte koje dm podrži objavit će na jesen 2026., a prijava se podnosi preko iste stranice.

Ako u našem okruženju postoji inicijativa, udruženje ili projekt koji zaslužuje da bude viđen, prijava traje nekoliko minuta, a nečiji tihi rad može dobiti vidljivost koja mu nedostaje.

Ima dana kada učinimo malo više nego što sebi priznajemo. 

Možda je vrijeme da se to ponekad i zapiše. 

Možda baš zato da nekoga drugog podsjeti da i svoje dane računa drugačije.
 

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa dm drogerie markt

Bonjour.ba produkcija:  
Voditeljica projekta: Inka Šehić
Autorica & vizualni dizajn članka: Ilda Lihić-Isović