Ladurée kolači su crème de la crème slastičarskih poslastica.

Sredinom dvadesetog stoljeća, Pierre Desfontaines kreirao je prvi Ladurée makaron, genijalno se sjetivši spojiti dva makarona i ispuniti kolačić neodoljivim filom. Otada, recept je ostao isti, a Ladurée je svake godine povećavao broj okus i boja u kojima dolazi. Od osam osnovnih makarona i par boja, Ladurée je počeo svojim kupcima nuditi i egzotične okuse, kreirane za posebne lokacije ovih slastičarnica ili dizajnere.
U svojoj dugogodišnjoj tradiciji, Ladurée je i surađivao s mnogim dizajnerima, a sve svoje uspjehe skupio je u knjigu nazvanu Ladurée Macarons.
U knjizi, svoje kolače  je usporedio s couture haljinama, budući da oboje zahtijeva puno pažnje kako bi ispali savršenih oblika, istovremeno delikatni, ali i punog okusa.

Najbolje od svega jeste što ona , na svom kraju nudi i upute, korak po korak, kako i vi u udobnosti svog doma možete napraviti savršeni Ladurée kolačić. Ovu knjigu s receptima želimo u našoj  kuhinji!

Nakon što smo u prvim izdanjima serijala Baščaršija ljeti otkrili mjesta koja lokalci čuvaju za sebe i komade ručnog rada koji mijenjaju interijer, sada vas vodimo na jedno od onih mjesta gdje ne sjedite dugo ali vam ostane u mislima. Mjesto koje nije fancy, nema stolove s platnenim stolnjacima ni tanjire za slikanje. 

Ovdje je glavni detalj: miris. 

I to onaj koji vas vraća nazad.



 

Skrivena niz prolaz u starom dijelu Baščaršije, na adresi Mudželiti veliki 21, pekara Imaret decenijama je opsluživala lokalne stanare, radoznale posjetioce i sve one koji znaju da miris dobarh kiflica ne vara.

Ime “imaret” vuče porijeklo iz osmanskog doba i označava javnu kuhinju koja je pripremala obroke za putnike, siromašne i vjerske škole. Sarajevo je imalo više imareta, a upravo se ovdje, u blizini Sahat-kule, smjestila jedna od najstarijih pekarskih lokacija u gradu.





Nekad je ovdje postojao samo jedan otvor jedan prozorčić iz kojeg ste, bez menija i bez staklenih vitrina, naručivali svoj somun, kiflu, hljeb. I to je bilo dovoljno. Danas, ulaskom kroz isti tunel, dočekuje vas veća ponuda, a ono što nije promijenjeno je osjećaj da ulazite u prostor koji još miriše isto kao prije 10, 20, 30 godina.








Svakako je jedna od rijetkih pekara u centru koju lokalci upisuju u rutinu: stajete po kiflu na putu kući, kupujete somun za ručak, uzimate slatku buhtlu za poslije.





 

I zaista, svako ima svoje “go-to” narudžbe: slana kifla s krupnom soli, buhtla s čokoladom, klasik u obliku perece. Neko će reći to je samo tijesto. Ali nije. 

To je tekstura koju pamtite, slatkoća koja vas vraća na veliki odmor u osnovnoj školi, i toplina koja se osjeti odmah kroz papirnu vrećicu. I nije svaki dan isti, ali ovdje znate da će biti dobar.







Ovdje ne dolazite da ručate satima. Dolazite za trenutak. Za miris koji vas vuče natrag. Za toplinu kiflice u ruci dok stojite na drveni stočić pokraj ulaza. I dok je danas izbor širi, ono što nikad ne posustaje je miris uspomene.





Baščaršija ljeti tek se zahuktava.

Nakon kafića, ateljea i ručno rađenih predmeta, sada stižete do onih mirisa koji su dio identiteta. Naredna izdanja? Čekaju vas mjesta koja ostavljaju trag topline i dopuštaju vam da uđete u priču grada.
 

I… nešto neočekivano.

Produkcija: Bonjour.ba