TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 29.10.2021.
Valjda svaka nova godina donosi neke nove spoznaje, pa rastemo i sazrijevamo, redamo prioritete, odvajamo važne stvari od nevažnih.
Da me je neko prije par godina pitao šta je važno, rekla bih logično ljubav, oni leptirići u stomaku, sve silne diplome i napredovanja do zvijezda, pun novčanik mirisnih novčanica tek izlistanih sa bankomata i šta sve još ne.
U međuvremenu sam odrasla i shvatila da sam na svom putu zaboravila brinuti o najvrjednijoj stvari u životu, a to je zdravlje.
Znate li kad sam to spoznala? Onda kad sam zdravlje izgubila.
Do tog trenutka, ja sam bila nedodirljiva, nepobjediva, nije se meni mogla desiti neka strašna dijagnoza.
Zgužvani papirić, pogled doktorice koji je govorio sve i znate kao iz filmova ona scena kada vam cijeli život proleti ispred očiju.
Vaša glavna uloga, sve stvari koje niste uradili, ona glupa pitanja zašto i kako meni. Jer bolest se uvijek događa nekom drugom, ne meni.
Ovaj život melje, lomi, gura nas do granica izdržljivosti, a ja baš mogu izdržati i mogu podnijeti teret.
Svima u okolini nešto treba, sve je prioritetno da se završi, posao više nije do 3 sata i idem odmoriti, nema sieste ni fieste ni druženja.
Posao nosimo kući, grčevito grabimo dalje da imamo više, da smo priznati u društvu, pa silne diplome, sto angažmana… I trka, trka, trka... Vječita trka za izvrsnošću.
Ovo sam ja, ovo ja sebe opisujem, a ako i ti sebe ovako vidiš, ako i ti sebi ovo radiš garantujem na krivom si putu.
Ja sada zavidim onima koji poslije posla ručaju i prilegnu malo, znaš onako kako su to radili naši roditelji.
Pa su spremni na igru sa nama poslije toga i obavezno sijelo iliti druženje sa rajom. A mi?
Mi mrtvi padamo, bezvoljno skrolamo po društvenim mrežama u potrazi za inspiracijom, za društvom i prođu sati.
Niti koga nazovemo, niti zagrlimo, niti izađemo.
Ili je hladno ili vruće ili kiša pada ili smo umorni.
Izgubili smo mi i fizičko i mentalno zdravlje.
Ja sam to shvatila na teži način, a vjeruj mi teško je i shvatiti i priznati da griješimo.
Nedavno sam bila na druženju ljekara neurologa, bila u organizaciji kompletnog eventa gdje je sve štekalo. Dakle nije bilo niti jednog segmenta koji je funkcionisao, sve je trebalo popravljati, pogreške sanirati.
Bila sam obezglavljena danima, jurcala okolo, spašavala što se spasiti dalo, nervozna i ljuta. Nakon 3 dana ludila, zovnu neurolozi mene, kao na ispit, sjednu preko puta i pitaju: "Znaš li ti Lana koliko si ti neurona nepovratno izgubila ovim sekiranjem i stresom?"
Čuj nepovratno?
Kontam ja o čemu oni ovo pričaju?
Shvatila sam.. nepovratno sam gubila djelić po djelić ove superžene. Mnoge stvari dobijemo gratis, ali ih slabo ili nikako cijenimo.To je taj život koji imamo, to je to zdravlje koje dobijemo.
Hajdemo uraditi stvari koje će nas vratiti na pravi put.
Učinite nešto dobro za svijet. Saznanje da ste makar za neku sitnicu promijenili svijet na bolje ili pomogli nekome vraća nas na pravi put.
Učini nešto sjajno za sebe.
Započni dan sa pozitivnim mislima.
Alkaliziraj svoje tijelo sa toplom vodom i par kap limuna.
Napravi 10000 koraka svaki dan.
Pošalji poruku mami, tati, prijateljici da misliš na njih. Ispleši se.
Pojedi zobene pahuljice sa medom za doručak.
Uzmi probiotike.
Zagrli, i sa maskom se pika.
Smij se.
Uvedi maslinovo ulje u prehranu, misli na proteine.
Pojedi mladi sir, pij dovoljno vode.
Spavaj.
Većina nabrojanog je potpuno besplatna, jel tako? I šta vas košta probati?
Baš ništa.
***
Za Bonjour.ba piše:
Lana Lekić, mama 3 djece, 2 sina i kćerke, profesorica, farmaceutkinja, marketing menadžerica, instruktorica masaže beba i djece, volonterka i humanitarka.
TEKST: Ada Ćeremida
Nekad je za promjenu karijere dovoljno devedeset minuta, sedam odbrana i jedan trenutak emocije koji internet ne pušta. Vozinha, 40-godišnji golman Cape Verdea, nakon utakmice protiv Španije postao je globalna sportska priča koju pratimo i iz karijernog ugla.
Ovo je jedna od onih priča zbog kojih Svjetsko prvenstvo nije samo statistika, tabela i rezultat.
Cape Verde, ili Cabo Verde u svom izvornom nazivu, je u svom prvom nastupu na Mundijalu odigrao 0:0 protiv Španije, a glavni razlog što je mreža ostala netaknuta bio je Josimar José Évora Dias, poznatiji kao Vozinha.
Sa 40 godina, sedam odbrana i Player of the Match priznanjem, postao je lice utakmice, ali i lice onog dijela fudbala koji volimo najviše: kada reprezentacija koju mnogi nisu imali na svom radaru izađe na najveću scenu i pretvori jednu utakmicu u priču koju gleda cijeli svijet.
Foto: @atlchamber
Vozinha nije tip fudbalera čiju karijeru od početka prate reflektori, veliki transferi i headline-i. Rođen je u Mindelu, na otoku São Vicente, a profesionalni put vodio ga je kroz Cape Verde, Angolu, Moldaviju, Portugal, Kipar i Slovačku.
Danas brani za Chaves u portugalskoj drugoj ligi, što cijelu priču čini još snažnijom jer na Mundijal nije stigao iz najvećeg evropskog kluba, već iz karijere koja se gradila daleko od stalnih reflektora.
Njegov put do Svjetskog prvenstva zato nosi posebnu težinu: godine rada, selidbi, čekanja i dokazivanja stale su u tih 90 minuta u kojima je pred cijelim svijetom pokazao zašto je baš on morao biti tamo.
Foto: @fifaworldcup
Protiv Španije, Cape Verde nije samo “izdržao” utakmicu, nego je osvojio historijski bod u svom prvom nastupu na Svjetskom prvenstvu.
Španija je imala veliki pritisak, 27 pokušaja i sedam udaraca u okvir gola, ali svaki put kada je trebalo, Vozinha je bio tu.
U fudbalskom jeziku, ovo je clean sheet; u jeziku interneta, ovo je bio trenutak kada neko odjednom postane svačiji omiljeni igrač.
Njegova partija je bila toliko snažna da se više nije pričalo samo o rezultatu, nego o čovjeku koji ga je sačuvao.
Prije utakmice, Vozinha je imao manje od 20.000 pratitelja na Instagramu, a nakon nje brojke su krenule rasti suludom brzinom.
Neki izvještaji su prvo pisali o prelasku preko milion, zatim o 5, 6 pa i više od 7 miliona pratitelja, dok screenshot njegovog profila sada pokazuje da je već preko 10 miliona.
To nije samo “viralno”, to je onaj rijetki trenutak kada publika ne prati sportistu zato što je najpoznatiji, nego zato što osjeti da je upravo svjedočila nečemu iskrenom.
Nakon utakmice, njegov emotivni slom dodatno je pojačao reakcije jer je govorio o nani i dedi koji su ga odgojili, ponosu i majci koja nije mogla biti tu.
Najljepši dio ove priče nije broj followera, iako je i to fascinantno. Najljepši dio je činjenica da Vozinha sa 40 godina nije “kasno” došao do najveće pozornice, nego je došao tačno onda kada je trebalo. 
Foto: @sportsillustratedfc
U svijetu u kojem se karijere često mjere brzinom, ranim uspjehom i konstantnom vidljivošću, njegova priča podsjeća da se veliki zaokreti nekad dogode nakon godina rada koji niko ne vidi.
Cape Verde je dobio historijski bod, Chaves je odjednom dobio globalnu pažnju, a Vozinha je dobio ono što se ne može isplanirati: trenutak koji te iz lokalne priče prebaci u svjetsku.
Foto: @fr27design
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
