Istražite ulice živopisnog Lisabona uz uzbudljiv foto dnevnik Helene Bilić
Tekst:Bonjour.ba
PUTOVANJA
Lisabon je jedan od gradova kojima se vraćaš. Moje prvo fatalno iskustvo s njime se desilo prije 4 godine i od tada taj saudade živi u meni. Saudade se inače može prevesti samo približno i ako krenete nekom objašnjavati značenje, nemale su šanse da ćete se i sami spetljati i zbuniti. Ukoliko guglate isti, dobivate ovo: saudade je povezana s jakom valorizacijom prošlosti, kontemplacije prolaznosti i ljepote propadanja sa suptilnim ponosom i radošću na pozitivan način.
Saudade nije trenutačno stanje duha. Povezan je s dekadencijom, iako Portugalci sami naglašavaju da je termin neprevodiv u drugim jezicima. Kontinuirano prisustvo saudade u društvu je posebnost portugalskog nacionalnog identiteta... Istina. Neprevodiva i neobjašnjiva kombinacija osjećaja jednom riječju. Baš je takav moj doživljalj Lisabona, pa krenimo bar približno da dočaramo taj prekrasni kaos.
U Lisabonu sunce izlazi u 08h, a prije 10h ništa ne radi (osim američkih franšiza kafića i restorana) pa smo se oduševljeno priklonili lisabonskom bio-ritmu.
Bili smo smješteni u samom srcu četvrti imena Bairro Alto, koja je nastala širenjem grada van povijesnih zidina grada u 16. stoljeću, kada je poslovni razvoj grada rezultirao rastom populacije.
Četvrt je najblaže rečeno živopisna- fasade su odrađene u jarkim bojama, djelomično ili cijele u keramičkim pločicama, s balkona visi rublje, čuje se glasan smijeh iz stanova i sve je umotano mirisima bezbroj slastičarni i pekara koje su načičkane usput. Unutarnji dio četvrti prepun je restorančića i kafića, koji gle čuda - ne rade prije 22h-23h, što objašnjava savršen bio-ritam grada na koji se nije bilo teško naviknuti.
S jedne strane četvrti, u smjeru rijeke Tejo, voze uspinjače ili elevadori, jer su ulice toliko uske i strme, da su oni jedino prijevozno sredstvo. Lisabon ima jako dobro razvijenu mrežu javnog prijevoza, što je dobro jer je grad poprilično uzbrdo-nizbrdo, te dnevnom kartom (24h) možete koristiti vlakove, autobuse, metro, uspinjače i dobre stare lisabonske drvene tramvaje. Upravo je najpoznatiji, broj 28, prolazio ispred našeg stana i budio nas svojom zvonjavom.
Do strogog centra nas je dijelilo nekih 10-ak minuta pješice, uz uvjet da ne stajemo usputno u slastičarne i trpamo se kolačima, što se desilo skoro niti jednom, jer su nam kolači za doručak postali rutina. Zahvalna sam na svim onim silnim uzbrdicama, jer da ih nije, kući bi ponijela i par kilograma vlastitog overweighta.
Iz Bairra glavna ulica se spušta u hedonistički kvart Chiado, koji je utopljen u zvuke uličnih svirača, mističan od antikvarnica i blještav od izloga poznatih svjetskih modnih brandova. Na mjesto na terasi za kavu se obično čeka red, ali se isplati. Piti kavu u kafiću gdje su se okupljali najpoznatiji portugalski umjetnici i intelektualci i slušati savršen jazz uličnih svirača je neprocjenjiv doživljaj.
Stotinjak koraka nizbrdo se nalazi trg Rossio, jedan od najstarijih trgova u Lisabonu. U srednjem vijeku ovaj trg je bio centar za održavanje raznih manifestacija, proslava, borbe bikova i egzekucije.
Od Rossia prema rijeci vodi avenija Rua Augusta s morem restorana i trgovina prema trgu Praca de Comercio, koji je najveći trg u Lisabonu. Na svakom koraku se nalaze povijesni spomenici i svaki idući korak je priča za sebe. Iako je već rujan odmakao, temperatura u zraku je prelazila 40 stupnjeva, pa smo hlad potražili penjući se na Rua Augusta Arch, slavoluk koji je izgrađen 1775. god i koji obilježava obnovu grada nakon potresa čiji su ožiljci po cijelom gradu. Uz debeli hlad spomenika i ugodan povjetarac s Teja, imali smo i savršen pogled na cijeli grad.
Ako ste sreće da se nađete u Lisabonu utorkom ili subotom, genijalna ideja je uhvatiti 28-icu na ovom trgu i odvesti se u smjeru pitoreskne četvrti Alfama. Tada se održava lisabonski buvljak, Feira de Ladra, što bi u slobodnom prijevodu značilo sajam lopova. Meni osobno jedan od boljih doživljaja portugalske povijesti, kulture, umjetnosti i ljudske pristupačnosti. Cjenkanje je dozvoljeno, ali oprezno-ne dopuštaju da se u bescjenje ide s njihovim tradicionalnim predmetima.
