TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 24.10.2026.
Više od pet decenija glume, uloge koje su obilježile našu filmsku i pozorišnu scenu i jedan susret kojem smo se posebno radovali. Jasna Diklić prvi put stala je pred naš Bonjour.portraits objektiv.
S Jasnom Diklić imali smo zadovoljstvo razgovarati već nekoliko sedmica ranije, uoči Adriatic Film Awards, kada smo kroz njen film „Paviljon“ otvorili teme glume, dostojanstva, iskustva i dugogodišnje posvećenosti umjetnosti.
Ovog puta imali smo priliku susresti je i uživo, a jedan od trenutaka koje smo željeli zabilježiti bio je upravo njen prvi Bonjour.portraits editorial.
Jasna pripada generaciji umjetnika bez čijeg rada je teško ispričati priču o bosanskohercegovačkom pozorištu i filmu. Od Kamernog teatra 55 i brojnih filmskih uloga do njenog predanog rada s mladima kroz Juventafest, njen profesionalni put već više od pola stoljeća ostaje snažno vezan za kulturni život Sarajeva. 
Na Adriatic Film Awards stigla je kao nominovana glumica za ulogu Valerije u filmu „Paviljon“ Dine Mustafića, još jednom ostvarenju koje je obogatilo njenu bogatu filmografiju.
Ipak, za ovaj susret željeli smo prostor posvetiti i Jasni izvan njenih likova. Šta je nakon toliko godina još uvijek raduje, koliko je publika zaista poznaje i šta za nju danas znači ostati svoj?
U intervjuu koji smo objavili pred Adriatic Film Awards, Jasna nas je povela kroz različite trenutke svog profesionalnog života, od filma „Paviljon“ do iskustava koja su oblikovala njen odnos prema glumi.
Taj razgovor bio je lijepa prilika da se osvrnemo na njeno stvaralaštvo, a naš novi susret donio je mogućnost da priču nastavimo u nešto drugačijem, ličnijem formatu.
Ovog puta uz nekoliko portretnih fotografija i tri pitanja koja smo joj pripremili. 
Prvi profesionalni angažman dobila je 1969. godine u Narodnom pozorištu Banja Luka, nakon čega je veliki dio karijere provela na sceni sarajevskog Kamernog teatra 55.
Kroz decenije rada mijenjali su se pozorišni ansambli, filmske produkcije, generacije kolega i publika. Jasna je sve to vrijeme nastavila stvarati, ali i prenositi svoje iskustvo mladima. 
Publika Jasnu Diklić poznaje kroz pozorišne predstave, filmove i televizijska ostvarenja koja su pratila različite generacije. Za naše portretno fotografisanje željeli smo je predstaviti i izvan te profesionalne biografije.
Zato smo joj postavili pitanje na koje odgovor ne možemo pronaći u filmskim arhivama ili pozorišnim programima.
Publika vas poznaje kroz toliko različitih likova. Koju stranu Jasne Diklić, onu koja nema veze s glumom, ljudi možda najmanje poznaju?
„Ja moram priznati da sam dosta ekstrovertna osoba, tako da su mnoge stvari koje imam i nosim u sebi vidljive. Ništa posebno ne tajim, nisam samozatajna, dosta sam otvorena, ali ono što sigurno ne mogu do kraja prepoznati kod mene jeste jedna posebna i velika ljubav i briga za moju djecu.“ 
Naš prethodni razgovor ostavio nam je i jednu zanimljivu temu kojoj smo se željeli vratiti.
Jasna nam je tada spomenula savjet starijeg kolege o tome koliko je u glumačkom poslu važno ostati normalan.
Bila je to dobra polazna tačka za novo pitanje, ovaj put manje o samoj profesiji, a više o vrijednostima koje su joj ostale važne tokom godina.
U jednom od naših prethodnih razgovora spomenuli ste savjet starijeg kolege da je u ovom poslu važno ostati normalan. Šta za vas danas znači ostati svoj?
Ono na što sam ja posebno ponosna u okviru svoje dugogodišnje karijere jeste taj kontinuitet.
Drugačija je Jasna na početku i drugačija je Jasna poslije skoro pola vijeka profesionalnog rada. To se mora priznati, i privatno i profesionalno. To je, ustvari, jedno veliko bogatstvo na iskustvenom planu. I to je ono što na neki način krasi moj životni vijek.
