Titula u koju je teško povjerovati da se ikada dodjeljivala ikome, je 1920. godine pripala majci 4 djece, Mary Ann Bevan.

Naime, Mary Ann se te godine prijavila na natjecanje za najružniju ženu godine iz jednostavnog i nesebičnog razloga, da osvoji novčanu nagradu kako bi pomogla svojoj porodici.

Koja je priča Mary Ann i kako je došla do ovog takmičenja?

Mary Ann je rođena u Londonu 1874. godine, te je odrastala kao svaka druga njena vršnjakinja u tom periodu. Radila je kao medicinska sestra, te se udala za Thomasa Bevana s kojim je imala 4 djece. Nekoliko godina nakon vjenčanja, Mary Ann je dijagnosticirana rijetka bolest pod nazivom akromegalija. Akromegalija je bolest prekomjernog lučenja hormona rasta koje je uvijek uzrokovano benignim tumorom hipofize, koji dovodi do promjene u mnogim tkivima i organima.

Nakon 11 godina braka muž od Mary je preminuo, a na njoj je ostala briga o njihovoj djeci. Kako joj je ova bolest prouzrokovala mnogo većih tegoba od izgleda, poput migrena i jakih bolova u mišićima, nije joj preostalo ništa drugo nego da se prijavi na ovo takmičenje, koje je i osvojila.

Nakon ovog takmičenja, Mary Ann je doživjela mnoge neugodne situacija i poniženja, ali je nastavila dalje, te je dobila posao u cirkusu, gdje je radila do kraja života.

Nesebična i hrabra žena čiju ćemo bezuslovnu ljubav koju je pružala svojoj djeci pamtiti dugo, postala je uzor, heroj i inspiracija mnogim, posebno osobama sličnih oboljenja. Ova priča je posebno iz više razloga. Šta da se ovakva priča i titula dodijelila nekome u današnjem vremenu? Da li bi reakcija javnosti bila drugačija? Volimo misliti da bi, međutim ako se osvrnemo na cyber nasilje, o kojem se toliko govori u posljednje vrijeme, možda ovakve priče prolaze i danas samo u drugačijem obliku. Zbog toga je ova priča snažna i nakon toliko godina, jer nas može naučiti o tome kako naša mišljenja koja dijelimo utiču na ljude oko nas, te se potruditi da širimo pozitivne priče, dajemo ugodne i lijepe komentare. Ljudi koji i danas prolaze kroz slične stvari, od Mary Ann mogu naučiti da vas ovakve stvari mogu ojačati i uvijek možete naučiti iz njih i na kraju bez obzira na to šta drugi govore, voditi se svojim osjećajima i stavovima. Također, jedna od poruka koju možemo uzeti iz njene priče je ljudska snaga i mogućnost prilagodbe na promjene koje nas mogu zadesiti u životu, a Mary Ann je izvukla pozitivnu stvar iz onog što joj se dešavalo i iskoristila promjenu najbolje što je mogla. To je nešto što svakako možemo naučiti od Mary, sagledati iskustva realno, uvidjeti negativnosti, ali na kraju vidjeti šta pozitivno može proizići iz svega toga. 

* * * 
Fotografije: @historyphotographed

Vjerovatno smo danas nečiji dan učinile lakšim. Samo to nismo zapisale nigdje.

Pomogle smo komšinici da unese kese sa stepenica. 

Otkazale smo sastanak da nazovemo prijateljicu kojoj je dan bio loš. 

Pokupile smo kesu u parku koja nije naša. 
 

Sve smo to već zaboravile do večeri. Neko drugi nije.

Mala djela koja ne objavljujemo i o kojima rijetko pričamo, baš ona najčešće razlikuju neki dan od običnog.

Velika djela su ona koja se vide. 

Volonterski izlasci, donacije, akcije, intervjui. Pored njih postoji cijeli sloj sitnica koje nikome ne padaju na pamet kao priče. 
 

Pridržali smo vrata onome ko je žurio. 

Nazvale smo nanu iako nemamo ništa novo da kažemo. 

Pustile smo nekoga ispred sebe u red, čak i kad smo umorne. 

Predale smo izgubljeni novčanik bez fotografisanja "dobrog djela".

Takve geste obično prolaze neopažene. Radimo ih jer nam se u tom trenutku čini ispravnim, i tu staje sva motivacija.

Najlakše ih je odbaciti uz “nije to ništa”, ali na drugom kraju, neko zna. 

Zna komšinica kojoj smo pomogle. 

Zna prijateljica koja se večeras osjeća manje sama. 

Zna i djevojčica iz komšiluka koja nas je vidjela. 

Znamo i mi, prije nego što smo zaboravile.
 

Mala djela ne mijenjaju svijet odjednom. Skupljaju se polako, neprimjetno. Kada ih dovoljno ljudi radi dovoljno često, neki dijelovi grada i neki životi izgledaju drugačije nego što bi inače.

Ako bismo ih ipak zapisale, izgledale bi otprilike ovako:

Danas sam čuvala djecu prijateljici dva sata i osjećala sam se sjajno zbog toga.

Trknula sam do dm trgovine umjesto komšinice. Danas joj nije bio dan.

Sjela sam s kolegicom u pauzi i samo slušala. Toliko joj je trebalo.

Očistila sam park ispred zgrade, deset minuta, a svi smo disali lakše.

Donijela sam supu komšinici koja živi sama. Nije mi tražila.

Niti jedna od ovih rečenica nije spektakularna. Sve su tačne i sve su nečiji dan učinile boljim.
 

Upravo zato dm već dvadeset godina ulaže u zajednicu, a sada kroz platformu Žar za budućnost otvara prostor da se priče zabilježe. 

One koje obično ne dospiju nigdje, ali možda baš zato i imaju težinu.

Svako može podijeliti svoju priču ovdje. 

Dovoljno je da je istinita.
 

Pored prijava pojedinaca, platforma je otvorena i za udruženja, organizacije i institucije koje već vode konkretne projekte u zajednici. 

Projekte koje dm podrži objavit će na jesen 2026., a prijava se podnosi preko iste stranice.

Ako u našem okruženju postoji inicijativa, udruženje ili projekt koji zaslužuje da bude viđen, prijava traje nekoliko minuta, a nečiji tihi rad može dobiti vidljivost koja mu nedostaje.

Ima dana kada učinimo malo više nego što sebi priznajemo. 

Možda je vrijeme da se to ponekad i zapiše. 

Možda baš zato da nekoga drugog podsjeti da i svoje dane računa drugačije.
 

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa dm drogerie markt

Bonjour.ba produkcija:  
Voditeljica projekta: Inka Šehić
Autorica & vizualni dizajn članka: Ilda Lihić-Isović