TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 18.1.2016.
Za određene stvari uistinu klišejski zvuči kada kažemo da su više od hrane, napitka, slastice itd. Za kavu to nije slučaj. Kava nije samo napitak. To je kultura, umjetnost, znanost, strast. Bez obzira pijete li espresso, cappuccino, caffe latte ili pak neku drugu, postoji par činjenica koje sigurno niste znali o ovom čarobnom napitku. Čak iako možda ne pijete kavu nikako (moramo reći da puno pro
#1 Kava je drugi proizvod na svijetu kojim se najviše trguje. Prva je naravno – nafta.
#2 Najskuplja kava na svijetu zove se Kopi Luwak. Glavni faktor u njenoj visokoj cijeni jest način proizvodnje. Proizvodi se od zrnaca kave koji se dobivaju iz probave indonezijske životinje, cibetske mačke. Radi usporedbe, šalica Kopi Luwak kave prosječno stoji od 62 do 180 KM.
#3 Legenda kaže da su pastiri u Etiopiji prvi primijetili utjecaj kofeina kada su vidjeli da su njihove koze puno poletnije i svježije nakon što pojedu zrnca kave.
#4 Na početku, kava se konzumirala kao jelo, a ne kao napitak. Afrička plemena su je miješala s masti. Tako su dobivali „energetske bombe“.
#5 Sva kava na svijetu raste samo u pojasu od 22.5 stupnjeva sjeverne geografske širine do 22.5 stupnjeva južne geografske širine. Hawaii su jedina država u SAD-u gdje se uzgaja kava.
#6 70% svijeta konzumira kavu Arabica – blagu i aromatičnu, dok 30% konzumira kavu Robusta, koja je gorča i sadrži 50% više kofeina.
#7 Kava raste na drveću koje može narasti i do 9 metara. Zrna kave su zapravo sjemenke unutar svijetlo crvene bobice/voćke.
#8 Belgijac George Washington je 1906. godine izumio espresso kavu. Espresso nije posebna vrsta kave, nego samo drugačiji način pripreme.
#9 Na svijetu se svaki dan konzumira oko 2.25 milijardi šalica kave.
#10 Kava ima najbolji utjecaj na organizam ako je popijete između 9:30 i 11:30h.
#11 Prva web kamera je napravljena na Cambridgeu kako bi se snimio rad aparata za kavu.
#12 Starbucks troši više novca na zdravstveno osiguranje svojih radnika nego na kupovinu kave.
#13 Miris kave je drugačiji od okusa jer enzimi u ljudskim ustima poništavaju i do 50% okusa.
#14 Šalica kave s kofeinom znatno poboljšava protok krvi u organizmu.
#15 Postoji caffe shop u Francuskoj u kojemu u koliko ne pozdravite na ulasku i ne zamolite lijepo za kavu, vaša šalica kave će stajati znatno više.
#16 Nizozemska je zemlja s najvećom potrošnjom kave po glavi stanovnika. Točnije, 2.4 šalica dnevno po osobi.
#17 Engleski kralj je 1675. godine zabranio coffe shopove jer je smatrao da se ljudi okupljaju u njima kako bi smišljali teorije zavjere protiv njega.
#18 Kako bi proučio utjecaj kave na zdravlje, švedski kralj Gustav III. poništio je smrtnu kaznu dvojici blizanaca pod zanimljivim uvjetima. Jedan od njih je morao do kraja života piti 3 šalice kave dnevno, a drugi 3 šalice čaja.
#19 Pijući kofein navečer odgađamo otpuštanje melatonina u mozga, što remeti ritam tijela i odgađa san za otprilike 40-ak minuta.
#20 Ako biste vrištali 8 godina, 7 mjeseci i 6 dana, proizveli biste dovoljno energije da zagrijete jednu šalicu kave.
Foto: pinterest.com
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Novi jesenji tasting meni, live plating pred gostima, nekoliko poznatih okusa u potpuno novom izdanju i dva favorita oko kojih se, naravno, nismo složile.
