TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 29.11.2023.
Sinoć su posjetitelji prostora galerije Europe House u Sarajevu prisustvovali svečanom otvorenju izložbe pod nazivom "Između četiri zida", koju su zajednički kreirale fotografkinja Aida Redžepagić i novinarka i aktivistica Kristina Ljevak Bajramović.
'Između četiri zida' je izložba koja hrabro prelazi granice umjetnosti kako bi osvijetlila tamne kutke društva i potaknula na razmišljanje o pitanjima koja često ostaju skrivena od očiju javnosti. Aida i Kristina kroz svoj umjetnički osvrt, postavljaju važan izazov društvu da se suoči s problemima nasilja, kako fizičkog tako i mentalnog, koji često ostaju neprimijećeni u tišini svakodnevnice.
Foto: Privatna arhiva
Foto: Jasmin Agović
Razgovarali smo s fotografkinjom Aidom i novinarkom i aktivisticom Kristinom u želji da saznamo više o samom procesu rada, umjetničkom pečatu, ali i emotivnom aspektu ove priče.
Foto: Jasmin Agović
Fotografkinja Aida Redžepagić, novinarka i aktivistica Kristina Ljevak Bajramović
Naime, Aida Redžepagić je kreirala seriju od 16 fotografija koje prate istinite priče napisane od strane Kristine Ljevak Bajramović. Ovaj spoj vizualne umjetnosti i pisanja stvara duboku emotivnu vezu koja otkriva realnost koja često ostaje skrivena u privatnosti svakodnevnog života.
Foto: Jasmin Agović
Aida Redžepagić i Kristina Ljevak Bajramović o svom kreativnom procesu
,,Raditi na ovako teškoj temi je prije svega za mene zahtijevalo dugoročan proces razmišljanja na koji način želim prikazati nasilje. Ključno mi je bilo da ne želim eksplicitne fotografije, ne želim “odglumljene” fotografije, iscenirano nasilje. Željela sam samo prenijeti emociju. Nije mi bio cilj napraviti lijepu fotografiju, nego onu koja će trigerovati preživljeno, potaknuti na razmišljanje i diskusiju te zacjeljivanje.'' - za početak je rekla Aida.
Foto: Privatna arhiva
,,Svjesna sam dinamike i intenziteta nasilja koje preživljavaju žene, ali sve dobije novu dimenziju kada je potrebno „izabrati“ šesnaest od mnogobrojnih priča koje sam lično čula iz iskustva drugih žena, a što sam uradila povodom izložbe „Između četiri zida“. – dodala je Kristina.
Foto: Jasmin Agović
,,Sama postavka po sebi je specifična jer kad ulazite u galeriju na izložbu fotografija, očekujete i da vidite iste. Međutim, postavkom fotografija (i priča koje su ključni dio ove izložbe) u zatvorene kutije, htjela sam aludirati na to da ovakve priče o nasilju ostaju u četiri zida, ne prepoznajemo ih čak ni onda kada su pred nama, kada se dešavaju nekome oko nas.
Bezbroj puta nakon što nasilje bude obznanjeno suočavamo se sa nevjericom i izjavama poput “ali oni su djelovali kao divan par”. Baš tada, žrtva bude izložena još jednom nasilju od strane ljudi koji joj ne vjeruju jer neke modrice nisu vidljive, a one emotivne pogotovo.'' – Aida.
Foto: Jasmin Agović
,,Odavno veći osjećaj gorčine nije pratio neki moj radni proces. I osjećaj nemoći, ali je jako važno da na kraju imamo ovu postavku, koja nam ne donosi eksplicitne slike nasilja, niti je blizu tome, kako u svom vizuelnom tako i u dijelu teksta. I u tome je njena najveća snaga – s obzirom na to da smo se navikli_e gledati fotografije i izvještaje koji krše etičke standarde i nikada ne misle na dostojanstvo preživjele ili žrtve.'' – nadodala je Kristina o svom pogledu na samu izložbu.
Foto: Jasmin Agović
,,Izložba “Između četiri zida” osvještava da nasilje ne prestaje samo zato što ga mi ne vidimo, samo zato što nije u našim zidovima, a samo glasnim pričanjem o njemu, te skretanjem pažnje pomažemo žrtvama da hrabrije izađu iz tih zidova, potraže pomoć i nastave dalje.'' – podijelila je s nama Aida.
,,Svijest o tome da će možda na otvaranju neki od „junaka“ naših priča biti u prvim redovima dodatno stvara osjećaj gorčine, jer nasilnici nisu nužno oni ljudi kakvim ih zahvaljujući stereotipima zamišljamo.'' – za kraj je rekla Kristina.
