Nije tajna da mi je najdraža tema „zavirivanje“. Gdje god se zavučem, naći ću zanimljiv komad: u radionicu, restoran, privatni stan. Privatne kuće i stanovi imaju najviše priča, onih životnih, koje se kriju iza svake dekoracije ili komada namještaja. Višegodišnji razgovori o nakitu i haljinama bila su inspiracija i ideja u zavirivanje - kod Nade.

Nada je arhitektica iz Mostara. Zelena ulazna vrata svoje kuće otvorila nam je vrelog srpanjskog dana. Na ulazu su  vješalica od kovanog željeza, ormar, lutka s koraljima i biserima oko vrata. Odmah vadim fotoaparat, hodnik je neočekivana scenografija.

„Spremam se već neko vrijeme, kako to mi kažemo u žargonu, refrešati (a to može značiti i arhivirati), haljine, nakit, slike, knjige. Kada se godinama bavite arhitekturom i širim spektrom te struke, urbanizmom i planiranjem, interijerima, kulturnom baštinom, krajobrazima…onda vam život donese fine ljude koji sa sobom nose knjige, slike, skulpture, gastro kulturu...

Dok hodamo po parketu i analiziramo koje komade izdvojiti i kako fotoaparatom uloviti što više, Nada otkriva:

„Jedna Arsenova pjesma, u sasvim slučajnom razgovoru, može pokrenuti proces. Ako ste kreativac. Nešto treba potaknuti proces. Ovaj put, Arsen. Naravno uvijek to dođe poslije nekog odmora i putovanja. Zadnje putovanje kod prijateljice, arhitektice. Vratila sam se s putovanja s Bembelom, bokalom za jabukovo vino, kupljenim na Flomarktu. Sad je trebalo plavi Bembel smjestiti u moj interijer. Plavi Bembel u crveni interijer, moderna umjetnost na zidovima. Naravno da može. Gdje god ga stavim, može, jer je interijer takav. Samo, taj Bokal za vino još plavi, nekako je zaokružio dio jednog procesa, jednog vremena. Nakupila se gomila stvari, a još i Arsen:

„Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari

Čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?“

U cijelom stanu, na svim zidovima, stalno slike. Nada ih sklanja, ja fotografiram, primjećujem da ostavlja suvremene mostarske autore. Ovo što je ostalo izuzetno cijeni. Maja Rubinić i Mrva dominiraju.

„Majin rad izuzetno cijenim, uvijek mislim da sam uspjela dobiti njene najbolje opuse. Nedavno smo se srele sasvim slučajno u gradu i izmaštale jedan zajednički projekt, spoj moga urbanizma i njenih naslikanih zaboravljenih kuća Mostara. Vidjeti ćete, ja već spremam urbanizam, samo čekam da Maja dođe.“

{gallery}2017/2017_07/mar04{/gallery}

„Obožavam akvarel. Njih baš nemam puno ali ovaj koji imam poseban je. Akvarel je lazurna tehnika s vodenim bojama. To je slojevita tehnika slikanja, od svijetlog prema tamnom. Jedna boja ispod druge prosijava se transparentno kroz sljedeći lazurno naneseni sloj boje. Intenzitet tonova postiže se razrjeđivanjem boje bez dodatka crne ili bijele.“

Zavirila sam i u spavaće sobe: gdje se kriju kutije prepune nakita i vješalice ispunjene haljinama. Ako spomenemo haljine, kolumna će dobiti nastavak. Dakle, sobe. Opet umjetničke slike, drvena stolica na ljuljanje i ilustracije. 

„Zidne ilustracije su povezane s trenutnim preokupacijama. Starija kćer Iva je dobila plakat Medical student, za podršku studija, mlađoj Rozi, za željenu fizioterapiju sam uokvirila otisak ruka iz jedne igre iz njihovog djetinjstva“

Primjećujem Istru u interijeru. Od ulaznog hodnika, redom…u svakoj prostoriji.

„Istru je muž donio. Istra je njegova obitelj, ja sam je objeručke prihvatila... Tko je ne bi volio? Sve što kuhamo ima miris Istre, svi naši najljepši trenuci su Istra. Prijatelji nas poznaju po žgvacetu i ulju od tartufa. Ne smijem dalje, to je za posebnu kolumnu. Ja svaki odlazak donesem nešto, bukaleta za Istarsku supu ili vino, kažun, Slika urbanizam Novigrad.

