I ove godine, u organizaciji internet magazina Enterijer.ba, održava se natjecanje za najljepši ugostiteljski objekt u regiji, poznatije i pod imenom Grimizna kugla.

Na listi se našlo i par njih smještenih u našoj državi, a nakon ocjene prvih deset članova međunarodnog stručnog žirija, izdvojeno je pet ugostiteljskih objekata koji su u samom vrhu poretka u natjecanju za najljepše uređen ugostiteljski objekt.

Sudeći prema dosadašnjim glasovima, nagrada Grimizna kugla bi mogla biti uručena Zlatnoj ribici iz Sarajeva, restoranu Comunale ili hotelu Falkensteiner  iz Beograda, restoranu More iz Dubrovnika ili restoranu Per Sempre iz Podgorice.

No, još devet članova žirija će dati svoju ocjenu, nakon čega će i biti proglašen pobjednik. Osim gore navedenih pet finalista, priliku za ovu laskavu titulu imaju i caffe bar Henessy iz Zenice, Intermezzo iz Sarajeva, Imanje Knjaz iz Podgorice, konoba Atrium iz Kotora i Ćatovića Mlini iz Morinja. Zašto su se ovi ugostiteljski objekt našli na ovoj listi, pogledajte u galeriji.

{gallery}2014_08/kugla{/gallery}

PR/MODAMO.info

Nakon što smo u prvim izdanjima serijala Baščaršija ljeti otkrili mjesta koja lokalci čuvaju za sebe i komade ručnog rada koji mijenjaju interijer, sada vas vodimo na jedno od onih mjesta gdje ne sjedite dugo ali vam ostane u mislima. Mjesto koje nije fancy, nema stolove s platnenim stolnjacima ni tanjire za slikanje. 

Ovdje je glavni detalj: miris. 

I to onaj koji vas vraća nazad.



 

Skrivena niz prolaz u starom dijelu Baščaršije, na adresi Mudželiti veliki 21, pekara Imaret decenijama je opsluživala lokalne stanare, radoznale posjetioce i sve one koji znaju da miris dobarh kiflica ne vara.

Ime “imaret” vuče porijeklo iz osmanskog doba i označava javnu kuhinju koja je pripremala obroke za putnike, siromašne i vjerske škole. Sarajevo je imalo više imareta, a upravo se ovdje, u blizini Sahat-kule, smjestila jedna od najstarijih pekarskih lokacija u gradu.





Nekad je ovdje postojao samo jedan otvor jedan prozorčić iz kojeg ste, bez menija i bez staklenih vitrina, naručivali svoj somun, kiflu, hljeb. I to je bilo dovoljno. Danas, ulaskom kroz isti tunel, dočekuje vas veća ponuda, a ono što nije promijenjeno je osjećaj da ulazite u prostor koji još miriše isto kao prije 10, 20, 30 godina.








Svakako je jedna od rijetkih pekara u centru koju lokalci upisuju u rutinu: stajete po kiflu na putu kući, kupujete somun za ručak, uzimate slatku buhtlu za poslije.





 

I zaista, svako ima svoje “go-to” narudžbe: slana kifla s krupnom soli, buhtla s čokoladom, klasik u obliku perece. Neko će reći to je samo tijesto. Ali nije. 

To je tekstura koju pamtite, slatkoća koja vas vraća na veliki odmor u osnovnoj školi, i toplina koja se osjeti odmah kroz papirnu vrećicu. I nije svaki dan isti, ali ovdje znate da će biti dobar.







Ovdje ne dolazite da ručate satima. Dolazite za trenutak. Za miris koji vas vuče natrag. Za toplinu kiflice u ruci dok stojite na drveni stočić pokraj ulaza. I dok je danas izbor širi, ono što nikad ne posustaje je miris uspomene.





Baščaršija ljeti tek se zahuktava.

Nakon kafića, ateljea i ručno rađenih predmeta, sada stižete do onih mirisa koji su dio identiteta. Naredna izdanja? Čekaju vas mjesta koja ostavljaju trag topline i dopuštaju vam da uđete u priču grada.
 

I… nešto neočekivano.

Produkcija: Bonjour.ba