Titula u koju je teško povjerovati da se ikada dodjeljivala ikome, je 1920. godine pripala majci 4 djece, Mary Ann Bevan.

Naime, Mary Ann se te godine prijavila na natjecanje za najružniju ženu godine iz jednostavnog i nesebičnog razloga, da osvoji novčanu nagradu kako bi pomogla svojoj porodici.

Koja je priča Mary Ann i kako je došla do ovog takmičenja?

Mary Ann je rođena u Londonu 1874. godine, te je odrastala kao svaka druga njena vršnjakinja u tom periodu. Radila je kao medicinska sestra, te se udala za Thomasa Bevana s kojim je imala 4 djece. Nekoliko godina nakon vjenčanja, Mary Ann je dijagnosticirana rijetka bolest pod nazivom akromegalija. Akromegalija je bolest prekomjernog lučenja hormona rasta koje je uvijek uzrokovano benignim tumorom hipofize, koji dovodi do promjene u mnogim tkivima i organima.

Nakon 11 godina braka muž od Mary je preminuo, a na njoj je ostala briga o njihovoj djeci. Kako joj je ova bolest prouzrokovala mnogo većih tegoba od izgleda, poput migrena i jakih bolova u mišićima, nije joj preostalo ništa drugo nego da se prijavi na ovo takmičenje, koje je i osvojila.

Nakon ovog takmičenja, Mary Ann je doživjela mnoge neugodne situacija i poniženja, ali je nastavila dalje, te je dobila posao u cirkusu, gdje je radila do kraja života.

Nesebična i hrabra žena čiju ćemo bezuslovnu ljubav koju je pružala svojoj djeci pamtiti dugo, postala je uzor, heroj i inspiracija mnogim, posebno osobama sličnih oboljenja. Ova priča je posebno iz više razloga. Šta da se ovakva priča i titula dodijelila nekome u današnjem vremenu? Da li bi reakcija javnosti bila drugačija? Volimo misliti da bi, međutim ako se osvrnemo na cyber nasilje, o kojem se toliko govori u posljednje vrijeme, možda ovakve priče prolaze i danas samo u drugačijem obliku. Zbog toga je ova priča snažna i nakon toliko godina, jer nas može naučiti o tome kako naša mišljenja koja dijelimo utiču na ljude oko nas, te se potruditi da širimo pozitivne priče, dajemo ugodne i lijepe komentare. Ljudi koji i danas prolaze kroz slične stvari, od Mary Ann mogu naučiti da vas ovakve stvari mogu ojačati i uvijek možete naučiti iz njih i na kraju bez obzira na to šta drugi govore, voditi se svojim osjećajima i stavovima. Također, jedna od poruka koju možemo uzeti iz njene priče je ljudska snaga i mogućnost prilagodbe na promjene koje nas mogu zadesiti u životu, a Mary Ann je izvukla pozitivnu stvar iz onog što joj se dešavalo i iskoristila promjenu najbolje što je mogla. To je nešto što svakako možemo naučiti od Mary, sagledati iskustva realno, uvidjeti negativnosti, ali na kraju vidjeti šta pozitivno može proizići iz svega toga. 

* * * 
Fotografije: @historyphotographed

Femicid, rodno motivisano ubistvo, najekstremniji je oblik nasilja nad ženama i djevojčicama i gotovo uvijek predstavlja posljednji čin dugotrajnog obrasca, a ne iznenadni impuls.

Kada se dogodi femicid, društvo ga često nazove tragedijom, šokom, iznimkom. Takve riječi zvuče umirujuće, kao da je riječ o nečemu rijetkom, neočekivanom, nečemu što se desilo uprkos svemu.

Ali onda otvorimo globalne izvještaje UN Women i UNODC-a i shvatimo da se isti obrasci ponavljaju u desetinama zemalja od Italije i Grčke, do Meksika, SAD-a, Australije i Bosne i Hercegovine.

Prema najnovijim podacima, svakih 10 minuta partneri ili članovi porodice namjerno usmrte jednu ženu.

To više nije izolirani slučaj što dodatno pokazuje hitnu potrebu za sustavnim rješenjem.     



UN Women i UNODC svake godine objavljuju podatke koji nam pomažu da razumijemo ono što se često sve do posljednjeg trenutka skriva iza zidova doma: činjenicu da je femicid širom svijeta najčešće završni čin dugotrajnog nasilja, a ne slučajan događaj.

U nastavku donosimo sedam ključnih globalnih činjenica koje pokazuju zašto femicid nikada nije pojedina priča, nego dio šire slike.

