Sinoć su posjetitelji prostora galerije Europe House u Sarajevu prisustvovali svečanom otvorenju izložbe pod nazivom "Između četiri zida", koju su zajednički kreirale fotografkinja Aida Redžepagić i novinarka i aktivistica Kristina Ljevak Bajramović.

'Između četiri zida' je izložba koja hrabro prelazi granice umjetnosti kako bi osvijetlila tamne kutke društva i potaknula na razmišljanje o pitanjima koja često ostaju skrivena od očiju javnosti. Aida i Kristina kroz svoj umjetnički osvrt, postavljaju važan izazov društvu da se suoči s problemima nasilja, kako fizičkog tako i mentalnog, koji često ostaju neprimijećeni u tišini svakodnevnice.

 

Foto: Privatna arhiva 

Foto: Jasmin Agović 

Razgovarali smo s fotografkinjom Aidom i novinarkom i aktivisticom Kristinom u želji da saznamo više o samom procesu rada, umjetničkom pečatu, ali i emotivnom aspektu ove priče.

 

Foto: Jasmin Agović 

Fotografkinja Aida Redžepagić, novinarka i aktivistica Kristina Ljevak Bajramović 

Naime, Aida Redžepagić je kreirala seriju od 16 fotografija koje prate istinite priče napisane od strane Kristine Ljevak Bajramović. Ovaj spoj vizualne umjetnosti i pisanja stvara duboku emotivnu vezu koja otkriva realnost koja često ostaje skrivena u privatnosti svakodnevnog života.

 

Foto: Jasmin Agović 

Aida Redžepagić i Kristina Ljevak Bajramović o svom kreativnom procesu 

,,Raditi na ovako teškoj temi je prije svega za mene zahtijevalo dugoročan proces razmišljanja na koji način želim prikazati nasilje. Ključno mi je bilo da ne želim eksplicitne fotografije, ne želim “odglumljene” fotografije, iscenirano nasilje. Željela sam samo prenijeti emociju. Nije mi bio cilj napraviti lijepu fotografiju, nego onu koja će trigerovati preživljeno, potaknuti na razmišljanje i diskusiju te zacjeljivanje.'' - za početak je rekla Aida. 

Foto: Privatna arhiva 

,,Svjesna sam dinamike i intenziteta nasilja koje preživljavaju žene, ali sve dobije novu dimenziju kada je potrebno „izabrati“ šesnaest od mnogobrojnih priča koje sam lično čula iz iskustva drugih žena, a što sam uradila povodom izložbe „Između četiri zida“. – dodala je Kristina. 

 

Foto: Jasmin Agović 

,,Sama postavka po sebi je specifična jer kad ulazite u galeriju na izložbu fotografija, očekujete i da vidite iste. Međutim, postavkom fotografija (i priča koje su ključni dio ove izložbe) u zatvorene kutije, htjela sam aludirati na to da ovakve priče o nasilju ostaju u četiri zida, ne prepoznajemo ih čak ni onda kada su pred nama, kada se dešavaju nekome oko nas.

Bezbroj puta nakon što nasilje bude obznanjeno suočavamo se sa nevjericom i izjavama poput “ali oni su djelovali kao divan par”. Baš tada, žrtva bude izložena još jednom nasilju od strane ljudi koji joj ne vjeruju jer neke modrice nisu vidljive, a one emotivne pogotovo.'' – Aida.

 

Foto: Jasmin Agović 

,,Odavno veći osjećaj gorčine nije pratio neki moj radni proces. I osjećaj nemoći, ali je jako važno da na kraju imamo ovu postavku, koja nam ne donosi eksplicitne slike nasilja, niti je blizu tome, kako u svom vizuelnom tako i u dijelu teksta. I u tome je njena najveća snaga – s obzirom na to da smo se navikli_e gledati fotografije i izvještaje koji krše etičke standarde i nikada ne misle na dostojanstvo preživjele ili žrtve.'' – nadodala je Kristina o svom pogledu na samu izložbu. 

 

Foto: Jasmin Agović 

,,Izložba “Između četiri zida” osvještava da nasilje ne prestaje samo zato što ga mi ne vidimo, samo zato što nije u našim zidovima, a samo glasnim pričanjem o njemu, te skretanjem pažnje pomažemo žrtvama da hrabrije izađu iz tih zidova, potraže pomoć i nastave dalje.'' – podijelila je s nama Aida.


