8 dana Afrike: Medina Dedajić nas vodi kroz pustinju, upoznavanje plemena Maasai i magične izlaske sunca

Medina nas je već osvojila svojim gastro avanturama koje pratimo kroz Sarajevo Food Dictionary, projekt koji nam na zanimljiv i šarmantan način otkriva gastro scenu Sarajeva i koji se iz dana u dan širi na mnogo načina.

Vodila nas je i kroz svoje putovanje Azijom, a ovaj put dozvolila nam je da zavirimo u njenu bogatu arhivu fotografija snimljenih tijekom posjete Africi, točnije Keniji. Medina nam je davno otkrila da su hrana i putovanja njena strast, ali i da su za nju iskustva, iskrenost i strast prema ostvarenju ciljeva (i uživanje u baš svakom segmentu istih), recept za njihovu uspješnu realizaciju. S obzirom na to da je njen cilj kroz posao koji radi ostaviti zaostavštinu i prenijeti dio svojih znanja, Medina je za BONJOUR. čitatelje pripremila putopis koji će vas potaknuti da i sami Keniju upišete na listu mjesta koje vrijedi posjetiti. Uživajte u Medininom putovanju.

***

U mjesecu maju sam saznala da će naredna dva mjeseca biti obilježena, nažalost, popravljanjem zdravstvenog stanja kroz operaciju i po svim tadašnjim naznakama i teškim oporavkom. Morala sam sebi dati cilj ka kojem težiti tijekom tog oporavka, nešto čemu ću se radovati, nešto o čemu ću maštati. Putovanja su pored hrane i muzike moj najveći soul food te sam tako nakon određivanja datuma za operaciju, odredila sebi i datum putovanja u nešto apsolutno novo, u mjesto o kojem ne znam ništa niti sam ikada bila u prilici upoznati bilo šta slično.
Odlučila sam se za put u Afriku, točnije u Keniju.  

Na datum leta iz Beograda za Dohu izašao mi je memory od prošle godine na Facebooku, na isti dan sam prethodne godine letjela za istu Dohu pa iz nje za magičnu, predivnu Aziju. Nevjerojatno je da sam na beogradskom aerodromu srela dio ekipe s prošlogodišnjeg putovanja u Aziju koji su ovoga puta išli za Siciliju, a još nevjerojatnije je da sam u Dohi srela i drugi dio zagrebačke ekipe s istog putovanja koji se ponovno vraćao u Kambodžu, mjesto koje nas je sve jako obilježilo i zasigurno ostavilo dubokog traga na naše ličnosti.

Osam sati overlaya u Dohi sam iskoristila na trošenje novaca na još jednu moju veliku ljubav, knjige. Iako sam sebi još u avionu rekla „Medina, večeraj i pravac kabina za spavanje, NE TREBA TI NIŠTA SA AERODROMA“, opet nisam mogla odoljeti njihovim knjižarama i počastila sam se super literaturom koju sam iščitala na putu. 

Nakon 6h leta iz Dohe, sletjeli smo u Mombasu. Prvi dojam s aerodroma koji ima 3 gatea kao i sarajevski te koji ima najslabiji pritisak vode na česmi ikada je bio „Ok, this is gonna be the real thing“. Dobila sam potvrdu i kroz kombi koji je čekao da nas preveze do resorta u kojem smo bili smješteni. Unutrašnjost kombija i metoda ubacivanja kofera kroz prozor je bilo moje prvo „paf“, a ti „paf“ trenutci su se nastavili nizati tijekom narednih 8 dana, na dobro i na loše. 

Bila je nedjelja kada smo sletjeli u Mombasu. Hotel je bio jedan u nizu resorta na dugoj plaži. Svaki resort je bio ograđen visokim ogradama, s oružanim zaštitarima ispred. U kombiju na putu do hotela u prvih 10 min vožnje sam shvatila gdje sam došla.

Nisam se iskreno nadala toj vrsti neimaštine, rasula i organizirano- neorganiziranog haosa. Osjećaj koji sam imala da sam „fulila putovanje, da neće biti to to“ se nastavio i po dolasku u hotel jer nam je rečeno da ni pod razno ne smijemo sami izlaziti i hodati, pogotovo ne po mraku, posebice ne ženske osobe, pogotovo ne same. Resort je bio prelijep, ljudi u njemu preljubazni, ali nisam došla na put da bi ležala pored bazena i gledala u more u kojem se ne smijem kupati. 