Vinil ploča U2, Chanel vintage naušnice iz 80-ih i filmski plakat Grof Monte Cristo iz 1959. i nekoliko vintage stripova za jaču/bolju polovicu su sasvim solidan ulov, zar ne?
Alfama je stara arapska četvrt, koju su nakon potresa i iseljavanja bogatijih stanovnika u zapadni dio grada naseljavali ribari i pomorci. U siromašnim ulicama Alfame, nastaje fado, melankonična i sentimentalna muzika koja pjeva o izgubljenoj ljubavi, samoći, sudbini, moru... Tu se nalazi Muzej fada i najpoznatiji restorani u kojima se pjeva fado. Rezervirati mjesto u takvim restoranima zaista nije ni lako (ni jeftino), pa smo uz pomoć ljubaznih Lisabonaca kasnije odlučili pronaći neko manje turističko mjesto da doživimo fado.
U ovoj četvrti se nije problem izgubiti, uz sve moguće karte i Google maps-ove, ali ćete na kraju biti zahvalni sami sebi na tome.
Na brežuljku iznad dominira Castelo Sao Jorge, tvrđava s koje, uz čašu Porta imate fenomenalan pogled na grad ispod. Portugalska vina jako podsjećaju na naša hercegovačka, intezivnog su okusa, ali jako, jako pitka.
Lutajući uličicama, ovaj put nizbrdo, dolazimo do lisabonske katedrale, koju oni zovu Se, a izgrađena je na mjestu gdje je prethodno bila arapska džamija.
Nekoliko koraka ispod je Crkve Sv.Ante, koja je također obnovljena nakon potresa, a izgradili su je na mjestu rođenja ovog sveca kojeg Portugalci jako vole i cijene, te rade simpa suvenire.
Inače, Portugalci rade skoro sve od pluta, od obuće i namještaja do nakita i kišobrana.
Panoramu grada je najbolje vidjeti s lifta ili elevador San Justa. No, kako je cijena ulaska u lift uključena u cijenu dnevne karte, tu se uvijek nalazi red od bar stotinjak turista, pa smo preskočili taj dio i odlučili se „na noge“ razgledati i ruševine gotičkog samostana Carmo u sklopu kojeg je smješten i arheološki muzej s doista impozantnim „ulovima“ iz Novog svijeta, koje su portugalski pomorci donijeli kući.
Restorani za lokalce se u Lisabonu otvaraju tek iza 17h, a kafići iza 22h, što našem ritmu lutanja i istraživanja grada savršeno odgovara. Tu se vraćamo u Bairro Alto jer ima pregršt restorana, wine barova i kafića te sve vrvi od ljudi. Najnormalnija stvar je naručiti koktel u kafiću i s njime izaći na ulicu, sjesti na prag vrata (ili konobar iznese stolice na kolovoz) i čuditi se činjenici da kroz ulicu punu ljudi voze taksiji i sasvim je normalno da ljudi miču stolice ili se ustaju s poda da puste automobile. Kafići obično nisu veći od prosječne garaže, nude maksimalno 4 vrste pića i u svakom, ali baš svakom, se gleda nogomet.
.jpg)
Zahvaljujući lisabonskom gostoprimstvu, tu smo uspjeli naći i lokal u kojemu se pjeva fado. Iako nismo imali rezerviran stol za večeru, dopustili su nam da uđemo pod uvjetom da naručimo piće. Inače, fado se pjeva u blokovima od par pjesama, nakon čega slijedi pauza od 10-ak minuta kada ljudi smiju razgovarati i jesti ili izaći vani na ulicu.
Dok se pjeva fado, u restoranu mora biti totalni muk i pogašena svjetla. Malo spooky za prvi dojam, ali ubrzo shvatiš koliko intenzivno oni doživljaju tu muziku i koliko je cijene i čuvaju. Iako nisam razumjela ni riječi pjesme, emocija koju sam doživjela je bila sasvim lako prevodljiva, ali neobjašnjiva– saudade.
Koliko Portugalci cijene svoje fadiste, govori primjer Amálie Rodrigues, popularne fadistice koju su smatrali svojim nacionalnim blagom, te je njena smrt, prije nekoliko godina obilježena trodnevnom žalošću.
Nakon fada, lutali bi uličicama Bairra Alta iza svakog ugla otkrivajući lokale s odličnom muzikom uživo, salsa večerima ili koktelima.
