TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 6.5.2015.
Kada govorimo o gastro ponudi grada Sarajeva, ne možemo, a da ne krenemo od restorana 4 sobe gospođe Safije. Restoran je to koji priča mnoge priče, većinom o ljubavi. Bilo o zabranjenoj ljubavi kakve se sjeća gospođa Safija, bilo o ljubavi prema hrani. Ljubavne priče koje su se pričale pod krovom kroz 4 sobe, ostavljamo da poslušate u dragom društvu, uz vino na adresi Čekaluša 61, a mi smo pronašl
Njegovo ime je Emir Parovac, 38-godišnjih kuhar koji svakodnevno kreira jelovnik u 4 Sobe gospođe Safije. Kada smo pitali Emira da nam kaže nešto o karakteristikama koje ga krase, rekao je kako ne voli pričati o sebi i kako će prepustiti drugima da kažu nešto o njemu. Stoga, pozivamo vas da ga upoznate kroz naš razgovor uz čašu vina.
Emir Parovac
Nećemo pretjerati kada kažemo da restoran 4 sobe gospođe Safije uistinu oduševljava, kako interijerom i ambijentom, tako i hranom. Recite nam kada ste i kako došli na poziciju chefa kuhinje u ovom restoranu?
U 4 sobe gospođe Safije sam počeo raditi u oktobru 2008., dakle prije nešto više od 6 godina. Želio sam iskusiti nešto novo i drugačije, a u tom trenutku je to bio jedini restoran koji se usudio zaplivati vodama gastro fuzije.
{gallery}2015/2015_05/4sgs_interijer{/gallery}
Restoran 4 sobe gospođe Safije
Što mislite o meniju restorana prije nego ste došli na poziciju chefa kuhinje?
Bilo je dosta davno, tako da se i ne sjećam tadašnjeg menija. Jedino što znam je da sam prepoznao gastronomski smjer, a to je kulinarska fuzija, koja me najviše inspiriše i podgrijava želju da se bavim ovim poslom.
Kako biste opisali gastro ponudu restorana 4sgs danas?
Ponuda restorana 4 sgs se mijenja i napreduje svakodnevno, kao i samo ugostiteljstvo - bilo gdje u svijetu. Moraju se pratiti svjetski trendovi što je, priznat ćete, na našem tržištu veliki izazov. Jelovnik je koncipiran iz više dijelova. Safijin jelovnik podrazumjeva bosanske specijalitete s dodirom modernog pristupa, a Johanov jelovnik je kulinarska fuzija svih okusa svijeta. Nedavno smo započeli projekat nedjeljnog bruncha koji je prepoznatljiv po, za naše podneblje, drugačijoj ponudi – jela se uglavnom prave od svježih, neprocesiranih i zdravih namirnica. Ipak, čak i kada niste zainteresovani za konkretan objed, dobrodošli ste prezalogajiti neki od specijaliteta sa tapas & mezza ponude uz čašu vina ili koktel.
Koliko često mijenjate meni i odakle najčešće nabavljate namirnice?
Jelovnik osvježavamo jelima napravljenim od sezonskih namirnica. Trudimo se da uvijek ponudimo nešto novo tako da, pored redovnih jela, postoje dnevni specijaliteti koji su rezultat inspiracije koju osjetim u datom momentu ili je u našu korpu 'zalutala' namirnica koju ne možemo naći u svakodnevnoj ponudi, pa prema njoj 'krojim' meni.
Pored namirnica, u čemu leži inspiracija pri kreiranju novog jela?
Inspiracija za kreiranje novih jela dolazi i od samog raspoloženja, nekih novih namirnica, egzotičnih začina kojih je na BiH tržištu sve više. Često pokušavam da isprobam nešto novo, nešto što će osvježiti ponudu, razmišljam o tome šta bi ja volio naručiti u restoranu i to mi daje inspiraciju.
Kako uopće počinje jedan dan chefa kuhinje? U koliko sati? Kakvim ritualima?
Moj posao je poprilično dinamičan i ne karakterizira ga svakodnevna rutina koju bih mogao ukratko opisati. Postoji određeni ritual obaveza koje obavljam svaki dan, poput popisivanja robe, pripreme osnova za rad, raspoređivanja dužnosti kolegama i slično. Uglavnom se svaki dan razlikuje od prethodnog, jer svakom zahtjevu gosta pristupam individualno, pokušavajući ispuniti sva njegova očekivanja po pitanju odabira jela. Recimo, danas pripremam buffet ručak za proslavu vjenčanja, a već sutra ćemo raditi Wine & Dine eksluzivnu večeru, koja se servira u šest slijedova jela sparenih sa šest različitih vina. To je uistinu izazov.
Sigurni smo da je u gradu koji je u turističkom smislu veoma definiran tradicionalnom kuhinjom, bilo teško 'nametnuti' modernu kuhinju, sastojke, kombinacije i način serviranja. Kako ste to uspjeli?
Mislim da još nismo u potpunosti uspjeli nametnuti 'modernu kuhinju', iako se vremenom probudila zainteresovanost kod naših ljudi da probaju neke nove okuse. Mi izrazito poštujemo tradicionalnu kuhinju i autohtone namirnice, te nam je stoga krajnji cilj da ljudima predstavimo jela spravljena od lokalnih proizvoda prezentirana na moderan i drugačiji način. Sudeći po sve većem broju rezervacija u restoranu iz dana u dan – čini se da smo na dobrom putu.
Možete li nam otkriti koje je jelo u 4sgs najtraženije?
Definitivno biftek na način chefa kuhinje, tj. Cafe de Paris.
Biftek na način chefa kuhinje - Cafe de Paris
A koje biste opisali kao najneobičnije?
Bilo ih je mnogo, ali evo recimo jagode sa zelenim biberom i acceto redukcijom.
Postoji li neka interna anegdota iz kuhinje koju biste podijelili s našim čitateljima?
Postoji ih dosta, ali želio bih da ipak ostanu unutar kuće. Mi smo vam, po diskreciji i etici, slični liječnicima. What happens in kitchen, stays in kitchen.
Naravno, ne možemo odoljeti, a da ne pitamo koji biste objed preporučili osobi koja prvi put posjećuje 4sgs?
Moja preporuka bi definitivno bila biftek Cafe de Paris ili recimo, odrezak od tune u sipinoj kori. Meni osobno je teško odoljeti i ponudi koja je na švedskom stolu nedjeljnog bruncha: tu nemam niti jednu zadršku, iskreno – stavio bih na tanjur baš sve što se poslužuje. Predlažem MODAMO čitateljima da nas posjete, pa da uživo razmijenimo utiske o hrani. :)
Foto: 4 sobe gospođe Safije PR
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
