TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 9.8.2017.
Selektorica programa SFF-a, profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti, producentica, redateljica i scenaristica, ovo je samo mali uvod u biografiju Elme Tataragić. Žena koja ima posao iz snova i zaljubljena je u život (i film), već 23 godine jedno je od prepoznatljivih lica kinematografije u Bosni i Hercegovini. Obzirom da jedan od najpoznatijih regionalnih festivala u petak ponovno otvara sv
Selektorica programa SFF-a, profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti, producentica, redateljica i scenaristica, ovo je samo mali uvod u biografiju Elme Tataragić. Žena koja ima posao iz snova i zaljubljena je u život (i film), već 23 godine jedno je od prepoznatljivih lica kinematografije u Bosni i Hercegovini. Obzirom da jedan od najpoznatijih regionalnih festivala u petak ponovno otvara svoja vrata, sa Elmom smo razgovarali o filmu, kinematografiji, životu i modi.
Kada je i kako počela veza između vas i Sarajevo Film Festivala?
Zapravo je prvo počela veza između mene i Obala Art Centra i to početkom ratne 1994. godine kada sam počela da kao 17-ogodišnja djevojka radim na Obali. Sredinom godine osnovali smo filmski odjel gdje sam radila na programima, a iz takvog jednog programa rodila se ideja o Sarajevo Film Festivalu u januaru 1995. godine. Nakon toga smo počeli festival koji je trebao da bude ljetni, ali te ratne 1995. godine to nije bilo moguće te je festival otvoren tek krajem oktobra. Od tada pa sve da danas radim sa manje-više istim timom ljudi i to je zaista jedna velika privilegija i čast.
Na koji ste trenutak u 23 godine dugoj povijesti SFF-a najviše ponosni?
Na trenutak kada su na crveni tepih stali Angelina Jolie i Brad Pitt. Zaista je bilo veličanstveno. A ostvarenje sna mi je bilo prošlogodišnji dolazak Roberta De Nira. Jako sam sretna što sam sa De Nirom imala nekoliko prelijepih razgovora o životu i filmu.
Koliko ste vi, ali i SFF doprinijeli razvoju kinematografije u regiji?
Nema sumnje u to da je Sarajevo Film Festival svojim opredjeljenjem i fokusiranjem na regiju postao ključna tačka za sve regionalne autore, producente i filmaše općenito. Kada smo 2003. godine i zvanično počeli sa Takmičarskim programom kakav je danas te sa CineLink koprodukcijskim marketom, kinematografije regije nisu bile ni blizu razvijene kao sada. Postojala je jedna praznina koju je Sarajevo Film Festival uspješno popunio te je postao mjesto koje je ponudilo filmašima uvid u to što je kinematografija danas, susret s ključnim ljudima iz svijeta filma i jedan posvećeni fokus na regionalne filmove i projekte. I dalje nastojimo da budemo to mjesto.
Čemu se veselite na ovogodišnjem izdanju SFF-a?
To nije jedan trenutak, ali najviše se veselim tome što ću se sresti sa svojim dragim kolegama iz cijeloga svijeta. Ovaj posao podrazumijeva dosta putovanja i čast mi je što sam ja ovaj put njihov domaćin. Druga stvar koju jedva čeka jeste vidjeti puno Otvoreno kino. To me dovodi do suza.
Kako biste opisali Sarajevo Film Festival osobi koja prvi put dolazi na festival?
Sarajevo Film Festival je neizostavno mjesto za neumorno gledanje nevjerojatnih filmova, za bliske susrete sa onima koji su ih napravili, a sve u vrevi grada koji nikada ne spava.
Što je po vama još potrebno učiniti kako bi Sarajevo Film Festival naredne godine bilježio još bolje rezultate?
Moramo nastaviti s našim fokusom na regiju, sa posebnim osvrtom na ono što je filmska industrija danas. Sa novim platformama posebno sa onim koje pruža internet, uloga Festivala se općenito sve više i više preispituje ali i naglašava jer se tradicionalni oblici distribucije filmova mijenjaju. Moramo i dalje biti mjesto gdje će publika vidjeti ono do čega inače ne može doći.
Uz titulu selektorice Sarajevo Film Festivala i profesorice na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, krasi vas i titula scenaristice filma ' Kada dan nije imao ime'. Kako gledate na ovo iskustvo i koje uspomene nosite iz ovog filmskog poduhvata?
Da, predajem scenarij i cijelu jednu grupu predmeta iz te oblasti na Akademiji i izuzetno uživam u tome. Nakon filma SNIJEG koji sam producirala i radila kao koscenaristica, KADA DAN NIJE IMAO IME je moj drugi igrani film u svojstvu scenariste. To je sve skupa bilo jedno uzbudljivo i prekrasno iskustvo koje je na kraju i krunisano svjetskom premijerom na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu. Ne mogu, a ne biti ponosna na ovaj film i na cijelu ekipu koja stoji iza njega. Ono što je još ljepše jeste divna saradnja koju imam sa redateljicom Teonom Strugar Mitevskom i producenticom Labinom Mitevskom i već krajem ove godine ulazimo u snimanje narednog filma BOG POSTOJI I ZOVE SE PETRUNIJA čiji scenarij također potpisujem. Paralelno s tim, moj autorski kratki film SJEĆAM SE nastavlja da putuje po svjetskim festivalima, a trenutno se u Beogradu snima još jedan igrani film koji sam pisala pod nazivom ŠAVOVI koji režira Miša Terzić. Pišem novi scenarij za igrani film za koji se nadam da će biti sniman u Sarajevu.
Preporuka za dobar film za koji vjerojatno ne znamo ni da postoji?
Pa kako da preporučim samo jedan film? Evo, pokušat ću. Film WESTERN iz programa Kinoskop. Jedan od boljih filmova koji sam vidjela ove godine.
Film koji je na vas ostavio najviše utiska u 2017.godini?
To su dva mađarska filma. Jedan je pobjednik Berlina O TIJELU I DUŠI, a drugi sam gledala u Cannesu u konkurenciji, JUPITEROV MJESEC. Oba prikazujemo u programu U fokusu.
Kojem se filmskom festivalu, osim SFF-a posebice radujete?
Jako volim filmske festivale, a posebno se radujem Berlinu i Cannesu. To su zaista dva najveća i najbolja filmska festivala koja pomjeraju granice i kreiraju nove tendencije u svijetu filma i filmske industrije.
Kako počinjete, a kako završavate vaš radni dan?
Prvo što radim jeste provjeravanje maila i odgovaranje na bitne i hitne poruke. Onda otvorim moj notes i idem po planu koji napišem na kraju svakoga dana. Volim raditi i kod mene nema praznog hoda. Nerijetko intenzivno radim i po 16 sati dnevno.
Što vas nasmijava? Što smatrate najvećim uspjehom?
Biti sretan i zadovoljan je najveći uspjeh. Nasmijavaju me dobro društvo, ples i muzika.
Ne možete zamisliti svoj život bez…
Filma i ljubavi za životom.
(Druga) najluđa stvar koju ste napravili u životu je…
Skakanje u bazen u večernjoj haljini jer je (poslovna) zabava dosadna i jedan, ali vrijedan bungee skok su na vrhu spiska, ali najluđa stvar koju sam uradila u životu mora ostati moja tajna.
Otkrijte nam i čije ćete kreacije ove godine birati za crveni tepih Sarajevo Film Festivala?
Još ne znam sve, jer često odabirem odjeću prema raspoloženju. No, nešto već znam, a to je da ću Festival da otvorim u kreaciji studia Kaftan.
Foto: Eugénie Berger, Aida Redžepagić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