Sinoć u Amberu nismo puno pitale šta slijedi. To se vrlo brzo pokazalo kao najbolji način da se prođe kroz tasting meni.
U Amberu je novi jesenji tasting meni Marija Mandarića vodio od klepa, raštike i ajvara do tanjira na kojima su ti isti okusi izgledali kao da su proveli neko vrijeme daleko od kuće i vratili se s novim navikama.
Neke stvari smo prepoznale odmah. Druge tek nakon prvog zalogaja.
To je, otprilike, bio ritam cijele večeri.
Tasting meni traži jednu malu stvar koja nam inače baš i nije prirodna. Da prepustimo kontrolu.
Nema pregledavanja menija deset minuta da bismo na kraju opet naručile nešto poznato. Redoslijed je već složen, tempo određuje kuhinja i jedino što preostaje jeste vidjeti gdje će vas odvesti.
Večer je počela grisinijima s okusom gljive i finim prahom od gljiva, a onda su počeli stizati prvi ozbiljniji zalogaji.
Među njima i jedan zbog kojeg je Ada vrlo brzo morala preispitati vlastita pravila o hrani.
Mozak na maloj, hrskavoj francuskoj prženici.
“Cijeli život gledam nenu kako ga jede kao najnormalniju stvar na svijetu, dok je meni to uvijek bilo u kategoriji ‘ne, hvala’. Onda vam neko dovoljno ležerno objasni šta je pred vama i odjednom ga ipak probate. Kremasta, nježna tekstura mozga na hrskavoj prženici bila je definitivno najveći izlazak iz moje gastronomske zone komfora te večeri.”
I, da, na kraju je završio u kategoriji stvari koje nam je bilo drago probati.
Novi meni potpisuje Mario Mandarić, čiji je put kroz profesionalne kuhinje vodio od Tajlanda do Velike Britanije i rada u restoranima s Michelinovim zvjezdicama, uključujući The Fat Duck. Danas je jedan od projekata na kojima radi upravo Amber u Sarajevu.
Uz njega je u kuhinji bio i Bruno Mišljenčević, mladi chef koji trenutno vodi svakodnevni rad Amberove kuhinje.
Njihov meni vrlo brzo pokaže da poznato ovdje uglavnom znači samo početnu tačku.
Mandarić nam je kroz razgovor objasnio da mu nije naročito važno da jelo vizualno podsjeća na svoju tradicionalnu verziju. Puno mu je važnije da se u njemu zadrži ono zbog čega taj okus prepoznajemo, samo prevedeno u drugačiju tehniku, teksturu ili formu. Ideja, kaže, nije napraviti nešto neprepoznatljivo radi efekta, nego poznati okus dati gostu na način na koji ga možda još nije doživio.
Jedan od prvih primjera bile su klepe s mesom i sirom, karamelizovanim mlijekom i prahom od mlijeka.
To su još uvijek klepe. Meso, sir i tijesto ne ostavljaju puno prostora za zabunu. Ali reducirano mlijeko ide gotovo u smjeru karamele, dok hrskavi mliječni element potpuno mijenja teksturu koju od tog jela očekujemo.
Meni su upravo one bile favorit večeri.
Od svih tanjira, njima bih se vratila prvim. Dovoljno su pomjerene da se zapitate šta se upravo dogodilo, ali ne toliko da prestanu biti ono zbog čega ste ih uopće poželjeli jesti.
Potom je stigla i sarmica od raštike s junećom džigericom, jogurtom i blago pikantnom pjenom od ajvara.
Na papiru gotovo sve poznajemo.
Na tanjiru, baš i ne.
To je motiv koji se kroz večer ponavlja nekoliko puta: sastojak poznajemo, okus nam nije stran, ali forma je dovoljna da zastanemo prije prvog zalogaja.
Nije sve pokušavalo biti lokalna reinterpretacija. I dobro je da nije.
