Lejla Selimović je diplomirana pravnica, koja je vlasnica radionice za redizajn starog namještaja. Radionica je to u kojoj trošan namještaj dobiva sasvim novo lice i  postaje unikatan i chic komad drveta s posebnom pričom.

Idealan je to način da spasite onaj drveni, ručno oslikani  kredenac  sa inicijalima koji je vaša baka dobila prije nekoliko godina kao vjenčani poklon  ili da konačno redizajnirate one drvene stolice s  tavana.  Lejla  iza sebe već ima par jako zanimljivih projekata, a želja joj je uređivati malu pekaru. Osobno preferira namještaj nastao pod Artisan i Rukotvorine palicom, a kada je u pitanju modni dizajn, dopada joj se ono što radi Neira Sinanbašić. Što nam je ova mlada kreativna redizajnerica namještaja otkrila kroz intervju, pročitajte u nastavku.

Kako izgleda jedan tvoj klasičan dan na poslu?

Obzirom da se radionica u kojoj radim nalazi u zgradi u kojoj živim, mogu reći da radim od kuće.  Uprkos tome, radni dan započinjem odlaskom u grad gdje organizujem dio posla koji se ne odnosi na rad u radionici. Veliki dio mog posla je i kontakt sa naručiocima, tako da nakon povratka kući dio vremena provodim odgovarajući na mailove i poruke, organizaciji narudžbi, kontaktu sa saradnicima...Nakon toga se presvlačim u „radno odijelo“ i silazim u radionicu gdje obavljam meni najdraži dio posla- „vračanje života“ starim komadima namještaja.

Opiši nam, kako bi izgledala tvoja savršena ponuda za posao? A kako ne tako savršena?  Kakav namještaj inače vole vole bh. klijenti?

Jako bih voljela raditi enterijer male pekare. Uopće, voljela bih raditi enterijere i izloge dućana. To bi bio moj posao snova. Dešavalo mi se da klijenti imaju zahtjeve koji se ne poklapaju sa mojom estetikom i do sada sam izbjegavala raditi nešto iza čega ne bih mogla stati (stilska komoda ručno oslikana zebra uzorkom u  kombinaciji sa crvenom). Imam sreću da u većini slučajeva klijenti prepuste da posao uradim po svom osjećaju. Kažu mi okvirno želje, pošalju fotografije prostora gdje bi komad bio smješten i ostatak posla prepuste meni . Vjeruju mi, jer kroz fotografije mojih radova vide šta mogu očekivati. Klijenti koji me kontaktiraju ne vole moderan bezličan, namještaj. Žele nešto unikatno ili žele vratiti život starom komadu za koji su vezani.

Koje su vrijednosti i osnove redizajniranja? A koji imperativi u odabiru materijala i drveta?

Uživam kada vidim kako stari komad izgleda nakon redizajniranja, jer je u većini slučajeva nespojivost  mjesta gdje je komad nađen i mjesta gdje nakon redizajna završi gotovo nevjerovatna. Stari komadi ,za razliku od danas popularnih materijala( iverica, medijapan...), pravljeni su od punog drveta i kao takvi i nakon „vremenske istrošenosti“ za mene su itekako kvalitetniji i ljepši. Imperativ je svakako da od starog komada izvučemo maksimum i da takav komad redizajniran nastavi pričati priču. Svakako treba biti svjestan da se radi o starim komadima koji se rade ručno i kao takvi  nikada ne mogu izgledati kao fabrički proizveden komad, ali po meni ljepota je upravo u tome. Savršeno je dosadno.

Što tebe čini drugačijom od ostalih dizajnera namještaja?

Drugačije je upravo to što ja ne dizajniram namještaj, već starim dotrajalim komadima dajem novi izgled. Svakako i to podrazumijeva ideju, maštu, planiranje, osmišljavanje... Ljudi često redizajn miješaju sa restauracijom. Redizajn je po meni zapravo kombinacija restauracije i dizajna.

Koje su prednosti, a koje mane jednog dizajnera/redizajnera namještaja?

Prednosti redizajnera namještaja je ta što omogućava da iskoristite stari komad i time umanjite troškove kupovine novog komada, kao i to što možete dobiti komad baš po vašem ukusu, dakle sami birate motive, boje, materijal...Nedostatak redizajna bi bio to što je redizajner ipak ograničen dizajnom modela koji radi, jer se ne može uticati na njegov prvobitni oblik.

