Valjda svaka nova godina donosi neke nove spoznaje, pa rastemo i sazrijevamo, redamo prioritete, odvajamo važne stvari od nevažnih.

Da me je neko prije par godina pitao šta je važno, rekla bih logično ljubav, oni leptirići u stomaku, sve silne diplome i napredovanja do zvijezda, pun novčanik mirisnih novčanica tek izlistanih sa bankomata i šta sve još ne.

U međuvremenu sam odrasla i shvatila da sam na svom putu zaboravila brinuti o najvrjednijoj stvari u životu, a to je zdravlje.

Znate li kad sam to spoznala? Onda kad sam zdravlje izgubila.
Do tog trenutka, ja sam bila nedodirljiva, nepobjediva, nije se meni mogla desiti neka strašna dijagnoza.
Zgužvani papirić, pogled doktorice koji je govorio sve i znate kao iz filmova ona scena kada vam cijeli život proleti ispred očiju.
Vaša glavna uloga, sve stvari koje niste uradili, ona glupa pitanja zašto i kako meni. Jer bolest se uvijek događa nekom drugom, ne meni.

Ovaj život melje, lomi, gura nas do granica izdržljivosti, a ja baš mogu izdržati i mogu podnijeti teret.
Svima u okolini nešto treba, sve je prioritetno da se završi, posao više nije do 3 sata i idem odmoriti, nema sieste ni fieste ni druženja.
Posao nosimo kući, grčevito grabimo dalje da imamo više, da smo priznati u društvu, pa silne diplome, sto angažmana… I trka, trka, trka... Vječita trka za izvrsnošću.

Ovo sam ja, ovo ja sebe opisujem, a ako i ti sebe ovako vidiš, ako i ti sebi ovo radiš garantujem na krivom si putu.
Ja sada zavidim onima koji poslije posla ručaju i prilegnu malo, znaš onako kako su to radili naši roditelji.
Pa su spremni na igru sa nama poslije toga i obavezno sijelo iliti druženje sa rajom. A mi?
Mi mrtvi padamo, bezvoljno skrolamo po društvenim mrežama u potrazi za inspiracijom, za društvom i prođu sati.
Niti koga nazovemo, niti zagrlimo, niti izađemo.
Ili je hladno ili vruće ili kiša pada ili smo umorni.

Izgubili smo mi i fizičko i mentalno zdravlje.
Ja sam to shvatila na teži način, a vjeruj mi teško je i shvatiti i priznati da griješimo.

Nedavno sam bila na druženju ljekara neurologa, bila u organizaciji kompletnog eventa gdje je sve štekalo. Dakle nije bilo niti jednog segmenta koji je funkcionisao, sve je trebalo popravljati, pogreške sanirati.
Bila sam obezglavljena danima, jurcala okolo, spašavala što se spasiti dalo, nervozna i ljuta. Nakon 3 dana ludila, zovnu neurolozi mene, kao na ispit, sjednu preko puta i pitaju: "Znaš li ti Lana koliko si ti neurona nepovratno izgubila ovim sekiranjem i stresom?" 
Čuj nepovratno?
Kontam ja o čemu oni ovo pričaju?

Shvatila sam.. nepovratno sam gubila djelić po djelić ove superžene. Mnoge stvari dobijemo gratis, ali ih slabo ili nikako cijenimo.To je taj život koji imamo, to je to zdravlje koje dobijemo.
Hajdemo uraditi stvari koje će nas vratiti na pravi put.

Učinite nešto dobro za svijet. Saznanje da ste makar za neku sitnicu promijenili svijet na bolje ili pomogli nekome vraća nas na pravi put.
Učini nešto sjajno za sebe.
Započni dan sa pozitivnim mislima.
Alkaliziraj svoje tijelo sa toplom vodom i par kap limuna.
Napravi 10000 koraka svaki dan.
Pošalji poruku mami, tati, prijateljici da misliš na njih. Ispleši se.
Pojedi zobene pahuljice sa medom za doručak.
Uzmi probiotike.
Zagrli, i sa maskom se pika.
Smij se.
Uvedi maslinovo ulje u prehranu, misli na proteine.
Pojedi mladi sir, pij dovoljno vode.
Spavaj.

Većina nabrojanog je potpuno besplatna, jel tako? I šta vas košta probati?
Baš ništa.

***
 

Za Bonjour.ba piše:

Lana Lekić, mama 3 djece, 2 sina i kćerke, profesorica, farmaceutkinja, marketing menadžerica, instruktorica masaže beba i djece, volonterka i humanitarka. 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Lana Lekić (@mama_lana__)

Prije nekoliko godina životno osiguranje često se doživljavalo kao tema rezervisana za neke „ozbiljnije faze života“. 

Za porodice, kredite i godine koje djeluju daleko. Fokus je češće bio na putovanjima, planovima za vikend i stvarima koje želimo sebi priuštiti „kad stignemo“.

A onda se, valjda prirodno, perspektiva promijeni.
 

Počne se drugačije razmišljati o ljudima koje volimo, o tome koliko život može biti nepredvidiv i koliko znači osjećaj mira kada znamo da ipak postoji plan za budućnost, čak i ako ga nikada ne budemo morali koristiti.

Danas mnogi žive u osjećaju nesigurnosti – cijene rastu, planovi se mijenjaju preko noći i sve više shvatamo koliko zapravo vrijedi osjećaj stabilnosti.

Zato nije slučajno što se o životnom osiguranju sve češće govori kao o pametnoj odluci za sebe. Ne kroz pritisak ili strah, nego kao o načinu da sebi olakšamo i ono „sutra“. Jer poenta više nije samo živjeti od danas do danas, nego stvoriti osjećaj sigurnosti koji traje duže od jednog trenutka.
 

Dugo se vjerovalo da je životno osiguranje komplikovano i rezervisano za neke druge životne faze, ali danas su stvari mnogo jednostavnije i prilagođenije stvarnom životu. 

Upravo zato pristup koji ima UNIQA Osiguranje djeluje drugačije jer cijela priča nije postavljena kroz strah, nego kroz sigurnost i osjećaj da o sebi razmišljamo na vrijeme.

Možda luksuz danas više nije kupiti još jednu stvar koju želimo. Možda je luksuz imati miran san i osjećaj da, bez obzira na sve, postoji nešto stabilno na šta možemo računati.
 

I možda upravo zato njihova poruka „UNIQA – živimo bolje zajedno“ danas mnogima ima mnogo više smisla nego ranije.
 

Foto: PR