TEKST:
DATUM OBJAVE: 30.5.2024.
Umjetnost nas često poziva na putovanje kroz različite dimenzije, pomažući nam da istražimo i razumijemo složenost života i ljudskog iskustva.
U tom putovanju, fotografija ima posebno mjesto kao medij koji ima moć da zabilježi trenutke, emocije i priče na način koji osvjetljava dubine ljudske duše. U susret nam dolazi jedna od izuzetnih umjetnica u ovom polju na našim prostorima - Beograđanka Katarina Marković, čija djela nas pozivaju na introspekciju i osvajaju svojom snagom i intimnošću.
Fotografkinja Katarina Marković
Kroz izuzetnu upotrebu boja, detalja i kompozicije, Katarina nas vodi na putovanje kroz pejzaže emocija i sjećanja. Njene fotografije nisu samo vizualni dokumenti trenutka, već su poetični izrazi prolaznosti, čežnje i stvaralačkog impulsa.
Seriju radova pod nazivom "U prolazu", Katarina će našoj publici predstaviti u subotu, 1. juna u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u 19:30 sati, u okviru trećeg po redu Sarajevo Photography Festivala.
Ovaj festival, kao najznačajniji bosanskohercegovački festival koji promovira umjetničku fotografiju, pružit će posjetiteljima priliku da se susretnu sa Katarininim djelima i urone u svijet njene umjetnosti.
Upravo je ovo bio razlog našeg razgovora s njom, prilikom kojeg je pričala o melankoliji, upotrebi boja, balansu između komercijalnog i umjetničkog rada, te značaju Sarajevo Photography Festivala.
Jedna od inspiracija za izložbu, odnosno projekat „U prolazu” bio je i omaž melankoliji, mladosti, ushićenju. U čemu vidiš ljepotu melankolije, kao možda i neizostavnog aspekta života?
I u svojim prethodnim radovima, među kojima je “I am too sad to tell you why”, istraživala sam temu melankolije na jedan drugačiji, duhovitiji način, ali ta ideja se u meni zadržala, vjerovatno jer sam i sama melankolik. Za mene lično, melankolija predstavlja katalizator za refleksiju i lični rast. Ona proizlazi iz razumijevanja prolaznosti života, patnje i ograničenja ljudskog postojanja. Bez nje, mislim da nema ni umjetnosti.
Kako si birala motive i scene koje prikazuju prolaznost vremena i kompleksnost osjećanja?
Ovo je vjerovatno jedan od najspontanijih projekata koje sam do sada uradila. Najprije su nastale pjesme, a onda se rodila ideja za fotografijama o stvarima koje su prošle i koje se tek trebaju dogoditi. Ovaj projekat je nastao kao čist eksperiment, ali sam bila vođena intuicijom i intimnim osjećanjima. Ljudi koji su dio ovog projekta su moji prijatelji, ljudi koje volim i nisam puno razmišljala o motivima, samo sam se prepustila stvaranju, kretala se u prolazu i pronalazila život u njima.
Kako postižeš specifičnu atmosferu u svojim radovima koja budi želju za ponovnim proživljavanjem prošlosti?
Bojama prije svega, to je jedna od stvari koja je veoma karakteristična za sve moje dosadašnje radove, ali i malim intervencijama na samom snimanju, kao i u postprodukciji. Ipak, jedan dio atmosfere je zaslužan i čistoj sreći.
Kako se lično povezuješ sa temama prolaznosti i čežnje koje prikazuješ u svojim fotografijama?
Za mene su to sve kratki trenuci naših života, sve stvari koje radimo u prolazu, koje na nas ostavljaju utisak, sve su to mali tragovi raja. Ne postoji vječnost i sve nestaje, osim ovog trenutka i već sljedeće sekunde nalazimo se u drugom momentu, u kojem se nešto drugo dešava i to drugo je već nestalo. Ali sjećanja, ona nikad zaista ne odlaze i preuzimaju te toliko da često postaju jasnija od realnosti koja te okružuje.
Možeš li nam opisati tvoj proces stvaranja jedne fotografije, od ideje do finalnog proizvoda?
Prije svega, tu je istraživanje, koje često može biti i pasivno, kroz čitanje knjiga, gledanje filmova, ali onda kada pronađem temu, ulazim u ozbiljnije pripreme. Moje teme su najčešće intimne, povezane su sa mojim životom i osjećanjima, tako da veliki dio vremena posvećujem i samoispitivanju, nekoj vrsti meditacije - šta određena tema, emocija, ideja znači lično za mene.
Nakon toga, dolazi skiciranje, izbor palete boja koja će se koristiti na snimanju, izbor subjekta ili modela, napokon samo snimanje i poslije toga, možda jedan od najzanimljivijih dijelova nakon istraživanja - intervencije na samim radovima i razmišljanje o prostoru u kojem bi radovi bili izloženi i na koji način.
Koliko vremena obično posvećuješ radu na jednoj seriji fotografija?
Nekad imam osjećaj da posvećivanje projektima nikad ne prestaje, ali u zavisnosti od projekta do projekta, vrijeme može varirati od nekoliko mjeseci do godine ili dvije.
Šta za tebe znači učešće na Sarajevo Photography Festivalu?
S obzirom da se na Sarajevo Photography Festival vraćam, ovog puta sa samostalnom izložbom, za mene to donosi još veće zadovoljstvo, profesionalno priznanje i mogućnost da doprinesem razvoju regionalne scene.