U svakom vodiču za Lisabon, naći ćete imperativ za odlazak u Belem – i kušanje kolača zvanih pasteis. Zapravo, ove kolače naći ćete na svakom koraku u cijelom Portugalu, ali su izvorni i najbolji (to mogu potvrditi kao iskusan kušač) na adresi Rua de Belém nº 84 a 92, 1300 – 085, u slastičarnoj Pasteis de Belem, koja datira od 1837. godine i od tada svoj recept drži tajnim.
U redu se čeka minimalno 20-ak minuta-ako si te sreće. Slava ovog kolačića je svjetskih razmjera što govori i činjenica da im dnevna prodaja seže do 55 000 komada. Pedeset i pet tisuća. Kolača. Dnevno. I rest my case.
Belem je predgrađe Lisabona prepuno parkova, spomenika i muzeja. To je mjesto s kojeg je Vasco da Gama isplovio za Indiju 1497. god, te je na tom mjestu dignut spomenik otkrićima. Tu se također nalazi i fantastični samostan sv. Jeronima, kojeg je nemoguće uslikati zbog veličine građevine i kula Belem, koja je pod UNESCO zaštitom, nekoliko muzeja i prekrasnih vrtova.
Uglavnom, dovoljno sadržaja da se provede cijeli dan. I na povratku doma svrati po još pasteisa.
Moderni dio grada leži na ostavštini EXPA 1998 u luci zvanoj Olivais. Ovaj kompleks sadrži shopping centre, koncertne dvorane, sajamske dvorane, toranj Vasco da Gama i Oceanarij – najveći u Europi.
Oceanarij je zapravo bio razlog našeg putovanja u ovaj dio grada. U sredini kompleksa se nalazi ogroman akvarij koji je dizajniran kao vjerna replika dubokog oceana, zajedno s dodatnim malim akvarijima koji imitiraju ekosisteme Atlantika, Antartika, Pacifika i Indijskog oceana, tako da smo vidjeli raznolike stanare istih, od morsih pasa do pingivina i vidri.
S Lisabonom smo se pozdravili četvrti dan našeg putovanja. Rentali smo auto na aerodromu i krenuli prema zapadu, na obale Atlantika. Za samo sat vremena autoceste stigli smo u Peniche, mali gradić pun vjetrenjača koji je smješten na kamenom poluotoku. Peniche je poznat po svojim dugim pješčanim plažama, koje privlače profesionalce i rekreativce u sportovima kao što su surfing, windsurfing, bodyboarding i kite surfing. Vjetrovi koji vladaju ovim krajem su idealni za njih, stoga spadaju u najpopularnije plaže za surfere. Upravo to je bio razlog i našeg dolaska.
Genijalna stvar je što u ovom gradiću postoji surf kuća koju vodi ekipa iz Hrvatske, poznatiji pod imenom Kohola, te su oni bili naši domaćini narednih 7 dana. Već prvi dan smo se zaljubili u ovaj sport i počeli kovati planove kako da se vratimo na proljeće. Dane bismo započeli doručkom u kući, te krenuli s trenizima od 10h ujutro na plaži Baleal, koji bi završavali oko 17h popodne. Naravno, u pauzama bismo uživali na plaži uz pivo i savršene tostove od tune i plodova mora. Baleal je mjesto u potpunosti podređeno sub-kulturi surfanja, te u ovo doba godine sve vrvi od mladih ljudi koji su došli uživati na valovima ili posjetiti svjetsko prvenstvo u surfanju, koje se odvija ovaj tjedan.
.jpg)
Kako smo imati „svoj“ automobil, nekoliko dana smo izdvojili za istraživanje i susjednih gradova, kao što je Obidos ili odlazak s ekipom iz kuće na go-kart.
Ovakav mali grad kao Obidos – bio je tradicionalni vjenčani dar portugalskih kraljeva svojim kraljicama. Obidos je cijeli opasan zidinama te je u njega moguće ući samo kroz neka od starih gradskih vrata. Obidos je poznat po svom likeru od višnje, Ginja de Obidos, a poslužuju ga u čašicama od čokolade.
.jpg)
Ostale večeri bismo provodili u šetnjama Balealom i Penicheom, chillanju u kući uz roštilj ili filmove ili odlascima u lokalne restorane. Savršen početak jeseni, ako mene pitate. Portugalci jedu jako puno ribe i jako jako čudne pizze – kao ova – s rajčicom, pršutom, medom, orasima i rukolom. Ali doduše- preukusno.
Naša portugalska avantura završava povratkom u Lisabon i hvatanjem ranog leta za hladni Milano. Kroz prozor aviona sam namignula još uspavanom gradu uz obećanje za idući sastanak. U tom trenutku se nisam više osjećala kao turist, već dijelom tog čudnog i ekstravagantnog naroda.
Obrigada, Lisboa. Vidimo se opet.
Za MODAMO.info piše: Helena Bilić
Foto: Helena Bilić i Kohola Surf Camp