Nije tajna da mi je najdraža tema „zavirivanje“. Gdje god se zavučem, naći ću zanimljiv komad: u radionicu, restoran, privatni stan. Privatne kuće i stanovi imaju najviše priča, onih životnih, koje se kriju iza svake dekoracije ili komada namještaja. Višegodišnji razgovori o nakitu i haljinama bila su inspiracija i ideja u zavirivanje - kod Nade.

Nada je arhitektica iz Mostara. Zelena ulazna vrata svoje kuće otvorila nam je vrelog srpanjskog dana. Na ulazu su  vješalica od kovanog željeza, ormar, lutka s koraljima i biserima oko vrata. Odmah vadim fotoaparat, hodnik je neočekivana scenografija.

„Spremam se već neko vrijeme, kako to mi kažemo u žargonu, refrešati (a to može značiti i arhivirati), haljine, nakit, slike, knjige. Kada se godinama bavite arhitekturom i širim spektrom te struke, urbanizmom i planiranjem, interijerima, kulturnom baštinom, krajobrazima…onda vam život donese fine ljude koji sa sobom nose knjige, slike, skulpture, gastro kulturu...

Dok hodamo po parketu i analiziramo koje komade izdvojiti i kako fotoaparatom uloviti što više, Nada otkriva:

„Jedna Arsenova pjesma, u sasvim slučajnom razgovoru, može pokrenuti proces. Ako ste kreativac. Nešto treba potaknuti proces. Ovaj put, Arsen. Naravno uvijek to dođe poslije nekog odmora i putovanja. Zadnje putovanje kod prijateljice, arhitektice. Vratila sam se s putovanja s Bembelom, bokalom za jabukovo vino, kupljenim na Flomarktu. Sad je trebalo plavi Bembel smjestiti u moj interijer. Plavi Bembel u crveni interijer, moderna umjetnost na zidovima. Naravno da može. Gdje god ga stavim, može, jer je interijer takav. Samo, taj Bokal za vino još plavi, nekako je zaokružio dio jednog procesa, jednog vremena. Nakupila se gomila stvari, a još i Arsen:

„Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari

Čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?“

U cijelom stanu, na svim zidovima, stalno slike. Nada ih sklanja, ja fotografiram, primjećujem da ostavlja suvremene mostarske autore. Ovo što je ostalo izuzetno cijeni. Maja Rubinić i Mrva dominiraju.

„Majin rad izuzetno cijenim, uvijek mislim da sam uspjela dobiti njene najbolje opuse. Nedavno smo se srele sasvim slučajno u gradu i izmaštale jedan zajednički projekt, spoj moga urbanizma i njenih naslikanih zaboravljenih kuća Mostara. Vidjeti ćete, ja već spremam urbanizam, samo čekam da Maja dođe.“

{gallery}2017/2017_07/mar04{/gallery}

„Obožavam akvarel. Njih baš nemam puno ali ovaj koji imam poseban je. Akvarel je lazurna tehnika s vodenim bojama. To je slojevita tehnika slikanja, od svijetlog prema tamnom. Jedna boja ispod druge prosijava se transparentno kroz sljedeći lazurno naneseni sloj boje. Intenzitet tonova postiže se razrjeđivanjem boje bez dodatka crne ili bijele.“

Zavirila sam i u spavaće sobe: gdje se kriju kutije prepune nakita i vješalice ispunjene haljinama. Ako spomenemo haljine, kolumna će dobiti nastavak. Dakle, sobe. Opet umjetničke slike, drvena stolica na ljuljanje i ilustracije. 

„Zidne ilustracije su povezane s trenutnim preokupacijama. Starija kćer Iva je dobila plakat Medical student, za podršku studija, mlađoj Rozi, za željenu fizioterapiju sam uokvirila otisak ruka iz jedne igre iz njihovog djetinjstva“

Primjećujem Istru u interijeru. Od ulaznog hodnika, redom…u svakoj prostoriji.

„Istru je muž donio. Istra je njegova obitelj, ja sam je objeručke prihvatila... Tko je ne bi volio? Sve što kuhamo ima miris Istre, svi naši najljepši trenuci su Istra. Prijatelji nas poznaju po žgvacetu i ulju od tartufa. Ne smijem dalje, to je za posebnu kolumnu. Ja svaki odlazak donesem nešto, bukaleta za Istarsku supu ili vino, kažun, Slika urbanizam Novigrad.

„Staklo ima posebno mjesto u mom životu...Staklo je oduvijek fasciniralo ljude. Nekad se, kao jedan je od prvih trgovačkih proizvoda, smatralo statusnim simbolom. U vrijeme vladavine rimskog cara Augusta otkriveno je i puhanje stakla, a otkrili su ga vjerojatno sirijski zanatlije. Puhanje stakla omogućilo je proizvodnju staklenih posuda s tanjom stijenkom, što je doprinijelo njihovom ljepšem izgledu. Svatko tko je imalo držao do sebe, pio je vino iz staklenog kaleža. Rimljani, zaljubljeni u luksuz, proširili su korištenje vrijednih predmeta od stakla po čitavome carstvu i u mnogim zemljama prenosili znanje o proizvodnji stakla. Oni su pronašli i nove mogućnosti primjene tog prozirnog materijala te uveli staklo u arhitekturu. Ostakljeni prozori smatrani su apsolutnim statusnim simbolom.“

„Staklo u čašama, nakitu. Bio je jedan period nakita od murana...sad su arhivirani. Evo mala kolekcija...“

Tu su i morčići, i pinocchio, i metalne kutije. I još slika, i svijećnjak, i još staklenih čaša, skulptura,...I dok je Nada skidala višak nakita s vrata lutke u hodniku, prošle smo Mostar, Istru, Frankfurt, Rim, Copenhagen,... Dio fotografija je u albumu koji slijedi. Uživajte!  

