TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 29.10.2021.
Valjda svaka nova godina donosi neke nove spoznaje, pa rastemo i sazrijevamo, redamo prioritete, odvajamo važne stvari od nevažnih.
Da me je neko prije par godina pitao šta je važno, rekla bih logično ljubav, oni leptirići u stomaku, sve silne diplome i napredovanja do zvijezda, pun novčanik mirisnih novčanica tek izlistanih sa bankomata i šta sve još ne.
U međuvremenu sam odrasla i shvatila da sam na svom putu zaboravila brinuti o najvrjednijoj stvari u životu, a to je zdravlje.
Znate li kad sam to spoznala? Onda kad sam zdravlje izgubila.
Do tog trenutka, ja sam bila nedodirljiva, nepobjediva, nije se meni mogla desiti neka strašna dijagnoza.
Zgužvani papirić, pogled doktorice koji je govorio sve i znate kao iz filmova ona scena kada vam cijeli život proleti ispred očiju.
Vaša glavna uloga, sve stvari koje niste uradili, ona glupa pitanja zašto i kako meni. Jer bolest se uvijek događa nekom drugom, ne meni.
Ovaj život melje, lomi, gura nas do granica izdržljivosti, a ja baš mogu izdržati i mogu podnijeti teret.
Svima u okolini nešto treba, sve je prioritetno da se završi, posao više nije do 3 sata i idem odmoriti, nema sieste ni fieste ni druženja.
Posao nosimo kući, grčevito grabimo dalje da imamo više, da smo priznati u društvu, pa silne diplome, sto angažmana… I trka, trka, trka... Vječita trka za izvrsnošću.
Ovo sam ja, ovo ja sebe opisujem, a ako i ti sebe ovako vidiš, ako i ti sebi ovo radiš garantujem na krivom si putu.
Ja sada zavidim onima koji poslije posla ručaju i prilegnu malo, znaš onako kako su to radili naši roditelji.
Pa su spremni na igru sa nama poslije toga i obavezno sijelo iliti druženje sa rajom. A mi?
Mi mrtvi padamo, bezvoljno skrolamo po društvenim mrežama u potrazi za inspiracijom, za društvom i prođu sati.
Niti koga nazovemo, niti zagrlimo, niti izađemo.
Ili je hladno ili vruće ili kiša pada ili smo umorni.
Izgubili smo mi i fizičko i mentalno zdravlje.
Ja sam to shvatila na teži način, a vjeruj mi teško je i shvatiti i priznati da griješimo.
Nedavno sam bila na druženju ljekara neurologa, bila u organizaciji kompletnog eventa gdje je sve štekalo. Dakle nije bilo niti jednog segmenta koji je funkcionisao, sve je trebalo popravljati, pogreške sanirati.
Bila sam obezglavljena danima, jurcala okolo, spašavala što se spasiti dalo, nervozna i ljuta. Nakon 3 dana ludila, zovnu neurolozi mene, kao na ispit, sjednu preko puta i pitaju: "Znaš li ti Lana koliko si ti neurona nepovratno izgubila ovim sekiranjem i stresom?"
Čuj nepovratno?
Kontam ja o čemu oni ovo pričaju?
Shvatila sam.. nepovratno sam gubila djelić po djelić ove superžene. Mnoge stvari dobijemo gratis, ali ih slabo ili nikako cijenimo.To je taj život koji imamo, to je to zdravlje koje dobijemo.
Hajdemo uraditi stvari koje će nas vratiti na pravi put.
Učinite nešto dobro za svijet. Saznanje da ste makar za neku sitnicu promijenili svijet na bolje ili pomogli nekome vraća nas na pravi put.
Učini nešto sjajno za sebe.
Započni dan sa pozitivnim mislima.
Alkaliziraj svoje tijelo sa toplom vodom i par kap limuna.
Napravi 10000 koraka svaki dan.
Pošalji poruku mami, tati, prijateljici da misliš na njih. Ispleši se.
