Umjetnost nas često poziva na putovanje kroz različite dimenzije, pomažući nam da istražimo i razumijemo složenost života i ljudskog iskustva.

U tom putovanju, fotografija ima posebno mjesto kao medij koji ima moć da zabilježi trenutke, emocije i priče na način koji osvjetljava dubine ljudske duše. U susret nam dolazi jedna od izuzetnih umjetnica u ovom polju na našim prostorima - Beograđanka Katarina Marković, čija djela nas pozivaju na introspekciju i osvajaju svojom snagom i intimnošću.

Fotografkinja Katarina Marković

Kroz izuzetnu upotrebu boja, detalja i kompozicije, Katarina nas vodi na putovanje kroz pejzaže emocija i sjećanja. Njene fotografije nisu samo vizualni dokumenti trenutka, već su poetični izrazi prolaznosti, čežnje i stvaralačkog impulsa.

Seriju radova pod nazivom "U prolazu", Katarina će našoj publici predstaviti u subotu, 1. juna u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u 19:30 sati, u okviru trećeg po redu Sarajevo Photography Festivala.




Ovaj festival, kao najznačajniji bosanskohercegovački festival koji promovira umjetničku fotografiju, pružit će posjetiteljima priliku da se susretnu sa Katarininim djelima i urone u svijet njene umjetnosti.

Upravo je ovo bio razlog našeg razgovora s njom, prilikom kojeg je pričala o melankoliji, upotrebi boja, balansu između komercijalnog i umjetničkog rada, te značaju Sarajevo Photography Festivala.


Jedna od inspiracija za izložbu, odnosno projekat „U prolazu” bio je i omaž melankoliji, mladosti, ushićenju. U čemu vidiš ljepotu melankolije, kao možda i neizostavnog aspekta života?

I u svojim prethodnim radovima, među kojima je “I am too sad to tell you why”, istraživala sam temu melankolije na jedan drugačiji, duhovitiji način, ali ta ideja se u meni zadržala, vjerovatno jer sam i sama melankolik. Za mene lično, melankolija predstavlja katalizator za refleksiju i lični rast. Ona proizlazi iz razumijevanja prolaznosti života, patnje i ograničenja ljudskog postojanja. Bez nje, mislim da nema ni umjetnosti.




Kako si birala motive i scene koje prikazuju prolaznost vremena i kompleksnost osjećanja?

Ovo je vjerovatno jedan od najspontanijih projekata koje sam do sada uradila. Najprije su nastale pjesme, a onda se rodila ideja za fotografijama o stvarima koje su prošle i koje se tek trebaju dogoditi. Ovaj projekat je nastao kao čist eksperiment, ali sam bila vođena intuicijom i intimnim osjećanjima. Ljudi koji su dio ovog projekta su moji prijatelji, ljudi koje volim i nisam puno razmišljala o motivima, samo sam se prepustila stvaranju, kretala se u prolazu i pronalazila život u njima.


Kako postižeš specifičnu atmosferu u svojim radovima koja budi želju za ponovnim proživljavanjem prošlosti?

Bojama prije svega, to je jedna od stvari koja je veoma karakteristična za sve moje dosadašnje radove, ali i malim intervencijama na samom snimanju, kao i u postprodukciji. Ipak, jedan dio atmosfere je zaslužan i čistoj sreći.




Kako se lično povezuješ sa temama prolaznosti i čežnje koje prikazuješ u svojim fotografijama?

Za mene su to sve kratki trenuci naših života, sve stvari koje radimo u prolazu, koje na nas ostavljaju utisak, sve su to mali tragovi raja. Ne postoji vječnost i sve nestaje, osim ovog trenutka i već sljedeće sekunde nalazimo se u drugom momentu, u kojem se nešto drugo dešava i to drugo je već nestalo. Ali sjećanja, ona nikad zaista ne odlaze i preuzimaju te toliko da često postaju jasnija od realnosti koja te okružuje.




Možeš li nam opisati tvoj proces stvaranja jedne fotografije, od ideje do finalnog proizvoda?

