Majčin dan je poseban datum koji obilježavamo svake 2. nedjelje u 5. mjesecu, a slavi najvažnije nam osobe u životu – majke.

Kako bismo dodatno približili važnost majčinske figure u našim životima, odlučili smo razgovarati s dva sagovornika – Amirom i Mirzom Mustafagić. Sigurni smo da kada vidite ova dva imena skupa, odmah pomislite na omiljenu mamu i sina koji snimaju zabavna, edukativna, inspirativna i zanimljiva videa na YouTubeu. Takva vrsta hobija na domaćem tržištu je jako rijetka, posebno kada su majka i sin u paru. O njihovom hobiju, odnosu, poslu, zabavnim životnim momentima, ali i onim izazovnijim, kroz uvijek dobro raspoloženje u nastavku govore Mirza i Amira. 

 

Mirza koja rečenica ili gesta baš uvijek mogu nasmijati i razveseliti Amiru? 

Puno toga, zaista. Uprkos nekim teškim životnim momentima Bog nam je dao tu snagu, volju i uvijek prisutan osmijeh. Mislim da smo općenito po defaultu osobe kojima je čaša uvijek polu puna i zaista na taj način je lakše ići kroz sve prepreke koje nam s vremena na vrijeme dođu u život. Amiru uvijek mogu razveseliti sa nekim putovanjem ali i svakodnevnim dogodovštinama sa maltezerom Noom, njenom ljubimicom ili prisjećanja nekih starih vremena, ma puno toga. Sretan sam pa se još uvijek radujemo sitnicama. 

 

Amira, da li ste zamišljali da će Mirza izrasti u osobu kakva je danas? 

Vjerovala sam i trudila sam se. Cijeli svoj život sam posvetila i Dini i Mirzi i sada polako 'ubirem' plodove tog mukotrpnog rada. Svaka samohrana majka zna koliko je to težak posao, ali mislim da sam uspjela. Odgojila sam sinove koji nikoga neće prevariti, koji se nisu odali nekim porocima i koji su na kraju krajeva dobre osobe. Iznimno sam ponosna majka na uspjehe oba moja sina, a Mirza je došao u mojim najtežim životnim momentima i odmah sam znala da je on tu sa razlogom. Danas vidim i zašto i presretna sam majka sa takvim sinovima. 

 

Dino, Amira i Mirza 

Amira, koje Mirzine dogodovštine iz djetinjstva ćete se uvijek s osmijehom sjećati? 

Ima ih jako puno. Mirza je bio dosta proaktivno dijete i kada je mali bio i ništa nije prepuštao slučaju. Ne bih izdvojila nijednu posebno, ali oduvijek je bio dosta pažljiv i prema meni i mojoj mami i svim bliskim ljudima. Nije prolazio niti jedan rođendan, bitan dan ali i sasvim običan dan da nas nije iznenadio ili poklonom ili tada meni najdražim peticama u školi. Iako teška vremena, bila su to neka bezbrižnija i ljepša vremena, prema mom mišljenju. 

 

Mirza, koje je prvo sjećanje koje imate na mamu? 

Posvećenost i borba. To su sinonimi mog odrastanja sa mamom i sretan sam pa sam odrastao baš u ovakvoj porodici. Iako je hendikep odrastati bez jednog roditelja, moja mama se u svakom momentu svojski borila i za brata i za mene i to je nešto što nikada ne zaboravljam.
Sjećam se da je, kako je radila u drugom mjestu pored Tuzle, zimi znala pješačiti od 5 ujutro do autobuske stanice kako bi u 7 mogla biti na radnom mjestu. To su sve neki momenti koji znače ljubav i požrtvovanost. Iako bi neko izdvojio neke samo lijepe momente, kojih smo mi imali na hiljade, meni je borba i posvećenost najveći akt ljubavi kako i u porodičnim tako i u prijateljskim, ljubavnim i svim drugim odnosima. 

 

Koja je najdivnija stvar koju je Mirza učinio za vas? 

Amira: Ima ih tako puno da je teško izdvojiti samo jedan. Svako naše putovanje je najdivnija stvar koju Mirza učini za mene. Uspomene su nešto što bespovratno ostaje u nama i Mirza puno ulaže u to. Nedavno za rođendan mi je poklonio prekrasno biciklo, tako da je to posljednja u nizu stvari koju je učinio za mene, mada na dnevnom nivou je puno toga na čemu sam zahvalna, a što Mirza radi za mene.

