TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 17.1.2022.
Larisa Halilović je ekspertica za obrazovanje i razvoj, mentorica i govornica, sa preko 20 godina iskustva.
Direktorica je regionalnog projektnog tima za medije u British Council-u i članica Instituta za liderstvo i menadžment, dama je čiji nas osmijeh i pozitivna energija uvijek oduševi, a pored svega ovoga je i veliki zagovornik kupovine i nošenja domaćeg dizajna.
Jedna je od onih osoba koja ne samo da govori o važnosti pomaganja brendova sa #MadeInBiH etiketom, nego ćete je najčešće i vidjeti u domaćem dizajnu. Bavi se i istraživanjem emocionalne inteligencije, a zbog njene svestranosti upravo ona nam se učinila kao idealan sagovornik za Bonjour.ba intervju.
Moramo priznati da je prva stvar koju primijetimo kod vas vaš osmijeh na licu, koji je skoro uvijek prisutan. Kako vam to uspijeva?
Lijepo je što se baš osmijeh prvo primijeti. Za mene je on dijelom odraz karaktera, a dijelom iskrene radosti pri susretu s ljudima, pozdrava, radoznalosti, sreće i ljubavi. Moj osmijeh nije baš uvijek tu, jer svi imamo spektar emocija i izazova, ali kada jeste, lako možete osjetiti da je iskren i iz dubine bića. Obično kada se nasmijem iskreno, i druga osoba uzvrati, ili im bar malo jače zasijaju oči, a to je dobar start.
S obzirom da se o mentorstvu ne govori mnogo u Bosni i Hercegovini, za početak nama i našim čitateljima i čitateljkama objasnite šta ustvari mentorstvo predstavlja.
Mentorstvo je veoma efikasan način ličnog i profesionalnog razvoja kroz rad u pažljivo odabranom paru. Obično se kroz mentorstvo spajamo s osobom koja je od nas iskusnija u nekoj oblasti i ulazimo u proces podrške - kroz razgovor, pitanja, refleksiju, razmjenu iskustva i razmatranje različitih perspektiva. Mentorski odnos je dubok i snažan, zasnovan na povjerenju i poštovanju. Za glavni cilj ima jačanje i razvoj osoba koje prolaze kroz njega i veoma često se vremenom pretvori u životno prijateljstvo. Po mom iskustvu mentorstvo je jedan od najefikasnijih i najintenzivnijih načina učenja i napredovanja.
Između ostalog, poznati ste i po vašoj podršci domaćim dizajnerima, u čijim kreacijama ste često viđeni. Koja poruka stoji iza toga?
Ljubav prema dizajnu, modi, kreativnosti i umjetnosti je prisutna u mom životu od malena. Vremenom sam spoznala da su talent, kreativnost i jedinstvenost naših dizajnera zaista vrijedni pažnje, investicije i podrške. Istovremeno, količina talenta i truda koju naše dizajnerice i dizajneri ulažu je suprotno proporcionalna podršci sistema u kom djeluju. Zato smatram da je veoma važno da svi mi koji volimo i uživamo u dizajnu, a u prilici smo da podržimo našu scenu, aktivno to i činimo. Uvijek prije biram podržati i nositi kreacije nezavisnih dizajnerica i dizajnera, nego nekih velikih poznatih komercijalnih brendova. Na taj način izražavam svoje lično poštovanje prema njihovom radu, podržavam ih koliko je to u mojoj moći i trudim se promovirati njihov talent unutar i van BiH. Istovoremeno, istinski uživam nositi njihove unikatne kreacije koje divno izgledaju, kvalitetne su, svaka ima svoju priču i u kojima se fenomenalno osjećam.
Kako osobe koje imaju potrebu i želju za mentorstvom i na koji način mogu doći u kontakt sa mentorima? Ko uopšte može biti mentor?
Postoje različiti modeli mentorstva. Neki su formalni a neki ne. Iz iskustva smatram da na nam svima trebaju mentorke i mentori u svim našim fazama života. Osoba koja je u potrazi za mentorkom, ima opciju da potraži postojeće mentorske programe u svojoj branši i prijavi se. Druga opcija je prepoznati osobu koja je uzor, ima vještine i znanja koje cijenimo i želimo razviti, ostvariti kontakt i proaktivno ju pitati da sa nama stupi u mentorski odnos. S tim što moramo imati u vidu da osoba s druge strane mora u nama prepoznati potencijal i imati želju da nas podrži – jer mentorstvo je dvostrani proces kroz koji obje osobe uče i razvijaju se. Malo šarma, karizme i uvjerljivosti da baš oni trebaju i žele biti baš tvoj mentor i mentorka čine razliku.