Foto: Privatna arhiva
Rekli bismo da je jedan od ključnih razloga zašto je tema ove izložbe izuzetno važna u današnjem društvu leži u činjenici da mnogi oblici nasilja ostaju skriveni, zakopani između četiri zida domova ili društvenih konvencija. Društvena stigma i strah često sprječavaju žrtve da podignu glas i traže pomoć.
Ova izložba stoga igra ključnu ulogu u razbijanju tišine i podizanju svijesti o stvarnosti nasilja koje se odvija u privatnosti, ali i djeluje kao katalizator za pokretanje važnih razgovora o pitanjima koja često nisu dovoljno istražena ili su društveno tabuizirana.
Foto: Jasmin Agović
Foto: Jasmin Agović
Izložba će biti otvorena za posjetitelje do 10.12.2023. Ulaz u galeriju Europe House (zgrada Vječne vatre) je slobodan za sve zainteresovane.
Podsjećamo da ćete ukoliko poznajete nekoga, ili se brinete i za vlastitu sigurnost, više informacija o mjerama koje možete poduzeti saznati kroz intervju koji smo radili s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije, Muberom Hodžić – Lemeš.
* * *
Fotografije: Privatna arhiva i Jasmin Agović
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Neke mirise ne povezujemo samo sa svježinom nego sa cijelim osjećajem doma. Upravo taj “ponovo miriše bijelo” trenutak bio je polazna tačka našeg razgovora sa Merimom Ikanović o uspomenama, malim ritualima i stvarima koje nas uspore onda kada nam to najviše treba.
“Joj, to je to. Miris čistoće, neprocjenjivo. Miriše baš na bijelo.”
Već nakon prve rečenice bilo nam je jasno da ovo neće biti klasično snimanje.
U jednom proljetnom danu, među bijelim tkaninama, cvijećem i detaljima koji podsjećaju na sporija jutra i dane bez žurbe, sa Merimom Ikanović razgovarali smo o stvarima koje svi prepoznajemo.
O mirisima koji vraćaju kući.
Navikama koje smo naslijedili od mama.
Malim ritualima koji poprave dan više nego što očekujemo.
I upravo je iz tog osjećaja nastala cijela “ponovo miriše bijelo” priča u saradnji sa Arixom, brendom koji generacije povezuju sa svježinom, povjerenjem i onim posebnim osjećajem kada sve ponovo djeluje čisto, mirno i poznato.
Dok slaže bijeli stolnjak preko stola i aranžira cvijeće, Merima kroz spontana pitanja otvara teme koje vrlo brzo prestanu biti “samo intervju”.
Na pitanje koji miris je odmah vrati u djetinjstvo, odgovor dolazi bez razmišljanja:
“Parfem moje mame.”
Jer svi imamo taj jedan miris koji nas automatski vrati negdje poznato.
Kod Merime je to parfem njene mame.
Kod nekoga miris jutarnje kafe.
Kod nekoga tek procvjetalo cvijeće.
Kod nekoga trenutak kada obuče svježe opranu košulju ili legne u čiste plahte nakon dugog dana.
Upravo tu “ponovo miriše bijelo” postaje mnogo više od same svježine.
U razgovoru smo se dotakli i pitanja koje male stvari danas daju osjećaj novog početka.
“Stvar koja mi daje osjećaj novog početka je jutarnja kafa. Kad je popijem ujutro, to me odmah restartuje.”
A onda i trenutak koji vjerovatno svi razumijemo više nego želimo priznati:
“Najpodcjenjeniji dobar osjećaj u danu je kada moje djevojčice odu da spavaju, suprug radi nešto svoje, a ja imam vrijeme za sebe.”
Upravo ti mali momenti provlačili su se kroz cijelo snimanje kao podsjetnik koliko danas cijenimo stvari koje nas uspore.
Jedan dio razgovora posebno nas je nasmijao jer je vjerovatno previše realan svima nama.
Na pitanje za koju stvar stalno govori “sutra ću”, Merima kroz smijeh odgovara:
“Puna korpa čistog veša.”
A odmah zatim dodaje:
“Uvijek ga ima, nikad mu kraja.”
Tokom razgovora dotakli smo se i pitanja šta je danas stvarno natjera da uspori.
“Vrijeme sa mojom djecom. Kad sam fokusirana samo na njih i igru s njima ili čitanje neke zanimljive knjige.”
I tu se krije razlog zašto cijela ova priča djeluje toliko poznato.
Zato što nas podsjeća da su nekad upravo najjednostavnije stvari one koje ostanu najduže s nama.
Možda baš zato #ponovomirišebijelo svi razumijemo bez dodatnog objašnjenja.
Nekome je to parfem mame.
Nekome jutarnja kafa.
Nekome trenutak kada nakon dugog dana konačno obuče čistu pidžamu i legne u svježe plahte.
A nekome jednostavno osjećaj da je barem na trenutak sve opet poznato i na svom mjestu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
