TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 29.10.2021.
Valjda svaka nova godina donosi neke nove spoznaje, pa rastemo i sazrijevamo, redamo prioritete, odvajamo važne stvari od nevažnih.
Da me je neko prije par godina pitao šta je važno, rekla bih logično ljubav, oni leptirići u stomaku, sve silne diplome i napredovanja do zvijezda, pun novčanik mirisnih novčanica tek izlistanih sa bankomata i šta sve još ne.
U međuvremenu sam odrasla i shvatila da sam na svom putu zaboravila brinuti o najvrjednijoj stvari u životu, a to je zdravlje.
Znate li kad sam to spoznala? Onda kad sam zdravlje izgubila.
Do tog trenutka, ja sam bila nedodirljiva, nepobjediva, nije se meni mogla desiti neka strašna dijagnoza.
Zgužvani papirić, pogled doktorice koji je govorio sve i znate kao iz filmova ona scena kada vam cijeli život proleti ispred očiju.
Vaša glavna uloga, sve stvari koje niste uradili, ona glupa pitanja zašto i kako meni. Jer bolest se uvijek događa nekom drugom, ne meni.
Ovaj život melje, lomi, gura nas do granica izdržljivosti, a ja baš mogu izdržati i mogu podnijeti teret.
Svima u okolini nešto treba, sve je prioritetno da se završi, posao više nije do 3 sata i idem odmoriti, nema sieste ni fieste ni druženja.
Posao nosimo kući, grčevito grabimo dalje da imamo više, da smo priznati u društvu, pa silne diplome, sto angažmana… I trka, trka, trka... Vječita trka za izvrsnošću.
Ovo sam ja, ovo ja sebe opisujem, a ako i ti sebe ovako vidiš, ako i ti sebi ovo radiš garantujem na krivom si putu.
Ja sada zavidim onima koji poslije posla ručaju i prilegnu malo, znaš onako kako su to radili naši roditelji.
Pa su spremni na igru sa nama poslije toga i obavezno sijelo iliti druženje sa rajom. A mi?
Mi mrtvi padamo, bezvoljno skrolamo po društvenim mrežama u potrazi za inspiracijom, za društvom i prođu sati.
Niti koga nazovemo, niti zagrlimo, niti izađemo.
Ili je hladno ili vruće ili kiša pada ili smo umorni.
Izgubili smo mi i fizičko i mentalno zdravlje.
Ja sam to shvatila na teži način, a vjeruj mi teško je i shvatiti i priznati da griješimo.
Nedavno sam bila na druženju ljekara neurologa, bila u organizaciji kompletnog eventa gdje je sve štekalo. Dakle nije bilo niti jednog segmenta koji je funkcionisao, sve je trebalo popravljati, pogreške sanirati.
Bila sam obezglavljena danima, jurcala okolo, spašavala što se spasiti dalo, nervozna i ljuta. Nakon 3 dana ludila, zovnu neurolozi mene, kao na ispit, sjednu preko puta i pitaju: "Znaš li ti Lana koliko si ti neurona nepovratno izgubila ovim sekiranjem i stresom?"
Čuj nepovratno?
Kontam ja o čemu oni ovo pričaju?
Shvatila sam.. nepovratno sam gubila djelić po djelić ove superžene. Mnoge stvari dobijemo gratis, ali ih slabo ili nikako cijenimo.To je taj život koji imamo, to je to zdravlje koje dobijemo.
Hajdemo uraditi stvari koje će nas vratiti na pravi put.
Učinite nešto dobro za svijet. Saznanje da ste makar za neku sitnicu promijenili svijet na bolje ili pomogli nekome vraća nas na pravi put.
Učini nešto sjajno za sebe.
Započni dan sa pozitivnim mislima.
Alkaliziraj svoje tijelo sa toplom vodom i par kap limuna.
Napravi 10000 koraka svaki dan.
Pošalji poruku mami, tati, prijateljici da misliš na njih. Ispleši se.
Pojedi zobene pahuljice sa medom za doručak.
Uzmi probiotike.
Zagrli, i sa maskom se pika.
Smij se.
Uvedi maslinovo ulje u prehranu, misli na proteine.
Pojedi mladi sir, pij dovoljno vode.
Spavaj.
Većina nabrojanog je potpuno besplatna, jel tako? I šta vas košta probati?
Baš ništa.
***
Za Bonjour.ba piše:
Lana Lekić, mama 3 djece, 2 sina i kćerke, profesorica, farmaceutkinja, marketing menadžerica, instruktorica masaže beba i djece, volonterka i humanitarka.
TEKST: Adelisa Mašić
Neke priče ne počinju velikim planom, već osjećajem da nešto ne štima.
Iz tog osjećaja krenula je priča Goce i Danke, psihološkinja i psihoterapeutkinja iz Banja Luke koje su odlučile da mentalno zdravlje prestane biti tema rezervisana za 'četiri zida' i stručne termine.