Mentorke i mentori mogu biti svi oni koji imaju određeno znanje, vještine i iskustva koja su korisna i značajna drugima, a koji su spremni podijeliti ih i podržati druge u procesu učenja i razvoja. Godine nisu važne – na primjer neko ko studira može biti mentor srednjoškolcima, iskusni profesionalci mogu mentorisati osobe koje tek počinju karijeru, itd. Međutim, moram naglasiti da nije dovoljno znati i biti iskusna osoba. Da bi bila mentorka, potrebno je naučiti tehnike mentorstva, uključujući aktivno slušanje, postavljanje kvalitetnih i korisnih pitanja, kako definirati i pratiti ciljeve, i još mnogo toga.
Foto: Arnej Misirlić
Da li je za uspjeh mentija nužno poslušati savjete mentora?
Odlično pitanje. U mentorstvu kakvo ja zastupam, mentor nije tu da daje savjete koje menti "sluša" i slijepo prati. Mentor ili mentorka su tu da postave pitanje, pomognu da se osvijeste i sagledaju različite perspektive, podijele svoja iskustva, razvije povjerenje, a na mentiju ili mentijki je da odluče kojim pravcem idu. Odlika kvalitetnog mentora ili mentorke je biti u stanju podržati odluku, čak i kada se ne slažu sa njom, s posebnim fokusom na kreiranju prostora za učenje iz ličnog iskustva. To zna biti teško, ali i najefikasnije i najzanimljivije za obje osobe.
Foto: Arnej Misirlić
Mentorica ste mnogim mladim ljudima i poduzetnicima/cama, da li nam kroz to iskustvo možete reći koje su to vještine i sposobnosti koje osoba treba da posjeduje?
Biti mentorica je ogromna čast i zadovoljstvo, a istovremeno nosi i odgovornost. Imala sam priliku kreirati, pilotirati i sudjelovati u mentorskim programima u IT sektoru, kreativnoj industriji, medijima, politici, biznisu, poduzetništvu, liderstvu, obrazovanju i profesionalnom razvoju. Neke od karakteristika i vještina koje su potrebne za kvalitetno mentorstvo, bez obzira na sektor rada uključuju: otvorenost, nesebičnost, poštovanje, radoznalost, odsustvo ega i sujete, vještine aktivnog slušanja, poznavanje tehnika postavljanja relevantnih i kvalitetnih pitanja, strpljenje, tehnike davanja povratne informacije, vještine dobre komunikacije, umreženost. Međutim, pored ovih tehnika i vještina koje se mogu učiti i razvijati, najvažnija od svega je istinska želja i posvećenost da osobu kojoj si mentorka podržiš u njihovom rastu i razvoju. Sve dok je to fokus, ostale vještine se vremenom nauče i postanu drugom prirodom.
Jedan od najtežih koraka pri pokretanju biznisa, u obrazovanju i ličnom razvoju je pronalazak inspiracije i motivacije, koju poruku imate za osobe kojima to trenutno nedostaje?
Imati inspiraciju i motivaciju jeste teško, međutim ako se na to fokusiramo, dobri primjeri i uzori su svuda oko nas. Potraži primjere ljudi koji imaju kvalitete, vještine i vrijednosti koje cijeniš. Istraži šta oni rade da bi uspjeli i iznijeli se sa svakodnevnim izazovima. Čitaj, gledaj, slušaj o stvarnim pozitivnim pričama i uspjesima i o tome kako se nositi s padovima i neuspjesima. Poveži se s ljudima koji razvijaju ideje, biznise, rade nešto korisno i čine dobro za društvo. Nađi audio i video sadržaj koji te motivira i diže. Nađi nekoga od koga bi željela učiti. Pitaj ih da ti budu mentor ili mentorica – jednom mjesečno može biti odličan start. Preuzmi odgovornost za svoj rast. A kad ti dobro ide, sjeti se i motivirati i ispirisati druge.
Pretpostavljamo da se na vašem stolu nalazi dosta stručne literature, koje su to knjige koje čitate za opuštanje?
Stručna literatura je svuda oko mene. Od spavaće sobe, do dnevnog boravka su knjige i bilješke (koje izluđuju ostatak ukućana). Za opuštanje volim online sadržaj - članke o modi i dizajnu, blogove ljudi koje cijenim, novosti iz svijeta arhitekture, muzike i umjetnosti.
S obzirom da ste poslovno jako aktivna osoba, kako provodite slobodno vrijeme sami, a kako s porodicom?
Kad sam sama koristim vrijeme da se povežem sa sobom – meditiram, radim vježbe disanja, pjevam, namišljam ideje, projekte, rješenja, ponekad crtam, kad sam na vikendici, družim se s cvijećem.
S porodicom je uvijek dinamično i zavisi ko bira aktivnosti. Nekada su to zajedničke društvene igre, nekad kreativne radionice, nekad skupa pjevamo, nekada familijarno gledamo crtiće, nekada je to šetnja šumom, nekad je to ples po kući, a najviše volimo kada skupa možemo ići negdje gdje nismo prije bili. Pandemija nam je omogućila mnogo više zajedničkog vremena, pa smo zadnjih par godina bili u prilici da eksperimentišemo s raznovrsnim porodičnim sadržajima.
* * *
Fotografije: Edvin Kalić/Privatna arhiva
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