 

Koje važne i poučne lekcije si naučio od mame Amire? 

Mirza: Najbitnija mi je da miran san niko ne može kupiti. I zaista, vodim se tom školom u životu. Ja sam osoba koja se grozi da bilo kome duguje, plaćam sve svoje obaveze na vrijeme, ne želim nikoga uskratiti, zaista mislim da sam, koliko je to obostrano moguće, korektan u odnosima sa ljudima i to je ono što me je mama naučila.

 

Amira recite nam ko od vas dvoje je zabavnija osoba? 

Oboje! Znam da zvuči stereotipno, ali oboje samo svako u svom segmentu. 

 

Šta na to kaže Mirza?

Nećete vjerovati, ali slažem se, haha! Nezahvalno je govoriti u tom smislu o sebi, ali mislim da se sjajno nadopunjujemo i da smo poprilično fleksibilni i kad je naše prisustvo na društvenim mrežama u pitanju. Mi, nažalost, ne planiramo ništa, dosta smo spontani ali u konačnici mislim da to ljudi i vole. Mislim da jedno bez drugog na YouTube nismo ono što smo zajedno, a to i publika potvrđuje.

 

Vjerujemo da postoje momenti kada se ljutite jedno na drugo. Kako se tada nosite s tim emocijama?

Mirza: Apsolutno da i to moram priznati često, ali srećom mi nismo ljutice i doslovno kroz petnaestak minuta prođemo jedno pored drugog kao da se ništa nije desilo. Život je zaista prekratak da ga trošimo na ljutnju i bijes, te preko naših razmirica prolazimo vrlo lako. Bolje da vrijeme koje bismo proveli ljuti, provedemo u smijehu sa dragim osobama.
 

Koja je po vama tajna iskrenog i otvorenog odnosa roditelj - dijete?

Mirza: Mislim da je to što smo mi poslije toga što smo roditelj-dijete, prijatelji, zaista. Ja nisam od mame nikada ima nikakvih posebnih tajni i na taj način je stekla moje povjerenje tako da mi je vjerovala uvijek i u svemu i mislim da ga nikada nisam izigrao. Vrlo moguće da je i životna situacija uticala na to da imamo ovakav odnos, ali sretan sam pa imam najboljeg prijatelja ja u njoj i ona u meni. 

 

Vidjeti majku i sina kako zajedno rade ovaj svakako neobičan posao u BiH je divno. Kako vam je raditi skupa? 

Mirza: Mi YouTube ne shvatamo kao posao nego više kao razbibrigu od svakodnevnih teških tema i eventualnih problema. Radimo zaista spontano i ne snimamo strašno puno, koliko bi možda ljudi željeli. Mama je tu samo uloga koja sjedne ispred kamere i snima a ja radim cijelu ostalu administraciju, ali nije teško kada imate tako divne reakcije kakve mi imamo i nama je to zadovoljstvo.

 

Ko od vas radi više kompromisa kada je posao u pitanju? 

Mirza: Ja. Ja sam dosta kompromisna osoba, trudim se da klijent bude zadovoljan ali naravno i ja. Ne znam da li postoji jedna osoba u industriji koju nisam ispoštovao ukoliko sam to poštovanje dobio i sa druge strane. Trudim se biti korektan i otvoren za ljude sa kojima radim i to se uvijek vrati nazad u vidu raznoraznih saradnji. Nikada nisam poslao upit da radim sa nekim nego sam uvijek dobijao ponude pa mislim da i to dovoljno kaže o načinu mog rada. Nije lako ali je moguće biti i korektan i dobar u ono što radiš ako zaista to želiš a klijent to uvijek cijeni. 

 

Da li imate neke projekte u planu koje možemo očekivati do kraja godine? 

Mirza: Apsolutno da. Moj život će uskoro da dobije još jednu stepenicu, nadam se prema gore na ljestvici. Određene promjene će se desiti ali o njima ću pričati kada dođe vrijeme, no jedno je sigurno, naši Instagrami i YouTube account ostaju tu gdje jesu kao i moja firma. 

* * * 
Fotografije: Privatna Arhiva 

U svijetu u kojem svjedočimo inflaciji fotografija, volimo trenutke kada fotografija uspije probiti površinu i zaustaviti nas da gledamo, ne samo da vidimo.

Sarajevo Photography Festival, jedan od najvećih u regiji posvećen isključivo fotografiji, uspijeva napraviti upravo to. Festival okuplja autore, mislioce i publiku oko jedne ideje, a to je da fotografija i dalje ima moć mijenjati perspektivu, potaknuti razgovor te zabilježiti duh jednog vremena.
 

4. izdanje Sarajevo Photography Festivala dolazi s jasnim porukama i ambicioznim iskoracima. Stoga smo ispred Bonjour.ba odlučili razgovarati s osnivačicom i direktoricom Festivala Aidom Redžepagić te direktoricom programa Jelenom Janković. 
 

Aida Redžepagić, osnivačica i direktorica Sarajevo Photography Festivala

Jelena Janković, direktorica programa Sarajevo Photography Festivala  

 

Kako se svečani dio programa ove godine održava u Narodnom pozorištu u Sarajevu, jer estetika, simbolika i tradicija moraju biti u dijalogu s onim što je savremeno i hrabro. Bilo je sasvim logično da s njima razgovaramo upravo tu, te uz razgovor zabilježimo i fotografije. 
 

U intervjuu za Bonjour.ba, Aida i Jelena otkrile su detalje programa koji i ove godine donosi pažljivo birane izložbe, predavanja, radionice i razgovore sa značajnim imenima savremene fotografije. 
 

Aida Redžepagić, direktorica Festivala /  Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba / Jelena Janković, direktorica programa Festivala  
 

Već smo govorili o Alessiji Glaviano, jednoj od najvažnijih figura u međunarodnoj fotografskoj kritici, i o tome da ćete ove godine na Festivalu imati priliku pogledati izložbu Deanne Dikeman...

Ovaj put nam Aida i Jelena predstavljaju i sam program, govore o temi Festivala, ali i otkrivaju svakodnevne izazove i uspjehe. 

Aida, Jelena, obje ste fotografkinje. Za početak, želimo vidjeti šta je po vama Festival, objasnite ga kroz jedan kadar. Kako ga definiše savršena fotografija?

Jelena: To je porodična fotografija sa mnogo članova, svi plešu na njoj. Živo je, nosi sa sobom mnogo različitih energija i emocija. Autfiti su u neskladnom skladu. Ritmovi se ne poklapaju, ali svi zajedno čine neverovatno dobru, u svom haosu usklađenu plesnu fotografiju. To je kolektivni čin u jednom kadru.
 


 

Aida: Zapravo, imamo jednu takvu fotografiju koja je meni festival. Nas 10ak na stepenicama ispred Vijećnice nakon drugog izdanja festivala. Umorni, sretni, zagrljeni, nasmijani. Meni je ta fotografija festival. Imam I nekoliko sa Jelenom, smiješnih, zabrinutih, paničnih, u svaka doba dana i noći. I one su mi festival.


 
 

Tema ovogodišnjeg Festivala je Weltschmerz. Kako fotografija, kao umjetnička forma, može biti ogledalo društvenih promjena i koju ulogu vaš Festival igra u tom dijalogu?

Jelena: Fotografija ima najveću vrednost u tome što nosi glas,  sposobnost da prenese priču, stanje društva i unutrašnje promene koje često ostaju nevidljive. Iako možda sama ne menja svet, njena poruka može da bude kao zemljotres snažna. Fotografija nam otvara prostor za slobodan govor, podsećajući nas na odgovornost da budemo beskompromisni u onome što svedočimo. U vremenu kada se istina često pokušava potisnuti, fotografija ostaje način da je sačuvamo i prenesemo,  jasno, snažno i direktno.

Festival kroz temu Weltschmerz upravo otvara taj prostor da kroz fotografiju razgovaramo o društvenim promenama, unutrašnjim lomovima i kolektivnim osećanjima koje nekada teško artikulišemo rečima.
 

Aida: Fotografija je često kao ogledalo koje nikad ne laže. Ponekad te iznenadi kako stvarno izgledaš, a ponekad ti otvori oči za nešto što si ignorisao. SPF daje megafon tim slikama koje govore o društvu: o ljepoti, bolu, ludilu, promjenama.

Da li će tema uticati na izbor radova i kuratorske koncepte?

Jelena: Da, tema Weltschmerz je uticala na izbor radova. Cjelokupan program je formiran oko ove teme. Želimo da kroz fotografiju istražimo unutrašnje borbe, društvene i ekološke izazove s kojima se suočavamo, kao i kako ti izazovi oblikuju naše emotivne i intelektualne odgovore na svet oko nas. 

