Video umjetnost, eksperimentalni zvuk i prostor za sanjarenje susreću se ovog juna u Sarajevu. Uoči otvaranja izložbe „Drop On A Lens“ razgovarali smo sa Zlatkom Ćosićem o sporosti, prirodi i načinima na koje umjetnost može promijeniti naš pogled na svijet.
Kako nas jedna kapljica može natjerati da drugačije posmatramo svijet?
U okviru ovogodišnjeg izdanja Garden of Dreams Festivala, u saradnji s Galerijom Manifesto, sarajevskoj publici bit će predstavljena samostalna izložba video umjetnika Zlatka Ćosića.
Nakon prošlogodišnje festivalske saradnje s Aleksandrom Hemonom i Indigom, Ćosić se vraća s projektom „Drop On A Lens“, izložbom koja kroz eksperimentalne video forme i vizuelne distorzije istražuje krhkost ekosistema, identiteta i percepcije.
Njegovi radovi polaze iz stvarnog svijeta, vode, drveća, životinja i svakodnevnih prizora, ali ih transformišu u apstraktne pokretne slike koje pozivaju na sporije posmatranje i refleksiju.
U razgovoru za Bonjour govorio je o odnosu umjetnosti i muzike, ulozi umjetnika u digitalnom dobu te o tome zašto je ponekad najvažnije jednostavno zastati i pažljivo gledati.
Nakon prošlogodišnje saradnje sa Aleksandrom Hemonom i Indigom, ponovo se vraćate u Sarajevo u festivalskom kontekstu.
Koliko vam je bitan ovaj "dijalog" video umjetnosti sa muzičkom scenom i na koji način on mijenja način na koji publika konzumira klasičnu galerijsku postavku?
Često nastupam s muzičarima i DJ-evima, stvarajući iskustva obrade videa uživo, a mnoge od tih tehnika uključujem u svoje video umjetničke projekte.
Ove radove možete doživjeti u intimnijem okruženju u Galeriji Manifesto u sklopu izložbe Drop on a Lens. Nadam se da će posjetioci usporiti, provesti vrijeme s video radovima, slušati, meditirati, plesati, pronaći inspiraciju i dozvoliti sebi da sanjaju.
U ovogodišnjoj postavci "Drop On A Lens" koristite vizuelne distorzije kako biste transformisali poznate prizore u apstraktne forme.
Gdje prestaje dokumentarna stvarnost onoga što objektiv vidi, a počinje nova, intimna istina koju pokušavate prenijeti publici?
Sva moja videa i zvukovi potiču iz stvarnosti. Ponekad su izmijenjeni do neprepoznatljivosti, a ponekad otkrivaju tragove svog porijekla.
Vođeni pokretom, bojom, oblikom i zvukom, oni se razvijaju bez početka ili kraja, zadržavajući se u stanju postajanja – poput plesa, poezije i snova.
Izložba se bavi krhkostima naših ekosistema.
Na koji način digitalna umjetnost i eksperimentalni video, kao mediji koji su po prirodi "vještački", mogu pomoći ljudima da ponovo uspostave duboku i iskrenu empatiju prema prirodnom svijetu koji nestaje?
Većina mojih video radova došla je iz prirodnog svijeta vode, drveća, životinja i drugih živih elemenata. Sebe vidim kao digitalnog čuvara tih krhkih okruženja, stvarajući vizualne i zvučne podsjetnike na ono što imamo i ono što možemo izgubiti.
Kao video umjetnik, osjećam odgovornost da stvaram i dijelim radove koji podižu svijest, štite ono što cijenim i potiču dublje uvažavanje prirodnog svijeta. Kroz svoju praksu nadam se da ću doprinijeti zdravijoj i održivijoj budućnosti, kako za naše zajednice tako i za okoliš.
Sam naslov "Drop On A Lens" sugeriše nešto sitno, kapljicu koja mijenja pogled na čitav svijet.
Da li je u današnjem digitalnom dobu uloga umjetnika da nas natjera da usporimo i fokusiramo se upravo na te "sitne smetnje" kako bismo razumjeli širu sliku našeg postojanja?
I dalje vjerujem da umjetnici imaju moć da inspirišu i zabave, ali i da podučavaju, upozoravaju i otkrivaju alternativne mogućnosti.
Jedan od najvažnijih aspekata moje umjetničke prakse je sporost – proces učenja da budem strpljiv, pažljiv i selektivan. Trudim se da postanem dio okruženja, umjesto da žurim da ga zabilježim. Ponekad to znači tiho posmatranje, duboko slušanje i odabir da uopšte ništa ne zabilježim.
Često se vraćam na istu lokaciju više puta, dopuštajući sebi da se opustim, upijem okolinu, razmislim o onome što je prisutno, zapišem ideje i pustim ih da se razvijaju tokom vremena. Dajući radu prostor da se razvija, on počinje prirodno da se oblikuje.
Nadam se da će publika moći da se na sličan način uključi u moj rad. U galeriji pozivam posjetioce da uspore, provedu vrijeme s radom i otkriju suptilne detalje koji često ostaju nezapaženi u svijetu oko nas.
Garden of Dreams slavi kolektivne snove, dok vaši radovi često dotiču univerzalne ljudske strahove i čežnje.
Kako vizuelni šum i apstrakcija postaju univerzalni jezik koji razumijemo svi, bez obzira na naše lične ili geografske identitete?
U mojim videima apstrakcija postaje prostor ljepote, energije, pokreta i slikarskog izražavanja. Može izazvati emocije, probuditi sjećanja i odvesti nas u stanja sanjarenja i refleksije. Ima moć da izazove strah i čežnju, da uznemiri ili inspiriše, da nas ohrabri da progovorimo i da nam da hrabrost da stvorimo promjenu.
Umjetnost može sve to, a bavljenje njome je izvanredno putovanje. Dozvolite sebi da budete uronjeni u nju, da se prepustite njenim mogućnostima.
Ona hrani um, tijelo i dušu.
Poruka publici pred otvaranje izložbe?
Povedite prijatelja na izložbu. Provedite vrijeme s umjetnošću i pustite da se slegne. Kasnije podijelite piće ili obrok i razgovarajte o onome što ste doživjeli. Smijte se zajedno.
Sljedećeg dana zapišite nekoliko riječi ili utisaka koji su vam ostali u sjećanju. Pustite da vam misli lutaju. Fotografišite, slikajte, crtajte, pišite ili jednostavno slušajte svijet oko sebe. Ispričajte nekome priču.
Zatim idite u krevet i sanjajte.
Umjetnost ne prestaje kada napustite galeriju – ona se nastavlja u razgovorima, sjećanjima, razmišljanjima i malim kreativnim djelima koja slijede.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Zlatko Čosić
Sagovornica: Iman Kunovac
