TEKST:
DATUM OBJAVE: 30.5.2024.
Umjetnost nas često poziva na putovanje kroz različite dimenzije, pomažući nam da istražimo i razumijemo složenost života i ljudskog iskustva.
U tom putovanju, fotografija ima posebno mjesto kao medij koji ima moć da zabilježi trenutke, emocije i priče na način koji osvjetljava dubine ljudske duše. U susret nam dolazi jedna od izuzetnih umjetnica u ovom polju na našim prostorima - Beograđanka Katarina Marković, čija djela nas pozivaju na introspekciju i osvajaju svojom snagom i intimnošću.
Fotografkinja Katarina Marković
Kroz izuzetnu upotrebu boja, detalja i kompozicije, Katarina nas vodi na putovanje kroz pejzaže emocija i sjećanja. Njene fotografije nisu samo vizualni dokumenti trenutka, već su poetični izrazi prolaznosti, čežnje i stvaralačkog impulsa.
Seriju radova pod nazivom "U prolazu", Katarina će našoj publici predstaviti u subotu, 1. juna u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u 19:30 sati, u okviru trećeg po redu Sarajevo Photography Festivala.
Ovaj festival, kao najznačajniji bosanskohercegovački festival koji promovira umjetničku fotografiju, pružit će posjetiteljima priliku da se susretnu sa Katarininim djelima i urone u svijet njene umjetnosti.
Upravo je ovo bio razlog našeg razgovora s njom, prilikom kojeg je pričala o melankoliji, upotrebi boja, balansu između komercijalnog i umjetničkog rada, te značaju Sarajevo Photography Festivala.
Jedna od inspiracija za izložbu, odnosno projekat „U prolazu” bio je i omaž melankoliji, mladosti, ushićenju. U čemu vidiš ljepotu melankolije, kao možda i neizostavnog aspekta života?
I u svojim prethodnim radovima, među kojima je “I am too sad to tell you why”, istraživala sam temu melankolije na jedan drugačiji, duhovitiji način, ali ta ideja se u meni zadržala, vjerovatno jer sam i sama melankolik. Za mene lično, melankolija predstavlja katalizator za refleksiju i lični rast. Ona proizlazi iz razumijevanja prolaznosti života, patnje i ograničenja ljudskog postojanja. Bez nje, mislim da nema ni umjetnosti.
Kako si birala motive i scene koje prikazuju prolaznost vremena i kompleksnost osjećanja?
Ovo je vjerovatno jedan od najspontanijih projekata koje sam do sada uradila. Najprije su nastale pjesme, a onda se rodila ideja za fotografijama o stvarima koje su prošle i koje se tek trebaju dogoditi. Ovaj projekat je nastao kao čist eksperiment, ali sam bila vođena intuicijom i intimnim osjećanjima. Ljudi koji su dio ovog projekta su moji prijatelji, ljudi koje volim i nisam puno razmišljala o motivima, samo sam se prepustila stvaranju, kretala se u prolazu i pronalazila život u njima.
Kako postižeš specifičnu atmosferu u svojim radovima koja budi želju za ponovnim proživljavanjem prošlosti?
Bojama prije svega, to je jedna od stvari koja je veoma karakteristična za sve moje dosadašnje radove, ali i malim intervencijama na samom snimanju, kao i u postprodukciji. Ipak, jedan dio atmosfere je zaslužan i čistoj sreći.
Kako se lično povezuješ sa temama prolaznosti i čežnje koje prikazuješ u svojim fotografijama?
Za mene su to sve kratki trenuci naših života, sve stvari koje radimo u prolazu, koje na nas ostavljaju utisak, sve su to mali tragovi raja. Ne postoji vječnost i sve nestaje, osim ovog trenutka i već sljedeće sekunde nalazimo se u drugom momentu, u kojem se nešto drugo dešava i to drugo je već nestalo. Ali sjećanja, ona nikad zaista ne odlaze i preuzimaju te toliko da često postaju jasnija od realnosti koja te okružuje.
Možeš li nam opisati tvoj proces stvaranja jedne fotografije, od ideje do finalnog proizvoda?
Prije svega, tu je istraživanje, koje često može biti i pasivno, kroz čitanje knjiga, gledanje filmova, ali onda kada pronađem temu, ulazim u ozbiljnije pripreme. Moje teme su najčešće intimne, povezane su sa mojim životom i osjećanjima, tako da veliki dio vremena posvećujem i samoispitivanju, nekoj vrsti meditacije - šta određena tema, emocija, ideja znači lično za mene.
Nakon toga, dolazi skiciranje, izbor palete boja koja će se koristiti na snimanju, izbor subjekta ili modela, napokon samo snimanje i poslije toga, možda jedan od najzanimljivijih dijelova nakon istraživanja - intervencije na samim radovima i razmišljanje o prostoru u kojem bi radovi bili izloženi i na koji način.
Koliko vremena obično posvećuješ radu na jednoj seriji fotografija?
