Marseille. Najstariji francuski grad. Drugi po veličini grad u Francuskoj. Grad za koji je Anthony Bourdain rekao da je „najpodcjenjeniji grad koji je posjetio“.

Lučki grad, žrtva loše reputacije. Opasan i prljav. To je prvo što sam i sama čula kad sam počela s istraživanjem.

Zašto Marseille?

Ovo pitanje čula sam mali milion puta prije putovanja, otprilike isto toliko po povratku. Prije posjete Marseillu odgovor je bio: najjužnija direktno povezana destinacija koju nudi Ryanair iz Zadra, i (pre)jeftine karte. Nakon 5 dana provedenih u sunčanom gradu koji je mješavina kultura, mirisa, okusa i boja, odgovor je bio puno kompleksniji.

Popis gradova koje želim posjetiti je ogroman. Ipak, Marseille nije bio previsoko rangiran na tom popisu. O Marseillu nisam puno znala. Asocijacija koju vežem uz Marseille je Le Corbusier, odnosno njegov „stroj za stanovanje“. Tek kasnije sam shvatila kako sam neinformirana bila. :) 
Ne znam puno ljudi koji su turistički posjetili Marseille. Ipak, dovoljan mi je bio Eldinin ton u pisanim porukama, koji je obećavao bogato iskustvo i kojim me nagovorila da obiđem i neke stvari za koje bih se sama teško odlučila, najviše zbog zbijenog rasporeda i velikih planova.

{gallery}2017/2017_11/putopis3{/gallery}

Grad je to od cca 1,800 000 stanovnika, kojeg su osnovali još Grci. O povijesti, od nastanka do danas, dalo bi se satima pisati i čitati. Ukratko, grad dekonstrukcija i rekonstrukcija. Imali smo sreću da je vrijeme bilo idealno za obilazak i uživanje. Panika da ne stignem vidjeti dovoljno rezultirala je Marseille Free Walking Tourom, gdje smo kroz cca 3 sata obišli glavne turističke atrakcije, a onda se sami prepustili detaljnijem istraživanju. 

Prekretnica turističke ponude Marseilla je 2013. godina, kada je grad ponio titulu europske prijestolnice kulture. Vrtoglavi iznosi, milijuni eura koji su stigli u grad promijenili su sliku grada. Tim povodom je renovirano nekoliko postojećih zgrada, poput Muzeja lijepih umjetnosti, Muzeja mode, keramike i primijenjene umjetnosti u parku Borély, dok je  Friche de la Belle de Mai, bivša tvornica duhana pretvorenu u umjetnički centar na kojem se sad nalazi više od 2 400 m² izložbenog prostora. Izgrađen je i muzej suvremene umjetnosti FRAC, zgrada Villa Méditerranée, te Muzej evropskih i mediteranskih civilizacija (MUCEM).

Poseban doživljaj je pogled na Staru luku sa 130 metara dugog mosta, koji povezuje staru srednjovjekovnu tvrđavu Saint – Jean s novoizgrađenom zgradom arhitekta Rudya Riccciotija, MUCEM. Most s tvrđave vodi na krov zgrade obučene u masivnu čipkastu ovojnicu, kroz koju je moguće rampom se spustiti do nivoa mora.

Vieux Port ili stara luka je mjesto za sastanke, polaske i dolaske. I kupovinu svježe ribe i morskih plodova. Svako jutro lokalni ribari ulaze brodicama direktno u luku, koja je oblika slova U, i postavljaju na štandove svježi ulov od tog jutra. Ribu većinom kupuju lokalni stanovnici, dok turisti više fotografiraju ili uživaju u pogledu na njih, u kombinaciji s plavim nebom i usidrenim jedrilicama.  

Osim ribara, atrakcija ove pješačke zone je i Vieux Port Paviljon. Radi se o diskretnoj ali djelotvornoj instalaciji, dimenzija 46 x 22 metra, koju potpisuju Foster+Partners.  Veeliko ogledalo koje stoji na 6 vitkih stupova omogućava svakome da s mirom napravi selfie!

Dalo bi se pisati i o negativnim stranama titule europske prijestolnice, kao što je puno zgrada, a malo programa ili proces gentrifikacije, koji se dogodio pojedinim naseljima Marseilla. Ne znam kako je bilo biti turist u Marseillu prije 5 godina, ali danas je većina turističkih atrakcija upravo ostavština te jubilarne, 2013. godine.
Kriminal i smeće na koje su me upozoravali? Beskućnika je jako puno, ali to je valjda karakteristično za svaku metropolu. Smeće je grupirano na velike hrpe, posvuda. Ali su zato ulice čiste. A te hrpe skupljaju (kako smo saznali) dobro plaćeni komunalci. Kriminal? Isto kao u svakom velikom gradu…pazite na svoje osobne stvari i…to je to.

Za Marseillu kažu i da je grad vidikovaca. S nekoliko mjesta sam se uvjerila u istinitost ove tvrdnje. Izdvajam svakako krov jedne od najpoznatijih zgrada 20. stoljeća, Le Corbusierove Unité d'Habitation! S krova zgrade iz 52. godine puca pogled na Marseille, a za vedrog dana i na obližnje otočiće. Inače je krov raj suvremene umjetnosti, od kad ga je kupio Ito Morabito i osnovao MaMo - "Marseille Modulor"…ali na nestvarnom betonskom krovu zgrade, nažalost, u ovom periodu se nije događala nikakva umjetnička instalacija ili optička iluzija. Nisam uspjela zaviriti ni u jedan od 337 apartmana, ali sam upoznala gospođu koja živi u dupleksu na 7. katu. Požalila se da je živcira kada dođu grupe turista, pa vodiči na mikrofon ponavljaju priču o zgradi: o unutarnjim ulicama, radijalnom gradu ili uspješnoj mješavini sadržaja koji su se smjestili u zgradi.

{gallery}2017/2017_11/putopis2{/gallery}

Vraćam se na vidikovce. Osim valjda najutjecajnije brutalističke zgrade svih vremena, savršen vidikovac pruža se i s bazilike Notre-Dame de la Garde, koja se nalazi na brežuljku u srcu grada. Izazovu pješačenja do bazilike hladno sam odolila, i sjela u turistički vlakić koji napravi zanimljivu i informativnu turu po strmim ulicama i čak na 5-6 svjetskih jezika da konkretne informacije! Inače, na većini mjesta, čak i turističkih točaka, engleski jezik je bio baš sebičan zahtjev…
Na brodu kojim smo obišli Calanques nacionalni park, ne da nisu pričali engleski, nego su nam podijelili papire s tekstom, pa dok francuski govornici uživaju u pogledu i slušaju snimljeni audio zapis, mi smo trebali čitati tekst o prirodnim ljepotama obale. :)

Kao osnovni suvenir Marseille nudi Savon de Marseille, prirodni sapun od maslinovog ulja. Prodaje se u originalno uređenim trgovinama, ali i na tržnici i štandovima uz Vieux Port.

Da su barem osmislili neki suvenir od izloga pekara?! Bajka za oči i nepce: od macaronsa, kroasana i mini tortica, do francuskog kruha hrskave korice.

Najstariju četvrt, La Panier, nekad i najozloglašeniju, bazu kockara i prostitutki, vlasti godinama pokušavaju pretvoriti u umjetničku bazu, pa je tu niz umjetničkih ateljea i malih trgovina koje nude različite rukotvorine. Veš na balkonima savršen je dio scenografije, baš kao i grafiti, ali i čipkaste ograde na francuskim prozorima.

Dakle, čipkaste ograde. Fasade općenito.

Smještaj u Marseillu je jednostavno naći: hosteli, hoteli, privatni smještaj. Za centralno lociran stan, opremljen svim potrebnim za boravak od nekoliko dana, izdvojit ćete cca 50 eura/noć. Metro karta je 1,60 eura, dok je karta za autobus koji vozi s aerodroma u grad, tj na centralnu željezničku postaju, 8 eura u jednom smjeru. Kava 2 eura, piva min 3,5 eura. Kroasan cca 2 eura....a tradicionalno piće, panier, 4 eura.

Marseille nudi ne samo tipičnu mediteransku kuhinju, već i veliki izbor restorana talijanske, marokanske, kineske, japanske i drugih kuhinja.

{gallery}2017/2017_11/putopis4{/gallery}

Kako sam na početku napisala, grad je mješavina kultura, mirisa, boja i okusa. Nadam se da sam ovim kratkim putopisom uspjela dočarati barem mali dio atmosfere s ulica Marseilla, šarmantnog grada koji nudi sve što jedan znatiželjan turist poželi: od gastronomije i kulture, do izlazaka i shoppinga.

Marseille, au revoir!

{gallery}2017/2017_11/putopis1{/gallery}

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

Fotografije: Martina Penava Private

O ovom djelu se govori već sedmicama i sigurno ste čuli mnogo detalja. Super. Sada zaboravite sve što znate i što ste dosad čuli.

