TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 29.1.2016.
Zlatarsko-juvelirska radnja Sofić S. već je godinama omiljena sarajevska adresa svih onih koji su u potrazi za precizno i ručno izrađenim modelima nakita, koji osim što izgledaju moderno, pričaju i bogatu povijesnu baštinu naše države.
U svojoj radionici, smještenoj u jednoj od ljepših ulica u Sarajevu, Gazihusrefbegovoj ulici, poznatoj i kao Zlatarska ulica, kreiraju nakit čija je izrada u svakom segmentu, od same skice do konačnog produkta, rezultat dugog istraživanja i predanosti kvalitetnoj izradi.
Jedna od njihovih najpoznatijih kolekcija jeste kolekcija replika nakita kakav su nosile bosanske kraljice i kraljevi te bogate trgovačke obitelji koje su živjele na području Bosne i Hercegovine, kojom su željeli pokazati našu kulturnu autentičnost.
O višegodišnjoj povijesti njihovog rada, inspiraciji za kreiranje i samim procesima izrade nakita, razgovarali smo sa Seadom i Senadom Sofićem.
Iza vas je bogato iskustvo u izradi nakita. Možete li nam pobliže objasniti nastanak jednog komada nakita sa Sofić potpisom – od skice, preko odabira materijala do same izrade?
Naša ideja, koju prenosimo kroz generacije u radioni Sofić, je da kroz izradu nakita i suvenira promoviramo našu bogatu kulturno istorijsku baštinu. Kao inspiraciju pri izradi svakog komada, istražujemo i koristimo razne oblasti koje su uticale i utiču na našu kulturalnu autentičnost.
Numizmatika nam je ukazala na stari bosanski novac, arhitektura na divne ornamente koje koristimo u izradi nakita, arheologija na prastare broševe, otomanski period na pojavu čudesnog filigrana, predivne detalje veza s košulja, čipki sa starih bosanskih ćilima i još mnogo toga. Sve te predivne detalje mi u radionici svakodnevno stavljamo na papir, a potom odabrane detalje ugrađujemo u nakit, tako da svaki komad nosi određenu poruku i postaje prepoznatljiv. Materijali koji se koriste za izradu nakita su srebro, zlato, poludrago i drago kamenje, a za izradu suvenira bakar, bronza, srebro, pozlata.
Ono što vašu priču čini posebnom, jeste i činjenica da je riječ o obiteljskom poslu. Kako je započela ljubav obitelji Sofić prema nakitu?
Novalija Hajrudin, poznati sarajevski zlatar tridesetih godina XX. vijeka, brat moje nane Behije koja je u to vrijeme radila filigran, nesebično su prenosili svoje znanje članovima moje porodice zbog čega smo im neizmjerno zahvalni. Sva ljepota i kreativnost koju ovaj zanat nosi, nas je naprosto očarala i čvrsto, trajno, vezala za bavljenje ovim poslom.
Jedan od vaših važnijih projekata jest onaj pokrenut sa Zemaljskim muzejom. Kreirate replike nakita koji potiču iz raznih sfera bh.povijesti. Kako ste došli na tu ideju i kakvu poruku želite poslati?
Istraživanje nas je odvelo i do Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu koji baštini i brižno čuva najveću zbirku nakita i ukrasnih predmeta s područja bivše države. Tako se, u saradnji sa Amirom Sadiković, koautoricom ovog projekta, rodila ideja o izradi replika koje potiču iz perioda željeznog doba pa do početka XX. vijeka. Sve što radimo uvijek je uz savjet, nadzor i saradnju vrhunskih stručnjaka iz Zemaljskog muzeja, arheologa, etnologa i drugih.
Cilj je bio da kroz svoj posao na najbolji mogući način promoviramo našu kulturno istorijsku baštinu kako u BiH, tako i u svijetu, te da pokušamo vratiti uništeno, odnosno poljuljano samopoštovanje u proteklih dvadeset godina. Bio je to ujedno i profesionalni izazov jer načini izrade traže poznavanje različitih majstorskih vještina od kovanja, garnulacije, lijevanja, filigrana… Iza svakog komada stoji detaljna analiza, istraživanje, priprema, izrada specijalnih alata, dosta mukotrpnog rada…
Isto tako, željeli smo i na ovaj način podsjetiti da BiH ne postoji od Dejtonskog sporazuma, nego da ima bogatu hiljadugodišnju tradiciju.
Orginalni nakit iz Zemaljskog muzeja vs. replike u Sofić potpisu
Surađivali ste i sa brojnim mladim bh.kreativcima, poput suradnje sa Anidom Kapom. Što mislite o trenutnoj bh.modnoj sceni?
Mi smo zemlja kreativnih ljudi, no treba imati na umu da iza svakog realiziranog kreativnog projekta stoji i velika količina rada. Smatram da trenutna bosansko-hercegovačko modna scena ima mnogo mladih i talentovanih dizajnera, koji su postali uspješni, ne samo u okviru BiH, već znatno i šire. Bitno je da se radi na promociji i prezentaciji domaćih modnih brendova, jer svaka etiketa na kojoj piše “Made in BiH” je veliki uspjeh. Rado sarađujemo sa stvaraocima iz drugih područja, dizajnerima, fotografima, arhitektima, režiserima, urednicima magazina… Svaka takva saradnja je prilika da se stvori neka nova vrijednost - vizuelna, estetska, umjetnička.
Fotografije sa izložbe na kojoj je predstavljen nakit od kože i srebra nastao suradnjom bh.dizajnerice Anide Kapo i Zlatarne Sofić
Vaš nakit je bio dio i raznih izložbi. S kojih nosite najljepše uspomene?
Prvu izložbu imali smo u Zemaljskom muzeju - maj 2009. sa samo 15 izrađenih replika, nakon toga, kako se povećavala zbirka, raslo je i interesovanje. Tako su se nizale izložbe od Zagreba, Londona, Vašingtona, Brisela, Strazbura, galerija u Pragu, jednogodišnje postavke u muzeju Mimara u Zagrebu...
Svaka ima poseban značaj. Recimo, 2010. godine je na dan izložbe uporno padala kiša, a igrao se i gradski derbi na Grbavici, što nije spriječilo skoro dvije stotine ljudi da dođu u Zemaljski muzej i vide novu zbirku. Meni je lično najdraža iz ljeta 2014. kada smo zajedno sa promocijom nakita radili i promociju naše arhitekture kroz radove renomiranog arhitekta, gospodina Amira Vuka–Zec, vina iz poznate vinarije Andrija i bosanske kuhinje u autentičnom ambijentu restorana Kibe. Odaziv je premašio naša očekivanja, tako da je petstotinjak prisutnih uživalo u izložbi i druženju, prolazeći kroz različitost i bogatstvo naše kulture.
Angelina Jolie jedna je od svjetskih poznatih dama koja nosi komade iz vaše radionice. Kako biste vi opisali damu koja nosi Sofić nakit?
Najvažnije je da se noseći naš nakit doprinose očuvanju i širenju naše tradicije, a pogotovo što mlađi naraštaji, kupujući, za njih retro stvari, upoznaju našu tradiciju i posjećujući Zemaljski muzej obogaćuju svoje znanje o našoj zemlji i njenoj kulturi. Naše zbirke su većim dijelom namijenjene ženama, jer se radi o ukrasnim predmetima koji su historijski nosile žene.
No, neki komadi su za muškarce - recimo, prsten iz grobnice kralja Tvrtka, pečatnjaci, narukvice i raduje nas što taj nakit nose svi. Brojne su slavne ličnosti vlasnici i vlasnice nakita koji izrađujemo i to nas raduje, a predstavlja i jednu vrstu potvrde kvaliteta našeg rada. S druge strane, posebno sretnima nas čini što će se, isto tako, naš nakit vidjeti i u gradu, na ulici, u kafeu, random mjestu i na moru… I što će oni koje naša tradicija zanima doći kod nas i razgledati nakit, zanimati se za vrijeme nastanka, način izrade…To nakitu daje život.
Trend porasta zlatarskih radnji se nastavlja. Kolike su sad uopće mogućnosti da se izuči zlatarski zanat?
Nije istina da se trend otvaranja zlatarskih radnji povećava, Nažalost, povećavao se broj radnji za otkup zlata uslijed stalnog rasta cijene zlata na burzama. To su mnogi prepoznali kao brz i lagan način zarade na koji država, nažalost, nije imala pravovremen stav. Danas je sve manje radnji koje proizvode ili vrše popravke, a više koje se okreću trgovini ne mareći za porijeklo robe. Mi se time ne bavimo. Sve što se može pronaći u zlatari Sofić S. nastalo je u našoj radionici.
Mnogi cijene vaš rad nazivajući ga umjetnošću. Kako vi vidite posao kojim se bavite?
Prije svega kao veliko zadovoljstvo.Smatram da je mogućnost da se prepustite istraživanju, slobodi izražavanja, neiscrpnim vrelom ideja, kada ovaj posao radite da bi uživali u svakom novom danu, u svakom novom predmetu koji s radošću i ushićenjem pratite od skice do finalnog produkta, velika privilegija, a neiscrpna kreativnost bi se mogla nazvati umjetnošću. Ukoliko trud i rad svih članova naše radionice dodatno doprinosi i promociji naše domovine, to nas čini još ponosnijim. Na drugima je da odrede i okarakterišu naš rad.
Tijekom vaše dugogodišnje karijere, vjerujemo da su postojali komadi nakita koji su od vas zahtijevali dodatan angažman i znanje. Možete li nam izdvojiti jedan komad na koji ste posebice ponosni?
Teško je, a možda i nemoguće odabrati jedan komad, jer svaki komad nakita koji smo replicirali za nas je bio izazov. Trebalo je proniknuti u tajne izrade i skrivene poruke koje nose starinske fibule, naušnice iz doba helenizma, raskošnosti nakita iz doba bosanskih kraljeva, pojave fascinantnog filigrana… Nakit postoji da bi se nosio.
{gallery}2016/2016_01/sofic1{/gallery}
Foto: Zlatarsko-Juvelirska Radnja Sofić S.
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