Kroz radove, publika će moći da oseti intimnost tih tema, da razmišlja o stanju sveta u kojem živimo, ali i da pronađe utehu i snagu u kolektivnoj energiji. Na kraju, cilj je da nas umetnost podstakne na zajedničku refleksiju, ojača i ohrabri da, uprkos svemu, zajedno idemo napred.
 

Aida: Jelena je direktorica programa i ja sam presretna izborom radova koje je ove godine odabrala. Jedva čekam da sve postavimo u galerije i da radove vidim u printu, taj osjećaj je uvijek poseban.
 

Kada možemo očekivati objavu programa, mnogi ga s nestrpljenjem očekuju?

Već sada možemo da podelimo sa vašim čitaocima da nas očekuje pet pažljivo odabranih izložbi. Američka umetnica Deanna Dikeman predstaviće projekat ‘’Leaving and Waving'' u Umjetničkoj galeriji BiH. Ova serija nastajala je 27 godina. Autorka je fotografisala trenutke rastanka dok je odlazila od roditelja iz njihove kuće u Sioux Cityju. Počelo je 1991. godine spontano, kao način da se nosi s tugom. 

Vremenom je to postao porodični ritual. Fotografije prate protok vremena, starenje roditelja, smrt oca 2009. i majke 2017. godine, a završavaju se praznim prilazom. Projekat govori o ljubavi, prolaznosti i tišini svakodnevnih oproštaja.

Kolektiv Belgrade Raw i multimedijalna umetnica Jelena Nikolić predstavljaju se radom ‘’Not Many Things Disgust Me, a Lot of Things Make Me Sad'' u Manifesto galeriji. Osim što Belgrade Raw slavi 15 godina postojanja, izložbom naglašavamo važnost kolektiva koji su uglavnom, ali i ističemo istrajnost. Izložba je rezultat posmatranja i beleženja. Vidimo zato što tražimo; čula su uvek gladna, razum je pripitomljeni divljak. 

Zabeleženo, oteto trenutku, bez svog jedinog sigurnog konteksta, postaje talac tumačenja. Kao praznik, značenje je nasilno, a traženje istine je borba. Jelena tekstualno dokumentira vlastita emocionalna stanja koji sa pejzažno povezuje sa fotografijama kolektiva i time zajedno daju jedan snažan unutrašnji ritam otpora vlastite stvarnosti u kojoj žive. 

U Historijskom muzeju BiH Dženat Dreković predstaviće publici novi rad kroz sjajnu izložbu ‘’Bamburci''. Serija fotografija svedoči o vremenu, nestajanju i upornosti, o strahu i ljubavi prema mestu koje nas je oblikovalo, čak i kada ga više nema u onom obliku koji pamtimo.
 

U Umjetničkoj galeriji BiH biće prikazana i Izložba finalista, sa radovima fotografa iz gotovo 60 zemalja, dok će na Pozorišnom trgu Susan Sontag biti postavljena izložba ‘’Solar Portraits'' Rubéna Salgada Escudera. Fotografska serija koja dokumentuje kako solarna tehnologija menja živote ljudi u zajednicama bez pristupa električnoj energiji.

Svaka izložba predstavlja drugačiji fotografski stil, ali sve ih objedinjuje snažna poruka koju šalju. Kroz pet izložbi možete videti koliko stilovi i forme mogu da se razlikuju, na koje načine možemo da pristupimo temama, ali i da ostanemo verni suštini, glasu koji dajemo svojim radovima.
 

Možete li specijalno za Bonjour publiku otkriti neki od noviteta ove godine?

Ove godine imamo nekoliko uzbudljivih noviteta koji će obogatiti program festivala. Jedan od njih je Photo Book Table, posvećen fotografskim knjigama koje igraju ključnu ulogu u razvoju autorskog izraza i dugoročnom promišljanju fotografije kao umetničke prakse. 

Kroz ovaj događaj želimo da podržimo razvoj i publikaciju foto-knjiga, pružajući autorima priliku da pokažu svoje radove i povežu se sa širom publikom. Takođe, pozivamo autore da prijave i svoje foto-zineove, jer želimo da obuhvatimo širi spektar umetničkih formi.
 
