Martina Mlinarević Sopta: Budi čovjek čovjeku, a ne zid

Prošle sam godine od svog dragog prijatelja Mladena za Božić dobila ove debele čarape (vidjet ćeš ih dole na fotografiji). Nisu to obične čarape. Isplela ih je baka Nura koja živi u Lukomiru. A to ti je najviše i najizoliranije selo u Bosni i Hercegovini. Nalazi se na 1500 metara nadmorske visine. Tamo gdje se krovovi kuća miluju s oblacima i gdje je sniman film „Nebo iznad krajolika.“

Na jednom od uobičajenih novinarskih zadataka pokvario mu se automobil i upoznao je najneuobičajene ljude u ovoj zemlji. Skrivene u grudima silne planine, potpuno odsječene od svijeta, zaboravljene od svega i svih, dok sanjaju tek kakvu-takvu rasvjetu. Nebrušeni gorštački duh iznio je pred njeg srce veće od planine u čijem je središtu bio zaglavljen. Divni, dragi starci su Mladena i njegovu novinarsku ekipu bez razmišljanja primili kod sebe u kuću. Ugostili vidljivom skromnošću, a oduševili oku nevidljivom, a samo duši prepoznatljivom bogatstvom. Ispričali im o životu šibanom od surovih planinskih vjetrova. Kako se temperatura spusti i do minus četrdeset. Baka Nura ispod kuće ima štalu. Kaže pod je tako topliji, jer ih ovce griju. Pruža mu čarape koje izrađuje u tihim planinskim danima i ponekad proda zalutalim turistima, ili tek tako, daruje onima kojima se pokvari automobil na najvišem mjestu kojeg možeš zamisliti. Gdje nebo prstom očešeš kad se zorom protegneš na krevetu.

Tako ja i ove godine, s prvim mrazom i približavanjem Božića noge utoplim u čarapama bake Nure. Grije me ljudskost u njima, dok se sramim za svaki onaj put kad sam rekla da mi je hladno natiskujući guzicu prema radijatoru. Mi danas naoko imamo sve, a zapravo nemamo ništa. U toplom, sigurnom, ugodnom, prazniji smo i samiji nego ikad prije. Učahureni u svoje nutarnje hladnoće, ključamo vrata pred svim nepoznatim licima. A ni s poznatima nismo baš nešto sjajni. U košnicama gradova, u bučnim društvima, uz nikad moćniju tehnologiju mi smo otuđeni otok, mi smo Pale sam na svijetu. Mi, a ne ljudi u Lukomiru. Jer ispod te fijucima vjetra izudarane kože, oni još uvijek imaju srce široko kao nebo nad njihovim trepavicama. Spremno da te primi na noćenje kad god zatreba. Da ti ispletu čarape za sve one dane kad ti je duši hladno i usamljeno.  Baka Nura je radost svakog mog Božića kao najljepši poklon. Onaj koji uči, miluje i opominje. Budi čovjek čovjeku, a ne zid.

I to je ono što nam nekako treba biti najvažnije u ovim blagdanskim danima. Koliko smo nekome ugrijali srce. Zajebi sad šljašteće izloge, preskupe marke i trendovske „it“ komade. Sve to dolazi i odlazi iz mode vrtoglavom brzinom, ali srce, srce je uvijek u modi. Briga za drugoga. Toplina i ljudskost. Nema ljepšeg nakita, od onog osjećaja radosti koju ste upalili u nečijim očima. Lampice su to koje će svjetliti i kad svi Božići prođu, i kad bude najmračnije i najtužnije, jer ako je ljubav u očima, vjerujte imate čitav život u rukama.

Srcem darujte, dušu upakirajte, suzom od sreće zalijte želju koju ispisujete na čestitku. Napravite nešto sami, od svojih deset prstiju i taj će poklon biti unikat jedne bliskosti. Umjesite kolač koji vam najbolje ide i ostavite ga onome tko nema nikoga, ispred kućnog praga. Nikad neću zaboraviti jedan Uskrs kad sam se probudila, a pred vratima me čekalo jedno jaje i ruža. Od starca iz susjedstva koji živi sam i koji je pomislio da sam taj dar zaslužila samo jer ga lijepo pozdravim na cesti i upitam za zdravlje. I to je vidiš nekome veliko. Nekoliko riječi izmjeniti s njim. U njegovoj tišini i samoći, to je možda i najveće ikada.

Otiđite kod bake i djeda, grlite i ljubite puno one koje volite, jer nikad ne znate kad ih gledate zadnji put. Otiđite na groblje, kod onih kojih nema više. Šapnite im da su oni za vas nikad nisu ni otišli nikud. Ostavite im mjesto za blagdanskim stolom. I ne dajte da vas itko zove ludim zbog toga. Uživajte u sreći zajedništva, jer blagdani su u ovom užurbanom svijetu jedna endemska vrsta zbližene ljubavi i onih starih vremena kad se  prisjećate djetinjstva. Budite dijete, veselite se kao nekada davno kićenju bora, izradite sami ukrase za njega ili ih kupite od onih čiji će vam ukras biti od posebne važnosti, poput mnogih udruga oboljele djece ili osoba sa invaliditetom. Njihova požrtvovnost učiniti će vaš bor nezamjenjihovom bajkom koja priča priču o dobrim i hrabrim ljudima.

Na poseban način ovih dana otvorite svoje srce. Ne bojte se toga. Živimo u beskrupuloznom svijetu koji dirigira nešto sasvim drugo - hladnoću, cinizam, distanciranost duha, obitavanje u svemiru moderne tehnologije daleko od pravih zagrljaja i iskrenih emocija. Zajebite sve to u ovom mjesecu. Volite na tisuću nikad izmišljenih jezika. Ne u inboxu, nego licem u lice, usnama na usni. Ne razmišljate u smajlićima i stickerima, nego dopustite da vam se lice ukoči od onog pravog, grlenog smijeha. Ne folirajte grupnu, fejzbučnu suosjećajnost lajkajući fotografije o nesretnim sudbinama nesretnih ljudi. Pronađite ih u vašoj blizini, darujte im sebe i svoje vrijeme. Neka vide da nisu sami. Toliko je tužnih priča koje samo čeznu nečiju ruku. Budite ta ruka u ovim blagdanima. Svima koji je trebaju. Vašim najbližima. Budite ta ruka sebi. Sebe vodite kamo nikada niste išli. U najskrivenije kutke svog srca. Tamo gdje se plače od veselja i veseli sve do plakanja i piškenja u gaće. Sretan vam, najsretniji  Božić!

Za MODAMO.info napisala: Martina Mlinarević Sopta

_{Foto: Andrija Zeljko, privatan album}