„Staklo ima posebno mjesto u mom životu...Staklo je oduvijek fasciniralo ljude. Nekad se, kao jedan je od prvih trgovačkih proizvoda, smatralo statusnim simbolom. U vrijeme vladavine rimskog cara Augusta otkriveno je i puhanje stakla, a otkrili su ga vjerojatno sirijski zanatlije. Puhanje stakla omogućilo je proizvodnju staklenih posuda s tanjom stijenkom, što je doprinijelo njihovom ljepšem izgledu. Svatko tko je imalo držao do sebe, pio je vino iz staklenog kaleža. Rimljani, zaljubljeni u luksuz, proširili su korištenje vrijednih predmeta od stakla po čitavome carstvu i u mnogim zemljama prenosili znanje o proizvodnji stakla. Oni su pronašli i nove mogućnosti primjene tog prozirnog materijala te uveli staklo u arhitekturu. Ostakljeni prozori smatrani su apsolutnim statusnim simbolom.“

„Staklo u čašama, nakitu. Bio je jedan period nakita od murana...sad su arhivirani. Evo mala kolekcija...“

Tu su i morčići, i pinocchio, i metalne kutije. I još slika, i svijećnjak, i još staklenih čaša, skulptura,...I dok je Nada skidala višak nakita s vrata lutke u hodniku, prošle smo Mostar, Istru, Frankfurt, Rim, Copenhagen,... Dio fotografija je u albumu koji slijedi. Uživajte!  

{gallery}2017/2017_07/mar4{/gallery}

Za MODAMO.info piše: Martina Penava




Foto: MartinaPenavaPrivat

U Gileriji se jasno vidi da dobar interijer ne nastaje iz kopiranja, već iz povjerenja, konteksta i hrabrih odluka.

Kada smo prvi put posjetili Gileriu, nedjeljno otvaranje imalo je gotovo ceremonijalni karakter kao prirodan nastavak priče koja je u Sarajevu počela puno ranije, izvan klasičnih ugostiteljskih okvira. 

O toj fazi već smo pisali u našem ranijem tekstu, kada je Gileria tek otvorila vrata i potvrdila da iza nje stoji jasna ideja, a ne brzopleta ambicija. Ono što se tada tek naslućivalo, danas je jasno čitljivo i kroz prostor. 

Upravo zato ovaj put gledamo Gileriju iz ugla interijera, kroz razgovor s Adnom Ahmedić Kadić, arhitekticom i dizajnericom koja potpisuje uređenje prostora kako je izgledao prije, kako se razvijao i zašto danas djeluje toliko prirodno u svom okruženju.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Gileria ✨ (@gileria_sarajevo)

Od improvizacije do povjerenja u proces

Priča o dizajnu Gilerie nije započela klasičnim briefom. Kako nam je ispričala Adna, sve je krenulo spontano, gotovo usputno, nakon što je investitoru Adnanu ponudila pomoć. U početku je bio siguran da tačno zna šta želi, ali je vrlo brzo shvatio da je pametnije u proces ući zajedno s arhitektom. 

Taj trenutak povjerenja bio je ključan jer su Adni su prepuštene gotovo sve odluke, bez miješanja i kočenja, što je omogućilo fluidan i brz razvoj koncepta.

Foto: Privatna arhiva

Jedna od najdražih faza bila je potraga za polovnom, vintage rasvjetom, s idejom da upravo ona postane vizuelni potpis prostora. Umjesto instant rješenja, birani su komadi s karakterom i istorijom, koji danas dominiraju interijerom.




Mali gabarit sa velikim zadatkom

Na raspolaganju je bilo svega 22 m² polusuterenskog prostora, sa portalima na jednoj strani i stepenicama unutar gabarita. U tako ograničenoj kvadraturi trebalo je smjestiti kuhinju, peć za pizzu, sjedenje, skladišni prostor i toalet arhitektonski izazov koji nije ostavljao mnogo prostora za greške.

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Gileria ✨ (@gileria_sarajevo)

Ideja da pizza peć bude fokus interijera postojala je od početka, ali kada je peć konačno stigla, postalo je jasno da njena prvobitno planirana pozicija ne funkcioniše. 

Plan se morao mijenjati u hodu, što je unijelo nervozu kod investitora, ali i dovelo do boljeg rješenja. Danas je crvena peć ne samo tehnički element, već centralni vizuelni akcenat koji definiše prostor.





Neutralna baza kao prostor za karakter

Konceptualno, Gileria je zamišljena kao “očišćen” prostor bijeli zidovi, crno-bijele podne pločice i neutralna osnova koja dopušta slobodu u građenju identiteta. 

Upravo ta minimalistička baza omogućila je slojevito dodavanje detalja: šank obložen zelenim pločicama s roza fugom, grubo izmaltani plafon, plavi skladišni moduli, diskretni drveni elementi i stolice u kombinaciji roza boje i pepito uzorka.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Gileria ✨ (@gileria_sarajevo)

Posebno mjesto zauzimaju dizajnerski lusteri, među kojima su i Meblo Guzzini modeli, danas vrlo cijenjeni na tržištu, ali ovdje kupljeni kao polovni komadi i vraćeni u punu funkciju. 

Kao završni sloj, umjetnička djela Hanne Dujmović prostoru su dala emotivnu dimenziju, zbog koje Gileria nije samo mjesto za jelo, već prostor koji se pamti.





Gileria pokazuje da dobar dizajn ne zavisi od kvadrature, već od jasne ideje, hrabrosti u odlukama i razumijevanja konteksta. Ovdje je interijer ravnopravan dio iskustva, jednako važan kao i pizza koja se u njemu priprema. 

A možda je upravo zato Gileria danas jedno od onih mjesta u Sarajevu koja se ne zaboravljaju nakon prve posjete.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Bonjour.ba