Lejla Selimović je diplomirana pravnica, koja je vlasnica radionice za redizajn starog namještaja. Radionica je to u kojoj trošan namještaj dobiva sasvim novo lice i  postaje unikatan i chic komad drveta s posebnom pričom.

Idealan je to način da spasite onaj drveni, ručno oslikani  kredenac  sa inicijalima koji je vaša baka dobila prije nekoliko godina kao vjenčani poklon  ili da konačno redizajnirate one drvene stolice s  tavana.  Lejla  iza sebe već ima par jako zanimljivih projekata, a želja joj je uređivati malu pekaru. Osobno preferira namještaj nastao pod Artisan i Rukotvorine palicom, a kada je u pitanju modni dizajn, dopada joj se ono što radi Neira Sinanbašić. Što nam je ova mlada kreativna redizajnerica namještaja otkrila kroz intervju, pročitajte u nastavku.

Kako izgleda jedan tvoj klasičan dan na poslu?

Obzirom da se radionica u kojoj radim nalazi u zgradi u kojoj živim, mogu reći da radim od kuće.  Uprkos tome, radni dan započinjem odlaskom u grad gdje organizujem dio posla koji se ne odnosi na rad u radionici. Veliki dio mog posla je i kontakt sa naručiocima, tako da nakon povratka kući dio vremena provodim odgovarajući na mailove i poruke, organizaciji narudžbi, kontaktu sa saradnicima...Nakon toga se presvlačim u „radno odijelo“ i silazim u radionicu gdje obavljam meni najdraži dio posla- „vračanje života“ starim komadima namještaja.

Opiši nam, kako bi izgledala tvoja savršena ponuda za posao? A kako ne tako savršena?  Kakav namještaj inače vole vole bh. klijenti?

Jako bih voljela raditi enterijer male pekare. Uopće, voljela bih raditi enterijere i izloge dućana. To bi bio moj posao snova. Dešavalo mi se da klijenti imaju zahtjeve koji se ne poklapaju sa mojom estetikom i do sada sam izbjegavala raditi nešto iza čega ne bih mogla stati (stilska komoda ručno oslikana zebra uzorkom u  kombinaciji sa crvenom). Imam sreću da u većini slučajeva klijenti prepuste da posao uradim po svom osjećaju. Kažu mi okvirno želje, pošalju fotografije prostora gdje bi komad bio smješten i ostatak posla prepuste meni . Vjeruju mi, jer kroz fotografije mojih radova vide šta mogu očekivati. Klijenti koji me kontaktiraju ne vole moderan bezličan, namještaj. Žele nešto unikatno ili žele vratiti život starom komadu za koji su vezani.

Koje su vrijednosti i osnove redizajniranja? A koji imperativi u odabiru materijala i drveta?

Uživam kada vidim kako stari komad izgleda nakon redizajniranja, jer je u većini slučajeva nespojivost  mjesta gdje je komad nađen i mjesta gdje nakon redizajna završi gotovo nevjerovatna. Stari komadi ,za razliku od danas popularnih materijala( iverica, medijapan...), pravljeni su od punog drveta i kao takvi i nakon „vremenske istrošenosti“ za mene su itekako kvalitetniji i ljepši. Imperativ je svakako da od starog komada izvučemo maksimum i da takav komad redizajniran nastavi pričati priču. Svakako treba biti svjestan da se radi o starim komadima koji se rade ručno i kao takvi  nikada ne mogu izgledati kao fabrički proizveden komad, ali po meni ljepota je upravo u tome. Savršeno je dosadno.

Što tebe čini drugačijom od ostalih dizajnera namještaja?

Drugačije je upravo to što ja ne dizajniram namještaj, već starim dotrajalim komadima dajem novi izgled. Svakako i to podrazumijeva ideju, maštu, planiranje, osmišljavanje... Ljudi često redizajn miješaju sa restauracijom. Redizajn je po meni zapravo kombinacija restauracije i dizajna.

Koje su prednosti, a koje mane jednog dizajnera/redizajnera namještaja?

Prednosti redizajnera namještaja je ta što omogućava da iskoristite stari komad i time umanjite troškove kupovine novog komada, kao i to što možete dobiti komad baš po vašem ukusu, dakle sami birate motive, boje, materijal...Nedostatak redizajna bi bio to što je redizajner ipak ograničen dizajnom modela koji radi, jer se ne može uticati na njegov prvobitni oblik.

Iza sebe već imaš već tri velika projekta. Redizajnirala si „Street cafe“ u Zenici, dućan začina i zdrave hrane „Grožđića“ i apartman u Istri. Možeš li nam pobliže objasniti o čemu se točno radilo i kakve je točno poslove zahtijevao svaki od ovih projekata?

Moj prvi veći posao bio je osmišljavanje i uređenje cjelokupnog enterijera Street cafe-a u Zenici, a koji je specifičan po tome što je gotovo 90% komada kojim je opremljen zapravo stari redizajnirani namještaj. Stolice, lusteri, fotelje, šank, detalji- sve su to komadi koji sam pronalazila na različitim mjestima, a koji nakon redizajniranja i „povezivanje“ bojama dobili sasvim novi kontekst. Ja sam učestvovala u osmišljavanju i realizaciji cjelokupnog projekta: od boje zidova, tapeta, rasvjete, inventara, do najsitnijih detalja kao što su posuđe i dekoracije. Dućan zdrave hrane i začina „Grozđica“ nije bio toliko vremenski zahtjevan jer sam bila zadužena dekoraciju dijela prostora i izloga.

Odabrala sam tapete, materijale, dekoracije, sve to upotpunila dobrim idejama i dobili smo jedan šarmantan kutak u gradu. Apartman u Puli je bio najveći izazov jer sam radila dislocirano, sve sam osmislila kroz virtual tour apartmana. Nije bilo nimalo jednostavno, majstori u drugoj državi  rade prema uputama iz moje sobe.Od pločica, podova, tapeta...Ja za to vrijeme prikupljam stari namještaj, zavjese, dekoracije i osmišljavam kako sve to uklopiti. Zadnji dio posla podrazumijevao je moj odlazak na lice mjesta gdje sam sve posložila u jedan romantični tematski shabby apartman za dvoje.

Koje dizajnere namještaja ti osobno preferiraš? A koje modne?

Sviđa mi se ono što radi „Artisan“, kao i noviji proizvodi „Rukotvorine“, ali ja  si nažalost  ne mogu priuštiti takve komade trenutno. Što se tiče bh. modnog dizajna dopada mi se ono što radi Neira Sinanbašić.

Koji komadi prevladavaju u tvom ormaru? Da li i tu prednost imaju retro komadi?

Ne pratim modu, kupujem i oblačim ono što mi se dopada i u čemu se dobro osjećam. Jako mi je bitno da je to što nosim udobno, da me ne steže i ne ograničava. Marka mi ništa ne predstavlja, jedino volim imati kvalitetnu obuću jer puno hodam - mora biti udobna.

Kako izgleda tvoj dom? Da li se i tamo kriju posebne DIY dizajnerske priče?

Prije godinu dana uselila sam u stan koji sam u potpunosti osmislila i uredila i koji je moj najdraži „projekat“ jer u njemu svakodnevno uživam. To je zapravo mali stan čiji je tavanski prostor adaptiran u spavaću sobu. Stan je opremljen kombinacijom starog i novog namještaja, jer sam baveći se ovim poslom nailazila na komade u koje sam se na prvu „zaljubljivala“ i nisam ih željela prodata. Na kraju je sve došlo na svoje, tako da u stanu ipak dominira stari redizajnirani namještaj i često ga koristim kao show room ili „studio“ za fotkanje.

Kako glasi najbolji poslovni savjet koji si dobila?

Ne mogu se pohvaliti nekim poslovnim savjetima.  Društvo i okruženje općenito demotivišu i obeshrabruju. Ja bih ipak savjetovala da  se usude, da pokušaju, da ne slušaju druge nego srce.

{gallery}2014_11/wood{/gallery}

Četvrto izdanje Women’s Weekenda je potvrda da ideja, kada je iskrena i dosljedna sebi, može prerasti u prostor povjerenja, dijaloga i stvarnih promjena. Na čelu tog prostora stoji Nevena Rendeli Vejzović, žena koja od samog početka Women’s Weekend gradi s jasnim vrijednostima: autentičnošću, otvorenošću i spremnošću da se sluša.

