TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 10.11.2014.
Lejla Selimović je diplomirana pravnica, koja je vlasnica radionice za redizajn starog namještaja. Radionica je to u kojoj trošan namještaj dobiva sasvim novo lice i postaje unikatan i chic komad drveta s posebnom pričom.
Idealan je to način da spasite onaj drveni, ručno oslikani kredenac sa inicijalima koji je vaša baka dobila prije nekoliko godina kao vjenčani poklon ili da konačno redizajnirate one drvene stolice s tavana. Lejla iza sebe već ima par jako zanimljivih projekata, a želja joj je uređivati malu pekaru. Osobno preferira namještaj nastao pod Artisan i Rukotvorine palicom, a kada je u pitanju modni dizajn, dopada joj se ono što radi Neira Sinanbašić. Što nam je ova mlada kreativna redizajnerica namještaja otkrila kroz intervju, pročitajte u nastavku.
Kako izgleda jedan tvoj klasičan dan na poslu?
Obzirom da se radionica u kojoj radim nalazi u zgradi u kojoj živim, mogu reći da radim od kuće. Uprkos tome, radni dan započinjem odlaskom u grad gdje organizujem dio posla koji se ne odnosi na rad u radionici. Veliki dio mog posla je i kontakt sa naručiocima, tako da nakon povratka kući dio vremena provodim odgovarajući na mailove i poruke, organizaciji narudžbi, kontaktu sa saradnicima...Nakon toga se presvlačim u „radno odijelo“ i silazim u radionicu gdje obavljam meni najdraži dio posla- „vračanje života“ starim komadima namještaja.
Opiši nam, kako bi izgledala tvoja savršena ponuda za posao? A kako ne tako savršena? Kakav namještaj inače vole vole bh. klijenti?
Jako bih voljela raditi enterijer male pekare. Uopće, voljela bih raditi enterijere i izloge dućana. To bi bio moj posao snova. Dešavalo mi se da klijenti imaju zahtjeve koji se ne poklapaju sa mojom estetikom i do sada sam izbjegavala raditi nešto iza čega ne bih mogla stati (stilska komoda ručno oslikana zebra uzorkom u kombinaciji sa crvenom). Imam sreću da u većini slučajeva klijenti prepuste da posao uradim po svom osjećaju. Kažu mi okvirno želje, pošalju fotografije prostora gdje bi komad bio smješten i ostatak posla prepuste meni . Vjeruju mi, jer kroz fotografije mojih radova vide šta mogu očekivati. Klijenti koji me kontaktiraju ne vole moderan bezličan, namještaj. Žele nešto unikatno ili žele vratiti život starom komadu za koji su vezani.
Koje su vrijednosti i osnove redizajniranja? A koji imperativi u odabiru materijala i drveta?
Uživam kada vidim kako stari komad izgleda nakon redizajniranja, jer je u većini slučajeva nespojivost mjesta gdje je komad nađen i mjesta gdje nakon redizajna završi gotovo nevjerovatna. Stari komadi ,za razliku od danas popularnih materijala( iverica, medijapan...), pravljeni su od punog drveta i kao takvi i nakon „vremenske istrošenosti“ za mene su itekako kvalitetniji i ljepši. Imperativ je svakako da od starog komada izvučemo maksimum i da takav komad redizajniran nastavi pričati priču. Svakako treba biti svjestan da se radi o starim komadima koji se rade ručno i kao takvi nikada ne mogu izgledati kao fabrički proizveden komad, ali po meni ljepota je upravo u tome. Savršeno je dosadno.
Što tebe čini drugačijom od ostalih dizajnera namještaja?
Drugačije je upravo to što ja ne dizajniram namještaj, već starim dotrajalim komadima dajem novi izgled. Svakako i to podrazumijeva ideju, maštu, planiranje, osmišljavanje... Ljudi često redizajn miješaju sa restauracijom. Redizajn je po meni zapravo kombinacija restauracije i dizajna.
Koje su prednosti, a koje mane jednog dizajnera/redizajnera namještaja?
Prednosti redizajnera namještaja je ta što omogućava da iskoristite stari komad i time umanjite troškove kupovine novog komada, kao i to što možete dobiti komad baš po vašem ukusu, dakle sami birate motive, boje, materijal...Nedostatak redizajna bi bio to što je redizajner ipak ograničen dizajnom modela koji radi, jer se ne može uticati na njegov prvobitni oblik.
Iza sebe već imaš već tri velika projekta. Redizajnirala si „Street cafe“ u Zenici, dućan začina i zdrave hrane „Grožđića“ i apartman u Istri. Možeš li nam pobliže objasniti o čemu se točno radilo i kakve je točno poslove zahtijevao svaki od ovih projekata?
Moj prvi veći posao bio je osmišljavanje i uređenje cjelokupnog enterijera Street cafe-a u Zenici, a koji je specifičan po tome što je gotovo 90% komada kojim je opremljen zapravo stari redizajnirani namještaj. Stolice, lusteri, fotelje, šank, detalji- sve su to komadi koji sam pronalazila na različitim mjestima, a koji nakon redizajniranja i „povezivanje“ bojama dobili sasvim novi kontekst. Ja sam učestvovala u osmišljavanju i realizaciji cjelokupnog projekta: od boje zidova, tapeta, rasvjete, inventara, do najsitnijih detalja kao što su posuđe i dekoracije. Dućan zdrave hrane i začina „Grozđica“ nije bio toliko vremenski zahtjevan jer sam bila zadužena dekoraciju dijela prostora i izloga.
Odabrala sam tapete, materijale, dekoracije, sve to upotpunila dobrim idejama i dobili smo jedan šarmantan kutak u gradu. Apartman u Puli je bio najveći izazov jer sam radila dislocirano, sve sam osmislila kroz virtual tour apartmana. Nije bilo nimalo jednostavno, majstori u drugoj državi rade prema uputama iz moje sobe.Od pločica, podova, tapeta...Ja za to vrijeme prikupljam stari namještaj, zavjese, dekoracije i osmišljavam kako sve to uklopiti. Zadnji dio posla podrazumijevao je moj odlazak na lice mjesta gdje sam sve posložila u jedan romantični tematski shabby apartman za dvoje.
Koje dizajnere namještaja ti osobno preferiraš? A koje modne?
Sviđa mi se ono što radi „Artisan“, kao i noviji proizvodi „Rukotvorine“, ali ja si nažalost ne mogu priuštiti takve komade trenutno. Što se tiče bh. modnog dizajna dopada mi se ono što radi Neira Sinanbašić.
Koji komadi prevladavaju u tvom ormaru? Da li i tu prednost imaju retro komadi?
Ne pratim modu, kupujem i oblačim ono što mi se dopada i u čemu se dobro osjećam. Jako mi je bitno da je to što nosim udobno, da me ne steže i ne ograničava. Marka mi ništa ne predstavlja, jedino volim imati kvalitetnu obuću jer puno hodam - mora biti udobna.
Kako izgleda tvoj dom? Da li se i tamo kriju posebne DIY dizajnerske priče?
Prije godinu dana uselila sam u stan koji sam u potpunosti osmislila i uredila i koji je moj najdraži „projekat“ jer u njemu svakodnevno uživam. To je zapravo mali stan čiji je tavanski prostor adaptiran u spavaću sobu. Stan je opremljen kombinacijom starog i novog namještaja, jer sam baveći se ovim poslom nailazila na komade u koje sam se na prvu „zaljubljivala“ i nisam ih željela prodata. Na kraju je sve došlo na svoje, tako da u stanu ipak dominira stari redizajnirani namještaj i često ga koristim kao show room ili „studio“ za fotkanje.
Kako glasi najbolji poslovni savjet koji si dobila?
Ne mogu se pohvaliti nekim poslovnim savjetima. Društvo i okruženje općenito demotivišu i obeshrabruju. Ja bih ipak savjetovala da se usude, da pokušaju, da ne slušaju druge nego srce.
{gallery}2014_11/wood{/gallery}
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
