TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 29.11.2023.
Sinoć su posjetitelji prostora galerije Europe House u Sarajevu prisustvovali svečanom otvorenju izložbe pod nazivom "Između četiri zida", koju su zajednički kreirale fotografkinja Aida Redžepagić i novinarka i aktivistica Kristina Ljevak Bajramović.
'Između četiri zida' je izložba koja hrabro prelazi granice umjetnosti kako bi osvijetlila tamne kutke društva i potaknula na razmišljanje o pitanjima koja često ostaju skrivena od očiju javnosti. Aida i Kristina kroz svoj umjetnički osvrt, postavljaju važan izazov društvu da se suoči s problemima nasilja, kako fizičkog tako i mentalnog, koji često ostaju neprimijećeni u tišini svakodnevnice.
Foto: Privatna arhiva
Foto: Jasmin Agović
Razgovarali smo s fotografkinjom Aidom i novinarkom i aktivisticom Kristinom u želji da saznamo više o samom procesu rada, umjetničkom pečatu, ali i emotivnom aspektu ove priče.
Foto: Jasmin Agović
Fotografkinja Aida Redžepagić, novinarka i aktivistica Kristina Ljevak Bajramović
Naime, Aida Redžepagić je kreirala seriju od 16 fotografija koje prate istinite priče napisane od strane Kristine Ljevak Bajramović. Ovaj spoj vizualne umjetnosti i pisanja stvara duboku emotivnu vezu koja otkriva realnost koja često ostaje skrivena u privatnosti svakodnevnog života.
Foto: Jasmin Agović
Aida Redžepagić i Kristina Ljevak Bajramović o svom kreativnom procesu
,,Raditi na ovako teškoj temi je prije svega za mene zahtijevalo dugoročan proces razmišljanja na koji način želim prikazati nasilje. Ključno mi je bilo da ne želim eksplicitne fotografije, ne želim “odglumljene” fotografije, iscenirano nasilje. Željela sam samo prenijeti emociju. Nije mi bio cilj napraviti lijepu fotografiju, nego onu koja će trigerovati preživljeno, potaknuti na razmišljanje i diskusiju te zacjeljivanje.'' - za početak je rekla Aida.
Foto: Privatna arhiva
,,Svjesna sam dinamike i intenziteta nasilja koje preživljavaju žene, ali sve dobije novu dimenziju kada je potrebno „izabrati“ šesnaest od mnogobrojnih priča koje sam lično čula iz iskustva drugih žena, a što sam uradila povodom izložbe „Između četiri zida“. – dodala je Kristina.
Foto: Jasmin Agović
,,Sama postavka po sebi je specifična jer kad ulazite u galeriju na izložbu fotografija, očekujete i da vidite iste. Međutim, postavkom fotografija (i priča koje su ključni dio ove izložbe) u zatvorene kutije, htjela sam aludirati na to da ovakve priče o nasilju ostaju u četiri zida, ne prepoznajemo ih čak ni onda kada su pred nama, kada se dešavaju nekome oko nas.
Bezbroj puta nakon što nasilje bude obznanjeno suočavamo se sa nevjericom i izjavama poput “ali oni su djelovali kao divan par”. Baš tada, žrtva bude izložena još jednom nasilju od strane ljudi koji joj ne vjeruju jer neke modrice nisu vidljive, a one emotivne pogotovo.'' – Aida.
Foto: Jasmin Agović
,,Odavno veći osjećaj gorčine nije pratio neki moj radni proces. I osjećaj nemoći, ali je jako važno da na kraju imamo ovu postavku, koja nam ne donosi eksplicitne slike nasilja, niti je blizu tome, kako u svom vizuelnom tako i u dijelu teksta. I u tome je njena najveća snaga – s obzirom na to da smo se navikli_e gledati fotografije i izvještaje koji krše etičke standarde i nikada ne misle na dostojanstvo preživjele ili žrtve.'' – nadodala je Kristina o svom pogledu na samu izložbu.
Foto: Jasmin Agović
,,Izložba “Između četiri zida” osvještava da nasilje ne prestaje samo zato što ga mi ne vidimo, samo zato što nije u našim zidovima, a samo glasnim pričanjem o njemu, te skretanjem pažnje pomažemo žrtvama da hrabrije izađu iz tih zidova, potraže pomoć i nastave dalje.'' – podijelila je s nama Aida.
,,Svijest o tome da će možda na otvaranju neki od „junaka“ naših priča biti u prvim redovima dodatno stvara osjećaj gorčine, jer nasilnici nisu nužno oni ljudi kakvim ih zahvaljujući stereotipima zamišljamo.'' – za kraj je rekla Kristina.
Foto: Privatna arhiva
Rekli bismo da je jedan od ključnih razloga zašto je tema ove izložbe izuzetno važna u današnjem društvu leži u činjenici da mnogi oblici nasilja ostaju skriveni, zakopani između četiri zida domova ili društvenih konvencija. Društvena stigma i strah često sprječavaju žrtve da podignu glas i traže pomoć.
Ova izložba stoga igra ključnu ulogu u razbijanju tišine i podizanju svijesti o stvarnosti nasilja koje se odvija u privatnosti, ali i djeluje kao katalizator za pokretanje važnih razgovora o pitanjima koja često nisu dovoljno istražena ili su društveno tabuizirana.
Foto: Jasmin Agović
Foto: Jasmin Agović
Izložba će biti otvorena za posjetitelje do 10.12.2023. Ulaz u galeriju Europe House (zgrada Vječne vatre) je slobodan za sve zainteresovane.
Podsjećamo da ćete ukoliko poznajete nekoga, ili se brinete i za vlastitu sigurnost, više informacija o mjerama koje možete poduzeti saznati kroz intervju koji smo radili s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije, Muberom Hodžić – Lemeš.
* * *
Fotografije: Privatna arhiva i Jasmin Agović
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