Njihov rad ne pokušava biti 'lak za konzumiranje'. Nije tu da vam bude ugodno u svakom trenutku, nego da vas zadrži dovoljno dugo da se desi nešto stvarno i to se osjeti već u načinu na koji govore o svojim počecima.
‘Narativ je nastao iz čistog bunta prema površnosti’, kažu, prisjećajući se trenutka kada su shvatile da mnogi ljudi nakon edukacija odlaze sa još većim osjećajem nedovoljnosti nego prije. Umjesto stvarne promjene, ostajala bi samo kratkotrajna inspiracija koja se izgubi čim se vratimo u realnost.
‘Inspiracija je jeftina droga’, dodaju, bez potrebe da ublaže poruku, jer njihov fokus nikada nije bio na tome kako da se osjećamo bolje na kratko, nego kako da izdržimo ono što stvarno jesmo, bez uljepšavanja.
Kad psihoterapija prestane biti privatna stvar
Ono što Gordanu i Danku izdvaja nije samo znanje, nego način na koji ga dijele. Umjesto da ostane u okviru individualnog rada, psihoterapiju su odlučile iznijeti među ljude, u prostor gdje se lične teme ne skrivaju nego prepoznaju.
I tu dolazi do zanimljivog pomaka. Kada sjedite u sali i slušate tuđe priče, shvatite da ono što ste smatrali isključivo svojim nije ni rijetko ni neobično.
‘Vidjeti tuđu ranjivost uživo, bez filtera, je najbrži način da prestaneš mrziti sopstvenu’, objašnjavaju. U toj rečenici je možda najpreciznije objašnjeno zašto njihov pristup funkcioniše.
Ponekad nije dovoljno razumjeti sebe. Nekad je potrebno vidjeti sebe u drugima da bi stvari konačno sjele na svoje mjesto.
Odnosi nisu problem nego ogledalo
Ako postoji tema kojoj se uvijek vraćaju, to su odnosi. Ne kao nešto što treba ‘popraviti’, nego kao prostor u kojem se najjasnije vidi ko smo zapravo.
Partnerstvo, roditeljstvo, porodica… sve su to situacije u kojima izlazi na površinu ono što inače uspijevamo sakriti i tu nastaje ona poznata iscrpljenost.
Ne zato što su odnosi sami po sebi teški, nego zato što u njih unosimo sve ono što ne želimo nositi sami.
Kako kažu, ‘ne učimo kako da više voliš, nego kako da prestaneš koristiti druge da bi pobjegla od sopstvene praznine’. Nije najugodnija rečenica koju ćete čuti, ali je vjerovatno jedna od onih koje ostanu.
‘U trenutku kada prestanemo očekivati da nas drugi ‘spase’ od nas samih, odnosi počinju izgledati drugačije’, dodale su Gordana i Danka.
Onaj osjećaj da si ‘previše’
Ako postoji nešto što gotovo svi prepoznajemo, to je osjećaj da tražimo previše. Previše pažnje, previše razumijevanja, previše sigurnosti.
Goca i Danka taj osjećaj ne vide kao problem, nego kao posljedicu načina na koji smo naučeni da funkcionišemo. U svijetu u kojem se cijeni prilagodljivost, biti ‘lagan’ postaje ideal, a sve što odstupa od toga počinje izgledati kao višak.
Zato njihov pristup ide u potpuno drugom smjeru. ‘Ne učimo kako da tražiš manje da bi te lakše voljeli, nego kako da podneseš to što si nekome previše', kažu.
Ta promjena perspektive možda nije najlakša, ali nosi jedno tiho olakšanje, jer u trenutku kada prestanete smanjivati sebe, prestaje i potreba da stalno tražite potvrdu izvana.
Narativ kao logičan nastavak njihove priče
Iz svega što rade kroz svoj Terapeutov kutak, prostor u kojem godinama otvaraju teške, ali važne teme, prirodno je nastao i Narativ. Ne kao izdvojen projekat, nego kao produžetak njihovog rada, samo u formatu koji se doživljava uživo, među ljudima.
Narativ danas funkcioniše kao jednodnevno iskustvo koje okuplja učesnike oko tema koje svi živimo, ali ih rijetko izgovaramo naglas. Kako i same najavljuju, riječ je o ‘događaju koji mijenja odnose’ i ove godine održava se 16. maja u Banja Luci, a karte možete kupiti na njihovoj stranici.
Kroz predavanja, panel diskusije i pažljivo oblikovan prostor za razmjenu, Narativ ne nudi gotove odgovore, nego otvara pitanja koja ostaju i nakon što se dan završi.
Ne doživljava se kao klasičan event, nego kao prostor u kojem se razgovori o odnosima nastavljaju, ovaj put u prostoriji punoj ljudi spremnih da ga čuju i da se u njemu prepoznaju.
Foto: @terapeutov.kutak
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
