Valjda svaka nova godina donosi neke nove spoznaje, pa rastemo i sazrijevamo, redamo prioritete, odvajamo važne stvari od nevažnih.

Da me je neko prije par godina pitao šta je važno, rekla bih logično ljubav, oni leptirići u stomaku, sve silne diplome i napredovanja do zvijezda, pun novčanik mirisnih novčanica tek izlistanih sa bankomata i šta sve još ne.

U međuvremenu sam odrasla i shvatila da sam na svom putu zaboravila brinuti o najvrjednijoj stvari u životu, a to je zdravlje.

Znate li kad sam to spoznala? Onda kad sam zdravlje izgubila.
Do tog trenutka, ja sam bila nedodirljiva, nepobjediva, nije se meni mogla desiti neka strašna dijagnoza.
Zgužvani papirić, pogled doktorice koji je govorio sve i znate kao iz filmova ona scena kada vam cijeli život proleti ispred očiju.
Vaša glavna uloga, sve stvari koje niste uradili, ona glupa pitanja zašto i kako meni. Jer bolest se uvijek događa nekom drugom, ne meni.

Ovaj život melje, lomi, gura nas do granica izdržljivosti, a ja baš mogu izdržati i mogu podnijeti teret.
Svima u okolini nešto treba, sve je prioritetno da se završi, posao više nije do 3 sata i idem odmoriti, nema sieste ni fieste ni druženja.
Posao nosimo kući, grčevito grabimo dalje da imamo više, da smo priznati u društvu, pa silne diplome, sto angažmana… I trka, trka, trka... Vječita trka za izvrsnošću.

Ovo sam ja, ovo ja sebe opisujem, a ako i ti sebe ovako vidiš, ako i ti sebi ovo radiš garantujem na krivom si putu.
Ja sada zavidim onima koji poslije posla ručaju i prilegnu malo, znaš onako kako su to radili naši roditelji.
Pa su spremni na igru sa nama poslije toga i obavezno sijelo iliti druženje sa rajom. A mi?
Mi mrtvi padamo, bezvoljno skrolamo po društvenim mrežama u potrazi za inspiracijom, za društvom i prođu sati.
Niti koga nazovemo, niti zagrlimo, niti izađemo.
Ili je hladno ili vruće ili kiša pada ili smo umorni.

Izgubili smo mi i fizičko i mentalno zdravlje.
Ja sam to shvatila na teži način, a vjeruj mi teško je i shvatiti i priznati da griješimo.

Nedavno sam bila na druženju ljekara neurologa, bila u organizaciji kompletnog eventa gdje je sve štekalo. Dakle nije bilo niti jednog segmenta koji je funkcionisao, sve je trebalo popravljati, pogreške sanirati.
Bila sam obezglavljena danima, jurcala okolo, spašavala što se spasiti dalo, nervozna i ljuta. Nakon 3 dana ludila, zovnu neurolozi mene, kao na ispit, sjednu preko puta i pitaju: "Znaš li ti Lana koliko si ti neurona nepovratno izgubila ovim sekiranjem i stresom?" 
Čuj nepovratno?
Kontam ja o čemu oni ovo pričaju?

Shvatila sam.. nepovratno sam gubila djelić po djelić ove superžene. Mnoge stvari dobijemo gratis, ali ih slabo ili nikako cijenimo.To je taj život koji imamo, to je to zdravlje koje dobijemo.
Hajdemo uraditi stvari koje će nas vratiti na pravi put.

Učinite nešto dobro za svijet. Saznanje da ste makar za neku sitnicu promijenili svijet na bolje ili pomogli nekome vraća nas na pravi put.
Učini nešto sjajno za sebe.
Započni dan sa pozitivnim mislima.
Alkaliziraj svoje tijelo sa toplom vodom i par kap limuna.
Napravi 10000 koraka svaki dan.
Pošalji poruku mami, tati, prijateljici da misliš na njih. Ispleši se.
Pojedi zobene pahuljice sa medom za doručak.
Uzmi probiotike.
Zagrli, i sa maskom se pika.
Smij se.
Uvedi maslinovo ulje u prehranu, misli na proteine.
Pojedi mladi sir, pij dovoljno vode.
Spavaj.

Većina nabrojanog je potpuno besplatna, jel tako? I šta vas košta probati?
Baš ništa.

***
 

Za Bonjour.ba piše:

Lana Lekić, mama 3 djece, 2 sina i kćerke, profesorica, farmaceutkinja, marketing menadžerica, instruktorica masaže beba i djece, volonterka i humanitarka. 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Lana Lekić (@mama_lana__)

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR