Valjda svaka nova godina donosi neke nove spoznaje, pa rastemo i sazrijevamo, redamo prioritete, odvajamo važne stvari od nevažnih.

Da me je neko prije par godina pitao šta je važno, rekla bih logično ljubav, oni leptirići u stomaku, sve silne diplome i napredovanja do zvijezda, pun novčanik mirisnih novčanica tek izlistanih sa bankomata i šta sve još ne.

U međuvremenu sam odrasla i shvatila da sam na svom putu zaboravila brinuti o najvrjednijoj stvari u životu, a to je zdravlje.

Znate li kad sam to spoznala? Onda kad sam zdravlje izgubila.
Do tog trenutka, ja sam bila nedodirljiva, nepobjediva, nije se meni mogla desiti neka strašna dijagnoza.
Zgužvani papirić, pogled doktorice koji je govorio sve i znate kao iz filmova ona scena kada vam cijeli život proleti ispred očiju.
Vaša glavna uloga, sve stvari koje niste uradili, ona glupa pitanja zašto i kako meni. Jer bolest se uvijek događa nekom drugom, ne meni.

Ovaj život melje, lomi, gura nas do granica izdržljivosti, a ja baš mogu izdržati i mogu podnijeti teret.
Svima u okolini nešto treba, sve je prioritetno da se završi, posao više nije do 3 sata i idem odmoriti, nema sieste ni fieste ni druženja.
Posao nosimo kući, grčevito grabimo dalje da imamo više, da smo priznati u društvu, pa silne diplome, sto angažmana… I trka, trka, trka... Vječita trka za izvrsnošću.

Ovo sam ja, ovo ja sebe opisujem, a ako i ti sebe ovako vidiš, ako i ti sebi ovo radiš garantujem na krivom si putu.
Ja sada zavidim onima koji poslije posla ručaju i prilegnu malo, znaš onako kako su to radili naši roditelji.
Pa su spremni na igru sa nama poslije toga i obavezno sijelo iliti druženje sa rajom. A mi?
Mi mrtvi padamo, bezvoljno skrolamo po društvenim mrežama u potrazi za inspiracijom, za društvom i prođu sati.
Niti koga nazovemo, niti zagrlimo, niti izađemo.
Ili je hladno ili vruće ili kiša pada ili smo umorni.

Izgubili smo mi i fizičko i mentalno zdravlje.
Ja sam to shvatila na teži način, a vjeruj mi teško je i shvatiti i priznati da griješimo.

Nedavno sam bila na druženju ljekara neurologa, bila u organizaciji kompletnog eventa gdje je sve štekalo. Dakle nije bilo niti jednog segmenta koji je funkcionisao, sve je trebalo popravljati, pogreške sanirati.
Bila sam obezglavljena danima, jurcala okolo, spašavala što se spasiti dalo, nervozna i ljuta. Nakon 3 dana ludila, zovnu neurolozi mene, kao na ispit, sjednu preko puta i pitaju: "Znaš li ti Lana koliko si ti neurona nepovratno izgubila ovim sekiranjem i stresom?" 
Čuj nepovratno?
Kontam ja o čemu oni ovo pričaju?

Shvatila sam.. nepovratno sam gubila djelić po djelić ove superžene. Mnoge stvari dobijemo gratis, ali ih slabo ili nikako cijenimo.To je taj život koji imamo, to je to zdravlje koje dobijemo.
Hajdemo uraditi stvari koje će nas vratiti na pravi put.

Učinite nešto dobro za svijet. Saznanje da ste makar za neku sitnicu promijenili svijet na bolje ili pomogli nekome vraća nas na pravi put.
Učini nešto sjajno za sebe.
Započni dan sa pozitivnim mislima.
Alkaliziraj svoje tijelo sa toplom vodom i par kap limuna.
Napravi 10000 koraka svaki dan.
Pošalji poruku mami, tati, prijateljici da misliš na njih. Ispleši se.
Pojedi zobene pahuljice sa medom za doručak.
Uzmi probiotike.
Zagrli, i sa maskom se pika.
Smij se.
Uvedi maslinovo ulje u prehranu, misli na proteine.
Pojedi mladi sir, pij dovoljno vode.
Spavaj.

Većina nabrojanog je potpuno besplatna, jel tako? I šta vas košta probati?
Baš ništa.