Na koji način se nosite sa emotivnim i izazovnim situacijama u životu? Bježite li u sebe, razgovarate s voljenima, stavljate li fokus na kreativno ispoljavanje emocija? 4. i 5. aprila na pozornicu Sarajevskog Ratnog Teatra stiže opera „Tri boje cvekle“.

Ovo emotivno djelo je napisala dramaturginja Nejra Babić Halvadžija, prenoseći na papir neke od emotivno najizazovnijih trenutaka, istražujući duboku ličnu bol i borbu s karcinomom.

Ovo suočavanje sa različitim nivoima boli, smrti i osjećajem nemoći, na teatarske daske donijela je režiserka i kompozitorka Irena Popović Dragović. 





Uzimajući u obzir i naše emocije koje su bile prisutne dok smo posmatrali dijelove probe ekipe koja će se naći na pozornici, osjećamo se dužnim pripremiti vas za more emocija kojima ćete biti preplavljeni.

Nikako na patetiku, ne govorimo o tome. Fokus ove opere je na slavljenju života i onda kada isti završava.

Nejra Babić Halvadžija kaže: „Tekst je nastao iz potrebe da najupečatljivije slike koje sam proživjela tokom mamine bolesti prestanjem sanjati…“

S ovim riječima vas uvodimo u razgovore s Nejrom i Irenom. 

Dramaturginja Nejra Babić Halvadžija    

Vaš tekst je nastao iz lične borbe i iskustva s gubitkom. Kako je proces njegovog nastanka uticao na vaše viđenje bolesti, snage i prolaznosti života?  

Pisala sam ga na moru, u Lovištu 2022. godine, kada sam odlučila da mi je potrebna potpuna samoća. Intenzitet proživljenog je vjerovatno uticao na to da tekst nastane u nekoliko dana, a uranjanje glave u hladno more mi je pomoglo da osjetim svu snagu koju život ipak ima.

Tako blizak susret sa svim što smrt donosi me s jedne strane osvijestio koliko smo zapravo bespomoćni, a s druge strane istakao koliku vrijednost ima svaki proživljeni trenutak. 











Pisati o tako teškoj temi zahtijeva hrabrost i introspekciju. Šta vam je bilo najizazovnije, a šta ste možda neočekivano osjetili u tom procesu?   

Mislim da je bilo najizazovnije postati svjestan da je sve to sada iza mene, da ne živim više u toj realnosti i da je prošlo četiri godine od mamine smrti do trenutka pisanja teksta. Hrabrost se ogledala jedino u tome da smognem snage ponovo sjesti s tim mislima i pristanem na to da iako suze kapaju po tastaturi nastavim pisati sve dok ne osjetim olakšanje. 

Nakon proživljavanja bilo kojeg teškog životnog perioda često mislimo da im se ne trebamo i ne smijemo opet vraćati jer ćemo se raspasti, u našoj fantaziji to raspadanje izgleda strašno, ali je zapravo najčešće oslobađajuće.

Ljepota mora i intenzitet njegovog mirisa je nešto što ja pamtim iz Lovišta. Pisala sam rano ujutro, ali sam preostale sate u danu bila svjesnija nego ikada koliko je život zapravo lijep. 





Vaša priča sada dobija novu dimenziju kroz opernu interpretaciju. Kako ste doživjeli taj proces i na koji način su muzički i scenski elementi dali novi glas vašem tekstu?   

Sve što je Irena Popović Dragović muzikom dala mojim riječima je nešto što ja nikada nisam mogla ni zamisliti da je moguće da se desi. Njena nevjerovatna povezanost sa tekstom od kada ga je prvi put pročitala je dovela do toga da sve te riječi dobiju nevjerovatnu snagu i da sada svi ti glasovi pjevaju o životu, a ne o smrti.

Bila sam donekle sigurna da ovaj proces neće biti toliko emotivan za mene, ali moram priznati da je bilo dana kada sam nakon probe i nakon svih emocija koje ansambl predstave također ima tokom rada, morala brzo bježati kući na reparaciju zagrljajima. 

Dramaturginja Nejra Babić Halvadžija i kompozitorka Irena Popović Dragović   

Koju poruku želite da publika ponese sa sobom nakon ove opere? Postoji li scena za koju ste uvjereni da će biti posebno emotivna i iznenađujuća za publiku?  