Ponosna sam i na taj kontinuitet u privatnom životu i na svoj profesionalni život 
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Film o svemu što nismo stigli reći, jedna od najvažnijih regionalnih filmskih nominacija i glumica koju smo između festivalskih susreta odveli pred naš objektiv.
Nismo očekivali da će nas jedan stari Yugo odvesti pravo u najkomplikovaniji dio porodičnih odnosa, ali Vladimir Tagić je s „Yugo Floridom“ napravio baš to. Nakon filma koji nas je ostavio s nekoliko neugodnih, ali važnih pitanja, upoznali smo Hanu Selimović i izvan njenog filmskog lika.
Nakon premijere na Sarajevo Film Festivalu 2025. godine, film je nastavio putovati kroz regionalna kina i festivalske programe, a sada je stigao i među nominovane za Adriatic Film Awards. Među njegovim glumačkim imenima je i Hana Selimović, nominovana za najbolju glavnu glumicu, dok se sam film takmiči za najbolje filmsko ostvarenje. 
Ovaj put susrećemo je u Tivtu, gdje je Porto Montenegro domaćin drugog izdanja Adratic Film Awards nagrada i gdje smo između filmskih susreta odvojili nekoliko minuta za novi Bonjour.portraits.
U središtu filma „Yugo Florida“ je Zoran, kojeg igra Andrija Kuzmanović. Njegov život, već poprilično zaglavljen između neispunjenih očekivanja i svakodnevice, mijenja se kada sazna da mu je otac teško bolestan.
Njihov odnos postaje srce priče koja govori o porodici, krivici, bliskosti i onoj neugodnoj spoznaji da s ljudima koje volimo nemamo uvijek onoliko vremena koliko mislimo. 
Hana Selimović u filmu igra Tamaru, jednu od osoba kroz čiji odnos sa Zoranom bolje razumijemo njegov svijet. Iako je u fokusu odnos oca i sina, ženski likovi unose vlastite perspektive i otvaraju drugačije slojeve ove intimne priče.
Hana je jedna od pet nominovanih glumica u AFA kategoriji za najbolju glavnu žensku ulogu, zajedno s Jasnom Diklić, Manuelom Martelli, Noomi Rapace i Dorom Akan Zlatanovom. Naš festivalski editorial napravili smo povodom ove nominacije, ali smo razgovor željeli odvesti i dalje od samog priznanja. Jer nas je zanimalo šta regionalne nagrade zapravo mogu značiti autorima koji stvaraju ovakve priče, ali i šta bi glumica pitala lik koji je već ostavila iza sebe na setu.
Adriatic Film Awards ove godine okuplja ostvarenja iz sedam zemalja regije, a o nominacijama je odlučivalo više od 800 filmskih i televizijskih profesionalaca. Nagrade su još mlade, ali njihova ideja otvara jedno važno pitanje: koliko dobro poznajemo kinematografiju koja nastaje svega nekoliko granica od nas?
Hani smo zato postavili pitanje koje ide dalje od ličnog uspjeha i tiče se upravo budućnosti regionalne filmske scene. 
„Yugo Florida“ donio vam je nominaciju za najbolju glavnu glumicu. Šta mislite da ovakve nagrade donose glumcima i autorima čije priče nastaju na našim prostorima?
„Pa, ja ne bih čak toliko govorila o nagradama i nominacijama koliko bih govorila o važnosti ove vrste susreta i nekako prokrvljavanju i zajedništvu unutar tog kulturnog prostora koji je za mene ostao isti.
Smatram da je užasno važno da i dalje ostanemo upućeni jedni na druge. U tom smislu mislim da je strašno važno da se na ovaj način susrećemo i povezujemo.
Mislim da je to najvažniji kvalitet ovog festivala.“
U „Yugo Floridi“ Hana tumači Tamaru. Zanimljivo je da ona sama u razgovorima o filmu ističe važnost saradnje s Vladimirom Tagićem i prostor koji su ženski likovi dobili unutar priče prvenstveno posvećene Zoranu i njegovom ocu. A nas je, umjesto još jednog pitanja o procesu pripreme za ulogu, zanimalo nešto malo drugačije.
Kada se snimanje završi, glumci svoje likove prepuste publici, ali šta bi se dogodilo kada bi još jednom mogli razgovarati s njima? Koje bi im pitanje postavili sada, kada već znaju cijelu njihovu priču?
„Možda bih je pitala: ‘Zašto ne još jedna šansa tom odnosu?’“ 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
