''Iz ove borbe kao pobjednik izlazim ja, a ne karcinom!'' - Priče Irme, Vesne i Nermine.

Približava nam se oktobar, mjesec podizanja svijesti za osobe oboljele od karcinoma dojke. Dok smatramo da o ovoj temi možemo govoriti uvijek, uzeli smo vrijeme da prepoznamo osobe koje su se borile s karcinomom, pobijedile ga i danas svoju energiju ulažu u pomaganje drugima.

U dogovoru s Think Pink organizacijom u Sarajevu, posjetili smo njihov ured u želji da 3 hrabre žene koje su preživjele karcinom dojke s nama podijele svoje putovanje. Želja nam je bila staviti fokus na njihove lične borbe, pobjede i transformacije. Svaka od njih nosi sa sobom poruku nade, a njihove riječi i iskustva poslužit će kao inspiracija i podrška onima koji se još uvijek nose s ovom bolesti. 


U prostorijama su nas dočekale Nela Hasić, direktorica Think Pink Sarajevo i Samira Poričanin – Petrešin, PR, koje su nam objasnile da je prostor svježe renoviran u želji da ženama osiguraju siguran prostor u kojem će se osjećati dobro. 
Nismo mogli ne primijetiti jaku podršku Nele, koja je jako emotivno govorila o svim ženama koje su dio ove organizacije. Think Pink Sarajevo već 20 godina pruža podršku ženama suočenim s karcinomom. Kroz svoje mnogobrojne programe i inicijative osigurava da pronađu nadu i snagu u najtežim trenucima. 

 

Think Pink Sarajevo

Razgovarali smo s Nerminom, Vesnom i Irmom i sve su nam objasnile isto - dijagnoza karcinoma dolazi neočekivano, ostavljajući iza sebe valove straha, pitanja nesigurnosti i strepnje za budućnost. 
Međutim, kroz razgovor s njima shvatili smo da u ovoj borbi, svjetlo nade i snage često dolazi u trenutku kada žene ponovo otkrivaju svoju NEVJEROVATNU unutrašnju snagu, uz to iz ljubavi porodice, ali neosporno i iz podrške zajednice. Energija i ljubav prema životu svake od njih je ostavila ogroman utisak na nas, a sigurno će i njihove priče iz nastavka biti inspiracija vama. 

Irma Suman Bonjo

Irma, jedna od žena s kojima smo razgovarali, snažno je izrazila: "Nema predaje! Odlučite da budete jača od karcinoma." Ova izjava savršeno sažima njenu odlučnost i nepopustljivost u borbi protiv bolesti. 
Za Irmu, početak je bio ispunjen strahom i nesigurnostima o budućnosti. No, njena odluka da se bori nije samo spasila njen život, već joj je omogućila da ponovno pronađe ljepotu u svakodnevnim stvarima i ojača odnose sa svojim najmilijima.

 

Irma Suman Bonjo

,,Par dana poslije saznanja da imam karcinom moj sin je donio na dlanu svoj prvi zubić. To je bio najteži trenutak za mene, a trebao je biti pun radosti. Pitala sam se hoću li doživjeti da mu ispadne drugi zubić, prvi dan prvog razreda, kćerkino matursko veče... Tog trenutka sam odlučila da se borim svim sredstvima da preživim i pobijedim bolest.
 
Sada kad sam u remisiji imam drugačije poglede na život. Bolje zapažam sitnice. Trava je zelenija, nebo plavlje, vazduh ljepše miriše...

Najveći izazov nakon remisije je opustiti se, osloboditi se straha od recidiva. Devet mjeseci sam bila kao u nekoj centrifugi i sad treba da se vratim normalnom životu. Psihički je to malo teže.

 

Sada se moje tijelo fizički vraća u normalu. Obožavam svaku svoju dlačicu koja raste ponovo. Više pozornosti obraćam na svoje potrebe i granice. Kad mi tijelo da signal da za nešto nemam snage ili volje, jednostavno to ne radim za razliku od prije. Postala sam sebi prioritet.
U mom životu postoje divni ljudi koji su prešli hiljade kilometara da me zagrle i vide na svega par sati u mojim najtežim trenucima, a postoje i oni drugi na par minuta udaljenosti koji nisu vrijedni pomena. Možda je grubo, ali je zaista tako. U bolesti vidiš kome je zaista bitno tvoje postojanje. Odnos sa porodicom je jači. Grlimo se i ljubimo više no ikad. Moram da kažem da sam doživjela i prvi dan škole i da sam ispratila kćerku na matursko veče.
Nema predaje! Odlučite da budete jače od karcinoma.'' 

 

Nermina Djedović 

Nermina je svoju borbu opisala kao intenzivnu i iscrpljujuću, ali je njen vedar duh bio njen oslonac. "Na sreću, moj vedar duh me nikad nije napustio," kaže Nermina, koja je kroz sve teškoće pronašla snagu u humoru i optimizmu. 