Htjela sam čačkati, istraživati, osjetiti gdje sam došla, upoznati nekog lokalca, sjesti s njim na piće. Izašla sam „na svoju odgovornost“ iz hotela i uputila se na plažu.

Odmah van kapije resorta su glinene, kartonske kućice u kojima su lokalci većinom bosi na zemljanoj cesti nudili suvenire, putovanja na safari i konstantno govorili „Hello lady, where are you from?".
Suludo sam odgovorila „Sarajevo“ i priheftala sebi osobu koja je u historiji Kenije najviše puta ikada izgovorila riječ Sarajevo i „Hey Sarajevo“ ikada u narednih 7 dana.  Iako mi je bilo „Ok, stavljam slušalice na putu do plaže sutra“ opet mi je bilo drago čuti tu dovikivanje imena moga grada. 

Na mom prvom „krštenju“ i prolazu od hotela do plaže, naišla sam na malu crkvicu u kojoj su lokalci, predivno obučeni, pjevali najdivnije pjesme. Oduševila sam se. Ovdje je krenuo moj miks osjećanja prema Keniji, koji je u koncu putovanja svakako oduševio, ali put do tog oduševljenja bio je popločan strašnim ups&downs trenutcima. 
Biti u resortu je bio prvi korak ovog „ups&downs“. Resort je bio savršen, predivan, oaza mira, komfora, ljepote, ali i oaza koja je ograđena zaštitarima koji pomno prate hoće li neko od domaćih ljudi s plaže ući kriomice „na našu stranu uživanja“, komfor koji gleda na pustu plažu sa djecom koja prave akrobacije za bakšiš turista, ljepota koja gleda na pusto more u kojem se slabo 'ko kupa. 

Plaže u Mombasi su sve samo ne obične. Ugledati kamilu na plaži je bilo... nerealno. :)
I budući da je moje vrijeme na putu pratilo virtualno uspomene na Facebooku s prošlogodišnjeg odlaska u Aziju, drugog jutra uz kenijski doručak koji je baziran većinom na mahunama u tomato sosu s čilijem, prženom krumpiru, slanom i slatkom, prženoj vrsti blitve i kaši sličnoj našoj puri, iskočio mi je memory na vijetnamsku Pho supu koja je sušta suprotnost od onoga što sam u tom trenutku jela. Ove trenutke obožavam, različitost života. 

Odlazak u jedan od rijetkih supermarketa u gradu kakvih ih mi poznajemo bio je iskustvo za sebe. Išla sam tuk-tukom i okupala se prašinom na putu do njega.

U supermarketu sam srela nekoliko starijih bijelih osoba, sa po dvije – tri mlade djevojke uz njih koje obavljaju kupovinu dok oni hodaju iza. Pitala sam se da li je to posluga nekog Evropljanina i bila sam u pravu. U Keniji danas živi dosta penzionera iz Engleske i Francuske koji po njima izuzetno jeftinim cijenama, kupe nekretninu i za još jeftiniju cijenu dobiju radnike koji će im obavljati posao vođenja domaćinstva. Cijena rada u Keniji za lokalce je strašno niska. Pričajmo o dnevnici od par dolara u nekom prosječnom slučaju. Ovo je bio jedan od onih „ups&downs“ osjećanja. Bilo mi je užasno žao i donekle teško vidjeti te mlade djevojke uz tog starog gospodina. Cijene proizvoda koje mi smatramo „osnovnim“ poput hljeba, mlijeka, mliječnih proizvoda, vode, brašna, su strašno velike. Jesti peciva, rižu, meso i povrće, piti mlijeko, jogurt i flaširanu vodu se smatra odlikom bogataša. U marketu sam kupila 150 tona banana čisto da se osiguram da ću ih dovoljno izguštati, ipak je prava afrička banana bez prijevoza i carine. :)

Treći dan smo krenuli na ono što je po meni i bio cilj ovog putovanja- safari. Imala sam predivnu sreću da je vozač safari kombija i naš vodič naredna 2 dana safarija bio izuzetna osoba, vrhunski čovjek po imenu Dickson (48) s kojim sam provela jako jako puno vremena u priči, a i druženju.

