Bez namjene da ljepotu drugih sukulenata stavimo u drugi plan, sukulentna biljka puzavica čiji listići nalikuju na niz bisera (Senecio rowleyanus) trenutni je favorit mnogih zaljubljenika u biljke.
Privlače pažnju bilo da bobice padaju preko stola ili police za knjige ili čak dok visi na sunčanom prozoru. Iako biljka izgleda nježno, općenito se radi o sukulentu za koji ne treba neka posebna njega
Krunica ili Senecio rowleyanus je puzavica porijeklom iz jugozapadne Afrike. Njeno okruglo lišće, koje često posjeća i na grašak, skladišti vodu što ovu biljku čini otpornom na sušu i sretnu dok visi na prozoru vašeg doma. Može uspijevati i na otvorenom u područjima sa svijetlom sjenom.
Nažalost, ova biljka je otrovna za mačke i pse, pa čak može izazvati i blagu iritaciju kože kod ljudi, pa je držite na sigurnom mjestu daleko od vas i vaših krznenih prijatelja.
Ako se drži u zatvorenom prostoru, ova biljka preferira jaku, indirektnu svjetlost, najbolje možda uz prozor okrenut prema jugu ili dio vašeg doma koji dobiva dobru količinu sunčeve svjetlosti. Ako se drži na otvorenom, radije bivaju biti u blago zasjenjenom području u toplijim mjesecima i unutra u zatvorenom prostoru tokom zime.
Kao i kod većine biljaka, držite ovaj sukulent dalje od klima uređaja ili drugih područja sa propuhom. Ako lišće počne opadati, to bi mogao biti znak da je biljci prehladno.
Budući da je biljka dosta otporna na sušu radije osušite tlo između svakog zalijevanja. Da biste bili sigurni da ne zalijevate previše, zabodite kažiprst u tlo i provjerite je li gornjih nekoliko centimetara suho; tek tada trebate nastaviti sa zalijevanjem.
Mali listovi nalik biserima zadržavaju vodu i ako dobiju pravu količinu, ostat će u punom obliku. Promjena oblika može ukazivati na prekomjerno ili premalo zalijevanje.
Posuda mora ponuditi dobru drenažu, stoga je terakota odlična za ovu biljku, ali i ona mora biti odgovarajuće veličine kako bi se loza prirodno spuštala. Vaša biljka bi trebala biti gotovo u ravnini sa vrhom posude tako da loze ne moraju sezati prije nego što krenu prema dolje.
Kada razmišljamo o interijerima koji nas istinski inspirišu, uvijek su to oni u kojima se osjeti život ritam, navike i lični tragovi onih koji u njima borave.
Bonjour.zaviruje nastao je iz potrebe da interijere posmatramo izvan klasičnih okvira estetike i trendova kao stvarne prostore u kojima se živi.
Kroz ovaj format, u okviru rubrike Interijer & dizajn, zavirujemo u domove ljudi sa scene i kreativne zajednice, fokusirajući se na način na koji prostor odgovara njihovom svakodnevnom ritmu, navikama i životnim fazama.
U prethodnim izdanjima zavirili smo u domove Ensara Dervišbegovića i Sabine Željo, a zajednička tačka ostaje ista: to su interijeri koji nisu zamišljeni kao kulise, već kao funkcionalni, promišljeni i duboko lični prostori.
U ovoj godini planiramo redovna izdanja Bonjour.zaviruje formata, i upravo zato danas zavirujemo u dom Nadine Mičić, glumice čiji su stil i prisustvo jednako prepoznatljivi na sceni kao i van nje, savršen početak ove nove faze. Ako znate njen stil eklektičan, efektan, intuitivan znate da vas ovdje čeka mnogo više od “lijepog stana”.
A čak i ako niste skloni maksimalizmu, u ovom prostoru postoje brojni funkcionalni i emocionalni momenti koje ćete poželjeti prepisati.
Nadine Mičić, glumica sa Eminom Smakom glavnom urednicom Bonjour.ba
Dnevni boravak kao srce doma
Prvi utisak je jasan: ovo je prostor koji se ne pazi previše i baš zato djeluje toplo. Dnevni boravak je ispunjen knjigama od poda do plafona, umjetninama, lampama različitih karaktera i sofom u kojoj želite provesti čitav dan.
Nadine nam je rekla da, kada se zaista živi, ovdje vlada “haos” i to onaj zdravi, svakodnevni, u kojem se miješaju dječije igračke, figurice životinja i tragovi običnog dana.
Maksimalizam ovdje nije estetska poza nego rezultat slojevitog života. Ništa ne djeluje slučajno, ali ništa nije ni previše ispolirano.
Biblioteka funkcioniše kao scenografija, ali i kao stvarni arhiv interesovanja, dok rasvjeta od podnih lampi do ambijentalnog svjetla prostoru daje mekoću čak i u najpunijim kompozicijama.