 

Nermina Djedović

Najteži trenutak je saznanje da imate karcinom. U tom trenutku šok! Cijeli svijet se ruši oko vas. Šta, kako dalje? Dolazim do spoznaje da šta je tu je idemo dalje. Slijedi 16 kemoterapija na koje je i sama pomisao grozna.
I dolazi ta prva kemoterapija, užasno je podnosim. Povraćam 15 dana gubim na kilaži 10 kg, užas. U trećem danu ostajem bez kose i trepavica. Nemam snage ni volje, volim da sam sama. I kako imam običaj reći kad nemaš kome dođi sam sebi. I tako naredne te tri crvene. Idem kod neke mlade doktorice u dnevnu i kažem ostalih 12 neću primiti, odustajem. I krenula ka vratima ona se ustala i stala na vrata nije mi dala da odem ubjeđivala me da ovih dvanaest će biti lakše. 
Na sreću moj vedar duh me nikad nije napustio tako da sam znala nasmijati sve redom od osoblja do pacijenata. Na operaciju kad sam krenula kažem docentu idem sa drugom da se rastanem dosta smo se družili u planini uz gitare i pjesmu stiglo vrijeme da svako svojim putem krene. Operacija je na moju sreću prošla dobro. 

 

Naravno mnoge stvari se mijenjaju, masu stvari koje sam prije radila sad više ne mogu, naravno nosit teško, neka istezanja i slične stvari iz svakodnevnice. Malo se teško pomiriti sa tim pogotovo kad niste naučili ovisiti o bilo kome, ali dobro šta je tu je.
Najveći izazov je bio upoznavanje i suočavanjem sa svojim tijelom, prihvatanje same sebe i mogu reći da sam ipak to tako mirno prihvatila kao da je to tamo neko drugi. Drugo, poslije velike pauze vratiti se druženjima, pomisliti kosa mi je kao u dječaka, a svi navikli na moju dugu kosu. Na sreću ni tu me nije iznevjerio i napustio vedar duh i ma koliko da vas bole neke stvari isto tako ne treba vam ni sažaljenje. 
Odnosi sa ljudima, eh to je priča za sebe. Imate osoba kad kažete karcinom imam osjećaj da ustuknu kao da je prelazno, a tad se desi da počnete pravit selekciju. Meni nikad ništa ni za kog nije bilo teško, uvijek sam bila tu za sve, a u bolesti shvatiš ko su tebi pravi prijatelji i nisu brojni, ali moj odnos prema ljudima je ostao isti. 
Gledaj naprijed. Ne osvrći se za onim što si ostavila iza sebe. Život je lijep, ma kakav bio on je moj!'' 

 

Vesna Medić 

Vesna je, s druge strane, opisala kako je rano otkrivanje karcinoma, uz podršku porodice i prijatelja, bilo ključno za njenu borbu. "Iz ove borbe kao pobjednik izlazim ja, a ne karcinom," ističe Vesna. 

 

Vesna Medić 

 

,,Saznati da bolujete od karcinoma dojke je samo po sebi strašno. Prva reakcija je naravno strah, šok, milion pitanja na koje nemate odgovor. U mom slučaju strah je zaista brzo nestao jer je karcinom otkriven u početku i prognoze su bile dobre iako je u pitanju bio invazivni karcinom dojke. Odlučila sam da ću da se borim i zaista uz podršku porodice i pravih prijatelja ta borba je puno lakša. Ono što je meni izazivalo najveći strah je pitanje da li je moj karcinom nasljedan, obzirom da smo ga imale moja mama i ja, a ja imam kćerku, sestru i sestričnu. Saznanje da nije nasljedan mi je još više olakšalo borbu i dalo nevjerovatan vjetar u leđa.

Nakon operacije i radioterapije znala sam da je najteži dio iza mene. Tada sam odlučila i da potražim pomoć psihologa jer sam imala neka pitanja na koja nisam imala odgovor. To mi je bila najispravnija odluka koju sam mogla donijeti jer sam sve ono što me mučilo i vraćalo unazad riješila odlaskom u Think Pink centar. Pružili su mi svu potrebnu pomoć i od tada moja borba kreće samo uzlaznom i pozitivnom putanjom. Dobila sam nevjerovatnu snagu i vjetar u leđa i jednostavno sam znala, da iz ove borbe kao pobjednik izlazim ja, a ne karcinom.