Osim toga, imamo i dečiji program kroz koji ćemo povezati fotografiju sa video produkcijom, glumom i kreativnim razmišljanjem. Želimo da deci omogućimo da istraže svet umetnosti kroz različite medije i razvijaju svoju kreativnost. Još jedan novitet su teme i oblici radionica koje do sada nismo imali, a posebno izdvajamo radionicu posvećenu foto-knjigama, koju će voditi dve sjajne autorke Sylvia Sachini i Clémence Malleret.

Sylvia Sachini je kustoskinja, izdavačica i edukatorka iz Atine. Osnivačica je MISC-a, bila je suosnivačica Void-a (nezavisna vodeće izdavačka kuća posvećenja knjigama), i danas razvija izložbe i obrazovne programe u okviru Athens Photo Festivala, fokusirajući se na fotografiju, štampu i vizuelno pripovedanje. 

Clémence Malleret je vizuelna umetnica sa sedištem u Atini, sa obrazovanjem iz umetničkih škola u Milanu i Atini. Njena praksa kombinuje fotografiju, eksperimentalno pisanje i kolektivni rad, a od februara 2024. vodi produkciju knjiga u MISC-u. Ova radionica će polaznicima pomoći da formiraju mišljenje o foto-knjigama i nauče kako da usmere svoj rad u formu foto-knjige.

Takođe, Belmin Islam, sarajevski fotograf, vodiće radionicu kroz koju će učesnici imati priliku da interaktivno dožive Sarajevo i kroz fotografiju istraže grad. Ovoj radionici se posebno radujemo.
 

Kroz radionicu Crossroads: New Journeys spajamo različita iskustva. Voditelji će biti Vladimir Živojinović, fotograf sa balkanskog područja koji istražuje dokumentarne forme, i Pierre Mohamed-Petit, vizuelni umetnik i menadžer produkcije u Magnum Photos u Parizu. 

Ovakvim pristupom učimo, povezujemo nove forme i istražujemo različita iskustva, problematike i veštine. Novost je i saradnja sa Kvirhanom, kroz koju ćemo ugostiti predavanje i predstavljanje projekta sjajnog autora Simona Changa. U saradnji sa VI fondacijom organizujemo projekciju video radova, kroz koju ćemo predstaviti 12 izuzetnih autora iz svih krajeva sveta.

Na kraju izdvajamo i Movie Night u saradnji sa Bura Film Festivalom, večernju projekciju na otvorenom pod vedrim nebom kroz koju ćemo kroz film istraživati temu Weltschmerz.

Ovo je 4. izdanje Festivala, sada kada imate ovo jedinstveno iskustvo, gdje ga vidite za 5. godina?

Jelena: Oblikujemo ga da postane  prepoznatljiv ne samo u regionu, već i mnogo šire. Planiramo da ojačamo međunarodnu saradnju sa drugim festivalima, umetnicima, institucijama i organizacijama, kako bismo promovisali regionalnu fotografiju i omogućili umetnicima iz našeg regiona veću vidljivost na globalnoj sceni. 

Takođe, nastavićemo da pružamo podršku fotografima kroz besplatne edukativne programe, mentorstva, želimo da oformimo nagradne fondove i druge aktivnosti koje će im pomoći da razvijaju svoje projekte i karijere.

Vidim budućnost festivala kao vreme kada nećemo morati da se stalno brinemo o budžetima, već ćemo moći slobodno da stvaramo i postavimo Sarajevo u centar evropskih fotografskih festivala.
 

Aida: Za 5 godina vidim nas kako pravimo SPF "world tour", dovodimo još više fotografa iz cijelog svijeta u Sarajevo, i, naravno, još uvijek se smijemo do suza i kvalitetno raspravljamo dok sve organizujemo. Jer bez tog adrenalina, nije to to!

Ako gledamo Sarajevo Photography Festival kroz brojke, oko 80 fotografa je izloženo, dijele se 24 nagrade... nastavite niz!

Aida: ...hiljade posjetilaca, 60+ zemalja učesnika, 11 lokacija u gradu, 500 ispijenih kafa tokom produkcije...

Jelena: ...25 nervnih slomova, ali KIDAMO!
 

Zamislite da imate samo jedan SMS da pozovete nekoga u Sarajevo na festival, kome biste ga poslale? 

Aida: Sestri. Da ne zaboravi doći. Mnogo mi je važno da je tu.

Jelena: Samoj sebi bih poslala poziv da dođem kao gost i uživam u svim ovim divnim umetnicima, druženjima i ljudima. Bez planiranja i razmišljanja, šta dalje, nego samo impuls upijanja.