Od njega sam dobila po prvi put uvid, i to realan i nepretjeran uvid, u situaciju u Keniji. I opet ista priča, ljudi, kao i svugdje, tvorci svog raja i svog pakla istovremeno. Pričao mi je o položaju žena u Keniji, o nama nezamislivoj situaciji u kojoj se rađaju, odrastaju i žive kao građani drugog reda s puno zahtijevanja i nula prava. Dickson ima dvije kćerke, bilo je zanimljivo slušati priču čovjeka koji je odrastao u takvom sistemu kao muško, a sada odgaja dvije žene. 
Vraćam se stalno na „ups&downs“, priča o životu u Keniji do dolaska u Nacionalni park East Tsavo je bila tužna, deprimirajuća i sa malim svjetlom nade u neke promjene.

Po dolasku u Nacionalni park, sva slika Kenije koju sam imala do tada u glavi se okrenula u potpunosti.

Okrenula se na najdivnije iskustvo, spoj i spokoj s prirodom. I stvarno, nema tih slika ni tih snimaka, pa ni tih riječi koje bi mogle opisati tu čistoću energije i jednostavnost postojanja. Safari je, sigurno, jedno od mojih najljepših iskustava u životu. Napunilo mi je dušu. Zauvijek.

Hotel na safariju je bio nestvaran. Navečer bi palio logorsku vatru oko koje bi se okupljali gosti i uz pivo prepričavali oduševljenja, jer manje od toga niko od nas sigurno nije mogao pričati. 
Izlazak sunca, u onom mjestu, u onoj tišini, uz gledanje kako se budi svijet oko tebe... Neopisivo.

Foto by Mia Erceg

Foto by Mia Erceg

Foto by Mia Erceg

Foto by Mia Erceg

Foto by Mia Erceg

Foto by Mia Erceg

Foto by Mia Erceg

Doručak s pogledom na savanu. Čovjek nije svjestan trenutka dok ga proživljava, trudila sam se da moje oči „dobro upamte“ to što gledaju. Uspomene se slegnu tek nakon određenog vremena. Ovoj se radujem posebno. 

Zadnji dan safarija smo posjetili jedno malo selo plemena Maasai. Tko su Maasai? Ovi nestvarni ljudi su narod istočno-sudanske porodice naroda, nastanjeni u području Kenije i Tanzanije.

Izvorno su pravi polu-nomadski pastirski narod, koji se za ispašom pokreće za svojim stadima stoke. Temeljna socijalna jedinica je kraal sastavljen od poliginijskih obitelji, 20-50 kraalova čini selo.

Među Masajima postoji sistem dobnih razreda, u kojima su muškarci podijeljeni u 3 grupe: mladiće, ratnike, starce. Postankom ratnika, mladić mijenja boravište i odlazi u posebno selo zvano manyatta. U manyatti žive ratnici, njihove majke, sestre i neinicirane djevojke-ljubavnice. Nasuprot manyatti kraal se sastoji od oženjenih 'staraca' (muškarci koji više nisu ratnici) i njihovih obitelji. Ratnik kojemu je dužnost štititi selo (pleme) nikada nije ženjen. Tek isluženi ratnik smije se oženiti, nakon čega napušta manyattu i odlazi u kraal.

Ovo je zvanični opis Maasia. Moj opis je da su to ljudi koji nemaju ništa od onoga što mi smatramo osnovno potrebom za život. Nemaju „krov nad glavom“, nemaju vodu, nemaju lijekove, nemaju hranu, nemaju zbrinutost bilo koje vrste od stana ni porodice, ni države, ni sistema. Ne pripadaju nikome. Pripadaju zemlji. Jedno su s njom. Žive od nje, hrane se od nje, liječe se od nje.

U njoj se rađaju i u nju se kopaju kada umiru. Savanu i životinje smatraju svojim prirodnim okruženjem. Maasai dječak s 13 godina je već obučen da svojim poznatim kopljima ubije u borbi lava. Piju krv koza koje kolju za ishranu – to ih čini jačima i zdravijima. Imaju sveto drvo iz kojeg izvlače sve lijekove koji su im potrebni da bi živjeli (u prosjeku) i preko 90 godina. To su ljudi koji su nas dočekali plesom, osmjesima najljepše djece koju sam vidjela do sada u životu i ispratili su nas uz ples.