Kako vidiš svoj rad u kontekstu regionalne fotografske scene i na koji način festivali poput ovog doprinose promociji umjetnika?
Mislim da je Sarajevo Photography Festival veoma važan za regionalnu fotografsku scenu jer na ovaj način se stvara prostor za razmenu ideja, upoznavanje, umrežavanje i podršku. Konkretno za mene, učešće na Sarajevo Photography Festivalu donosi neopisivo zadovoljstvo jer imam priliku da budem dio nečega što se razvija i raste.
Moja prisutnost na festivalu ne samo da doprinosi mom ličnom i profesionalnom razvoju, već i podržava širu umjetničku zajednicu. To je prilika da svojim radom doprinesem kulturnoj sceni, inspirišem druge i zajedno sa kolegama izgradim prostor za kreativnu razmjenu i podršku.
Kako balansiraš između komercijalnih i umjetničkih projekata?
Umjetnički projekti su moj život, a komercijalni im pomažu da žive i rastu.
Imaš li planove za nove projekte ili serije fotografija u bliskoj budućnosti? Na koji način planiraš dalje razvijati svoj umjetnički stil i istraživati nove teme?
Već sada razvijam novu ideju, još uvijek u početnoj fazi, ali ono što gotovo sigurno znam jeste da sa novim projektom želim da izađem iz samo studijskog prostora i prenesem rad u različite eksterijere i enterijere. Za ostalo, prepuštam istraživanju i osjećaju da me vode.
* * *
Foto: Katarina Marković
Tekst: Vanja Ratković
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Neke mirise ne povezujemo samo sa svježinom nego sa cijelim osjećajem doma. Upravo taj “ponovo miriše bijelo” trenutak bio je polazna tačka našeg razgovora sa Merimom Ikanović o uspomenama, malim ritualima i stvarima koje nas uspore onda kada nam to najviše treba.
“Joj, to je to. Miris čistoće, neprocjenjivo. Miriše baš na bijelo.”
Već nakon prve rečenice bilo nam je jasno da ovo neće biti klasično snimanje.
U jednom proljetnom danu, među bijelim tkaninama, cvijećem i detaljima koji podsjećaju na sporija jutra i dane bez žurbe, sa Merimom Ikanović razgovarali smo o stvarima koje svi prepoznajemo.
O mirisima koji vraćaju kući.
Navikama koje smo naslijedili od mama.
Malim ritualima koji poprave dan više nego što očekujemo.
I upravo je iz tog osjećaja nastala cijela “ponovo miriše bijelo” priča u saradnji sa Arixom, brendom koji generacije povezuju sa svježinom, povjerenjem i onim posebnim osjećajem kada sve ponovo djeluje čisto, mirno i poznato.
Dok slaže bijeli stolnjak preko stola i aranžira cvijeće, Merima kroz spontana pitanja otvara teme koje vrlo brzo prestanu biti “samo intervju”.
Na pitanje koji miris je odmah vrati u djetinjstvo, odgovor dolazi bez razmišljanja:
“Parfem moje mame.”
Jer svi imamo taj jedan miris koji nas automatski vrati negdje poznato.
Kod Merime je to parfem njene mame.
Kod nekoga miris jutarnje kafe.
Kod nekoga tek procvjetalo cvijeće.
Kod nekoga trenutak kada obuče svježe opranu košulju ili legne u čiste plahte nakon dugog dana.
Upravo tu “ponovo miriše bijelo” postaje mnogo više od same svježine.
U razgovoru smo se dotakli i pitanja koje male stvari danas daju osjećaj novog početka.
“Stvar koja mi daje osjećaj novog početka je jutarnja kafa. Kad je popijem ujutro, to me odmah restartuje.”
A onda i trenutak koji vjerovatno svi razumijemo više nego želimo priznati:
“Najpodcjenjeniji dobar osjećaj u danu je kada moje djevojčice odu da spavaju, suprug radi nešto svoje, a ja imam vrijeme za sebe.”
Upravo ti mali momenti provlačili su se kroz cijelo snimanje kao podsjetnik koliko danas cijenimo stvari koje nas uspore.
Jedan dio razgovora posebno nas je nasmijao jer je vjerovatno previše realan svima nama.
Na pitanje za koju stvar stalno govori “sutra ću”, Merima kroz smijeh odgovara:
“Puna korpa čistog veša.”
A odmah zatim dodaje:
“Uvijek ga ima, nikad mu kraja.”
Tokom razgovora dotakli smo se i pitanja šta je danas stvarno natjera da uspori.
“Vrijeme sa mojom djecom. Kad sam fokusirana samo na njih i igru s njima ili čitanje neke zanimljive knjige.”
I tu se krije razlog zašto cijela ova priča djeluje toliko poznato.
Zato što nas podsjeća da su nekad upravo najjednostavnije stvari one koje ostanu najduže s nama.
Možda baš zato #ponovomirišebijelo svi razumijemo bez dodatnog objašnjenja.
Nekome je to parfem mame.
Nekome jutarnja kafa.
Nekome trenutak kada nakon dugog dana konačno obuče čistu pidžamu i legne u svježe plahte.
A nekome jednostavno osjećaj da je barem na trenutak sve opet poznato i na svom mjestu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
