TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 17.9.2021.
Kao dio jutarnjeg programa O kanala ponovo se vraća emisija 'Sunčano jutro' gdje će se Amini Zornić ispred malenih ekrana u voditeljskoj ulozi pridružiti i Minja Tufo.
Upravo smo s Minjom, koja se vraća s porodiljnog, razgovarali o povratku na TV i saznali nekoliko detalja o pripremama, organizaciji, ali i izazovima u njenoj voditeljskoj ulozi, kao i majčinstvu.
Minja je s nama podijelila kako se priprema za emisiju i što nam sve donosi jutarnji program, kao i kojih tema će se doticati tijekom 90-minutog emitiranja.
Otkrila nam je i nešto više o svojoj novoj rutini, kao i najvećim izazovima, strahovima, ali i uspomenama koje su pojavile nakon rođenja njenog sina Orhana. Podijelila je s nama i kako teku pripreme za emitiranje u backstageu emisije, a otkrila nam je i kako se nosi s tremom prije početka vođenja emisije.
Njene odgovore otkrijte u nastavku.
Koja je prva stvar koju napraviš ujutro?
Zahvalim se na svemu što imam, ali i na onome što nemam – na nedaćama koje su me zaobišle.
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Kako sada izgleda tvoja dnevna rutina?
Neću puno pogriješiti ako kažem da rutina više ne postoji u mom životu. Još uvijek je sve prilagođeno „malom šefu“ koji diktira i noćnu (smijeh) i dnevnu rutinu.
Povratak radnim obavezama nakon porodiljnog odsustva sa sobom je donio i nove izazove, a početak jutarnjeg programa uveliko će promijeniti stil života ove velike spavalice.
Što nas očekuje u jutarnjem programu Sunčano jutro? Koje teme će biti u fokusu programa?
Priče „običnih“ ljudi ono su što nedostaje na malim ekranima. Upravo te priče su u fokusu „Sunčanog jutra“.
Potrudit ćemo se da gledateljima ponudimo sadržaj koji bismo i same pratile uz prvu jutarnju kafu.
90 minuta programa uživo ćemo nastojati do posljednje minute ispuniti kvalitetnim sadržajem.
Koji je tvoj ritual prije početka emisije koji nikada ne preskačeš?
Volim ući u studio ranije, kako bih na miru mogla još jednom preći sva pitanja i „košuljicu“ emisije.
Tih par minuta „zatišja pred buru“ mi mnogo znače.
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Priprema za emisiju podrazumijeva i dosta organizacije. Koji koraci tebi pripomažu da ostaneš motivirana i fokusirana na zadatke?
Mnogo puta sam se uvjerila da je dobra priprema zaista i više od pola posla.
Volim preciznost i organizovanost, pa tako goste dogovaram danima unaprijed kako bih imala dovoljno vremena za detaljnu pripremu i istraživanje teme o kojoj ćemo razgovarati. Naravno, često se dese i nepredviđene situacije kada gost otkaže u posljednjem trenutku i zato je važno uvijek imati „backup plan“.
Iz tog razloga uvijek imam pripremljenih par dodatnih priloga, ali i „fingers crossed“ da će ipak sve ići po planu.
Voditeljski posao te vjerujem naučio i brojnim beauty trikovima. Omiljeni 'beauty hack' sa seta?
„Manje je više“.
Previše šminke lice čini umornim i starijim, a bore izraženijim.
Nisam ljubitelj „teške šminke“ i raduje me da je ponovo „in“ prirodni izgled.
Kako se nosiš s tremom? Što ti pomaže da ostaneš samopouzdana tijekom snimanja?
Pozitivna trema je uvijek prisutna, a ona se danas, nakon dugogodišnjeg rada u medijima, manifestuje kroz odgovornost prema gledateljima, ali i kolektivu koji mi je ukazao povjerenje i dao potpunu uredničku slobodu.
U studio uvijek ulazim dobro pripremljena, što uveliko utiče na samopouzdanje, a tu je i sjajna ekipa u studiju i režiji koja je zaslužna za dobru energiju.
Uz njih je posao zaista pravi užitak.
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Što se uvijek krije u tvojoj torbici?
Mobitel, olovka za usne, labelo, krema za ruke, ključevi i novčanik.
Mama si znatiželjnog dječaka Orhana. Koji su najveći strahovi, izazovi, najslađe uspomene s kojima si se susrela?
Kada sam zatrudnila, dosta vremena sam provela čitajući o roditeljstvu i odgoju djece.
Tada sam negdje pročitala citat koji sam shvatila tek kad sam postala majka: “Donijeti odluku da rodiš dijete je presudna. To znači odlučiti da će do kraja života tvoje srce hodati van tvog tijela."
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Iza nas je 13 najljepših mjeseci, ispunjenih smijehom, radošću, ali i brigom i neizvjesnošću. Danas kada razmišljam o tom periodu, svi ti izazovi I strahovi se čine smiješnim i bezazlenim, ali su u tom trenutku bili veliki kao planina. Kad samo pomislim koliko puta u toku noći bih se probudila samo da osluškujem da li diše (smijeh).
Jedan njegov osmijeh momentalno izbriše svaku brigu, tugu, umor.
Roditeljstvo me naučilo strpljenju. Naučilo me da budem zahvalna na svakom trenutku i na svakom novom danu koji provedemo zajedno.
Postoji li neka tema/događaj/emocija o kojoj bi voljela da se više priča među mamama?
Da, postoje mnoge teme o kojima bih voljela da se više i glasnije priča. Ne samo među mamama.
Te teme će se zasigurno naći i u jutarnjem programu, jer, koliko god nekada bilo teško govoriti o njima - moramo pričati.
Ponavljam, što glasnije i češće, jer nismo same. Naša priča, iskustvo i savjet sutra će pomoći i olakšati drugoj mami. Zatrpane smo neralnim prikazima majčinstva, porodice, odgoja djece, previše toga je stavljeno na teret novopečenim majkama.
Potrebno je prikazati realan život, koji je jednako divan i čaroban u svom tom haosu i ne tako instagramičnom okruženju.
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Koji su tvoji mali rituali za opuštanje i punjenje baterija?
Duge šetnje i razgovori sa suprugom. Odlazak u prirodu. Igra sa Orhanom. Vrijeme provedeno sa porodicom i prijateljima moj su najveći pokretač.
***
Foto: Almir Durgut - Photo ADvertise
Tekst: Bonjour.ba
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
