TEKST:
DATUM OBJAVE: 30.5.2024.
Umjetnost nas često poziva na putovanje kroz različite dimenzije, pomažući nam da istražimo i razumijemo složenost života i ljudskog iskustva.
U tom putovanju, fotografija ima posebno mjesto kao medij koji ima moć da zabilježi trenutke, emocije i priče na način koji osvjetljava dubine ljudske duše. U susret nam dolazi jedna od izuzetnih umjetnica u ovom polju na našim prostorima - Beograđanka Katarina Marković, čija djela nas pozivaju na introspekciju i osvajaju svojom snagom i intimnošću.
Fotografkinja Katarina Marković
Kroz izuzetnu upotrebu boja, detalja i kompozicije, Katarina nas vodi na putovanje kroz pejzaže emocija i sjećanja. Njene fotografije nisu samo vizualni dokumenti trenutka, već su poetični izrazi prolaznosti, čežnje i stvaralačkog impulsa.
Seriju radova pod nazivom "U prolazu", Katarina će našoj publici predstaviti u subotu, 1. juna u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u 19:30 sati, u okviru trećeg po redu Sarajevo Photography Festivala.
Ovaj festival, kao najznačajniji bosanskohercegovački festival koji promovira umjetničku fotografiju, pružit će posjetiteljima priliku da se susretnu sa Katarininim djelima i urone u svijet njene umjetnosti.
Upravo je ovo bio razlog našeg razgovora s njom, prilikom kojeg je pričala o melankoliji, upotrebi boja, balansu između komercijalnog i umjetničkog rada, te značaju Sarajevo Photography Festivala.
Jedna od inspiracija za izložbu, odnosno projekat „U prolazu” bio je i omaž melankoliji, mladosti, ushićenju. U čemu vidiš ljepotu melankolije, kao možda i neizostavnog aspekta života?
I u svojim prethodnim radovima, među kojima je “I am too sad to tell you why”, istraživala sam temu melankolije na jedan drugačiji, duhovitiji način, ali ta ideja se u meni zadržala, vjerovatno jer sam i sama melankolik. Za mene lično, melankolija predstavlja katalizator za refleksiju i lični rast. Ona proizlazi iz razumijevanja prolaznosti života, patnje i ograničenja ljudskog postojanja. Bez nje, mislim da nema ni umjetnosti.
Kako si birala motive i scene koje prikazuju prolaznost vremena i kompleksnost osjećanja?
Ovo je vjerovatno jedan od najspontanijih projekata koje sam do sada uradila. Najprije su nastale pjesme, a onda se rodila ideja za fotografijama o stvarima koje su prošle i koje se tek trebaju dogoditi. Ovaj projekat je nastao kao čist eksperiment, ali sam bila vođena intuicijom i intimnim osjećanjima. Ljudi koji su dio ovog projekta su moji prijatelji, ljudi koje volim i nisam puno razmišljala o motivima, samo sam se prepustila stvaranju, kretala se u prolazu i pronalazila život u njima.
Kako postižeš specifičnu atmosferu u svojim radovima koja budi želju za ponovnim proživljavanjem prošlosti?
Bojama prije svega, to je jedna od stvari koja je veoma karakteristična za sve moje dosadašnje radove, ali i malim intervencijama na samom snimanju, kao i u postprodukciji. Ipak, jedan dio atmosfere je zaslužan i čistoj sreći.
Kako se lično povezuješ sa temama prolaznosti i čežnje koje prikazuješ u svojim fotografijama?
Za mene su to sve kratki trenuci naših života, sve stvari koje radimo u prolazu, koje na nas ostavljaju utisak, sve su to mali tragovi raja. Ne postoji vječnost i sve nestaje, osim ovog trenutka i već sljedeće sekunde nalazimo se u drugom momentu, u kojem se nešto drugo dešava i to drugo je već nestalo. Ali sjećanja, ona nikad zaista ne odlaze i preuzimaju te toliko da često postaju jasnija od realnosti koja te okružuje.
Možeš li nam opisati tvoj proces stvaranja jedne fotografije, od ideje do finalnog proizvoda?
Prije svega, tu je istraživanje, koje često može biti i pasivno, kroz čitanje knjiga, gledanje filmova, ali onda kada pronađem temu, ulazim u ozbiljnije pripreme. Moje teme su najčešće intimne, povezane su sa mojim životom i osjećanjima, tako da veliki dio vremena posvećujem i samoispitivanju, nekoj vrsti meditacije - šta određena tema, emocija, ideja znači lično za mene.
Nakon toga, dolazi skiciranje, izbor palete boja koja će se koristiti na snimanju, izbor subjekta ili modela, napokon samo snimanje i poslije toga, možda jedan od najzanimljivijih dijelova nakon istraživanja - intervencije na samim radovima i razmišljanje o prostoru u kojem bi radovi bili izloženi i na koji način.
Koliko vremena obično posvećuješ radu na jednoj seriji fotografija?
Nekad imam osjećaj da posvećivanje projektima nikad ne prestaje, ali u zavisnosti od projekta do projekta, vrijeme može varirati od nekoliko mjeseci do godine ili dvije.
Šta za tebe znači učešće na Sarajevo Photography Festivalu?
S obzirom da se na Sarajevo Photography Festival vraćam, ovog puta sa samostalnom izložbom, za mene to donosi još veće zadovoljstvo, profesionalno priznanje i mogućnost da doprinesem razvoju regionalne scene.
Kako vidiš svoj rad u kontekstu regionalne fotografske scene i na koji način festivali poput ovog doprinose promociji umjetnika?
Mislim da je Sarajevo Photography Festival veoma važan za regionalnu fotografsku scenu jer na ovaj način se stvara prostor za razmenu ideja, upoznavanje, umrežavanje i podršku. Konkretno za mene, učešće na Sarajevo Photography Festivalu donosi neopisivo zadovoljstvo jer imam priliku da budem dio nečega što se razvija i raste.
Moja prisutnost na festivalu ne samo da doprinosi mom ličnom i profesionalnom razvoju, već i podržava širu umjetničku zajednicu. To je prilika da svojim radom doprinesem kulturnoj sceni, inspirišem druge i zajedno sa kolegama izgradim prostor za kreativnu razmjenu i podršku.
Kako balansiraš između komercijalnih i umjetničkih projekata?
Umjetnički projekti su moj život, a komercijalni im pomažu da žive i rastu.
Imaš li planove za nove projekte ili serije fotografija u bliskoj budućnosti? Na koji način planiraš dalje razvijati svoj umjetnički stil i istraživati nove teme?
Već sada razvijam novu ideju, još uvijek u početnoj fazi, ali ono što gotovo sigurno znam jeste da sa novim projektom želim da izađem iz samo studijskog prostora i prenesem rad u različite eksterijere i enterijere. Za ostalo, prepuštam istraživanju i osjećaju da me vode.
* * *
Foto: Katarina Marković
Tekst: Vanja Ratković
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
