MODAMO.voli zavirivati. U vaše torbe, u vaše stanove, u backstage snimanja, a od danas zavirivamo u svakodnevne rituale uspješnih i zanimljivih osoba sa stilom.

Jedna od takvih je zasigurno TV urednica Erna Saljević. Erna je osoba koja si uz naporan posao nije dopustila  da zaboravi uživati u malim stvarima poput prekrasnog buketa tulipana, nove nijanse ruža za usne ili omiljene čokoladice.

Kroz cjelodnevno druženje s Ernom saznali smo koji to dnevni rituali kreiraju njezin balans između privatnog i poslovnog života. Možda u njima i vi nađete svoju inspiraciju. 

***

Moja jutra uglavnom počinju oko 7:30 do 8:00 sati, nakon nekoliko snooze zvona. Ne pijem kafu, ali zato moja kuhinja miriše na čaj ili vrući kakao. Doručak mi je obavezan. Svako jutro zasladim tostom premazanim Nutellom i obavezno nekom motivacionom porukom-ovaj put „First succes, then sleep!“

Obožavam pisanu riječ i pored laptopa, iPhona punog notesa, moji rokovnici su uvijek uz mene. Jutro nastavljem njihovim prelistavanjem, završnom organizacijom oko obavljanja već upisanog i upisivanjem novih obaveza kao što su radni sastanci, kafa s mojim curama, njegov zagrljaj, sekin savjet, poljubac tetkinog Tarika, vrijeme za odmor...

Proljeće je vrijeme tulipana, božura, zumbula pa uvijek gledam da u mom stanu miriše svježe cvijeće. Moja nova parola ovog proljeća i ljeta je da u mom stanu nikada ne smije faliti svježeg cvijeća, zagrljaja i ljubavi!

Navečer uvijek provjerim vremensku prognozu i pripremim odjevnu kombinaciju za sutra (često me zezne „zubato sunce“) uglavnom svoj insta nalog @divaisback osvježim upravo #ootd postom.

Osim što sam jedna od najmlađih urednica Dnevnika u BiH, ponosno nosim titulu tetke jednog Tarika, gore već spomenutog, a ovako on tetki često osvježi i uljepša radni dan.

Kada stigne vrijeme za ručak, najčešće biram pastu! Ovoga puta Vapiano me je obradovao predivnim domaćim tagliatellama u maslinovom ulju sa blagim prelivom od češnjaka i komadima piletine.

Moj radni dan počinje već od 9 i ponekad traje do pola 9 naveče, pored vijesti koje pripremam, aktuelnih gostiju i tema za Dnevnik, i frizura je skoro uvijek spremna i na mjestu. Održavam je viklerima, a šminku velikim osmijehom i šta je takav dan bez jednog selfija, pardon-dva. :)

Noći završavaju uz jaki zagrljaj ljubavi, a onda ako me ne savlada san uz emisije mojih kolega na televiziji, društvo mi pravi neka od knjiga koje češće dugo čekaju na slobodno vrijeme za čitanje koje ipak dođe, kad tad. Naravno i jedan #qotd za laku noć i lijepe snove.

U svakoj zajednici postoje teme o kojima se dugo govori šapatom. Teme koje se prečesto umotaju u mekanije riječi, kao da jezik može ublažiti ono što se dogodilo.

Među njima je i femicid, zločin koji se ne smije, dakle prikazivati kao porodična tragedija, nesretan događaj ili teška porodična priča.

Takvi izrazi skrivaju uzrok, zamagljuju odgovornost i ostavljaju dojam da je riječ o nečemu što se dogodilo samo od sebe, ali nije...

Postoji prostor koji pripada svima nama, a to je jezik koji koristimo. On je početak razumijevanja, ali i početak promjene.

Da li riječi kriju ili otkrivaju istinu?  

Jezik je moćan upravo zato što djeluje tiho, neprimjetno, ali odlučno. Ponekad je dovoljna jedna riječ, jedna formulacija ili jedan izraz da potpuno promijeni način na koji tumačimo događaj i doživljavamo situaciju.

Kada se femicid predstavi kao porodična tragedija, fokus se sa samog nasilja premješta na sentimentalnu sliku domaćinstva, što stvara nejasnu cjelinu u kojoj nestaju stvarne uloge i zamagljuje se granica između žrtve i počinioca.




Time se stvara osjećaj da se dogodilo nešto neočekivano i neizbježno, nešto što se desilo , umjesto nešto što je počinjeno. Takav jezik ne samo da ublažava ono što se dogodilo, već utiče i na to kako društvo razumije nasilje.

Suprotno tome, kada kažemo femicid, kada stvari imenujemo jasno, direktno i bez ublažavanja, događaj dobija svoju pravu konturu. Više nema prostora da se ozbiljnost relativizuje ili da se nasilje preoblikuje u nešto mekše, bezazlenije ili neutralnije.

Riječi mogu prikriti, ali mogu i osvijetliti; mogu zamagliti odgovornost, ali mogu i razotkriti ono što je godinama ostajalo prešućeno. Upravo zbog toga važno je da biramo one koje istinu čine vidljivom, a ne one koje je prikrivaju.

Zašto je precizno imenovanje važno?  

Precizan jezik nije pokušaj dramatiziranja stvarnosti, on je jednostavno njeno tačno opisivanje.

Kada kažemo da je riječ o femicidu, jasno ističemo da se radi o nasilju počinjenom nad ženom zato što je žena. Na taj način pokazujemo da ovo nije izolovani slučaj niti privatna situacija, nego obrazac koji se ponavlja, bez obzira na grad, okolnosti ili socijalni kontekst.

Iako tačna riječ ne može promijeniti bol niti ishode, ona sprječava da se nasilje prepakira u narativ koji ga umanjuje, opravdava ili zamagljuje.

Kultura jezika je kultura društva  

Način na koji govorimo o nasilju ne utiče samo na to kako ga sada razumijemo, utiče i na to kako ćemo ga prepoznavati u budućnosti.

Jezik stvara okvir kroz koji gledamo svijet: ako su izrazi ublaženi, takva postaje i naša reakcija; ako su jasni, lakše prepoznajemo signale i obrasce koji pokazuju da nešto nije u redu.




Takvi signali gotovo nikada ne dolaze odjednom. Oni se pojavljuju kroz niz malih, ali uporno ponavljanih obrazaca: izolaciju od prijatelja i porodice, kontrolu svakodnevnih aktivnosti, postepeno pomjeranje granica dozvoljenog ponašanja, nadzor koji se predstavlja kao ljubav i ograničavanje koje se naziva brigom.

Kada ih jasno prepoznamo i tako i imenujemo, društvo ih počinje uviđati ranije, preciznije i odgovornije. Zato je važno da ne posežemo za izrazima koji zvuče blaže, jer takve riječi nikada nisu bez posljedica.
 

Riječi stvaraju okruženje u kojem nasilje ili nestaje ili se prešutno toleriše  

Od toga kako govorimo zavisi kakvo okruženje gradimo. Ako koristimo jezik koji prikriva suštinu, stvaramo ambijent u kojem nasilje ima prostor da se sakrije.

Ako koristimo jezik koji otkriva, stvaramo prostor u kojem se o nasilju govori otvoreno, bez relativiziranja i bez skretanja pogleda.

To je prvi, ali suštinski važan korak ka promjeni: da ne pristajemo na jezik koji briše ono što mora biti jasno i da ne dozvolimo da se ozbiljnost zločina izgubi u formulacijama koje zvuče nježnije, ali nose opasne posljedice.

Foto: unsplash.com