TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 10.11.2014.
Lejla Selimović je diplomirana pravnica, koja je vlasnica radionice za redizajn starog namještaja. Radionica je to u kojoj trošan namještaj dobiva sasvim novo lice i postaje unikatan i chic komad drveta s posebnom pričom.
Idealan je to način da spasite onaj drveni, ručno oslikani kredenac sa inicijalima koji je vaša baka dobila prije nekoliko godina kao vjenčani poklon ili da konačno redizajnirate one drvene stolice s tavana. Lejla iza sebe već ima par jako zanimljivih projekata, a želja joj je uređivati malu pekaru. Osobno preferira namještaj nastao pod Artisan i Rukotvorine palicom, a kada je u pitanju modni dizajn, dopada joj se ono što radi Neira Sinanbašić. Što nam je ova mlada kreativna redizajnerica namještaja otkrila kroz intervju, pročitajte u nastavku.
Kako izgleda jedan tvoj klasičan dan na poslu?
Obzirom da se radionica u kojoj radim nalazi u zgradi u kojoj živim, mogu reći da radim od kuće. Uprkos tome, radni dan započinjem odlaskom u grad gdje organizujem dio posla koji se ne odnosi na rad u radionici. Veliki dio mog posla je i kontakt sa naručiocima, tako da nakon povratka kući dio vremena provodim odgovarajući na mailove i poruke, organizaciji narudžbi, kontaktu sa saradnicima...Nakon toga se presvlačim u „radno odijelo“ i silazim u radionicu gdje obavljam meni najdraži dio posla- „vračanje života“ starim komadima namještaja.
Opiši nam, kako bi izgledala tvoja savršena ponuda za posao? A kako ne tako savršena? Kakav namještaj inače vole vole bh. klijenti?
Jako bih voljela raditi enterijer male pekare. Uopće, voljela bih raditi enterijere i izloge dućana. To bi bio moj posao snova. Dešavalo mi se da klijenti imaju zahtjeve koji se ne poklapaju sa mojom estetikom i do sada sam izbjegavala raditi nešto iza čega ne bih mogla stati (stilska komoda ručno oslikana zebra uzorkom u kombinaciji sa crvenom). Imam sreću da u većini slučajeva klijenti prepuste da posao uradim po svom osjećaju. Kažu mi okvirno želje, pošalju fotografije prostora gdje bi komad bio smješten i ostatak posla prepuste meni . Vjeruju mi, jer kroz fotografije mojih radova vide šta mogu očekivati. Klijenti koji me kontaktiraju ne vole moderan bezličan, namještaj. Žele nešto unikatno ili žele vratiti život starom komadu za koji su vezani.
Koje su vrijednosti i osnove redizajniranja? A koji imperativi u odabiru materijala i drveta?
Uživam kada vidim kako stari komad izgleda nakon redizajniranja, jer je u većini slučajeva nespojivost mjesta gdje je komad nađen i mjesta gdje nakon redizajna završi gotovo nevjerovatna. Stari komadi ,za razliku od danas popularnih materijala( iverica, medijapan...), pravljeni su od punog drveta i kao takvi i nakon „vremenske istrošenosti“ za mene su itekako kvalitetniji i ljepši. Imperativ je svakako da od starog komada izvučemo maksimum i da takav komad redizajniran nastavi pričati priču. Svakako treba biti svjestan da se radi o starim komadima koji se rade ručno i kao takvi nikada ne mogu izgledati kao fabrički proizveden komad, ali po meni ljepota je upravo u tome. Savršeno je dosadno.
Što tebe čini drugačijom od ostalih dizajnera namještaja?
Drugačije je upravo to što ja ne dizajniram namještaj, već starim dotrajalim komadima dajem novi izgled. Svakako i to podrazumijeva ideju, maštu, planiranje, osmišljavanje... Ljudi često redizajn miješaju sa restauracijom. Redizajn je po meni zapravo kombinacija restauracije i dizajna.
Koje su prednosti, a koje mane jednog dizajnera/redizajnera namještaja?
Prednosti redizajnera namještaja je ta što omogućava da iskoristite stari komad i time umanjite troškove kupovine novog komada, kao i to što možete dobiti komad baš po vašem ukusu, dakle sami birate motive, boje, materijal...Nedostatak redizajna bi bio to što je redizajner ipak ograničen dizajnom modela koji radi, jer se ne može uticati na njegov prvobitni oblik.
Iza sebe već imaš već tri velika projekta. Redizajnirala si „Street cafe“ u Zenici, dućan začina i zdrave hrane „Grožđića“ i apartman u Istri. Možeš li nam pobliže objasniti o čemu se točno radilo i kakve je točno poslove zahtijevao svaki od ovih projekata?
Moj prvi veći posao bio je osmišljavanje i uređenje cjelokupnog enterijera Street cafe-a u Zenici, a koji je specifičan po tome što je gotovo 90% komada kojim je opremljen zapravo stari redizajnirani namještaj. Stolice, lusteri, fotelje, šank, detalji- sve su to komadi koji sam pronalazila na različitim mjestima, a koji nakon redizajniranja i „povezivanje“ bojama dobili sasvim novi kontekst. Ja sam učestvovala u osmišljavanju i realizaciji cjelokupnog projekta: od boje zidova, tapeta, rasvjete, inventara, do najsitnijih detalja kao što su posuđe i dekoracije. Dućan zdrave hrane i začina „Grozđica“ nije bio toliko vremenski zahtjevan jer sam bila zadužena dekoraciju dijela prostora i izloga.
Odabrala sam tapete, materijale, dekoracije, sve to upotpunila dobrim idejama i dobili smo jedan šarmantan kutak u gradu. Apartman u Puli je bio najveći izazov jer sam radila dislocirano, sve sam osmislila kroz virtual tour apartmana. Nije bilo nimalo jednostavno, majstori u drugoj državi rade prema uputama iz moje sobe.Od pločica, podova, tapeta...Ja za to vrijeme prikupljam stari namještaj, zavjese, dekoracije i osmišljavam kako sve to uklopiti. Zadnji dio posla podrazumijevao je moj odlazak na lice mjesta gdje sam sve posložila u jedan romantični tematski shabby apartman za dvoje.
Koje dizajnere namještaja ti osobno preferiraš? A koje modne?
Sviđa mi se ono što radi „Artisan“, kao i noviji proizvodi „Rukotvorine“, ali ja si nažalost ne mogu priuštiti takve komade trenutno. Što se tiče bh. modnog dizajna dopada mi se ono što radi Neira Sinanbašić.
Koji komadi prevladavaju u tvom ormaru? Da li i tu prednost imaju retro komadi?
Ne pratim modu, kupujem i oblačim ono što mi se dopada i u čemu se dobro osjećam. Jako mi je bitno da je to što nosim udobno, da me ne steže i ne ograničava. Marka mi ništa ne predstavlja, jedino volim imati kvalitetnu obuću jer puno hodam - mora biti udobna.
Kako izgleda tvoj dom? Da li se i tamo kriju posebne DIY dizajnerske priče?
Prije godinu dana uselila sam u stan koji sam u potpunosti osmislila i uredila i koji je moj najdraži „projekat“ jer u njemu svakodnevno uživam. To je zapravo mali stan čiji je tavanski prostor adaptiran u spavaću sobu. Stan je opremljen kombinacijom starog i novog namještaja, jer sam baveći se ovim poslom nailazila na komade u koje sam se na prvu „zaljubljivala“ i nisam ih željela prodata. Na kraju je sve došlo na svoje, tako da u stanu ipak dominira stari redizajnirani namještaj i često ga koristim kao show room ili „studio“ za fotkanje.
Kako glasi najbolji poslovni savjet koji si dobila?
Ne mogu se pohvaliti nekim poslovnim savjetima. Društvo i okruženje općenito demotivišu i obeshrabruju. Ja bih ipak savjetovala da se usude, da pokušaju, da ne slušaju druge nego srce.
{gallery}2014_11/wood{/gallery}
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
