Marseille. Najstariji francuski grad. Drugi po veličini grad u Francuskoj. Grad za koji je Anthony Bourdain rekao da je „najpodcjenjeniji grad koji je posjetio“.

Lučki grad, žrtva loše reputacije. Opasan i prljav. To je prvo što sam i sama čula kad sam počela s istraživanjem.

Zašto Marseille?

Ovo pitanje čula sam mali milion puta prije putovanja, otprilike isto toliko po povratku. Prije posjete Marseillu odgovor je bio: najjužnija direktno povezana destinacija koju nudi Ryanair iz Zadra, i (pre)jeftine karte. Nakon 5 dana provedenih u sunčanom gradu koji je mješavina kultura, mirisa, okusa i boja, odgovor je bio puno kompleksniji.

Popis gradova koje želim posjetiti je ogroman. Ipak, Marseille nije bio previsoko rangiran na tom popisu. O Marseillu nisam puno znala. Asocijacija koju vežem uz Marseille je Le Corbusier, odnosno njegov „stroj za stanovanje“. Tek kasnije sam shvatila kako sam neinformirana bila. :) 
Ne znam puno ljudi koji su turistički posjetili Marseille. Ipak, dovoljan mi je bio Eldinin ton u pisanim porukama, koji je obećavao bogato iskustvo i kojim me nagovorila da obiđem i neke stvari za koje bih se sama teško odlučila, najviše zbog zbijenog rasporeda i velikih planova.

{gallery}2017/2017_11/putopis3{/gallery}

Grad je to od cca 1,800 000 stanovnika, kojeg su osnovali još Grci. O povijesti, od nastanka do danas, dalo bi se satima pisati i čitati. Ukratko, grad dekonstrukcija i rekonstrukcija. Imali smo sreću da je vrijeme bilo idealno za obilazak i uživanje. Panika da ne stignem vidjeti dovoljno rezultirala je Marseille Free Walking Tourom, gdje smo kroz cca 3 sata obišli glavne turističke atrakcije, a onda se sami prepustili detaljnijem istraživanju. 

Prekretnica turističke ponude Marseilla je 2013. godina, kada je grad ponio titulu europske prijestolnice kulture. Vrtoglavi iznosi, milijuni eura koji su stigli u grad promijenili su sliku grada. Tim povodom je renovirano nekoliko postojećih zgrada, poput Muzeja lijepih umjetnosti, Muzeja mode, keramike i primijenjene umjetnosti u parku Borély, dok je  Friche de la Belle de Mai, bivša tvornica duhana pretvorenu u umjetnički centar na kojem se sad nalazi više od 2 400 m² izložbenog prostora. Izgrađen je i muzej suvremene umjetnosti FRAC, zgrada Villa Méditerranée, te Muzej evropskih i mediteranskih civilizacija (MUCEM).

Poseban doživljaj je pogled na Staru luku sa 130 metara dugog mosta, koji povezuje staru srednjovjekovnu tvrđavu Saint – Jean s novoizgrađenom zgradom arhitekta Rudya Riccciotija, MUCEM. Most s tvrđave vodi na krov zgrade obučene u masivnu čipkastu ovojnicu, kroz koju je moguće rampom se spustiti do nivoa mora.

Vieux Port ili stara luka je mjesto za sastanke, polaske i dolaske. I kupovinu svježe ribe i morskih plodova. Svako jutro lokalni ribari ulaze brodicama direktno u luku, koja je oblika slova U, i postavljaju na štandove svježi ulov od tog jutra. Ribu većinom kupuju lokalni stanovnici, dok turisti više fotografiraju ili uživaju u pogledu na njih, u kombinaciji s plavim nebom i usidrenim jedrilicama.  

Osim ribara, atrakcija ove pješačke zone je i Vieux Port Paviljon. Radi se o diskretnoj ali djelotvornoj instalaciji, dimenzija 46 x 22 metra, koju potpisuju Foster+Partners.  Veeliko ogledalo koje stoji na 6 vitkih stupova omogućava svakome da s mirom napravi selfie!