Mislim da će publika nakon ove opere ponijeti sa sobom različite emocije u odnosu na vlastito proživljeno iskustvo. Ono što bih ja voljela da ponesu sa sobom je misao da postoje mnoge stvari u životu za koje smo naučeni da  „moramo“.

I da sebi ponekad kažemo – „a bar danas, eto više ne moraš“.





Irena, tekst Nejre Babić istražuje duboku ličnu bol i borbu s karcinomom. Kako ste pristupili adaptaciji ličnog i bolnog teksta u opernu formu?  

Pošto sam već na kraju procesa rada na ovoj operi, jedino u šta sam sigurna da je ovaj tekst mogao jedino da se predstavi kroz opernu ili neku formu koja je daleko od dramske strukture. Nejrini stihovi su kao vodopadi suza koji vas sabijaju u kut sobe i jedino što poželite je da vas neko jako grli ili s druge strane,da samo dugo ćutite. 

Kada se samo malo odvojite od teksta i pomislite kako bi  taj isti tekst neko  izgovorio na sceni shavtite da to nije to i da jedino muzika ima moć da tim stihovima parira. Kada tu istu poeziju pevate ona postaje nadpoezija i u sadejstvu sa muzikom postaje svojevrsni ritual.

Opera je važnija od života, kako se govori a  operski glas stvara tu distancu preko potrebnu ovom tekstu. Distancu da možete da ove teške teme čujete i doživite, a da se emotivno ne razbijete u komade.

Kompozitorka Irena Popović Dragović

Vjerujemo da ova predstava, kao i njena priprema, donose brojne uzburkane emocije. Koja je scena u "Tri boje cvekle" najizazovnija za prenijeti, a zahtijeva posebnu pažnju? Šta taj trenutak znači za vas lično, ali i za cjelokupni ansambl?  

Cvekla je višeslojna i na svakoj probi otkrivamo po neki novi nivo na kom komunicira.Odnos mame i ćerke, spoznaja da je neko bolestan i prihvatanje te nove situacije. Figura majke i njena transformacija, kao i odnos sredine prema nekom ko je bolestan.

Ono sto je isto jako važno je što se vaspitni kodovi prenose i oni kao takvi postaju često rana iz koje se razvije bolest. Živimo još uvek u patrijarhalnom društvu u kom se žene boje da izgovore baš to nešto što ih muči i tišti, to nešto što kad se ne izgovori postaje rak.  





Kako doživljavate povratak na sarajevsku scenu i kakva su vaša očekivanja od publike?  

Sarajevo je moj drugi dom. Ja se ovde osećam među svojima i radujem se beskrajno što će Cvekla baš ovde imati svoju premijeru. Ja sam u Sarajevu uradila neke od najlepših i jako važnih predstava od ‘’What si Europe'', ‘’Orestija'', ‘’Sećas li se Doli Bel'', ‘’Šindlerov Lift'', ‘’Otac'', ‘’Majka'', ‘’Sin'', ‘’Prosjačka opera'', ‘’Protekcija''…

Ja jedva čekam publiku i verujem da će osetiti emociju koja buja sa scene.





Kako ste kroz režiju i muzičku interpretaciju dočarali ideju da bolest, pa čak i smrt, mogu postati početak novog pogleda na život?  

Bolest bliskih ljudi učini da ste pažljiviji, nežniji... Kroz bolest dragih osoba se susretnete i sa sobom i sagledate da svakim novim gubitkom nekih ljudi postaje te i vi ti koji su bliži kraju koju Smrt zovemo.

Opera je svečana tuga, u njoj se plače, ali i smeje, isto kao i u životu.









Te dve krajnosti čine život veličanstvenim i posebnim. Ja sam pišući operu jednostavno odlučila da budem bolja ćerka ili da se makar potrudim da budem za mrvicu pažljivija prema mojoj mami koja neminovno stari i koja će jednog dana isto kao i Nejrina mama, kao i mnoge druge mame lagano postati moje dete i da ću joj tepati i da ću je hraniti i samo se plašim spoznaje da nikada nećemo uspeti da kažemo jedna drugoj sve što smo prosto morale reći.

Na sceni imamo glumce i opersku pevačicu i oni su svi potencijalne majke i ćerke. Moja ideja je da kroz glas predstavim gotovo sve situacije i stanja i da kroz taj čin kolektivnog pevanja govorim u ime svih žena.

Ti glasovi su različiti, nekad solo, nekad u grupi, umreženi su glumački i operski glas i dobijena je boja koja je boja bliska ljudskom govoru. U okviru koncepta izlažem svojevrsnom sukobu operu i dramu, ali samo kroz sukob sredstava koristeći zapravo sve ono što mi je igrivo za operu koju želim da stvorim. 