Više od 45.000 žena godišnje ubiju partneri ili članovi porodice  

Prema najnovijem globalnom izvještaju UN Women i UNODC-a, u 2023. godini više od 45.000 žena izgubilo je život od ruke osobe s kojom su živjele, dijelile prostor, svakodnevicu, djecu, kućne obaveze ili porodičnu historiju. To znači da je u djeliću svakog sata, negdje u svijetu, stradala žena čiji je život bio isprepleten s počiniteljem.

Ovo je isključivo broj ubistava zbog rodno motivisanog nasilja, kako ga UN Women definiše: “intentional killing with a gender-related motivation.”

I dok često zamišljamo da je ovakvo nasilje neočekivano ili iznenadni impuls, globalni podaci pokazuju suprotno. U ogromnom broju slučajeva, ovo je završni čin dugotrajnog, prepoznatljivog obrasca.

Najveći broj femicida dešava se u privatnim, a ne javnim prostorima  

Prema UN-u, između 55% i 60% svih ubistava žena događa se unutar kuće, stana, dvorišta, sobe u kojoj žive sa počiniteljem.

Ovakvi podaci naglašavaju ono što je često najteže izreći: mnoge žene stradale su tamo gdje su trebale biti najsigurnije. Dom, simbol topline i sigurnosti, globalno se pokazuje kao mjesto gdje se nasilje najviše akumulira, neprimjetno, tiho, bez svjedoka.

U pitanju nije daleka ili egzotična statistika. Ovo je godinama prisutan obrazac u svim regionima svijeta, potvrđen u Evropi, Latinskoj Americi, Aziji, Africi i to bez izuzetka.

Intimni partneri su odgovorni za većinu slučajeva često i do 70%  

Kada se govori o femicidu, često se nameće narativ o nepoznatim počiniteljima. Ali globalni podaci uporno ruše ovaj mit. U mnogim državama, posebno u Evropi i Latinskoj Americi, dva od tri femicida izvrši partner ili bivši partner.

To znači da:

• dugotrajne kontrole,

• ljubomore,

• izolacije,

• prijetnji,

• emocionalnog i psihičkog zlostavljanja

…nisu bračni sukobi, već prepoznatljivi elementi obrazaca koji na globalnom nivou prethode femicidu.

U više od polovine slučajeva postoje prethodni znakovi, prijetnje ili historija nasilja  

UN Women izvještaji naglašavaju da femicid rijetko dolazi bez upozorenja. U velikom broju slučajeva postoje prethodni incidenti, pozivi u pomoć, prijave, zdravstvene evidencije, razgovori sa prijateljima, komšijama ili porodicom.

Drugim riječima, femicid je globalno prepoznat kao eskalacija, a ne impulsivni čin.

Ovo je obrazac potvrđen širom svijeta i pokazuje koliko je narativ nije bilo znakova često netačan, proizašao iz neznanja.

Globalni trendovi pokazuju da broj femicida ne opada, čak ni u razvijenim zemljama

Često očekujemo da će razvijene zemlje imati niže stope femicida zbog boljih institucija, sistema socijalne pomoći ili zakona. Ipak, UN-ovi izvještaji pokazuju nešto neočekivano: broj femicida stagnira ili raste čak i u najbogatijim regijama svijeta.

Primjeri:

• Grčka: 200% porast u jednoj godini.

• Italija: konstantno visoki brojevi, uz kontinuirane proteste javnosti.

• Francuska: desetine slučajeva godišnje, uz snažne kampanje civilnog društva.

• SAD: stotine žena godišnje ubiju partneri ili bivši partneri.

Ekonomija, urbanost, obrazovanje ništa od toga ne garantuje sigurnost. Femicid nije problem nerazvijenih ili nestabilnih zemalja. On je globalni fenomen, duboko ukorijenjen u rodne norme i privatne odnose.

Statistike su uvijek niže od stvarnih brojeva, jer mnoge zemlje nemaju jedinstvenu definiciju femicida  

Mnoge države evidentiraju femicid kao ubistvo, zločin iz strasti, porodično nasilje, privatni sukob. Ne postoji globalno usaglašeno bilježenje femicida pa su prijavljeni brojevi minimum, a ne maksimum.

Zašto je važno da ovo nazovemo pravim imenom?

Kada femicid posmatramo kao šok, iznimku ili nešto što se ne dešava ovdje, gubimo iz vida činjenicu da isti obrasci postoje u desetinama zemalja sa različitim jezicima, kulturama i tradicijama, ali istim ishodom.

Podaci nam ne govore kako da osjećamo.

Podaci nam govore šta je istina.

A istina je da femicid nije privatna priča.

Nije iznimka.

Nije slučajnost.

To je globalni obrazac koji možemo razumjeti samo ako ga jasno vidimo i nazovemo ispravnim imenom. 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Grafika: Bonojur.ba