Razgovor s Nevenom počinjemo tamo gdje je i nastao Women’s Weekend… u povratku na početak. Četvrto izdanje je pred njom, ali prije velikih tema zanima nas ono osnovno: šta joj je ovaj put donio.  
 

Nevena Rendeli Vejzović, direktorica Women’s Weekend festivala

Prije panela, prije programa, prije svega

Za zagrijavanje razgovora vraćamo se tamo gdje je sve krenulo. Pitali smo Nevenu kada se danas osvrne na sam početak Women’s Weekenda koja joj se lekcija čini najvažnijom.

Nevena: "Women’s Weekend me naučio koliko je važno imati jasne vrijednosti i ne odstupati od njih, čak i kada je put sporiji nego što bismo željeli. Autentičnost, otvorenost i stvarni dijalog pokazali su se kao temelj svega što radimo. Kada ostanete vjerni sebi i svrsi zbog koje ste nešto pokrenuli, zajednica to prepozna i prirodno raste s vama. 

Women’s Weekend je prvo bila dobra ideja i nisam odustajala od nje usprkos preprekama. Naučila sam da nije ključno biti savršen, nego biti iskren, prisutan i spreman slušati – jer upravo iz tog prostora nastaju najvažnije promjene."  
 

I ove godine, opet isto pitanje

Iako volimo vjerovati da smo neke teme kao društvo već prerasli, program Women’s Weekenda iz godine u godinu pokazuje da se iste dileme vraćaju. Zato smo je pitali koja je to tema koja se na  stalno vraća, iako bismo voljeli vjerovati da smo je kao društvo već prerasli? 

Nevena: “Tema ravnoteže između privatnog i poslovnog života stalno nam se vraća, kao i osjećaj krivnje koji žene nose bez obzira na to koji put odaberu. Krivnja ako su ambiciozne, krivnja ako su posvećene obitelji, krivnja ako pokušavaju imati oboje. 

Uz to, vraćaju se i teme predrasuda prema ženama te suptilne, ali i dalje prisutne neravnopravnosti – u očekivanjima, mogućnostima i kriterijima po kojima se žene procjenjuje. Često volimo vjerovati da smo kao društvo te stvari već prerasli, ali činjenica da se stalno iznova otvaraju pokazuje koliko su ti obrasci duboko ukorijenjeni.”  
 

O nekim temama se govori tek kad više nema izbora  

Za Bonjour.ba Nevena je rekla da će se ove godine Women’s Weekend prvi put otvoriti i prema pitanju o kojem je teško govoriti, ali koje je nemoguće ignorisati.

Nevena: “Tema koju dosad nismo radili, ali samo iz poštovanja prema žrtvama, je femicid koji je posljednjih godina nažalost u porastu u cijeloj regiji. Zato ćemo ove godine pokušati doći do odgovora kako mijenjati društvo i politiku da bismo promijenili ružne statistike.”  
 

Gdje žene danas u regiji najviše nailaze na prepreke i zašto se o tome još uvijek premalo govori?

Nevena: “Najveće prepreke i dalje su u ekonomskom osnaživanju i pristupu pozicijama odlučivanja. Žene često rade jednako puno, ali imaju manje prostora za rast, manje sigurnosti i rjeđe dobiju onu malu, ali ključnu potvrdu da su ‘spremne’. O tome se premalo govori jer smo se kao društvo donekle navikli na takve obrasce. Lakše ih je prihvatiti nego mijenjati. 

A promjene traže strpljenje, otvoren razgovor i spremnost da jedni drugima budemo veća podrška. Financijska sloboda je preduvjet svake emancipacije, zato se trudimo da o financijskoj pismenosti govorimo svake godine.”  
 

Postoji li trenutak kada ste se pitali: “Zašto mi je ovo trebalo?” i šta vas je natjeralo da nastavite dalje?

Nevena: “Svake godine u ovo vrijeme :). Organizirati regionalni festival svaki je put iznova komplicirano i teško. Najčešće kad nastane kaos, kad se dogodi krizna situacija i nema prostora za predah, samo za brzo razmišljanje. Ali onda vidim reakcije publike i sudionica, osjetim tu posebnu energiju Women’s Weekend zajednice i shvatim koliko su razgovori koje smo otvorili važni. 

Tada sve sjedne na svoje mjesto.”  
 

