MODAMO.voli zavirivati. U vaše torbe, u vaše stanove, u backstage snimanja, a od danas zavirivamo u svakodnevne rituale uspješnih i zanimljivih osoba sa stilom.

Jedna od takvih je zasigurno TV urednica Erna Saljević. Erna je osoba koja si uz naporan posao nije dopustila  da zaboravi uživati u malim stvarima poput prekrasnog buketa tulipana, nove nijanse ruža za usne ili omiljene čokoladice.

Kroz cjelodnevno druženje s Ernom saznali smo koji to dnevni rituali kreiraju njezin balans između privatnog i poslovnog života. Možda u njima i vi nađete svoju inspiraciju. 

***

Moja jutra uglavnom počinju oko 7:30 do 8:00 sati, nakon nekoliko snooze zvona. Ne pijem kafu, ali zato moja kuhinja miriše na čaj ili vrući kakao. Doručak mi je obavezan. Svako jutro zasladim tostom premazanim Nutellom i obavezno nekom motivacionom porukom-ovaj put „First succes, then sleep!“

Obožavam pisanu riječ i pored laptopa, iPhona punog notesa, moji rokovnici su uvijek uz mene. Jutro nastavljem njihovim prelistavanjem, završnom organizacijom oko obavljanja već upisanog i upisivanjem novih obaveza kao što su radni sastanci, kafa s mojim curama, njegov zagrljaj, sekin savjet, poljubac tetkinog Tarika, vrijeme za odmor...

Proljeće je vrijeme tulipana, božura, zumbula pa uvijek gledam da u mom stanu miriše svježe cvijeće. Moja nova parola ovog proljeća i ljeta je da u mom stanu nikada ne smije faliti svježeg cvijeća, zagrljaja i ljubavi!

Navečer uvijek provjerim vremensku prognozu i pripremim odjevnu kombinaciju za sutra (često me zezne „zubato sunce“) uglavnom svoj insta nalog @divaisback osvježim upravo #ootd postom.

Osim što sam jedna od najmlađih urednica Dnevnika u BiH, ponosno nosim titulu tetke jednog Tarika, gore već spomenutog, a ovako on tetki često osvježi i uljepša radni dan.

Kada stigne vrijeme za ručak, najčešće biram pastu! Ovoga puta Vapiano me je obradovao predivnim domaćim tagliatellama u maslinovom ulju sa blagim prelivom od češnjaka i komadima piletine.

Moj radni dan počinje već od 9 i ponekad traje do pola 9 naveče, pored vijesti koje pripremam, aktuelnih gostiju i tema za Dnevnik, i frizura je skoro uvijek spremna i na mjestu. Održavam je viklerima, a šminku velikim osmijehom i šta je takav dan bez jednog selfija, pardon-dva. :)

Noći završavaju uz jaki zagrljaj ljubavi, a onda ako me ne savlada san uz emisije mojih kolega na televiziji, društvo mi pravi neka od knjiga koje češće dugo čekaju na slobodno vrijeme za čitanje koje ipak dođe, kad tad. Naravno i jedan #qotd za laku noć i lijepe snove.

Vjerovatno smo danas nečiji dan učinile lakšim. Samo to nismo zapisale nigdje.

Pomogle smo komšinici da unese kese sa stepenica. 

Otkazale smo sastanak da nazovemo prijateljicu kojoj je dan bio loš. 

Pokupile smo kesu u parku koja nije naša. 
 

Sve smo to već zaboravile do večeri. Neko drugi nije.

Mala djela koja ne objavljujemo i o kojima rijetko pričamo, baš ona najčešće razlikuju neki dan od običnog.

Velika djela su ona koja se vide. 

Volonterski izlasci, donacije, akcije, intervjui. Pored njih postoji cijeli sloj sitnica koje nikome ne padaju na pamet kao priče. 
 

Pridržali smo vrata onome ko je žurio. 

Nazvale smo nanu iako nemamo ništa novo da kažemo. 

Pustile smo nekoga ispred sebe u red, čak i kad smo umorne. 

Predale smo izgubljeni novčanik bez fotografisanja "dobrog djela".

Takve geste obično prolaze neopažene. Radimo ih jer nam se u tom trenutku čini ispravnim, i tu staje sva motivacija.

Najlakše ih je odbaciti uz “nije to ništa”, ali na drugom kraju, neko zna. 

Zna komšinica kojoj smo pomogle. 

Zna prijateljica koja se večeras osjeća manje sama. 

Zna i djevojčica iz komšiluka koja nas je vidjela. 

Znamo i mi, prije nego što smo zaboravile.
 

Mala djela ne mijenjaju svijet odjednom. Skupljaju se polako, neprimjetno. Kada ih dovoljno ljudi radi dovoljno često, neki dijelovi grada i neki životi izgledaju drugačije nego što bi inače.

Ako bismo ih ipak zapisale, izgledale bi otprilike ovako:

Danas sam čuvala djecu prijateljici dva sata i osjećala sam se sjajno zbog toga.

Trknula sam do dm trgovine umjesto komšinice. Danas joj nije bio dan.

Sjela sam s kolegicom u pauzi i samo slušala. Toliko joj je trebalo.

Očistila sam park ispred zgrade, deset minuta, a svi smo disali lakše.

Donijela sam supu komšinici koja živi sama. Nije mi tražila.

Niti jedna od ovih rečenica nije spektakularna. Sve su tačne i sve su nečiji dan učinile boljim.
 

Upravo zato dm već dvadeset godina ulaže u zajednicu, a sada kroz platformu Žar za budućnost otvara prostor da se priče zabilježe. 

One koje obično ne dospiju nigdje, ali možda baš zato i imaju težinu.

Svako može podijeliti svoju priču ovdje. 

Dovoljno je da je istinita.
 

Pored prijava pojedinaca, platforma je otvorena i za udruženja, organizacije i institucije koje već vode konkretne projekte u zajednici. 

Projekte koje dm podrži objavit će na jesen 2026, a prijava se podnosi preko iste stranice.

Ako u našem okruženju postoji inicijativa, udruženje ili projekt koji zaslužuje da bude viđen, prijava traje nekoliko minuta, a nečiji tihi rad može dobiti vidljivost koja mu nedostaje.

Ima dana kada učinimo malo više nego što sebi priznajemo. 

Možda je vrijeme da se to ponekad i zapiše. 

Možda baš zato da nekoga drugog podsjeti da i svoje dane računa drugačije.
 

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa dm drogerie markt

Bonjour.ba produkcija:  
Voditeljica projekta: Inka Šehić
Autorica & vizualni dizajn članka: Ilda Lihić-Isović