Polovina drugog mjeseca je zvanično tu. Temperature počinju da padaju još niže, omiljeni trenuci su nam uz toplu šoljicu omiljenog napitka i mekanu dekicu…

U čast ove godišnje pojave koja nas obuzme posebice u drugom mjesecu, pomislili smo da bi moglo biti zabavno oživjeti nostalgiju i prisjetiti se nekoliko klasičnih knjiga koje smo možda propustili u srednjoj školi.

Sve knjige na ovoj listi su zaista sjajna književna djela (mogli smo ih navesti još mnogo), a ako ih nikada niste pročitali, dugujete sebi da saznate po čemu su onda posebne, a ako jeste možda bi bilo zabavno osvježiti sjećanje zašto su to klasici.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Dijana?BOOKLOVER?? (@reading.with.owl)

 

Evo četiri knjige iz lektire koje ste možda propustili (ili biste trebali ponovo pročitati!).

 

Hamlet, William Shakespeare

Među Shakespeareovim dramama "Hamleta" mnogi smatraju njegovim remek djelom, a u pozorišnom svijetu, među glumcima, uloga Hamleta, princa od Danske, smatra se trijumfom pozorišne karijere.

U Šekspirovim savršenim dijalozima i vječno zagonetnom istraživanju savjesti, ludila i prirode čovečanstva, mladi princ usred noći susreće duha svog oca koji optužuje sopstvenog brata - sada oženjenog njegovom udovicom - da ga je ubio. Princ smišlja plan kako bi provjerio istinitost optužbi duha glumeći ludilo dok planira osvetu, ali njegovi postupci ubrzo počinju da izazivaju dramu kako na nevinim tako i na krivcima za počinjeni zločin.

Tako da pročitati ili ne pročitati... u ovom slučaju nije upitno, itekako pročitati.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by @my_bookship

 

 

Zločin i kazna, Fjodor Mihajlovič Dostojevski

 

Fjodor Dostojevski, jedno od istaknutih imena ruske književnosti, najpoznatiji je po romanu "Zločin i kazna“ gdje tematizira neprestanu borbu Raskoljnikova sa svojom savješću. Psihologija likova je tako precizno i jasno prikazana da se nakon nekog vremena osjećate kao da je Raskoljnikov godinama bio dio vašeg životu. Još jedna stvar koju Dostojevski majstorski radi je dramatizacija, opis raspoloženja i razrada scena. To je klasik koji vam donosi isto uzbuđenje svaki put kada ga iznova čitate.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Ivana ? - knjigolog (@knjigolog)

 

Stepski vuk, Herman Hesse

Ovo je knjiga koja bi se mogla shvatiti kao duhovno putovanje jednog čovjeka ka samospoznaj ili kao poetski autoportret čovjeka koji se osjećao kao polu-čovjek-polu vuk.

Protagonista romana, 47-godišnji Harry Haller, nekada intelektualac sa dozom otpora se povukao od moderne evropske kulture. U njemu ratuju dvije duše: "zvijer", koja žudi za divljaštvom i izolacijom, i "čovjek" koji traži kulturu, društvo i ljubav. 

Kao što je i sam Hese primjetio, od svih njegovih knjiga Stepski vuk je ona koja je bila češće i mnogo pogrešno shvaćena od bilo koje druge što svjedoči o njenoj komplikovanijoj tematici, ali istodobno i genijalnosti jer u svakome izaziva drugačiju reakciju.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Dijana?BOOKLOVER?? (@reading.with.owl)

 

Derviš i smrt, Meša Selimović 

Iako bismo vrlo rado naveli sve Selimovićeve romane kao nešto što se mora pročitati, ipak ćemo izdvojiti jedan koji se smatra njegovim najuspješnijim djelom.

Ponovo još jedan roman gdje glavni lik traži smisao života. Osmišljen je kao ispovijest glavnog junaka Ahmeda Nurudina, šeika iz mevlevijskog reda koji nosi težinu i krivnju zbog bratove smrti i nastoji shvatiti općeniti smisao postojanja.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Vecine Knjige ?✨ (@vecineknjige)

 

***
Naslovna fotografija:@thefrenchmadrilene 

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo