TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 20.8.2025.
U intimnoj atmosferi Narodnog pozorišta, legendarni britanski glumac Ray Winstone otvorio nam je vrata svoje karijere, govoreći o ponosu, vjeri u umjetnost i tajni glume koju ni sam još nije do kraja odgonetnuo.
Na 31. Sarajevo Film Festivalu vidili smo razgovor sa Ray Winstoneom, britanskim glumačkim veteranom, čija je karijera obilježena nezaboravnim ulogama i večerašnjom projekcijom filma Ponuda.
Foto: Sarajevo Film Festival
Ray Winstone, glumac s karijerom dužom od četiri desetljeća, u Sarajevu će večeras primiti Počasno Srce Sarajeva, priznanje za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti.
Jučerašnji Masterclass i večerašnja projekcija njegovog kultnog filma Ponuda iz 2005. godine su prilika da publika zaviri u njegov kreativni proces, čuje anegdote iz suradnje s rediteljima poput Martina Scorsesea i Jonathana Glazera, te doživi filmsku legendu uživo.
Sa Winstoneom smo razgovarali u prostorijama Narodnog pozorišta, gdje nam je otkrio kako vidi današnji film, šta savjetuje mladim autorima i zašto ni nakon 50 godina karijere nije ni sam siguran šta je to zapravo gluma.
Na početku razgovora pitali smo ga šta za njega znači Počasno Srce Sarajeva i kako doživljava njegovu prisutnost na Festivalu, a on je kroz osmijeh priznao da ga to priznanje čini veoma ponosnim, dodajući da mu je prva reakcija bila iznenađenje.
‘’Radim već 50 godina u filmu, znate. Iako me iznenadilo, osjećao sam se veoma ponosno. Postoje vrlo važne stvari, festivali poput ovog, širom svijeta, koji ne okupljaju samo lokalnu zajednicu, već i svjetsku, ne samo mlade autore već i one koji možda ranije nisu imali priliku da podijele svoj rad.
A ovdje to mogu. I onda vas primijete, i svi počnu gledati. Zato je to zaista važno.“
U svom Masterclassu dotakao se nestanka filmova poput Pokojnih i sve veće dominacije franšiza. Pitali smo ga vidi li još uvijek prostor za filmove koji istražuju kompleksnost likova, odgovorio je da vjeruje kako su takvi filmovi i dalje nužni.
‘’Ali važno je da postoji balans. Možda je to zato što starim, ne znam. Ali volim filmove s kojima sam započeo, zbog kojih smo ih i počeli praviti. Ali snimao sam i franšize.
Oni su mi finansijski pomogli da odem i radim druge projekte. Dakle, ne kritikujem ih. Samo kažem da bih volio da iz toga izađe više kulture. I mislim da je to tu.''
Tokom karijere radio je s mladim umjetnicima, glumcima, rediteljima. Kada smo ga pitali koje osobine današnji mladi glumci i autori najviše trebaju njegovati, odgovorio je kratko i jasno da je tu potrebna zapravo samo vjera.
‘’I kada vam ljudi kažu ne. Ne, ne, ne, to mi se ne sviđa. To vas mora pokrenuti, natjerati da nastavite, jer ne možete sve uraditi kao što je već urađeno. Morate izumiti svoje stvari. A ko su ti ljudi koji kažu ne? To su samo njihova mišljenja, zar ne?
Kada ste mladi autor ili umjetnik, morate ostati vjerni svojim uvjerenjima. To je dio toga da li ste dobri u onome što radite ili niste. Morate vjerovati u nešto. Ako ste dovoljno sretni, to će vas odvesti dalje.“
Na kraju smo razgovor usmjerili ka samoj glumi kako ju je razumijevao na početku, a kako je vidi danas gdje iskreno i sa dozom humora prepoznaje vlastiti put: od sirove, nesputane energije mladosti do današnje zrelosti u kojoj, kako kaže, s iskustvom dolazi i tehnika.
„Bio sam vrlo sirov, znate. Ali tehnički, da, naučio sam mnogo, tako i treba. Ali ako me pitate kako se glumi, ne znam. Zaista ne znam.
Mislim da je to jednostavno nešto što radite i nadate se da će ljudi povjerovati u to, pogledati i reći ‘’Da, shvatam to, vjerujem u svaki trenutak onoga što govorite i osjećate.''
Ne uspije uvijek. Ali tome težite. Ja zaista ne znam šta je to. Ako postoji neko tamo ko zna šta je gluma, neka mi kaže. Jer ja ne znam.“
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Pet minuta je sasvim dovoljno kada preko puta vas sjedi Liam Cunningham, a razgovor počne od prvih glumačkih koraka, prođe kroz Westeros i završi pitanjem s kim nikako ne bismo trebali otići na večeru.
Bijeli salon Narodnog pozorišta tokom Sarajevo Film Festivala već poznajemo kao mjesto kroz koje između projekcija, razgovora i crvenog tepiha prolaze neka od najvažnijih imena filmske industrije. Ovoga puta za stolom i stolicama domaćeg brenda Zanat, čija ručno obrađena drvena površina ovom prostoru daje još jedan lijep sarajevski potpis, čekao nas je Liam Cunningham.