Prije svega, tu je istraživanje, koje često može biti i pasivno, kroz čitanje knjiga, gledanje filmova, ali onda kada pronađem temu, ulazim u ozbiljnije pripreme. Moje teme su najčešće intimne, povezane su sa mojim životom i osjećanjima, tako da veliki dio vremena posvećujem i samoispitivanju, nekoj vrsti meditacije - šta određena tema, emocija, ideja znači lično za mene.




Nakon toga, dolazi skiciranje, izbor palete boja koja će se koristiti na snimanju, izbor subjekta ili modela, napokon samo snimanje i poslije toga, možda jedan od najzanimljivijih dijelova nakon istraživanja - intervencije na samim radovima i razmišljanje o prostoru u kojem bi radovi bili izloženi i na koji način.


Koliko vremena obično posvećuješ radu na jednoj seriji fotografija?

Nekad imam osjećaj da posvećivanje projektima nikad ne prestaje, ali u zavisnosti od projekta do projekta, vrijeme može varirati od nekoliko mjeseci do godine ili dvije.


Šta za tebe znači učešće na Sarajevo Photography Festivalu?

S obzirom da se na Sarajevo Photography Festival vraćam, ovog puta sa samostalnom izložbom, za mene to donosi još veće zadovoljstvo, profesionalno priznanje i mogućnost da doprinesem razvoju regionalne scene.




Kako vidiš svoj rad u kontekstu regionalne fotografske scene i na koji način festivali poput ovog doprinose promociji umjetnika? 

Mislim da je Sarajevo Photography Festival veoma važan za regionalnu fotografsku scenu jer na ovaj način se stvara prostor za razmenu ideja, upoznavanje, umrežavanje i podršku. Konkretno za mene, učešće na Sarajevo Photography Festivalu donosi neopisivo zadovoljstvo jer imam priliku da budem dio nečega što se razvija i raste.

Moja prisutnost na festivalu ne samo da doprinosi mom ličnom i profesionalnom razvoju, već i podržava širu umjetničku zajednicu. To je prilika da svojim radom doprinesem kulturnoj sceni, inspirišem druge i zajedno sa kolegama izgradim prostor za kreativnu razmjenu i podršku.




Kako balansiraš između komercijalnih i umjetničkih projekata?

Umjetnički projekti su moj život, a komercijalni im pomažu da žive i rastu.


Imaš li planove za nove projekte ili serije fotografija u bliskoj budućnosti? Na koji način planiraš dalje razvijati svoj umjetnički stil i istraživati nove teme?

Već sada razvijam novu ideju, još uvijek u početnoj fazi, ali ono što gotovo sigurno znam jeste da sa novim projektom želim da izađem iz samo studijskog prostora i prenesem rad u različite eksterijere i enterijere. Za ostalo, prepuštam istraživanju i osjećaju da me vode.

* * *
Foto: Katarina Marković
Tekst: Vanja Ratković

Na 14. Branding konferenciji razgovarali smo o pažnji, povjerenju, algoritmima, vještačkoj inteligenciji i idejama za koje vrijedi rizikovati.

Možete isplanirati kampanju do posljednjeg kadra, ali ne možete isplanirati šta će publika s njom uraditi, kome će je algoritam pokazati ni koliko će joj ljudi vjerovati.

Na toj razlici između namjere i priče koja na kraju zaživi počiva Brand New Control, tema 14. Branding konferencije. 





Ovogodišnje izdanje, održano 18. septembra u Olimpijskoj dvorani Zetra, otvorilo je pitanja o pažnji, povjerenju, originalnosti i kreativnom radu u vremenu algoritama i vještačke inteligencije.

Kratka i direktna pitanja postavili smo ljudima koji te promjene svakodnevno oblikuju kroz vlastiti rad. Zanimalo nas je ko danas kontroliše priču, šta je brendovima izmaklo iz ruku i kako prepoznati ideju za koju vrijedi rizikovati.

Njihovi odgovori otkrivaju gdje danas završava kontrola, a počinju povjerenje, rizik i ideje koje se ne mogu svesti na formulu.

