Christian Loubotin je pored Albera Elbaza možda jedan od najsimpatičnijih dizajnera današnjice. Živi u Parizu, no pored toga, ima i pet kuća, 1 kućicu na splavu i više od 100 Lacoste košulja, kako je otkrio Harper's Bazaar magazinu koji je imao privilegiju zaviriti u jedan Louboutinov dan.

7:00h: Dizajner svoj dan počinje buđenjem uz prve zrake sunca i odlazi na trčanje ulicama Pariza.

8:30h: Vrijeme je za doručak koji se sastoji od puno čaja, voća uz baguette i mobitela. Naime, Christian cijeli doručak telefonira i razgovara s dragim ljudima, provjerava gdje su, jesu li dobro i kada će se vidjeti.

9:15h: Safquat koji radi za Louboutina dolazi, otvara prozor i izvještava ga o vremenu kako bi dizajner mogao izabrati svoju kombinaciju. Kaže da uvijek počinje sa obućom jer nakon toga praktički ima tri kombinacije: odijelo, jeans i chino hlače. Otkriva kako ne koristi nikakve preparate, zbog čega je superbrzo spreman za polazak.

9:45h: Na posao odlazi Vespom, a na stolu ga čekaju dnevni i tjedni raspored, koji mu stižu i večer prije putem SMS poruke na mobitel.

10:30h: Dizajner radi sa svojim timom i pregledava trenutne projekte, provjerava detalje. Otkriva kako sav posao koji zahtjeva kreativnost radi ujutro, dok je vani dnevno svjetlo, jer po noći ne može crtati ni stvarati.

1:30h: Ručak je uvijek u jednom od dva restorana s klasičnom, ali laganom pariškom kuhinjom. Loubotin bira restoran L'Epi d'Or ukoliko želi privatnost, a ako ne, tada je za njega stol postavljen u Bistro Volnay za koji kaže da je najbolji restoran ikad!

15:00h: Nakon ručka svaki dan ima drugačiji tijek, no najčešće se vraća ponovno u ured i pregledava prototipe i detalje. Detalje usavršavaju u Francuskoj, nakon čega ih nosi u Italiju.

17:00h: Dan prije intervjua za Harper's Bazaar dizajner je u ova doba ima dva dvosatna sastanka. Jedan s timom koji radi na razvoju Christian Louboutin kozmetike, a drugi s arhitektom koji je zadužen za dizajn Louboutin dućana u Istanbulu.

21:00h: Ukoliko je pozvan na neko otvorenje ili večeru tada je večer rezervirana za taj događaj. Inače, nedjeljom odlazi u kino i u mali danski restoran gdje nije potrebna rezervacija, za što dizajner kaže da je to u Parizu ravno raju.

_{Foto: via Harper's Bazaar}

Vjerovatno smo danas nečiji dan učinile lakšim. Samo to nismo zapisale nigdje.

Pomogle smo komšinici da unese kese sa stepenica. 

Otkazale smo sastanak da nazovemo prijateljicu kojoj je dan bio loš. 

Pokupile smo kesu u parku koja nije naša. 
 

Sve smo to već zaboravile do večeri. Neko drugi nije.

Mala djela koja ne objavljujemo i o kojima rijetko pričamo, baš ona najčešće razlikuju neki dan od običnog.

Velika djela su ona koja se vide. 

Volonterski izlasci, donacije, akcije, intervjui. Pored njih postoji cijeli sloj sitnica koje nikome ne padaju na pamet kao priče. 
 

Pridržali smo vrata onome ko je žurio. 

Nazvale smo nanu iako nemamo ništa novo da kažemo. 

Pustile smo nekoga ispred sebe u red, čak i kad smo umorne. 

Predale smo izgubljeni novčanik bez fotografisanja "dobrog djela".

Takve geste obično prolaze neopažene. Radimo ih jer nam se u tom trenutku čini ispravnim, i tu staje sva motivacija.

Najlakše ih je odbaciti uz “nije to ništa”, ali na drugom kraju, neko zna. 

Zna komšinica kojoj smo pomogle. 

Zna prijateljica koja se večeras osjeća manje sama. 

Zna i djevojčica iz komšiluka koja nas je vidjela. 

Znamo i mi, prije nego što smo zaboravile.
 

Mala djela ne mijenjaju svijet odjednom. Skupljaju se polako, neprimjetno. Kada ih dovoljno ljudi radi dovoljno često, neki dijelovi grada i neki životi izgledaju drugačije nego što bi inače.

Ako bismo ih ipak zapisale, izgledale bi otprilike ovako:

Danas sam čuvala djecu prijateljici dva sata i osjećala sam se sjajno zbog toga.

Trknula sam do dm trgovine umjesto komšinice. Danas joj nije bio dan.

Sjela sam s kolegicom u pauzi i samo slušala. Toliko joj je trebalo.

Očistila sam park ispred zgrade, deset minuta, a svi smo disali lakše.

Donijela sam supu komšinici koja živi sama. Nije mi tražila.

Niti jedna od ovih rečenica nije spektakularna. Sve su tačne i sve su nečiji dan učinile boljim.
 

Upravo zato dm već dvadeset godina ulaže u zajednicu, a sada kroz platformu Žar za budućnost otvara prostor da se priče zabilježe. 

One koje obično ne dospiju nigdje, ali možda baš zato i imaju težinu.

Svako može podijeliti svoju priču ovdje. 

Dovoljno je da je istinita.
 

Pored prijava pojedinaca, platforma je otvorena i za udruženja, organizacije i institucije koje već vode konkretne projekte u zajednici. 

Projekte koje dm podrži objavit će na jesen 2026., a prijava se podnosi preko iste stranice.

Ako u našem okruženju postoji inicijativa, udruženje ili projekt koji zaslužuje da bude viđen, prijava traje nekoliko minuta, a nečiji tihi rad može dobiti vidljivost koja mu nedostaje.

Ima dana kada učinimo malo više nego što sebi priznajemo. 

Možda je vrijeme da se to ponekad i zapiše. 

Možda baš zato da nekoga drugog podsjeti da i svoje dane računa drugačije.
 

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa dm drogerie markt

Bonjour.ba produkcija:  
Voditeljica projekta: Inka Šehić
Autorica & vizualni dizajn članka: Ilda Lihić-Isović