Pojedi zobene pahuljice sa medom za doručak.
Uzmi probiotike.
Zagrli, i sa maskom se pika.
Smij se.
Uvedi maslinovo ulje u prehranu, misli na proteine.
Pojedi mladi sir, pij dovoljno vode.
Spavaj.
Većina nabrojanog je potpuno besplatna, jel tako? I šta vas košta probati?
Baš ništa.
***
Za Bonjour.ba piše:
Lana Lekić, mama 3 djece, 2 sina i kćerke, profesorica, farmaceutkinja, marketing menadžerica, instruktorica masaže beba i djece, volonterka i humanitarka.
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Vjerovatno smo danas nečiji dan učinile lakšim. Samo to nismo zapisale nigdje.
Pomogle smo komšinici da unese kese sa stepenica.
Otkazale smo sastanak da nazovemo prijateljicu kojoj je dan bio loš.
Pokupile smo kesu u parku koja nije naša.
Sve smo to već zaboravile do večeri. Neko drugi nije.
Mala djela koja ne objavljujemo i o kojima rijetko pričamo, baš ona najčešće razlikuju neki dan od običnog.
Velika djela su ona koja se vide.
Volonterski izlasci, donacije, akcije, intervjui. Pored njih postoji cijeli sloj sitnica koje nikome ne padaju na pamet kao priče.
Pridržali smo vrata onome ko je žurio.
Nazvale smo nanu iako nemamo ništa novo da kažemo.
Pustile smo nekoga ispred sebe u red, čak i kad smo umorne.
Predale smo izgubljeni novčanik bez fotografisanja "dobrog djela".
Takve geste obično prolaze neopažene. Radimo ih jer nam se u tom trenutku čini ispravnim, i tu staje sva motivacija.
Najlakše ih je odbaciti uz “nije to ništa”, ali na drugom kraju, neko zna.
Zna komšinica kojoj smo pomogle.
Zna prijateljica koja se večeras osjeća manje sama.
Zna i djevojčica iz komšiluka koja nas je vidjela.
Znamo i mi, prije nego što smo zaboravile.
Mala djela ne mijenjaju svijet odjednom. Skupljaju se polako, neprimjetno. Kada ih dovoljno ljudi radi dovoljno često, neki dijelovi grada i neki životi izgledaju drugačije nego što bi inače.
Ako bismo ih ipak zapisale, izgledale bi otprilike ovako:
Danas sam čuvala djecu prijateljici dva sata i osjećala sam se sjajno zbog toga.
Trknula sam do dm trgovine umjesto komšinice. Danas joj nije bio dan.
Sjela sam s kolegicom u pauzi i samo slušala. Toliko joj je trebalo.
Očistila sam park ispred zgrade, deset minuta, a svi smo disali lakše.
Donijela sam supu komšinici koja živi sama. Nije mi tražila.
Niti jedna od ovih rečenica nije spektakularna. Sve su tačne i sve su nečiji dan učinile boljim.
Upravo zato dm već dvadeset godina ulaže u zajednicu, a sada kroz platformu Žar za budućnost otvara prostor da se priče zabilježe.
One koje obično ne dospiju nigdje, ali možda baš zato i imaju težinu.
Svako može podijeliti svoju priču ovdje.
Dovoljno je da je istinita.
Pored prijava pojedinaca, platforma je otvorena i za udruženja, organizacije i institucije koje već vode konkretne projekte u zajednici.
Projekte koje dm podrži objavit će na jesen 2026, a prijava se podnosi preko iste stranice.
Ako u našem okruženju postoji inicijativa, udruženje ili projekt koji zaslužuje da bude viđen, prijava traje nekoliko minuta, a nečiji tihi rad može dobiti vidljivost koja mu nedostaje.
Ima dana kada učinimo malo više nego što sebi priznajemo.
Možda je vrijeme da se to ponekad i zapiše.
Možda baš zato da nekoga drugog podsjeti da i svoje dane računa drugačije.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