Nadine sa psom Duškom
Kuhinja kao opsesija i radni alat
Kuhinja je jedna od onih prostorija u kojoj se jasno vidi koliko je funkcija bila jednako važna kao i estetika. Velika radna ploha diktira raspored, a svaki element ima svoju ulogu u svakodnevnom ritmu.
Terrazzo zid, masivne fronte u maslinasto zelenoj nijansi i topli drveni tonovi čine da prostor ostane vizualno bogat, ali nenametljiv.
Nadine nam je ispričala da nije planirala sve detalje koje danas smatra ključnima, poput dualne rerne koja omogućava pripremu više jela istovremeno.
Kuhinja ovdje nije samo mjesto za kuhanje, nego produžetak porodičnog života sa šankom koji poziva na zadržavanje i razgovor. Posebnu pažnju privlače mali, promišljeni momenti: mesingani nosač za kuhinjske krpe iznad šporeta koji prostoru daje karakter, ali i vrlo praktičnu funkciju.
A ono što je prvobitno djelovalo kao ograničenje noseći stub koji nije bilo moguće ukloniti, pretvoreno je u prednost postavljanjem ogledala, čime je prostor vizualno otvoren i učinjen većim. Jedno od onih pametnih rješenja koja nastaju iz potrebe, ali završe kao dizajnerski potez.
Spavaća soba: Mir u okviru maksimalizma
U spavaćoj sobi maksimalizam postaje kontrolisaniji, ali ne nestaje. Uzglavlje s retro motivom i pažljivo birana posteljina daju prostoru karakter, dok zidovi ostaju relativno mirni kako bi naglasili teksture i boje.
Ovdje se osjeća potreba za balansom između snažnog vizuelnog identiteta i potrebe za odmorom.
Detalji poput umjetnina, malih lampi i ličnih predmeta podsjećaju da je ovo i dalje prostor koji pripada osobi čiji stil “vrišti” i ne boji se toga.
Kutak za spremanje funkcioniše gotovo kao mini-galerija. Ogledalo u bogatom okviru, šeširi na zidu, fotografije i knjige stvaraju vizuelni dnevnik.
Ovdje se jasno vidi koliko je stil Nadine intuitivan, ali i koliko svjesno gradi prostor oko sebe. Nema straha od kombinovanja ni boja, ni tekstura, ni referenci.
Kajina soba: Prostor koji raste s djetetom
Dječija soba je možda najslađi dio stana. Krevet uvučen u nišu, police pune slikovnica i igračke raspoređene tako da su stalno dostupne, govore o prostoru koji se koristi svaki dan. Ovo nije “dizajnerska” dječija soba, nego soba koja raste zajedno s djetetom.
Nadine nam je rekla da je nered ovdje konstantan ali i očekivan. Upravo taj pristup, bez potrebe da sve bude pod kontrolom, čini prostor živim i toplim.
Toalet u ovom stanu nastavak je iste filozofije: funkcionalan, ali karakteran. Tamnozelene pločice u uzorku riblje kosti, mesingane slavine i tuš stvaraju snažan, gotovo hotelski osjećaj, dok drveni element ispod umivaonika unosi toplinu i balans.
Ogledalo sa zaobljenom formom omekšava prostor i reflektuje svjetlo, čineći ga vizuelno većim i svjetlijim. Ovo je primjer kako i mali prostor može imati jasan identitet bez odricanja od svakodnevne praktičnosti.
Terasa kao produžetak dnevnog boravka
Na kraju, terasa djeluje kao još jedna soba doma. Zimi pretvorena u malo “selo Deda Mraza”, ljeti poprima boho karakter i postaje produžetak dnevnog boravka. Palete kao sofa, mnoštvo jastuka, lampe i sezonski detalji čine ga mjestom za izležavanje, razgovore i kratke bjegove iz svakodnevice.
Nadine nam je ispričala da je važno da se ovdje može ispružiti, sjesti bez razmišljanja i ostati koliko god treba. Sunce brzo zađe, nikad nije previše vruće, a atmosfera je uvijek opuštena baš kao i cijeli stan.
Dom Nadine Mičić podsjeća nas da interijer ne mora biti tih da bi bio lijep. Ovdje maksimalizam nije odluka donesena zbog trenda, nego prirodan nastavak života kakav jeste pomalo haotičan, slojevit i iskren.
Ovo je prostor u kojem se svakodnevno živi, gomila, mijenja i ponovo slaže, i baš zato ostaje inspiracija svima koji dom vide kao proces, a ne kao gotovu sliku.
A s Nadine se ovdje ne opraštamo zavirili smo i u njen ormar, pa vrlo brzo donosimo i priču o modnim momentima koji jednako glasno govore o njenom stilu.