Karcinom nije pogodio samo mene, nego i cijelu moju porodicu i moje prave prijatelje. Bilo mi se teško izboriti sa osjećajem da je moja bolest napravila pometnju bilo kome. Trudila sam se da ih što manje opterećujem, da se borim najbolje i najjače što znam i da se svi čim prije vratimo normalnom životu. Brzo sam se vratila i na posao bez razmišljanja da li ću moći, jednostavno sam znala da želim i da ja to mogu. Prihvatila sam i činjenicu da sam još par godina redovni posjetitelj onkologije zbog terapije na koju idem svakih 28 dana. Koliko god me svaki odlazak gore rastuži, naučila sam da prihvatim da je ta terapija moja zaštita i moj spas.

 

Prije nego što mi je ustanovljena dijagnoza, išla sam na preglede na kojima mi je više puta rečeno da moja „kvrgica“ nije ništa i da se ne zamaram. Srećom odlučila sam da poslušam moj razum i moje tijelo koji su mi govorili da nešto nije ok. I sreća da jesam jer da nisam situacija bi sigurno bila drugačija. Kroz sve ovo sam naučila da više vjerujem sebi i tom nekom unutrašnjem osjećaju. Ne bavim se previše stručnim pitanjima jer sam taj dio prepustila svom onkologu kojem zaista bezgranično vjerujem.
Borba sa karcinomom je zaista dugotrajan proces u koji se ne možete upustiti sami. Meni je zaista jako značila podrška koju sam dobijala od porodice i prijatelja. U ovakvim situacijama naučite na koga možete računati, kome se možete požaliti, ko vam može biti rame za plakanje, ko će biti tu da pruži ruku kada zaista treba. Počela sam poštovati i to da nismo svi isti, nemamo istu empatiju, isti osjećaj za pomoć. Morala sam naučiti i kako se nositi sa komentarima tipa „ma super si ti, ma nije to ništa, dobro je to, neka nije nešto gore“ i sl. Onda takve komentare pretvorim u dodatni vjetar u leđa i guram još jače i još hrabrije. Okružila sam se osobama koje su moj izvor snage, hrabrosti, ljubavi, podrške i neizmjerno sam im zahvalna na tome.

Nažalost stopa oboljelih od karcinoma dojke je u porastu i to je nešto što me zaista rastuži. Ono što od srca mogu poručiti ženama je to da naprave taj jedan pregled godišnje koji traje par minuta, a daje vam dugoročnu sreću. Čak i ako na pregledu ustanovite da nije baš onako kako ste se nadali da će biti, sve je drugačije kada se otkrije u početku, a to govorim iz sopstvenog iskustva. 
Dopustite porodici i okolini da vam pomognu, da budu uz vas jer ni jedna žena ovo ne treba da prolazi sama. Potražite pomoć psihologa, ne razmišljajte o tome šta će okolina reći jer borbu prolazite vi, a ne okolina. Ja se nikada nisam zamarala pitanjem “zašto baš ja“ jer sam prihvatila da je to moj put koji moram i mogu proći. Bez obzira što se situacija čini strašnom, ja sam iz svega izvukla samo pozitivne stvari, koje su me naučile da danas puno više cijenim svoje zdravlje, da sam zahvalna na svakom danu u kojem mogu uživati sa ljudima koje volim, počela sam puno više da se smijem i odlučila sam da budem sretna. Nisam i neću dozvoliti da karcinom bude taj koji upravlja mojim životom jer je život zaista prekratak da bih dane provodila bez osmijeha i sreće. Drage dame, pazite na sebe, slušajte svoje tijelo, uživajte u svakom danu, smijte se, družite se sa ljudima sa kojima se osjećate sretno jer život je jedan i neka bude sretan i lijep... ''

 

* * * 

Think Pink Sarajevo je dobro poznata organizacija posvećena pružanju podrške ženama sa karcinomom dojke. Njihova misija uključuje pružanje psihosocijalne podrške, organizaciju besplatnih mamografskih pregleda i jačanje svijesti o važnosti ranog otkrivanja karcinoma. Organizacija je također domaćin "Race for the Cure®", najvećeg svjetskog događaja posvećenog zdravlju žena, koji se održava u Bosni i Hercegovini od 2008. godine.

Kroz ove priče, jasno je da borba protiv karcinoma nije samo individualna, ona je kolektivna i zahtijeva podršku zajednice. Svaka od njih, svojim primjerom, pokazuje da uz odlučnost i podršku, život može biti ispunjen svjetlom čak i nakon najtežih trenutaka. 

Za kraj, želimo se obratiti i svima vama koji imate blisku osobu koja prolazi kroz sličnu borbu – budite podrška. Izgovor 'Ne znam šta da kažem' je samo to - izgovor, ono što je važno je da budete tu. Irma nam je u razgovoru istaknula da su joj čak i jednostavne poruke, poput smajlija ili emotikona, u tim trenucima značile mnogo. Mali gestovi mogu imati veliki utjecaj, a važno je zapamtiti da koliko god situacija vama bila teška, za osobu koja se suočava s ovom borbom ona je daleko izazovnija.

* * *
Fotografije: Monika Andrić za Bonjour.ba