Dalo bi se pisati i o negativnim stranama titule europske prijestolnice, kao što je puno zgrada, a malo programa ili proces gentrifikacije, koji se dogodio pojedinim naseljima Marseilla. Ne znam kako je bilo biti turist u Marseillu prije 5 godina, ali danas je većina turističkih atrakcija upravo ostavština te jubilarne, 2013. godine.
Kriminal i smeće na koje su me upozoravali? Beskućnika je jako puno, ali to je valjda karakteristično za svaku metropolu. Smeće je grupirano na velike hrpe, posvuda. Ali su zato ulice čiste. A te hrpe skupljaju (kako smo saznali) dobro plaćeni komunalci. Kriminal? Isto kao u svakom velikom gradu…pazite na svoje osobne stvari i…to je to.

Za Marseillu kažu i da je grad vidikovaca. S nekoliko mjesta sam se uvjerila u istinitost ove tvrdnje. Izdvajam svakako krov jedne od najpoznatijih zgrada 20. stoljeća, Le Corbusierove Unité d'Habitation! S krova zgrade iz 52. godine puca pogled na Marseille, a za vedrog dana i na obližnje otočiće. Inače je krov raj suvremene umjetnosti, od kad ga je kupio Ito Morabito i osnovao MaMo - "Marseille Modulor"…ali na nestvarnom betonskom krovu zgrade, nažalost, u ovom periodu se nije događala nikakva umjetnička instalacija ili optička iluzija. Nisam uspjela zaviriti ni u jedan od 337 apartmana, ali sam upoznala gospođu koja živi u dupleksu na 7. katu. Požalila se da je živcira kada dođu grupe turista, pa vodiči na mikrofon ponavljaju priču o zgradi: o unutarnjim ulicama, radijalnom gradu ili uspješnoj mješavini sadržaja koji su se smjestili u zgradi.

{gallery}2017/2017_11/putopis2{/gallery}

Vraćam se na vidikovce. Osim valjda najutjecajnije brutalističke zgrade svih vremena, savršen vidikovac pruža se i s bazilike Notre-Dame de la Garde, koja se nalazi na brežuljku u srcu grada. Izazovu pješačenja do bazilike hladno sam odolila, i sjela u turistički vlakić koji napravi zanimljivu i informativnu turu po strmim ulicama i čak na 5-6 svjetskih jezika da konkretne informacije! Inače, na većini mjesta, čak i turističkih točaka, engleski jezik je bio baš sebičan zahtjev…
Na brodu kojim smo obišli Calanques nacionalni park, ne da nisu pričali engleski, nego su nam podijelili papire s tekstom, pa dok francuski govornici uživaju u pogledu i slušaju snimljeni audio zapis, mi smo trebali čitati tekst o prirodnim ljepotama obale. :)

Kao osnovni suvenir Marseille nudi Savon de Marseille, prirodni sapun od maslinovog ulja. Prodaje se u originalno uređenim trgovinama, ali i na tržnici i štandovima uz Vieux Port.

Da su barem osmislili neki suvenir od izloga pekara?! Bajka za oči i nepce: od macaronsa, kroasana i mini tortica, do francuskog kruha hrskave korice.

Najstariju četvrt, La Panier, nekad i najozloglašeniju, bazu kockara i prostitutki, vlasti godinama pokušavaju pretvoriti u umjetničku bazu, pa je tu niz umjetničkih ateljea i malih trgovina koje nude različite rukotvorine. Veš na balkonima savršen je dio scenografije, baš kao i grafiti, ali i čipkaste ograde na francuskim prozorima.

Dakle, čipkaste ograde. Fasade općenito.

Smještaj u Marseillu je jednostavno naći: hosteli, hoteli, privatni smještaj. Za centralno lociran stan, opremljen svim potrebnim za boravak od nekoliko dana, izdvojit ćete cca 50 eura/noć. Metro karta je 1,60 eura, dok je karta za autobus koji vozi s aerodroma u grad, tj na centralnu željezničku postaju, 8 eura u jednom smjeru. Kava 2 eura, piva min 3,5 eura. Kroasan cca 2 eura....a tradicionalno piće, panier, 4 eura.

Marseille nudi ne samo tipičnu mediteransku kuhinju, već i veliki izbor restorana talijanske, marokanske, kineske, japanske i drugih kuhinja.

