TEKST:
DATUM OBJAVE: 30.5.2024.
Umjetnost nas često poziva na putovanje kroz različite dimenzije, pomažući nam da istražimo i razumijemo složenost života i ljudskog iskustva.
U tom putovanju, fotografija ima posebno mjesto kao medij koji ima moć da zabilježi trenutke, emocije i priče na način koji osvjetljava dubine ljudske duše. U susret nam dolazi jedna od izuzetnih umjetnica u ovom polju na našim prostorima - Beograđanka Katarina Marković, čija djela nas pozivaju na introspekciju i osvajaju svojom snagom i intimnošću.
Fotografkinja Katarina Marković
Kroz izuzetnu upotrebu boja, detalja i kompozicije, Katarina nas vodi na putovanje kroz pejzaže emocija i sjećanja. Njene fotografije nisu samo vizualni dokumenti trenutka, već su poetični izrazi prolaznosti, čežnje i stvaralačkog impulsa.
Seriju radova pod nazivom "U prolazu", Katarina će našoj publici predstaviti u subotu, 1. juna u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u 19:30 sati, u okviru trećeg po redu Sarajevo Photography Festivala.
Ovaj festival, kao najznačajniji bosanskohercegovački festival koji promovira umjetničku fotografiju, pružit će posjetiteljima priliku da se susretnu sa Katarininim djelima i urone u svijet njene umjetnosti.
Upravo je ovo bio razlog našeg razgovora s njom, prilikom kojeg je pričala o melankoliji, upotrebi boja, balansu između komercijalnog i umjetničkog rada, te značaju Sarajevo Photography Festivala.
Jedna od inspiracija za izložbu, odnosno projekat „U prolazu” bio je i omaž melankoliji, mladosti, ushićenju. U čemu vidiš ljepotu melankolije, kao možda i neizostavnog aspekta života?
I u svojim prethodnim radovima, među kojima je “I am too sad to tell you why”, istraživala sam temu melankolije na jedan drugačiji, duhovitiji način, ali ta ideja se u meni zadržala, vjerovatno jer sam i sama melankolik. Za mene lično, melankolija predstavlja katalizator za refleksiju i lični rast. Ona proizlazi iz razumijevanja prolaznosti života, patnje i ograničenja ljudskog postojanja. Bez nje, mislim da nema ni umjetnosti.
Kako si birala motive i scene koje prikazuju prolaznost vremena i kompleksnost osjećanja?
Ovo je vjerovatno jedan od najspontanijih projekata koje sam do sada uradila. Najprije su nastale pjesme, a onda se rodila ideja za fotografijama o stvarima koje su prošle i koje se tek trebaju dogoditi. Ovaj projekat je nastao kao čist eksperiment, ali sam bila vođena intuicijom i intimnim osjećanjima. Ljudi koji su dio ovog projekta su moji prijatelji, ljudi koje volim i nisam puno razmišljala o motivima, samo sam se prepustila stvaranju, kretala se u prolazu i pronalazila život u njima.
Kako postižeš specifičnu atmosferu u svojim radovima koja budi želju za ponovnim proživljavanjem prošlosti?
Bojama prije svega, to je jedna od stvari koja je veoma karakteristična za sve moje dosadašnje radove, ali i malim intervencijama na samom snimanju, kao i u postprodukciji. Ipak, jedan dio atmosfere je zaslužan i čistoj sreći.
Kako se lično povezuješ sa temama prolaznosti i čežnje koje prikazuješ u svojim fotografijama?
Za mene su to sve kratki trenuci naših života, sve stvari koje radimo u prolazu, koje na nas ostavljaju utisak, sve su to mali tragovi raja. Ne postoji vječnost i sve nestaje, osim ovog trenutka i već sljedeće sekunde nalazimo se u drugom momentu, u kojem se nešto drugo dešava i to drugo je već nestalo. Ali sjećanja, ona nikad zaista ne odlaze i preuzimaju te toliko da često postaju jasnija od realnosti koja te okružuje.
Možeš li nam opisati tvoj proces stvaranja jedne fotografije, od ideje do finalnog proizvoda?
Prije svega, tu je istraživanje, koje često može biti i pasivno, kroz čitanje knjiga, gledanje filmova, ali onda kada pronađem temu, ulazim u ozbiljnije pripreme. Moje teme su najčešće intimne, povezane su sa mojim životom i osjećanjima, tako da veliki dio vremena posvećujem i samoispitivanju, nekoj vrsti meditacije - šta određena tema, emocija, ideja znači lično za mene.
Nakon toga, dolazi skiciranje, izbor palete boja koja će se koristiti na snimanju, izbor subjekta ili modela, napokon samo snimanje i poslije toga, možda jedan od najzanimljivijih dijelova nakon istraživanja - intervencije na samim radovima i razmišljanje o prostoru u kojem bi radovi bili izloženi i na koji način.
Koliko vremena obično posvećuješ radu na jednoj seriji fotografija?
Nekad imam osjećaj da posvećivanje projektima nikad ne prestaje, ali u zavisnosti od projekta do projekta, vrijeme može varirati od nekoliko mjeseci do godine ili dvije.
Šta za tebe znači učešće na Sarajevo Photography Festivalu?
S obzirom da se na Sarajevo Photography Festival vraćam, ovog puta sa samostalnom izložbom, za mene to donosi još veće zadovoljstvo, profesionalno priznanje i mogućnost da doprinesem razvoju regionalne scene.
Kako vidiš svoj rad u kontekstu regionalne fotografske scene i na koji način festivali poput ovog doprinose promociji umjetnika?
Mislim da je Sarajevo Photography Festival veoma važan za regionalnu fotografsku scenu jer na ovaj način se stvara prostor za razmenu ideja, upoznavanje, umrežavanje i podršku. Konkretno za mene, učešće na Sarajevo Photography Festivalu donosi neopisivo zadovoljstvo jer imam priliku da budem dio nečega što se razvija i raste.
Moja prisutnost na festivalu ne samo da doprinosi mom ličnom i profesionalnom razvoju, već i podržava širu umjetničku zajednicu. To je prilika da svojim radom doprinesem kulturnoj sceni, inspirišem druge i zajedno sa kolegama izgradim prostor za kreativnu razmjenu i podršku.
Kako balansiraš između komercijalnih i umjetničkih projekata?
Umjetnički projekti su moj život, a komercijalni im pomažu da žive i rastu.
Imaš li planove za nove projekte ili serije fotografija u bliskoj budućnosti? Na koji način planiraš dalje razvijati svoj umjetnički stil i istraživati nove teme?
Već sada razvijam novu ideju, još uvijek u početnoj fazi, ali ono što gotovo sigurno znam jeste da sa novim projektom želim da izađem iz samo studijskog prostora i prenesem rad u različite eksterijere i enterijere. Za ostalo, prepuštam istraživanju i osjećaju da me vode.
* * *
Foto: Katarina Marković
Tekst: Vanja Ratković
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