To su ljudi koji po nama nemaju ništa i žive divljim životom, a u suštini su nasmijani, sretni, predivni ljudi koji ne žele da imaju više od toga i sreću kroje kao i njihovi preci, s onim što im majka priroda i sam život da.

Po povratku sa safarija opet smo se smjestili u Mombasu, a ja sam svog novog druga Dicksona zamolila da mi pomogne u pronalasku lokalnog vodiča koji će me provesti kroz stari dio Mombase i našao je prijatelja Kennedya. Bilo je jako simpatično slušati engleska imena domicilnog stanovništva koji većinom i ne govori puno engleski jezik. Kennedy mi je pokazao najstariju tvrđavu u Mombasi odakle je krenuo grad da nastaje i da se širi – Fort Jesus. 

Fort Jesus su ustvari sagradili na stijeni i od stijene portugalski konkistadori i kolonizatori 1500-tih godina i to su učinili u starom dijelu sadašnje Mombase odnosno otoka Mombase (stari dio grada je otok). Bili su horor za domicile tada, držali ih unutar tvrđave kao robove, u prostorijama bez prozora, bez zraka, bez hrane i tako ih slali na brodove te na prodaju dalje u Evropu. Ti isti Portugalci su umrli na sličan način na koji su i tretirali ove ljude, umrli su opkoljeni arapskim konkvistadorima koji su okružili Fort Jesus brodovima i nisu prihvatili bijelu zastavicu predaje Portugalaca iz tvrđave sve dok posljednji od njih nije umro u tim istim ćelijama od gladi. 
Arapi su bili ti koji su sagradili stari dio Mombase, zlatni dio – jer su sve građevine žute boje. Kennedy me proveo po najužim ulicama, do zgrada gdje ljudi žive i rade. Zastrašujuće je bilo vidjeti u kojim uslovima ljudi žive i još se smatraju sretnicima. 
U jednom predjelu starog arapskog dijela Mombase prošli smo pored jedne radionice i radnje koja mi je posebno ostala u sjećanju. Kennedy mi je objasnio da je u pitanju fondacija Imani, podržana od strane EU koja okuplja žene koje su osakaćene, povrijeđene ili na bilo koji način hendikepirane ciljano od strane svojih muževa, a tih slučajeva u Keniji je jako puno. Žene u radionici pletu i prave razne suvenire koje prodaju odmah na licu mjesta. 

Obišli smo i drugi krug grada u kojem je, za razliku od stare Mombase gdje je stanovno većinom muslimansko, većina stanovništva katoličko s također zavidnom Hindu zajednicom. Obišli smo i džamije i crkve te jedan prelijepi hindu hram. Obišli smo i staru pijacu robova, sadašnju pijacu začina i kafe u kojoj sam kupila najmirisniju kafu ikada. Obišli smo i najveću gradsku pijacu uz ferry koji vozi iz centra do ostatka grada.

Vidjeli smo matadore (kombije koji prevoze ljude po najjeftinijim cijenama, svaki ima svoju boju, svoj fazon, svoju unutrašnju okićenost, svoju najglasniju muziku) i ljude u njima s posla u gužvi, vrevu pred kraj radnog vremena i zadnji ferry za izlaz iz grada, vodonoše koji prodaju kanistere vode treće kvalitete, štandove s lubenicama isjeckane na komade koji se prodaju ljudima za sitne novčiće, žene koje u kamari naslagane second hand odjeće kupuju šarene haljine i nekada i raspar obuću, vidjela sam isti haos kao i pri dolasku u putu s aerodroma do resorta, ali sada sam na neki čudan način uživala u njemu i osjećala se dijelom njega. 
Zadnji dan sa Dicksonom bio je posvećen odlasku u tvornicu rukotvorina gdje na licu mjesta ljudi u šatorima ispred samog izložbenog centra, prave čuda od drva i to vrhunskog drva. Od Velikih Maasai maski, stolova, stolica, do malih drvenih kašika i privjesaka te odmah ih nose u radnju na prodaju. Bilo mi je drago vidjeti po prvi put da klasični suveniri nekog mjesta su zaista napravljeni tu, a ne mehanički štampani ili obrađeni u Kini i uvezeni. 

Zadnji dan je bio dan u kojem su se mnoge stvari nenamjerno preklopile (energetski). Završavala sam upravo knjigu Zen – The Art of Simple Living, koja je kao i sam naslov vrlo jednostavna, ali jako poučna.

Jednostavne stvari su u suštini najteže za postići. Za zadnjom stranicom knjige otišla sam na moje sljedeće najveće oduševljenje nakon safarija - popodne sa dvije žene u lokalnom salonu u getu Mombase sjedeći 6h pletući njihove lokalne pletenice. Recepcionarka u mom hotelu, jedna prelijepa cura od 26 godina koja nije udata i nema djecu te zbog toga mi nije sve do samog zadnjeg dana htjela reći koliko godina ima ,jer ju je bilo stid jer je već „stara“ a „neostvarena“, nosila je pletenice u koje sam se zaljubila kada sam vidjela, pa mi je učinila veliku uslugu i odvela me te sjedila sa mnom i svojom prijateljicom u ovaj, posebni, stvarno posebni salon.

 U njemu žena borac, sa troje djece u dvorištu iza kojoj je na prvu bilo nezgodno kada sam je pitala mogu li u wc prije nego počnemo jer wc-a nemaju kao ni vode, žena koja ima magiju u svojim rukama i koja je slabo pričajući engleski uspjela da se ismije sa mnom do suza. Njeno ime je Carol i Carol je tijekom prvih sat vremena bila samo osoba koja plete pletenice, a nakon toga je bila žena koja je najmlađe „granapce“ slala po hladna piva koja smo zajednički pili te koja je bila moj portal u ženu u Keniji. Ona je bila oličenje svih prethodno poslušanih priča o položaju žena u državi, teškoćama, degradiranja, prava muževa nad njima, obaveza koje im se nameću i trpljenja raznih tereta. Ja sam sliku tih žena u Keniji zamišljala tužnim, ispijenim licima, pokislim osmijesima, zamišljala sam tihe i utučene žene, a onda mi se servira Carol koja ima životnu priču materijala za 3 knjige sa svojim 29 godina i koja ima razvučen osmijeh od uha do uha, koja se grohotom smije na svaku zezanciju koju pokušamo iskomunicirati, žena koja je vrhunski majstor u onome što radi i što bi bilo gdje na zapadu bilo plaćeno desetostruko više nego što ona naplaćuje.

Carol me je nakon pletenica i nismo brojali koliko piva, pozvala da se pridružim njoj i njenoj djeci na čipsu i blitvi za večeru (muž joj je bio, kako je ona govorila grohotom se smijući na apsurd „bussy...not“ ). Onog trenutka kada sam ušla u njenu kućicu od zemlje s limenim krovom i vidjela gdje i kako živi, tog trenutka sam poželjela da mogu njenu priču ispričati cijelom svijetu! A evo, ne pričam je cijelom svijetu ali drago mi je da imam priliku ispričati je ovdje.

A Carol je vjerojatno moje iskustvo i moja uspomena, a žena poput Carol ima (ne znam da li da kažem na žalost ili na radost) bezbroj. Ona mi je zaokružila priču koju je poručila i knjiga taj dan, o ženi, o tome da kako ćemo iskoristiti svoj život je samo i isključivo na nama i da nije bitno što i koliko imamo, bitno je šta nosimo u sebi. 

Putovanje nazad kući je došlo odjednom prebrzo. Početna misao pri dolasku „jesam li fulila putovanje? Kako ću izgurati 8 dana o ovom mjestu?“ se sa te tačke činila sramotnom dovoljno samoj sebi.
Kuci sam vratila Dicksona kroz narukvice koje smo razmijenili, žene iz Imani fondacije kroz predivnu pletenu košaru za cvijeće, Kennedya kroz sandale koje me je „nagovorio“ da uzmem (good deal my friend, good deal), Carol kroz njene pletenice, a cijelu Keniju u sjećanju na pogled na zalazak sunca prvog dana safarija, topli vjetar koji je puhao dok sam se vozila izdignuta u safari kombiju i taj osjećaj, taj nevjerovatni osjećaj slobode i pripadanja prirodi.