{gallery}2017/2017_11/putopis4{/gallery}

Kako sam na početku napisala, grad je mješavina kultura, mirisa, boja i okusa. Nadam se da sam ovim kratkim putopisom uspjela dočarati barem mali dio atmosfere s ulica Marseilla, šarmantnog grada koji nudi sve što jedan znatiželjan turist poželi: od gastronomije i kulture, do izlazaka i shoppinga.

Marseille, au revoir!

{gallery}2017/2017_11/putopis1{/gallery}

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

Fotografije: Martina Penava Private

Šest lokacija, nekoliko vrlo dobrih priča i Sarajevo kakvo poznaje Aida Islam. Od Birtije do autopijace, ovo je njena mapa grada.

Sarajevo mimo vodiča kroz šest omiljenih mjesta Aide Islam  

Sarajevo ima mnogo mjesta koja vrijedi posjetiti, ali ona koja zaista zavolimo rijetko biramo prema listama najboljih. Nekad je dovoljno da nas tamo uvijek čeka poznato lice, da smo upravo tu proslavili nešto važno ili da izađemo s predmetom za koji nismo ni znali da nam treba.

Aida Islam, osnivačica sarajevskog Katkus Shopa , kreativnog prostora koji okuplja lokalne umjetnike, dizajn i ljubav prema biljkama, dobro poznaje tu razliku. Njen odnos prema gradu oblikuju mjesta na kojima je odrasla, ljudi koje susreće i pomalo nepredvidivi rituali, poput odlaska na autopijacu u potrazi za još jednim keramičkim slonom.   



 

Prošetale smo s njom kroz šest sarajevskih adresa, od kultnih lokala do mjesta koja otkrivaju njenu slabost prema retro detaljima i lokalnom dizajnu. Usput smo razgovarale o odrastanju, promjenama koje grad prolazi i tome zašto poneka mjesta vrijedi sačuvati upravo onakvima kakva jesu.

Birtija  

Neke uspomene sasvim slučajno dobiju stalnu adresu. Za Aidu je jedna od njih Birtija, za koju je kao omiljenu uspomenu izdvojila proslavu diplomskog rada s petnaestak najbližih prijatelja.

„ To je bio dernek kojeg se svi jako rado sjećamo “, govori nam, prisjećajući se večeri koja je ovom mjestu osigurala posebno mjesto u njenoj ličnoj geografiji Sarajeva.  




 

A kada se sjetimo gdje smo izlazili prije deset godina, postaje jasno da odrastanje mijenja i naš odnos prema gradu. Neki lokali nestanu, neki novi postanu omiljeni, a pojedini ostaju gotovo nepomične tačke na našoj mapi.

Koliko se tvoje Sarajevo promijenilo zajedno s tobom? Postoji li mjesto koje si prije deset godina potpuno zaobilazila, a danas ti je među dražim adresama, ili neko koje voliš upravo zato što je ostalo isto?

Aida: S obzirom na to da sam prije 10 godina imala 18 i izlazila gdje mi raja izlazi i gdje je piva najjeftinija, mislim da sam dosta mjesta na koje danas izlazim zaobilazila, a većina mjesta gdje smo provodili vrijeme prije, kao npr. Ćumez i stari Mesh kod BKC-a, sada su zatvoreni. Celtic i Birtija su možda mjesta koja su ostala ista otkako ja znam za njih i čija mi atmosfera odgovara skoro uvijek.

Boardroom  

Boardroom ljeti ima nekoliko ozbiljnih prednosti: hladovinu tokom vrelih sarajevskih dana, grafite u prolazu i prilično velike šanse da ćete naletjeti na nekoga poznatog. Aidi Islam ta kombinacija sasvim je dovoljan razlog da ga uvrsti među omiljene sarajevske adrese.

„ Volim šarenilo, volim ovu neku street kulturu i volim ljude koje ovdje jako često sretnem“, govori nam.

Boardroom je jedno od onih mjesta čija se atmosfera ne može sasvim objasniti enterijerom ili ponudom. Važan je i onaj nepredvidivi dio, ko će se pojaviti, koga ćete sresti i koliko će se planirano kratka kafa odužiti. Ali šta neko mjesto zapravo čini kultnim?  