***
 

Za Bonjour.ba piše:

Lana Lekić, mama 3 djece, 2 sina i kćerke, profesorica, farmaceutkinja, marketing menadžerica, instruktorica masaže beba i djece, volonterka i humanitarka. 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Lana Lekić (@mama_lana__)

Sigurnost je riječ koju svi volimo čuti, bilo da je riječ o poslu, porodici ili finansijama, ali koliko je zapravo realna? Da li sigurnost zaista postoji ili je samo osjećaj koji gradimo povjerenjem u ljude i sisteme oko sebe?

Upravo u tom prostoru između očekivanja i stvarnosti nastaje uloga upravljanja rizicima.

O tome šta znači biti čuvar stabilnosti u svijetu punom promjena, razgovarali smo s Arnelom Alagić, Direktoricom Sektora za upravljanje rizicima u ASA Banci.
 

 Arnela Alagić, Direktorica Sektora za upravljanje rizicima u ASA Banci  

Vidjeti ono što drugi ne vide

Vi ste zaduženi za sve ono što treba spriječiti da se ne desi. Kada znate da je rizik realan, a da ga tim još ne vidi?

“Upravljanje rizicima u svakodnevnom radu ne možemo i ne trebamo posmatrati izolovano. Rizici predstavljaju sastavni dio poslovnog modela banke. Sagledavamo tržišna kretanja i regulatorni okvir. Za mene, snažan tim predstavlja ključnu ulogu u uspješnom upravljanju rizicima," objašnjava Arnela.
 

Ona dodaje da timski rad omogućava razmjenu znanja, transparentnu i jasnu komunikaciju, razumijevanje, ali i jednako važno poštovanje, čime rizici predstavljaju prilike za unapređenje poslovnih procesa, a nikako prijetnju u poslu.

Moć odluke koja nije popularna

Kako izgleda kada lider mora reći “ne”, iako zna da to niko ne želi čuti?

Arnela: Vrlo često kada dođe ‘ne’, to je izazov kojeg zajedno pretvaramo u prilike. U mojoj ulozi reći ‘ne’ posmatram u širem kontekstu, odnosno u interesu cijele organizacije, na način da nas rizik ne ograničava, nego u svakodnevnom poslu pomaže ka kvalitetnijim i razumnijim donošenjem odluka.

Sigurna opcija… postoji li uopće?

Postoji li u životu “sigurna opcija” ili je to samo osjećaj koji sebi kupimo?

Dotakli smo se i teme koja se rijetko postavlja naglas, a to je da li postoji u životu uopće sigurna opcija ili samo iluzija kontrole koju gradimo planiranjem i odlukama.

“Sigurna opcija u životu jeste osjećaj, a ne činjenica. Ono što nas čini sigurnim u svakodnevnom radu jesu analize različitih podataka, kontrola koju uspostavljamo u određenom poslovnom okruženju. Upravljanje rizicima jeste činjenica gdje svakodnevnim donošenjem odluka sprečavamo da se nešto desi”, objašnjava Arnela.
 

Povjerenje i nepovjerenje u bankarstvu

Za kraj, razgovor smo usmjerili ka temi koja najviše povezuje banke i ljude, a to je povjerenje. 

Zašto neki korisnici osjećaju nepovjerenje prema bankama?

Arnela jasno ističe da se povjerenje ne podrazumijeva, ono se gradi i to svakodnevno: "Transparentna i jasna komunikacija prema klijentima je ključ da banka postane strateški partner sa svojim klijentima. Takav pristup upravo imamo u ASA Banci. Taj pristup dovodi do zadovoljstva klijenata, a u konačnici to je ključni pokazatelj dugoročnog povjerenja i dvosmjerne komunikacije s klijentima koju smo uspostavili.“
 

Razgovor s Arnelom Alagić pokazuje da sigurnost nije stanje, već proces koji se svakodnevno gradi znanjem, odgovornošću i povjerenjem. U njenom poslu, iskustvo i analitika idu ruku pod ruku s empatijom i razumijevanjem ljudi jer iza svake brojke stoji odluka, a iza svake odluke čovjek.
 

Upravo takav pristup čini ASA Banku mjestom gdje se odluke ne donose samo racionalno, nego i s dubokim osjećajem odgovornosti prema ljudima, a žene poput Arnele pokazuju da liderstvo nije samo u donošenju odluka, već i u načinu na koji se one žive. 
 

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa ASA Bankom

Bonjour.ba produkcija  
Foto i video za Bonjour.ba: Marko Jovančić