Dobre ideje rijetko dolaze s garancijom  

Za Amnu Džambić Branković, suvlasnicu agencije Via Media, ideje za koje vrijedi rizikovati često su upravo one koje ne dobiju jednoglasno „da“.

„Uglavnom su to ideje oko kojih se ne slažemo svi, ideje koje nam ne daju mira, koje nam ne daju spavati i kojima se uvijek vraćamo.“

Ali rizik ne znači i potpuno prepuštanje odluke tehnologiji. Kada smo je pitali koji dio kreativnog rada nikada ne bi prepustila vještačkoj inteligenciji, Amna je povukla vrlo jasnu granicu.

„Uvijek kažem da su ljudi front office, a AI back office. Ono što ne možemo prepustiti AI-ju je konačna odluka, jer ipak ljudi najbolje znaju emociju i način na koji se mogu približiti drugim ljudima.“




Na ideju kao početnu tačku nadovezuje se Sean Poropat, vlasnik i glavni kreativni direktor Studija Sonda. Za njega je danas zapravo lakši dio imati ideju. Teže je učiniti da ona zaista zaživi.

„Ideje danas imamo svi. Mi jesmo ljudi. Lako je imati ideju, međutim, puno ju je teže ostvariti. Veliku ideju ne morate nikome objašnjavati. Ona sama po sebi jeste jasna i postaje dio naše kulture.“



 

Povjerenje počinje tamo gdje kampanja završava

Za Mirana Stambola, Brand Manager za Audi, pitanje šta gradi povjerenje kada kampanja završi zapravo počinje idejom da njen utjecaj ne prestaje završetkom same kampanje.

„Kampanja mislim da nikad ne završi jer iza nje stoje ljudi i proizvodi koji su dio te kampanje i to će ostati sve dok je klijent vezan za taj proizvod.“



 

Šta danas znači imati ili nemati kontrolu nad brendom?

Harisa Mujanovića, direktora Bingo Group, pitali smo može li gubitak kontrole ponekad biti dobar za brend i šta se tada može otvoriti kao nova mogućnost.

„Tek kad izgubite kontrolu, vidite koliko vam je brend ustvari jak i definitivno u tom nekom gubitku kontrole nastaju neke nove ideje i izgradnja stvari za koje prije ste možda smatrali u nekom sigurnom okruženju da jednostavno nisu moguće.“




Na samu ideju nove kontrole nadovezuje se Mirela Laković, PR i marketing stručnjakinja.

„Ja mislim da je nova kontrola zapravo usmjerena na nas same. Ako smo pojedinci, ako smo brend, onda na suštinu tog brenda. Mislim da trebamo voditi računa da nas ne ponese ta lakoća i dostupnost koja je danas na svakom koraku. Mislim da je to novi izazov kada je riječ o kontroli.“




A pitanje ko danas zapravo kontroliše priču, brend, publika ili algoritam, postavili smo i Krešimiru Macanu, stručnjaku za strateško i krizno komuniciranje, vlasniku agencije za odnose s javnošću Manjgura.

„Uvijek publika odlučuje na kraju, ali algoritam postaje pametniji od publike. Dakle, algoritam, odnosno sve društvene mreže i svi oni koji, koji konzumiraju dnevno pokušavaju preuzeti kontrolu kako bi onda to prodali brendovima da bi to prodali publici.“




Ovogodišnja 14. Branding konferencija otvorila je pitanja koja kreativna i komunikacijska industrija više ne može odgađati. Na istoj sceni okupila je različita iskustva, stavove i pristupe, ostavljajući publici nove perspektive i ideje za koju vrijedi rizikovati.

Algoritam može prepoznati obrazac.

Za rizik, stav i dobru procjenu i dalje je potreban čovjek.  







 

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa Branding konferencijom

Bonjour.ba produkcija 

Voditeljica projekta: Semra Manjura 
Autorica & vizualni dizajn članka: Ilda Lihić-Isović
Foto i video: Marko Jovančić