S Anteom smo se upoznali na jednom uistinu veselom, opuštenom i ukusnom snimanju prije par mjeseci. Ukusnom, jer je Antea bila jedan od modela koji nam je pomogao ispričati atmosferu koja vlada u pariškoj pekarnici sa sarajevskom adresom, Mrvici.

Već tada smo shvatili da je osmijeh jedna od njenih istaknutijih vrlina, a sama Antea nam je otkrila da je mnogi opisuju kao vječito nasmijanu osobu. Antea je odnedavno i dio jedne poznate zrakoplovne kompanije, gdje već nekoliko mjeseci upoznaje prednosti i čari posla stujardese. Naravno da nismo mogli odoljeti da ne pitamo kako izgleda njen radni dan, koje je sve gradove posjetila i koji su najveći izazovi s kojima se susreće.
„Najveći izazov u ovom poslu mi je ostati ista osoba kao i prije prihvaćanja ovog posla, ostati osoba koja je nesebična i nije pohlepna, koja zna da uživa u svim stvarima koje joj svijet donosi, u svakoj sekundi, minuti, u novom djeliću svijeta.“ – komentirala je Antea.
Kako izgleda jedan radni dan stjuardese, saznajte u nastavku.

***

3:00 su sata i alarm zvoni i započinje moj dan. Prije je taj alarm bio na odgađanje više puta, no danas ipak ustajem na prvo zvono alarma jer ipak na kraju dana ću sjediti na Times Squareu, ispijati kavu i diviti se ljepotama tog gigantskog grada. Nakon prve šalice tople čokolade kreću pripreme za radni dan.
Za make-up koristim 5 osnovnih proizvoda koja svaka djevojka u ovom poslu mora imati. To je maskara, puder, rumenilo (za mene je to bronzer ?), ruž crvene boje i lak iste boje. Kako bi svježije izgledala tokom radnog dana, dodam malo higlightera za svjež i ljepši izgled. Nakon make-upa, slijedi frizura za koju mi treba vjerovali ili ne, cijela 1 minutica.

Nabacujem uniformu na sebe i uz doručak i novu šalicu tople čokolade istražujem koja mjesta posjetiti u New Yorku. Prva stvar koju istražujem su rooftopovi s najljepšim pogledom na grad. Zatim slijedi hrana koja je tipična za taj grad, za New York bi to bilo mnogo brze hrane, ? primjerice tipični hot dog na sred Times Squarea. Dok listam što obići i što vidjeti, u pozadini mi svira omiljena glazba za što bolje raspoloženje.
Danas smo u New Yorku pa se i na listi pjesama nađe i naravno, Alica Keys and Jay Z i njihov New York te uz veliku količinu energije i uz riječi: “Concrete jungle where dreams are made of, theres nothing you can't do, the lights will inspire you...“, krećem u nove avanture. Zadnje minute trošim tako što provjeravam jesam li sve spakovala - najdraži outfit, dokumenti i potrebne stvari za posao. Već je 4 ujutro, šaljem svojima poruku za dobro jutro i uzimam kofere i napuštam svoj stan.
 

Kraj dana provodim uz času vina na terasi i uživam u pogledu i nazdravljam tom gradu, a neki se momenti ni ne mogu zabilježiti slikama, zar ne ?!

Bogata za još jedno iskustvo, pakujem svoj kofer za novi grad. Koji je sljedeći na mapi?!

Foto: Antea Hoffmann

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR