TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 17.9.2021.
Kao dio jutarnjeg programa O kanala ponovo se vraća emisija 'Sunčano jutro' gdje će se Amini Zornić ispred malenih ekrana u voditeljskoj ulozi pridružiti i Minja Tufo.
Upravo smo s Minjom, koja se vraća s porodiljnog, razgovarali o povratku na TV i saznali nekoliko detalja o pripremama, organizaciji, ali i izazovima u njenoj voditeljskoj ulozi, kao i majčinstvu.
Minja je s nama podijelila kako se priprema za emisiju i što nam sve donosi jutarnji program, kao i kojih tema će se doticati tijekom 90-minutog emitiranja.
Otkrila nam je i nešto više o svojoj novoj rutini, kao i najvećim izazovima, strahovima, ali i uspomenama koje su pojavile nakon rođenja njenog sina Orhana. Podijelila je s nama i kako teku pripreme za emitiranje u backstageu emisije, a otkrila nam je i kako se nosi s tremom prije početka vođenja emisije.
Njene odgovore otkrijte u nastavku.
Koja je prva stvar koju napraviš ujutro?
Zahvalim se na svemu što imam, ali i na onome što nemam – na nedaćama koje su me zaobišle.
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Kako sada izgleda tvoja dnevna rutina?
Neću puno pogriješiti ako kažem da rutina više ne postoji u mom životu. Još uvijek je sve prilagođeno „malom šefu“ koji diktira i noćnu (smijeh) i dnevnu rutinu.
Povratak radnim obavezama nakon porodiljnog odsustva sa sobom je donio i nove izazove, a početak jutarnjeg programa uveliko će promijeniti stil života ove velike spavalice.
Što nas očekuje u jutarnjem programu Sunčano jutro? Koje teme će biti u fokusu programa?
Priče „običnih“ ljudi ono su što nedostaje na malim ekranima. Upravo te priče su u fokusu „Sunčanog jutra“.
Potrudit ćemo se da gledateljima ponudimo sadržaj koji bismo i same pratile uz prvu jutarnju kafu.
90 minuta programa uživo ćemo nastojati do posljednje minute ispuniti kvalitetnim sadržajem.
Koji je tvoj ritual prije početka emisije koji nikada ne preskačeš?
Volim ući u studio ranije, kako bih na miru mogla još jednom preći sva pitanja i „košuljicu“ emisije.
Tih par minuta „zatišja pred buru“ mi mnogo znače.
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Priprema za emisiju podrazumijeva i dosta organizacije. Koji koraci tebi pripomažu da ostaneš motivirana i fokusirana na zadatke?
Mnogo puta sam se uvjerila da je dobra priprema zaista i više od pola posla.
Volim preciznost i organizovanost, pa tako goste dogovaram danima unaprijed kako bih imala dovoljno vremena za detaljnu pripremu i istraživanje teme o kojoj ćemo razgovarati. Naravno, često se dese i nepredviđene situacije kada gost otkaže u posljednjem trenutku i zato je važno uvijek imati „backup plan“.
Iz tog razloga uvijek imam pripremljenih par dodatnih priloga, ali i „fingers crossed“ da će ipak sve ići po planu.
Voditeljski posao te vjerujem naučio i brojnim beauty trikovima. Omiljeni 'beauty hack' sa seta?
„Manje je više“.
Previše šminke lice čini umornim i starijim, a bore izraženijim.
Nisam ljubitelj „teške šminke“ i raduje me da je ponovo „in“ prirodni izgled.
Kako se nosiš s tremom? Što ti pomaže da ostaneš samopouzdana tijekom snimanja?
Pozitivna trema je uvijek prisutna, a ona se danas, nakon dugogodišnjeg rada u medijima, manifestuje kroz odgovornost prema gledateljima, ali i kolektivu koji mi je ukazao povjerenje i dao potpunu uredničku slobodu.
U studio uvijek ulazim dobro pripremljena, što uveliko utiče na samopouzdanje, a tu je i sjajna ekipa u studiju i režiji koja je zaslužna za dobru energiju.
Uz njih je posao zaista pravi užitak.
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Što se uvijek krije u tvojoj torbici?
Mobitel, olovka za usne, labelo, krema za ruke, ključevi i novčanik.
Mama si znatiželjnog dječaka Orhana. Koji su najveći strahovi, izazovi, najslađe uspomene s kojima si se susrela?
Kada sam zatrudnila, dosta vremena sam provela čitajući o roditeljstvu i odgoju djece.
Tada sam negdje pročitala citat koji sam shvatila tek kad sam postala majka: “Donijeti odluku da rodiš dijete je presudna. To znači odlučiti da će do kraja života tvoje srce hodati van tvog tijela."
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Iza nas je 13 najljepših mjeseci, ispunjenih smijehom, radošću, ali i brigom i neizvjesnošću. Danas kada razmišljam o tom periodu, svi ti izazovi I strahovi se čine smiješnim i bezazlenim, ali su u tom trenutku bili veliki kao planina. Kad samo pomislim koliko puta u toku noći bih se probudila samo da osluškujem da li diše (smijeh).
Jedan njegov osmijeh momentalno izbriše svaku brigu, tugu, umor.
Roditeljstvo me naučilo strpljenju. Naučilo me da budem zahvalna na svakom trenutku i na svakom novom danu koji provedemo zajedno.
Postoji li neka tema/događaj/emocija o kojoj bi voljela da se više priča među mamama?
Da, postoje mnoge teme o kojima bih voljela da se više i glasnije priča. Ne samo među mamama.
Te teme će se zasigurno naći i u jutarnjem programu, jer, koliko god nekada bilo teško govoriti o njima - moramo pričati.
Ponavljam, što glasnije i češće, jer nismo same. Naša priča, iskustvo i savjet sutra će pomoći i olakšati drugoj mami. Zatrpane smo neralnim prikazima majčinstva, porodice, odgoja djece, previše toga je stavljeno na teret novopečenim majkama.
Potrebno je prikazati realan život, koji je jednako divan i čaroban u svom tom haosu i ne tako instagramičnom okruženju.
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Koji su tvoji mali rituali za opuštanje i punjenje baterija?
Duge šetnje i razgovori sa suprugom. Odlazak u prirodu. Igra sa Orhanom. Vrijeme provedeno sa porodicom i prijateljima moj su najveći pokretač.
***
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Tekst: Bonjour.ba
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