Pored kamernog orkestra koji je vidljiv, koristim i kuhinjske aparate koji postaju pratnja glasovima koji pevaju. Mašine poput blendera su  u našim kuhinjama  postale naš spas, a zapravo su jedna lažna fikcija spasenja sveta…

Misao u koju verujemo je da će nas ceđeni sok spasti bolesti, ali i sigurne smrti. Istina je da nas mašine melju, a trendovi koje slepo pratimo odvajaju od našeg bića i suštine.







Ovo djelo je nastalo iz lične potrebe autorice i u svojoj finalnoj formi nosi posebnu težinu za veliki broj ljudi. Koji su se unutrašnji izazovi javili pri interpretaciji ovako iskrene ispovijesti i kako su uticali na vaš umjetnički izraz?  

Ja sam već jako dugo želela da posvetim nešto mojoj majci, mojoj sestri i mojoj ćerki i pokušam da kroz neki od mojih projekata izadjemo iz klišea da se u životu bilo šta radi zato što se mora. 

Nejrin tekst je došao u trenutku kad se i moja mama bori sa kancerom, tako da je ovo bila i moja lična potreba da zapišem tu sopstvenu teskobu i težinu koju osećam zbog bolesti moje mame.

Moja najveća bojazan je bila ta da ispevam ovu tešku temu, a ne budem patetična. Promišljala sam koja su prava sredstva da mogu da se dovoljno razmaštam, a da budem dostojna ove Nejrine poezije.

Iza svakog pozorišnog projekta stoji dugi period priprema i unutrašnje transformacije. Možete li podijeliti trenutke s proba koji su vas inspirisali i potvrdili da ste krenuli pravim putem?  

Ja sam dugo bila sama u ovom procesu. Komponovala, svirala, zapisivala, cepala note, skice... plakala i smejala se... nekad u isto vreme. Ovaj tekst me vratio u detinjstvo, oslobodio sve moje zaključane traume i podsetio na radost i lepotu života.

Susret sa glumcima je bio ispit koji sam već na prvoj probi položila i jako sam im zahvalna na tome. 







Prepoznavanje. Razumevanje. Iskrenost. Otvorenost u ovom svetu su retki procesi gde ste tako bliski sa sopstvenim ranjivostima i gubitcima, a i ta spoznaja da svako od nas ima makar po jednu priču koja mu je promenila životni tok mi je otvorila još jedan nivo bliskosti u procesu. 





Kada se desi to prepoznavanje onda postaje manje bitno kakav rezultat želite, nego vam postaje jako važan proces.

Ono što pamtim je to kada smo posle par proba vežbanja uz klavir otpevali prvu numeru punim intezitetom i kada smo se pogledali sa očima punim suza i shvatili da pred sobom imamo nešto sto ce nas ostavljati bez daha. Još pamtim taj trenutak.









Koju poruku želite da publika ponese sa sobom nakon ove predstave? Postoji li scena za koju ste uvjereni da će biti posebno emotivna i iznenađujuća za publiku?  

Opera je imenica ženskog roda i čini mi se da ima i snagu da prenese poruku svakoj od nas da je jedna od najvažnijih stvari izboriti se za ličnu slobodu i to jasno postavljenje granica šta želim i šta ne želim.

Prva stepenica ka toj slobodi jeste kada u potpunom miru izgovorite ‘’Ja ovo ne mogu'', ‘’Ja ovo ne želim'' i ‘’Ja ovo neću''. To je moje sveto trojstvo.

Arija ‘’Oni više nisu'', koju sam prvo napisala i zato je izdvajam, je o roditeljima koji postaju deca. U toj numeri je sublimirana sva tuga i sva lepota života. Jednostavno je to reći i napisati, ali je teško to prihvatiti...oni koji su nas rodili postaju deca i odlaze.





Libreto za operu je napisala Jelena Novak, a dirigent opere je Fuad Šetić, kostimografiju i scenografiju potpisuje Armin Ćosić, koreografiju i scenski pokret Emir Fejzić, fotografije iz procesa i predstave Aida Redžepagić.

Glumačku podjelu čine Ana Mia Karić, Emina Muftić, Amila Ravkić, Sanjin Arnautović, Hana Zrno, Matea Mavrak, Lidija Kordić, Nikolina Vujić, Sara Seksan i Alen Konjicija.


Detalji sa probe predstave “Tri boje cvekle” u SARTR-u