Ravnopravnost nije ženska tema    
 

Women’s Weekend nikada nije bio prostor zatvorenog kruga, pojašnjava nam Nevena i to je svjesno tako.

Nevena:  "Idealni saveznik je onaj koji zna slušati, koji ne mora biti najglasniji u prostoriji, nego koristi svoju poziciju da podrži i otvori prostor drugima. Ravnopravnost nije ‘ženska tema’, nego društvena tema. Stvarna promjena ne događa se u odvojenim krugovima.”  
 

Taj jedan trenutak na Women’s Weekendu  
 

Postoje trenuci kada cijela dvorana utihne. Ne zato što je neko rekao nešto spektakularno, nego zato što je rekao nešto istinito.

Nevena: "Uvijek me dirnu trenuci kada žene otvoreno govore o svojim borbama, bez uljepšavanja. Često to počne jednom jednostavnom rečenicom: ‘Mislila sam da sam jedina koja se ovako osjeća.’ Tada shvatite zašto je ovaj festival potreban – jer pokazuje da nismo same i da je ranjivost snaga.”  
 

Kako festival ostaje prizemljen i stvaran, a da ne sklizne u lijepu, ali praznu inspiraciju?

Nevena: "Tako što se stalno vraćamo stvarnim pričama i stvarnim problemima. Inspiracija je važna, ali ona mora imati težinu i sadržaj. Ako iza nje ne stoje iskustvo, rad i konkretni izazovi, onda ostaje samo lijepa rečenica. A mi želimo da ono što se čuje na festivalu ima smisao i izvan dvorane.

Izuzetno smo ponosni da su naši gosti ljudi s iskrenom pričom koju nesebično dijele sa svima. Jednom kad se popnete na pozornicu Women’s Weekenda nema više pretvaranja, ostaje samo autentičnost i iskrenost."

Da danas nemate Women’s Weekend šta bi vam, kao ženi, najviše nedostajalo u regionalnom javnom prostoru?

Nevena: "Najviše bi mi nedostajalo mjesto potpune slobode i povjerenja. Prostor u kojem možeš biti svoja, bez filtera i bez obrambenih mehanizama, gdje se ne moraš dokazivati, gdje ne moraš biti savršena i gdje je u redu biti i snažna i nesigurna u isto vrijeme. Nedostajalo bi mi mjesto druženja, i smijeha, žena kojima nije problem biti podrška jedne drugima. Takvih prostora još uvijek nemamo dovoljno.”  
 

U vremenu kada je sve dostupno online, šta je ono što se ne može pogledati, dobiti na internetu, a čini srž Women’s Weekenda?

Nevena: "Energija zajedništva. Povezivanje uživo, networking, razgovori koji se spontano nastave nakon panela i prerastu u nove ideje i suradnje. Pogled, tišina u dvorani kad netko kaže nešto bolno iskreno, ali i smijeh i zabava između programa. Taj osjećaj da dijeliš prostor s ljudima koji dišu isto pitanje kao i ti. Toga na internetu nema. Još.”
 

Kada se festival završi koja je prva, potpuno iskrena misao koja vam tada prođe kroz glavu? 

Nevena: "Prva misao mi je, ajme napokon ću se naspavati, i onda ne mogu zbog uzbuđenja spavati sljedećih tjedan dana. Kako se dojmovi zapravo slegnu tek nekoliko tjedana nakon festivala, prva misao je: ‘Bilo je iznimno intenzivno i nevjerojatno. Vrijedilo je svakog uloženog truda, svakog odricanja i svakog izazova. Sad se napokon mogu odmoriti’.

A već sljedeća je: ‘Kako ovu priču sljedeće godine podignuti još jednu stepenicu više?’ Uglavnom, nikad nemam mira. Valjda je to dobar znak!"  
 

Ovaj razgovor nema klasičan zaključak jer Women’s Weekend ni ne funkcioniše tako. On se nastavlja iz godine u godinu kroz teme koje se vraćaju, pitanja koja ostaju otvorena i zajednicu koja ne traži savršenstvo, nego smisao. U regionalnom prostoru prepunom buke, to je rijetka i vrijedna pozicija.

Neke se priče, na kraju, ne završavaju. Samo nastavljaju dalje od 5. do 8. marta, Rijeka. Vidimo se!
 

Foto: Mak Vejzović

Autorica članka: Ilda Lihić-Isović