Nekad imam osjećaj da posvećivanje projektima nikad ne prestaje, ali u zavisnosti od projekta do projekta, vrijeme može varirati od nekoliko mjeseci do godine ili dvije.
Šta za tebe znači učešće na Sarajevo Photography Festivalu?
S obzirom da se na Sarajevo Photography Festival vraćam, ovog puta sa samostalnom izložbom, za mene to donosi još veće zadovoljstvo, profesionalno priznanje i mogućnost da doprinesem razvoju regionalne scene.
Kako vidiš svoj rad u kontekstu regionalne fotografske scene i na koji način festivali poput ovog doprinose promociji umjetnika?
Mislim da je Sarajevo Photography Festival veoma važan za regionalnu fotografsku scenu jer na ovaj način se stvara prostor za razmenu ideja, upoznavanje, umrežavanje i podršku. Konkretno za mene, učešće na Sarajevo Photography Festivalu donosi neopisivo zadovoljstvo jer imam priliku da budem dio nečega što se razvija i raste.
Moja prisutnost na festivalu ne samo da doprinosi mom ličnom i profesionalnom razvoju, već i podržava širu umjetničku zajednicu. To je prilika da svojim radom doprinesem kulturnoj sceni, inspirišem druge i zajedno sa kolegama izgradim prostor za kreativnu razmjenu i podršku.
Kako balansiraš između komercijalnih i umjetničkih projekata?
Umjetnički projekti su moj život, a komercijalni im pomažu da žive i rastu.
Imaš li planove za nove projekte ili serije fotografija u bliskoj budućnosti? Na koji način planiraš dalje razvijati svoj umjetnički stil i istraživati nove teme?
Već sada razvijam novu ideju, još uvijek u početnoj fazi, ali ono što gotovo sigurno znam jeste da sa novim projektom želim da izađem iz samo studijskog prostora i prenesem rad u različite eksterijere i enterijere. Za ostalo, prepuštam istraživanju i osjećaju da me vode.
* * *
Foto: Katarina Marković
Tekst: Vanja Ratković
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Društvene mreže nas uče da stalno budemo prisutni. Da objavimo, provjerimo reakcije, refreshamo, odgovorimo. I dok se sve to čini normalnim, rijetko zastanemo da se zapitamo gdje je granica, koliko dijelimo zato što želimo, a koliko zato što mislimo da trebamo.
U Cedevita Reci tako kako je showu upravo su se takva pitanja prirodno otvorila. Između smijeha, brzih odgovora i opuštene atmosfere, isplivali su i oni momenti koji te malo zaustave i natjeraju da se zapitaš: da li bih ja ovo objavila, da li je ovo još uvijek „ja“ i koliko nam je uopće važno šta će drugi reći.
Ilda Humić bila je jedna od onih osoba koje su na ta pitanja odgovarale bez zadrške glasno, duhovito i iskreno. Nakon showa, nastavili smo razgovor i dotakli se tema koje se tiču svih nas: refresh navike, granica na mrežama, galame koju volimo i onih rijetkih trenutaka kad ipak odlučimo stati.
Ilda Humić
Ilda: Objava i refresh.
„Normalno“, kaže kroz smijeh. Taj mali refleks joj je poznat kao i svima nama, ali bez pretvaranja da je nešto drugo. Društvene mreže su dinamične, a ona ih doživljava upravo takvima kao prostor u kojem si prisutan, ali svjestan onoga što radiš.
Ilda: Nisam nikad neki post, ali jesam nedavno video. U pitanju je viralni trend koji sam snimila s prijateljicama, ali sam shvatila da taj trend ipak nije za mene i da neke stvari i ja moram da razgraničim šta i koliko trebam da objavljujem.
Ilda: Facebook jer je iznimno toksičan. Ja ga svakako godinama ne koristim, moj sadržaj se tamo automatski objavljuje.
Ilda: Jako rijetko, kada je nema ja je obično napravim jer nekako volim i navikla sam da se oko mene dešava život i sretna sam kada je ta neka pozitivna frka i galama.
Ilda: Limun i ananas definitivno, volim taj spoj i generalno sve što je citrusno.
Ilda: Rebeka definitivno, jako mi se dopala njena energija, direktna, odlučna, duhovita i sposobna žena. Josip je također bio jako zabavan, najviše sam se njemu smijala, baš mu je bio dan, mislim da će se raja baš njemu dosta smijati onako od srca.
Ilda sve to kaže prilično jednostavno i bez potrebe da nešto dodatno objašnjava. Galama joj prija, refresh je navika, ali zna i gdje povući crtu. I možda je baš to ono što najviše ostane nakon ovog razgovora: da ne moraš birati između prisutnosti i granica, niti stalno objašnjavati svoje izbore.
Ako ste se u nekom njenom odgovoru prepoznali, vjerovatno ćete se prepoznati i u ostatku Reci tako kako je showa. Neki razgovori vas samo nasmiju, a neki vas, uz smijeh, natjeraju da se malo zamislite. Ovaj je upravo takav. Cedevita Reci tako kako je show možete pogledati na YouTube linku ovdje.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