I nije nam bio potpuno nepoznato lice ovogodišnjeg Festivala. Već smo ga sreli na Bonjour Gala večeri, pa je usred festivalskih dana u kojima se intervjui, press termini i projekcije smjenjuju gotovo bez pauze bilo lijepo ponovo vidjeti poznato lice. Cunningham je pred nama bio upravo onakav kakvim ga je teško ne zamisliti nakon nekoliko minuta razgovora: topao, raspoložen, duhovit i potpuno prisutan u razgovoru.
U Sarajevo je stigao kao jedan od ključnih gostiju jubilarnog, 20. izdanja Talents Sarajevo, programa koji je ove godine okupio 50 mladih reditelja, producenata, glumaca i drugih filmskih profesionalaca iz Jugoistočne Evrope i Južnog Kavkaza. Upravo je Cunningham dobio zadatak da zaključi ovogodišnji program i razgovara s generacijom koja tek gradi vlastito mjesto u filmskoj industriji.
A kada imate pet minuta s glumcem čija filmografija vodi od Hunger i The Wind That Shakes the Barley do Game of Thrones i 3 Body Problem , tri pitanja mogu otvoriti sasvim dovoljno tema. Mi smo počeli od onoga što bi danas rekao mlađem sebi, vratili se Davosu Seaworthu i završili malo manje ozbiljno – večerom na koju, prema svemu sudeći, jednog njegovog lika ipak ne bismo trebali pozvati.
Dvadeseto izdanje Talents Sarajevo okuplja upravo ljude koji su na početku profesionalnog puta, dok Cunningham iza sebe ima nekoliko decenija pred kamerom. Zato nas nije zanimao klasičan savjet za mlade glumce, nego nešto mnogo jednostavnije: šta bi volio da je neko njemu rekao kada je tek počinjao?
„Nemoj žuriti. Uzmi vremena. Nemoj gledati pet godina unaprijed. Možeš sebi dati neki vremenski okvir, što sam i ja uradio, jer sam bio oženjen i imao sam odgovornosti. Nisam imao slobodu da brinem samo o sebi.
I uživaj u procesu. Kada ne radiš, treba da se pripremaš za posao. Treba da vodiš računa o sebi, da budeš u formi, jer, znate, fit tijelo pomaže i zdravom umu. Pogledaj svoje omiljene drame. Nauči monologe.
Pokušaj biti objektivan prema sebi. Nemoj biti prestrog prema sebi ako ne dobiješ posao, ako dođe neuspjeh. I nastavi dok više ne možeš. A onda prepoznaj znak kada je vrijeme da staneš. Nemoj sebe dovesti do ludila.
Mi se igramo prerušavanja. Radimo ono što rade djeca. To je velika privilegija i ja na tome jako naporno radim, ali u suštini, to je ono što radimo. Kao što ljudima kažem, ovo nije kardiotorakalna hirurgija.
Ali velika je privilegija, ako imaš dovoljno sreće da imaš neki talenat, imati priliku da ga koristiš.“
Postoje televizijski likovi koji prerastu svoju funkciju u priči, a Davos Seaworth je tokom osam sezona Game of Thrones postao upravo jedan od njih. Njegova odanost, humor i vrlo ljudski kompas učinili su ga jednim od likova prema kojima je publika razvila gotovo neočekivanu nježnost. Cunninghama smo zato pitali je li tokom snimanja uopće mogao naslutiti koliko će Davos značiti ljudima koji seriju gledaju.
„Niko nije znao. Niko nije znao da će serija postati toliko velika. Ne možete to znati.
Ne znate hoće li je publika prihvatiti i zavoljeti. Samo pokušavate napraviti nešto najbolje što možete i nadate se da će ljudi to primijetiti. Bio sam dio jako dobrih stvari koje niko nije vidio jer ih je biznis zeznuo.
Ali ono u šta se to pretvorilo… niko nije očekivao kulturni fenomen.
A moj lik je postao važan jer sam uvijek osjećao da on govori u ime publike. Da on kaže: ‘Ne možete to uraditi. To nas samo pretvara u iste one…’ I mislim da su ljudi kod kuće na kauču govorili: ‘Da, u pravu je, u pravu je.’
Tako da su ga na neki način počeli doživljavati kao veoma važnog. Neki su ga zvali moralnim kompasom.
I bilo ga je briljantno igrati, zaista. Volio sam to.“
Nakon razgovora o počecima i jednom od njegovih najvoljenijih likova, posljednjih nekoliko minuta ostavili smo za pitanje koje vjerovatno neće pronaći mjesto na klasičnom Masterclassu. Cunninghamova filmografija puna je ljudi koje bismo rado gledali dva sata na ekranu, ali to ne znači nužno da bismo sa svima željeli dijeliti sto. Zato smo ga pitali koji bi od svih likova koje je igrao bio apsolutno najgore društvo za večeru.
„Od mojih likova? Oh, to je dobro pitanje.
Pa, u 3 Body Problem, koji sada radim, gospodin Thomas Wade je… znate, on je zadužen za spašavanje svijeta, i preporučujem ljudima da pogledaju seriju.
Ali on nema nikakav problem s tim da ubija ljude.
Ali radi to iz pravih razloga. Pokušava spasiti čovječanstvo, ali opet se vraćamo na to moralno pitanje.
I on je vrlo jednostavan. Uvijek sam govorio za lik Thomasa Wadea da bi bio veoma, veoma dobar prijatelj, ali nikako ga ne želite za neprijatelja.
Ako krene za vama… da. To je loša ideja.“
Lik kojeg želite za prijatelja, ali nikako za neprijatelja: Thomas Wade iz 3 Body Problem.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
