Valjda svaka nova godina donosi neke nove spoznaje, pa rastemo i sazrijevamo, redamo prioritete, odvajamo važne stvari od nevažnih.

Da me je neko prije par godina pitao šta je važno, rekla bih logično ljubav, oni leptirići u stomaku, sve silne diplome i napredovanja do zvijezda, pun novčanik mirisnih novčanica tek izlistanih sa bankomata i šta sve još ne.

U međuvremenu sam odrasla i shvatila da sam na svom putu zaboravila brinuti o najvrjednijoj stvari u životu, a to je zdravlje.

Znate li kad sam to spoznala? Onda kad sam zdravlje izgubila.
Do tog trenutka, ja sam bila nedodirljiva, nepobjediva, nije se meni mogla desiti neka strašna dijagnoza.
Zgužvani papirić, pogled doktorice koji je govorio sve i znate kao iz filmova ona scena kada vam cijeli život proleti ispred očiju.
Vaša glavna uloga, sve stvari koje niste uradili, ona glupa pitanja zašto i kako meni. Jer bolest se uvijek događa nekom drugom, ne meni.

Ovaj život melje, lomi, gura nas do granica izdržljivosti, a ja baš mogu izdržati i mogu podnijeti teret.
Svima u okolini nešto treba, sve je prioritetno da se završi, posao više nije do 3 sata i idem odmoriti, nema sieste ni fieste ni druženja.
Posao nosimo kući, grčevito grabimo dalje da imamo više, da smo priznati u društvu, pa silne diplome, sto angažmana… I trka, trka, trka... Vječita trka za izvrsnošću.

Ovo sam ja, ovo ja sebe opisujem, a ako i ti sebe ovako vidiš, ako i ti sebi ovo radiš garantujem na krivom si putu.
Ja sada zavidim onima koji poslije posla ručaju i prilegnu malo, znaš onako kako su to radili naši roditelji.
Pa su spremni na igru sa nama poslije toga i obavezno sijelo iliti druženje sa rajom. A mi?
Mi mrtvi padamo, bezvoljno skrolamo po društvenim mrežama u potrazi za inspiracijom, za društvom i prođu sati.
Niti koga nazovemo, niti zagrlimo, niti izađemo.
Ili je hladno ili vruće ili kiša pada ili smo umorni.

Izgubili smo mi i fizičko i mentalno zdravlje.
Ja sam to shvatila na teži način, a vjeruj mi teško je i shvatiti i priznati da griješimo.

Nedavno sam bila na druženju ljekara neurologa, bila u organizaciji kompletnog eventa gdje je sve štekalo. Dakle nije bilo niti jednog segmenta koji je funkcionisao, sve je trebalo popravljati, pogreške sanirati.
Bila sam obezglavljena danima, jurcala okolo, spašavala što se spasiti dalo, nervozna i ljuta. Nakon 3 dana ludila, zovnu neurolozi mene, kao na ispit, sjednu preko puta i pitaju: "Znaš li ti Lana koliko si ti neurona nepovratno izgubila ovim sekiranjem i stresom?" 
Čuj nepovratno?
Kontam ja o čemu oni ovo pričaju?

Shvatila sam.. nepovratno sam gubila djelić po djelić ove superžene. Mnoge stvari dobijemo gratis, ali ih slabo ili nikako cijenimo.To je taj život koji imamo, to je to zdravlje koje dobijemo.
Hajdemo uraditi stvari koje će nas vratiti na pravi put.

Učinite nešto dobro za svijet. Saznanje da ste makar za neku sitnicu promijenili svijet na bolje ili pomogli nekome vraća nas na pravi put.
Učini nešto sjajno za sebe.
Započni dan sa pozitivnim mislima.
Alkaliziraj svoje tijelo sa toplom vodom i par kap limuna.
Napravi 10000 koraka svaki dan.
Pošalji poruku mami, tati, prijateljici da misliš na njih. Ispleši se.
Pojedi zobene pahuljice sa medom za doručak.
Uzmi probiotike.
Zagrli, i sa maskom se pika.
Smij se.
Uvedi maslinovo ulje u prehranu, misli na proteine.
Pojedi mladi sir, pij dovoljno vode.
Spavaj.

Većina nabrojanog je potpuno besplatna, jel tako? I šta vas košta probati?
Baš ništa.

***
 

Za Bonjour.ba piše:

Lana Lekić, mama 3 djece, 2 sina i kćerke, profesorica, farmaceutkinja, marketing menadžerica, instruktorica masaže beba i djece, volonterka i humanitarka. 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Lana Lekić (@mama_lana__)

Bjelašnica nas je ove zime, osim snijegom i suncem počastila i Štinji Do Festom 2026., četvrtim izdanjem snowboard i freeski festivala koji je ovog januara planinu pretvorio u pravu freestyle zonu.

Festival je organizovao Snowboard klub Freestyle, a sva dešavanja odvijala su se u popularnom Snowparku 5A Olimpijskog centra Bjelašnica i Igman.

Ovogodišnji Štinji Do Fest bio je posvećen učenju, napretku i dijeljenju znanja, od najmlađih vozača do iskusnih takmičara i sudija.




Program je otvoren Junior Snowboard Campom, na kojem je 18 djece uzrasta od 10 do 15 godina tokom pet dana treniralo, savladavalo nove trikove i gradilo samopouzdanje na snijegu, uz podršku domaćih trenera i aktivnih snowboardera.

Sredinom januara Bjelašnica je dobila i međunarodni freestyle akcenat. U okviru SES Development Campa, planina je ugostila snowboard ekipe iz sedam zemalja: Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Srbije, Crne Gore, Gruzije, Grčke i Portugala. 




Treninzi su se odvijali pod vodstvom belgijskog snowboardera i trenera Joewena Frijnsa, a atmosfera je, uz ozbiljan rad, bila i više nego motivirajuća.

Poseban fokus stavljen je i na edukaciju sudija kroz Judge Clinic, koji je okupio predstavnike pet zemalja, pod mentorstvom iskusnog međunarodnog sudije Iztoka Šumatića iz Slovenije, što je predstavljalo još jedan korak prema  jačanju freestyle scene u regionu.




Veliko finale festivala donijelo je SES FIS CUP 2026, snowboard i freeski takmičenje u disciplinama Slopestyle i Big Air, koje je publici ponudilo atraktivne vožnje, dobru energiju i pravi zimski sportski spektakl.

Titule najboljih ove godine odnijeli su:

• Afan Biogradlić (BiH)
• Asja Užičanin (BiH)
• Georgios Almpanidis (Grčka)
• Mariami Mamniashvili (Gruzija)

Osim sportskih rezultata, Štinji Do Fest potvrđuje koliko su ovakvi događaji važni za aktivniji boravak građana na planini, razvoj sportskog duha kod mladih i dodatno obogaćivanje zimske turističke ponude Bjelašnice. 




Festival iz godine u godinu spaja sport, prirodu i dobru energiju i pokazuje da je Bjelašnica mnogo više od skijališta.

Foto: PR