TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 18.5.2016.
Svi oni koji su se šetali starim dijelom grada Sarajevo, primijetili su topao kutak koji odiše toplom, gotovo kućnom atmosferom, mami pozornost vintage detaljima i terasom prepunom cvijeća. Riječ je o caffeu čija ponuda domaće kave i ukusno primljenih slastica i zdravih napitaka od namirnica koje imaju brojna ljekovita svojstva čini ovaj caffe mjestom kojim trebate posjetiti za potpun gastro užit
O nastanku caffea, njegovoj ponudi i uređenju, razgovarali smo sa Edom Čengić.
Zašto vaš caffe nosi naziv Miris dunja?
Ideja za naziv naše kafane Miris dunja bio je istoimeni bosanskohercegovački film Miris dunja, režisera i scenariste Mirze Idrizovića. Radnja filma se odvijala u starom dijelu na Baščaršiji, a neke scene su vezane upravo za našu kafanu „Miris dunja“. Taj miris dunja, zapravo je vječan...prepoznatljiv...pitom...i želimo da svi oni koji dolaze, osjete taj miris topline....duše.
Vaš cafe je postao ugodno i mirno mjesto za uživanje u ukusno primljenoj kavi svima onima koji se nađu u blizini Baščaršije. Što najviše posjetitelji naručuju u vašem caffeu?
Kao što je sam prostor ambijentalno jedinstven, trudimo se održati tradiciju i ponuditi našim gostima domaće prirodne sokove i slastice po starim i najboljim receptima. Prepoznatljivi smo po predivnim sokovima od latica ruže, listića nane, melise, zove/bazge i plodova kivija, drijenka, višnje, borovnice, maline i drugog voća. Također, služimo salep, jako ukusan i zdrav napitak kao i prirodno spravljen sok od smreke poznat po svom ljekovitom dejstvu. Upravo od bijega od standardiziranih ponuda u ono što je prirodno, naši kupci izražavaju svoju radost i zadovoljstvo našom ponudom. Važno je kazati, da ovdje ni bosanska kafa nije obična. Svako zrno se pažljivo prebire i prži u vlastitoj peći, a melje u kamenom mlinu. Trudimo se da u vremenu kada je sve više komercijalizirano, ponudimo kvalitetno, prirodno i zdravo.
S velikom pozornosti je pristupljeno i uređenju interijera... U vašem cafeu možemo primijetiti brojne vintage ukrase. Tko potpisuje uređenje interijera i odakle ste crpili inspiraciju za uređenje?
Vintage stil u uređenju našega cafea jednostavno je „izišao“ iz duše. Podsjeća na topla stara vremena, kada su ljudi imali više vremena jedni za druge i kada se sveukupno živjelo mirnije. Koliko je bilo moguće, prostor smo oplemenili sa retro detaljima koji nekako pružaju mir, ugođaj i mjesto za odmor duše, kako nam često znaju reći gosti i posjetitelji. Rijetki su oni koji svoj san pretoče u stvarnost. Ja sam jako želio i evo samo sam probudio taj san. Tradicija i profinjeni retro stil je blizak mom habitusu pa i u mom domu je sve u ovom stilu.
Od same ideje, uz pomoć dobrih majstora svoga zanata, uspio sam napraviti jedan topli kutak gdje svako tko dođe može uživati sam, a i nasmijati se i veseliti s našim osobljem i drugima koji dolaze u Miris dunja. Odrastao sam u duhu lijepog vremena uz muziku legendarnog Kemala Montena. Uz ovaj posao, pišem i komponujem pjesme, slikam i gledam da svijetu dam „ovo malo moje duše“.
Tradicionalne slastice također su važan dio vaše ponude...
Kao što sam već kazao, u našem kafeu služimo tufahije, ružice, baklave sa suhim šljivama, hurmašice i kadaif. Sve je napravljeno po tradicionalnim receptima i kvalitetnim sastojcima. Za uloženi trud, od naših dragih posjetilaca dobivamo pohvale, što nas čini sretnim. S obzirom da se naša bosanska kafana Miris dunja nalazi u samom srcu Baščaršije, dolaze nam kako naši stalni gosti, tako i posjetitelji iz Hrvatske, Srbije i cijelog regiona.
Vaša terasa se nameće kao odlične opcija za tople ljetne večeri. Mijenja li se ponuda vašeg caffea u skladu s novim godišnjim dobom?
Divne su ljetne večeri u Mirisu dunja. Bašta je u tom periodu puna cvjetnih aranžmana. U ovisnosti od godišnjeg doba na ovom mjestu ćete naći uvijek nešto što će vam prijati. Zimi je to zdravi napitak salep sa cimetom, kvalitetni zeleni čajevi od ruže, same ili sa cimetom i čokoladom, mentom, limunom i sve to, naravno uz domaće baklavice i kadaif. Za ljetnih vrućina nudimo prirodne biljne i voćne hladne sokove, voćne deserte, kafe...
Foto: Vanja Lisac, Dani Dražić, Anel C.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