Iza sebe već imaš već tri velika projekta. Redizajnirala si „Street cafe“ u Zenici, dućan začina i zdrave hrane „Grožđića“ i apartman u Istri. Možeš li nam pobliže objasniti o čemu se točno radilo i kakve je točno poslove zahtijevao svaki od ovih projekata?

Moj prvi veći posao bio je osmišljavanje i uređenje cjelokupnog enterijera Street cafe-a u Zenici, a koji je specifičan po tome što je gotovo 90% komada kojim je opremljen zapravo stari redizajnirani namještaj. Stolice, lusteri, fotelje, šank, detalji- sve su to komadi koji sam pronalazila na različitim mjestima, a koji nakon redizajniranja i „povezivanje“ bojama dobili sasvim novi kontekst. Ja sam učestvovala u osmišljavanju i realizaciji cjelokupnog projekta: od boje zidova, tapeta, rasvjete, inventara, do najsitnijih detalja kao što su posuđe i dekoracije. Dućan zdrave hrane i začina „Grozđica“ nije bio toliko vremenski zahtjevan jer sam bila zadužena dekoraciju dijela prostora i izloga.

Odabrala sam tapete, materijale, dekoracije, sve to upotpunila dobrim idejama i dobili smo jedan šarmantan kutak u gradu. Apartman u Puli je bio najveći izazov jer sam radila dislocirano, sve sam osmislila kroz virtual tour apartmana. Nije bilo nimalo jednostavno, majstori u drugoj državi  rade prema uputama iz moje sobe.Od pločica, podova, tapeta...Ja za to vrijeme prikupljam stari namještaj, zavjese, dekoracije i osmišljavam kako sve to uklopiti. Zadnji dio posla podrazumijevao je moj odlazak na lice mjesta gdje sam sve posložila u jedan romantični tematski shabby apartman za dvoje.

Koje dizajnere namještaja ti osobno preferiraš? A koje modne?

Sviđa mi se ono što radi „Artisan“, kao i noviji proizvodi „Rukotvorine“, ali ja  si nažalost  ne mogu priuštiti takve komade trenutno. Što se tiče bh. modnog dizajna dopada mi se ono što radi Neira Sinanbašić.

Koji komadi prevladavaju u tvom ormaru? Da li i tu prednost imaju retro komadi?

Ne pratim modu, kupujem i oblačim ono što mi se dopada i u čemu se dobro osjećam. Jako mi je bitno da je to što nosim udobno, da me ne steže i ne ograničava. Marka mi ništa ne predstavlja, jedino volim imati kvalitetnu obuću jer puno hodam - mora biti udobna.

Kako izgleda tvoj dom? Da li se i tamo kriju posebne DIY dizajnerske priče?

Prije godinu dana uselila sam u stan koji sam u potpunosti osmislila i uredila i koji je moj najdraži „projekat“ jer u njemu svakodnevno uživam. To je zapravo mali stan čiji je tavanski prostor adaptiran u spavaću sobu. Stan je opremljen kombinacijom starog i novog namještaja, jer sam baveći se ovim poslom nailazila na komade u koje sam se na prvu „zaljubljivala“ i nisam ih željela prodata. Na kraju je sve došlo na svoje, tako da u stanu ipak dominira stari redizajnirani namještaj i često ga koristim kao show room ili „studio“ za fotkanje.

Kako glasi najbolji poslovni savjet koji si dobila?

Ne mogu se pohvaliti nekim poslovnim savjetima.  Društvo i okruženje općenito demotivišu i obeshrabruju. Ja bih ipak savjetovala da  se usude, da pokušaju, da ne slušaju druge nego srce.

{gallery}2014_11/wood{/gallery}

U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.

Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš. 

 

Mubera Hodžić – Lemeš

Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini. 

 

Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?

Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.

Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:

- Fizička zaštita i sigurnost,

- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),

- Radno - okupaciona terapija,

- Socijalno savjetovanje i podrška,

- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,

- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,

- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,

- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),

- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)

Koliko je važan psihoterapijski tretman? 

Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.

Cilj psihološke podrške je:

- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,

- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,

- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.

Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.

Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?

Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.

 

Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće? 

U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.

Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
 

Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće? 

U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.

Foto: Pexels.com   

 

Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama? 

Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.

Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?

Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.

Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.

Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.   

Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje? 

Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).

 

Foto: Pexels.com

Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja? 

Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.

Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.

* * *   
Foto: Pexels.com