{gallery}2017/2017_07/mar4{/gallery}

Za MODAMO.info piše: Martina Penava




Foto: MartinaPenavaPrivat

Holandski MVRDV gradi “The Grand Ballroom”, ogromnu sferu koja spaja arenu, stanove, hotel i park i već sada najavljuje novu eru urbanog dizajna u regionu.

U posljednjih nekoliko godina Tirana je postala poligon za velike međunarodne arhitektonske kuće: od ikoničnih stambenih zgrada do javnih prostora koji mijenjaju ritam grada. 

Sada stiže i možda najglasniji projekt do sada: ogromna sfera koja će zamijeniti postojeću dvoranu Asllan Rusi i ponuditi mješavinu arene, hotela, stanova i prizemnih sadržaja otvorenih prema gradu. 

Za regionalni kontekst ovo je važna vijest jer rijetko viđamo ovako snažno oblikovane urbane objekte koji su zaista multifunkcionalni.



The Grand Ballroom: Nova ikona bez uglova  

Zamišljena kao ogromna kugla, visoka više od 100 metara, nova zgrada djeluje kao arhitektonska metafora igre referenca na loptu, ali i na arhitektonske utopije prosvjetiteljstva. No, njena forma nije samo vizuelni potpis. Kružni oblik omogućava da zgrada nema “stražnju fasadu” nema iza, nema periferiju. Svaka strana komunicira s gradom podjednako, otvara se prema ulicama i stvarnim životima ljudi oko nje.



Upravo u toj ideji jednakosti, MVRDV pronalazi balans između urbanog spektakla i svakodnevne funkcionalnosti. Na relativno maloj parceli uspjeli su složiti čitav mali svijet: arena u središtu, hotel iznad nje, stambeni prostori u višim zonama, a prizemlje otvoreno svima. 

Kako se sfera sužava pri dnu, oslobađa prostor za trgove, male parkove i vanjske sportske terene koji će, barem prema vizijama arhitekata,ostati dostupni i djeci iz komšiluka. 

Donji dio sfere kao da se utisnuo u teren, stvarajući amfiteatarske stepenice i kafiće koji će funkcionisati i kada nema utakmica.

Sve to zajedno čini da The Grand Ballroom ne djeluje kao izolovana arena, već kao živa zgrada koja diše s gradom, koja ima ritam svakodnevice, a ne samo ritam sportskih događaja.



Interijer sfere: Vrt, arena i hotel u jednom  

Kada se uđe u unutrašnjost sfere, prvo što dočekuje pogled je ogromni oculus, stakleni otvor koji na vrhu propušta svjetlost i povezuje različite slojeve zgrade. 

U središtu je arena s 6.000 sjedišta, okružena tribinama i prostorima koji se mogu koristiti i za druge događaje. Iznad nje, u neobičnom arhitektonskom obratu, smješten je hotel čije sobe gledaju direktno na teren. Neki gosti će, doslovno, moći gledati utakmicu iz kreveta.



Još više fascinira ono što se krije iznad hotela: stambeni prstenovi koji formiraju dvostruku ljusku sfere. U toj debljini zida razvija se unutrašnji vrt, gotovo kao obrnut odraz arene ispod, mjesto s drvećem, klupama i tišinom. Taj prostor, iako unutar sfere, djeluje kao park pod nebom.

Kako se zgrada sužava prema vrhu, rastu i terase. Vanjski zidovi stanova blago su uvučeni unutar konstrukcije, pa svaka etaža iznad stvara prirodan hlad. Na samom vrhu nalaze se dupleksi s privatnim krovnim terasama i sky-bar koji obećava panoramski pogled na Tiranu, novu tačku s koje će se posmatrati grad koji ne prestaje da raste.



Život oko sfere  

Jedna od najvećih prednosti projekta leži u prizemlju prostoru koji je MVRDV pretvorio u park i javni trg. Kako se sfera sužava, otvara se prostor za sedenje, kafu, igru i druženje. Na betonskim platoima i zelenim “džepovima” očekuje se svakodnevni život: studenti s laptopima, djeca s lopticama, i svi oni koji žele biti dio grada čak i kada se ništa spektakularno ne dešava.

Sve je osmišljeno da se kreće pješke, polako. Kružne staze oko prizemlja vode posjetioce prema ulazu u arenu, ali i omogućavaju laganu šetnju za one koji samo prolaze. Zgrada ‘’diše'' sa velikim otvorima između slojeva sfere koji stvaraju prirodnu ventilaciju, dok debeli betonski prstenovi prave hlad i štite od ljetnog sunca.



Tirana je u posljednjih nekoliko godina otvoreno pozvala međunarodne arhitekte da eksperimentišu. The Grand Ballroom se savršeno uklapa u taj niz kao svojevrsna kulminacija ideje da arhitektura može biti i skulptura i infrastruktura istovremeno.



Za region koji često zazire od velikih arhitektonskih gesti, ovo je ohrabrujući primjer. Pokazuje da monumentalnost ne mora biti hladna, da arena može postati kvart, da sfera može postati komšinica. Sve zavisi od toga hoće li Tirana uspjeti održati duh javnosti oko nje ako to pođe za rukom, The Grand Ballroom bi zaista mogao postati ono što mu i ime sugeriše: velika, zajednička dvorana grada.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Renderi: MVDRV