 

Sarajevo voli vlastite mitove. Neka mjesta odavno imaju status kultnih, dok druga, jednako zanimljiva, prolaze gotovo neprimijećeno. Koji naizgled nevažan dio Sarajeva bi ti branila zauvijek? I postoji li mjesto koje za tebe najbolje pokazuje razliku između Sarajeva koje predstavljamo drugima i onog koje stvarno volimo?

Aida: Pa ja mislim da svako mjesto u Sarajevu može pronaći svoju klijentelu i postati kultno u tim krugovima. Znam za dosta mjesta koja ne žele neku “viralnost” ili instagramičnost, jer imaju svoje stalne klijente, i nije im cilj neka popularnost, već ugodnost u tom prostoru i da se posvete svakom gostu. 

Svi znamo barem jedno mjesto koje na jednom, dva stola uvijek drži znak REZERVISANO, iako svi dobro znamo da niko nije rezervisao ta mjesta, već se čuvaju za nekog “njihovog” ako naleti, ili jednostavno da imaju kontrolisan obim posla. Ja ne znam za neki nevažni dio Sarajeva, iskreno. Ja sam odrasla na Vratniku i volim ga mnogo, ne mogu reći da je neprimijećen, sama Kamarija je jedan od najljepših kafića u gradu, a tu su odmah i dvije tabije sa možda najljepšim pogledima. Samim tim, najviše vremena sam provela u Starom Gradu i Centru te mislim da većina mjesta na tim područjima već žive svoj život. 

Nadam se samo da nećemo previše početi pratiti trendove i šta je popularno na zapadu, jer iskreno najbolja mjesta su ona koja su autentična sebi i mjestu gdje se nalaze.

Von Habsburg  

Ispred Von Habsburga razgovor skreće prema tablama s porukama. Aidu pitamo šta bi napisala kada bi joj na jedan dan prepustili prostor da se obrati cijelom Sarajevu.

Njen odgovor staje u jednu rečenicu: „To be cringe is to be free.“

„ Svi se nekako bojimo, sve nam je nešto ofirno, a zapravo nikoga na kraju krajeva nije briga za vas “, objašnjava nam.  



 

U vremenu kada se čak i spontanost pažljivo oblikuje, Aidina poruka ima dovoljnu dozu prkosa. Strah od toga da ćemo ispasti smiješni često je dovoljan da odustanemo od stvari koje nas iskreno vesele. A možda je baš spremnost da ponekad budemo pomalo ofirni najbolji pokazatelj koliko smo se oslobodili potrebe za tuđim odobravanjem.  
 

Kutcha  

Pet minuta u Kutchi i Aidin ukus postaje poprilično jasan. Boje imaju prednost nad neutralnim tonovima, retro detalji nad predvidivim komadima, a posebno mjesto zauzima lokalni dizajn koji, kako sama kaže, ima funkciju i smisao.

Međutim, razgovor o lijepim predmetima kod Aide se vrlo brzo pretvara u razgovor o ljudima koji ih proizvode. Kao neko ko i sama vodi mali biznis, dobro zna koliko toga ostane nevidljivo iza gotovog proizvoda, posebno kada se domaći brendovi pokušavaju izboriti za pažnju pored mnogo većih međunarodnih imena.  





 

„ Voljela bih da ljudi malo više razmisle šta se sve dešava behind the scenes jednog biznisa i da više cijenimo to nešto lokalno nego nešto tuđe. “

Aidu posebno raduje kada u Sarajevu neko pokrene nešto novo, bilo da je riječ o umjetnicima, ručno rađenim predmetima ili proizvodima koje ranije nismo imali priliku vidjeti na domaćem tržištu.

Autopijaca  

Autopijacu smo očekivale na Aidinoj listi. Zapravo, više bi nas iznenadilo da je izostala. Njena ljubav prema antikvitetima, neobičnim predmetima i retro detaljima odavno je poznata, a sarajevska autopijaca pruža joj upravo ono što se teško može pronaći u klasičnim prodavnicama: nepredvidivost.  