,,Svijest o tome da će možda na otvaranju neki od „junaka“ naših priča biti u prvim redovima dodatno stvara osjećaj gorčine, jer nasilnici nisu nužno oni ljudi kakvim ih zahvaljujući stereotipima zamišljamo.'' – za kraj je rekla Kristina. 

 

Foto: Privatna arhiva 

Rekli bismo da je jedan od ključnih razloga zašto je tema ove izložbe izuzetno važna u današnjem društvu leži u činjenici da mnogi oblici nasilja ostaju skriveni, zakopani između četiri zida domova ili društvenih konvencija. Društvena stigma i strah često sprječavaju žrtve da podignu glas i traže pomoć. 

Ova izložba stoga igra ključnu ulogu u razbijanju tišine i podizanju svijesti o stvarnosti nasilja koje se odvija u privatnosti, ali i djeluje kao katalizator za pokretanje važnih razgovora o pitanjima koja često nisu dovoljno istražena ili su društveno tabuizirana. 

Foto: Jasmin Agović 

Foto: Jasmin Agović 

Izložba će biti otvorena za posjetitelje do 10.12.2023. Ulaz u galeriju Europe House (zgrada Vječne vatre) je slobodan za sve zainteresovane.

Podsjećamo da ćete ukoliko poznajete nekoga, ili se brinete i za vlastitu sigurnost, više informacija o mjerama koje možete poduzeti saznati kroz intervju koji smo radili s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije, Muberom Hodžić – Lemeš.

* * * 
Fotografije: Privatna arhiva i Jasmin Agović 

Ova zbirka, protkana ironičnim humorom, svakodnevnim zapažanjima i slojevitim društvenim temama, u međuvremenu je osvojila čitatelje.

Nakon što smo nedavno pisali o knjizi Varijacije uobičajenih zabluda i predložili je kao savršeno štivo za plažu, vrijeme je da se upoznamo i s čovjekom koji ju je napisao - Milenkom Margetom.

U ovom razgovoru, Margeta nas pušta iza kulisa svog procesa pisanja, otkriva neobičnu inspiraciju koja dolazi iz muzike i zamišlja razgovor s likom iz zbirke koji nikada nije imao priliku voditi.







U zbirci Varijacije uobičajenih zabluda progovarate o složenim društvenim temama, često iz ugla "malog čovjeka". Kako birate perspektivu iz koje pričate priču i koliko vam je važno da ona bude emocionalno iskrena, ali i društveno relevantna?  


Nema ni perspektive niti strane koju zauzimam pri pisanju. Samo prazan papir s temom koja se natenane raspisuje, do onog momenta kad ću sam biti zadovoljan i posljednjom točkom.

Emocionalna iskrenost je uvijek strogo subjektivna kategorija, zato se trudim da pišem na način da čitateljima iskrenost priča bude familijarna. Ne želim da im nakon pročitanog ostane upitnik iznad glave i ono tako užasno (školsko) pitanje: „Što je pisac time htio reći?”




 

U pogovoru se spominje da vaši likovi često nose "zrno autobiografskog". Da li je to nešto što svjesno dozvoljavate ili se dogodi mimo vaše kontrole?

„Zrno autobiografskog” je vjerovatno zgodan način mog urednika da opiše realističnost zbirke. Ne, priče nisu autobiografske, i da, vjerujem da je svaka priča realistična u toj mjeri da bi je čitatelji lako mogli pronaći kao nešto što su i sami doživjeli. Samo u drugoj varijaciji.


Kako provodite vikend kad ne pišete? Ima li nešto što vas resetuje jednako kao pisanje?  


Muzika i koncerti, opsesivno slušanje raznih izvođača i albuma, to su utočišta. Dok sam pisao priče, zamišljao sam i soundtrack za svaku. Tako je neraskidivi dio priče „Cvjetna pregača i kuhinjski nož” Zosterova pjesma „Vrijeme će doći”.



 

Kojem svom liku iz zbirke biste voljeli sjesti nasuprot za stol i postaviti pitanje i koje?  

Čini mi se da bi najsvrsishodnije bilo upitati nešto jedinog stvarnog lika iz zbirke, zar ne? Tako bih volio sjesti nasuprot Josipa Broza i upitati ga jesmo li zaista morali proživjeti one „devedesete” ili smo, uz malo više mudrosti i reformi, ,mogli poći sličnim putem kao npr. Kina, pa da danas ne pričamo o izgubljenim desetljećima nego o zlatnim godinama procvata.



 

 Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba     

Foto: Milenko Margeta