Jedan od tanjira koji se potpuno odmaknuo od te priče bio je Portobello steak uz ragù od gljiva i jus od gljiva.
Portobello je imao onu dubinu zbog koje vrlo brzo zaboravite da na tanjiru nema mesa. Ragù i jus dodatno su pojačali zemljani karakter gljive, a cijeli tanjir ostao je bogat i intenzivan bez osjećaja težine.
Ada nije imala dilemu.
“Nisam baš neki mesojed, tako da je ovo bilo right up my alley. Taj meatiness gljive, nevjerovatno dobra redukcija i onaj pop of flavor koji donosi cvekla? TOP. Toliko bogat, intenzivan okus, a opet savršeno izbalansiran.”
Uz Jesen stiže, dunjo moja, koktel s Viljamovkom, cijela kombinacija joj je imala još više smisla.
Naravno da nismo odabrale isto.
Amber ima još jedan detalj zbog kojeg tasting meni ovdje ne ostaje samo ono što se nalazi na tanjiru.
Gotovo svaki slijed završavan je na velikom stolu u centru restorana, pred gostima.
Tu smo gledale posljednji sos, završni element, pincetu, tanjire koji se slažu jedan za drugim i kuhinju koja nekoliko minuta funkcionira gotovo koreografski prije nego što sve krene prema stolovima.
Najbolji dio je što kuhinja ne ostaje skrivena iza vrata.
Tanjir gledate dok dobija posljednji potez, a nekoliko trenutaka kasnije taj isti tanjir nestane u nekoliko zalogaja. Upravo taj nesrazmjer između količine rada i brzine kojom ga pojedete cijelo iskustvo čini još zanimljivijim.
Negdje nakon nekoliko slijedova prestanete pratiti samo šta jedete. Počnete pratiti ritam servisa, pogled prema centralnom stolu i ono kratko iščekivanje prije nego što stigne sljedeće.
Na meniju je bio i ragù od piletine s hollandaiseom od stout piva, pa i brioche s puterom od kestena, a večer se zatvarala slađim tonovima, među njima i mousseom od batata.
Nisu svi tanjiri morali postati favoriti da bi večer funkcionisala.
Zapravo, bilo bi prilično dosadno da jesu.
Kada smo ga pitale postoji li nešto iz bosanske kuhinje što ne bi pokušao provući kroz fine dining format, odgovor nije išao u smjeru postavljanja strogih granica. Naprotiv, djelovao je prilično otvoreno prema ideji da se tradicionalni okusi mogu dalje razvijati, sve dok promjena ima razlog i ne postoji samo radi iznenađenja. Upravo taj pristup objašnjava zašto se na istom meniju bez problema mogu naći klepe, raštika, džigerica i nekoliko potpuno drugačijih kombinacija.
Uz tasting meni posluženi su i kokteli iz jesenje karte Sans Cessea.
Probale smo Leaf of Love, kremastiji spoj Baileysa i Kahlúe, te Jesen stiže, dunjo moja s Viljamovkom.
Neke reference zaista ne traže dodatno objašnjenje.
Kokteli su se lijepo uklopili u večer koja je već cijelo vrijeme radila isto: uzimala nešto poznato i pomjerala ga nekoliko koraka dalje.
Pred kraj večeri razgovor se sasvim prirodno vrtio oko onoga što smo upravo pojele. Koji tanjir je najviše iznenadio, šta bismo naručile ponovo i oko čega se, naravno, nismo složile.
Ada bi bez razmišljanja ponovila Portobello steak.
Ja bih se vratila klepama.
Možda je upravo to i najbolji način da se objasni kako nam je bilo u Amberu. Nismo svaki slijed doživjele isto, niti smo izašle s istim favoritom, ali nekoliko tanjira nastavilo se provlačiti kroz razgovor i dugo nakon posljednjeg zalogaja.
A kada se o večeri priča i nakon što je završila, to je već prilično dobar znak.
Koje biste jelo koje poznajete cijeli život voljeli vidjeti u ovakvoj reinterpretaciji?
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