 

Kada smo prvi put pričale o ovom konceptu, autopijaca je bila prvo mjesto koje si spomenula. Šta te toliko vuče tamo? Imaš li neki posebno dobar ulov ili priču zbog koje se i danas smiješ kad je se sjetiš? Zanima nas i šta misliš da takva mjesta otkrivaju o Sarajevu, a što često promakne onima koji grad poznaju samo kroz njegove popularnije adrese.

Aida: Ja volim općenito autopijace, buvljake, najlone, kako ko hoće da ih naziva i kad putujem trudim se uvijek da nađem nešto tako u tom gradu. Jako puno volim điđe i antikvitete, a toga na tim mjestima ima more. Dosta stvari koje možete vidjeti u Katkus shopu su zapravo ulovi sa autopijace - ćilim, keramički slonovi, fotelje i razne sitnice. 

Nekako mi se sviđa što imaju neki karakter i što se ne mogu naći u prosječnim prodavnicama, jer pored buvljaka apsolutno nisam veliki fan shoppinga. Autopijaca je baš posebna jer možete naći bukvalno od igle do lokomotive. Ima jedan čiko koji prodaje antikvitete, a između ostalog ima neka stara pisma i razglednice, pa tu znam provesti dosta vremena čitajući to, dosta me inspiriše i osjetim neku nostalgiju za tim vremenom i ljudima s kojima nisam imala nikakvog dodira. 

Mislim da mi se sviđa ta nepredvidivost šta ću danas naći i mislim da zato općenito treba obilaziti manje posjećene ulice, lokale, prodavnice, jer nikad ne znate šta ćete zateći. Kod velikih prodavnica i uslužnih lanaca, kao i “instagramičnih” mjesta, je jako bitno da održavaju taj standard i da usluga, ponuda i izgled budu poprilično identični svaki put - što je baš dobro kad vam treba nešto poznato i možda komforno, ali treba istražiti nešto novo kad imate priliku, jer možda otkrijemo i nešto novo o sebi.

 Volim mjesta gdje imam osjećaj da pričam sa čovjekom, sa stvarnom osobom sa svojim individualnim životom, a ne mjesta gdje se osjećam kao kupac i pričam sa prodavačem i to je vrhunac našeg odnosa.

Na autopijaci se čuva jedna drugačija historija grada, sastavljena od sasvim običnih predmeta i tragova nečijih svakodnevica. Od starih pisama do razgovora koji se nikada ne bi dogodili da smo ostali na poznatoj ruti.  



 

Katkus Shop  

Dobar dio tih pronalazaka danas ima novu adresu. U Katkus Shopu Aidini ulovi s autopijace postali su dio interijera, od ćilima i fotelja do sitnica koje teško možemo svrstati u jednu estetsku kategoriju.

Posebno mjesto zauzima njena kolekcija keramičkih slonova. Aida je od potrage za njima napravila mali ritual: svaki odlazak na autopijacu prilika je da pronađe još jednog, u novoj boji, veličini ili s nekom neočekivanom funkcijom. Kolekcija se širi bez naročitog plana, što je vjerovatno i dio njenog šarma.  

Aidina kolekcija keramičkih slonova

Aida u svom Katkus shopu, Buka 8, Sarajevo  
 

Ipak, kada smo je zamolile da izdvoji jedan predmet koji najbolje opisuje njen karakter, pokazala nam je mali kaktus s natpisom „I am not a control freak, you're just doing it all wrong.“  



 

Katkus je prikladno mjesto za završetak naše šetnje. U njemu se susreću Aidina ljubav prema lokalnom dizajnu, predmetima s prošlošću i detaljima koji ne pokušavaju zadovoljiti svačiji ukus.

Nakon šest lokacija postaje jasno da je njena mapa Sarajeva sastavljena od mnogo više od omiljenih adresa. Tu su uspomene, ljudi, svakodnevni rituali i sasvim slučajna otkrića.

Aida nas je povela kroz svoje Sarajevo, ali nam je usput dala i dobar razlog da se ponovno osvrnemo na vlastito.  




 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Bonjour.ba  
Autopijaca u Sarajevu | Foto: Privatna arhiva Aide Islam