Zlatarsko-juvelirska radnja Sofić S. već je godinama omiljena sarajevska adresa svih onih koji su u potrazi za precizno i ručno izrađenim modelima nakita, koji osim što izgledaju moderno, pričaju i bogatu povijesnu baštinu naše države. 

U svojoj radionici, smještenoj u jednoj od ljepših ulica u Sarajevu, Gazihusrefbegovoj ulici, poznatoj i kao Zlatarska ulica, kreiraju nakit čija je izrada u svakom segmentu, od same skice do konačnog produkta, rezultat dugog istraživanja i predanosti kvalitetnoj izradi.
Jedna od njihovih najpoznatijih kolekcija jeste kolekcija replika nakita kakav su nosile bosanske kraljice i kraljevi te bogate trgovačke obitelji koje su živjele na području Bosne i Hercegovine, kojom su željeli pokazati našu kulturnu autentičnost.
 
O višegodišnjoj povijesti njihovog rada, inspiraciji za kreiranje i samim procesima izrade nakita, razgovarali smo sa Seadom i Senadom Sofićem.

Iza vas je bogato iskustvo u izradi nakita. Možete li nam pobliže objasniti nastanak jednog komada nakita sa Sofić potpisom – od skice, preko odabira materijala do same izrade?

Naša ideja, koju prenosimo kroz generacije u radioni Sofić, je da kroz izradu nakita i suvenira promoviramo našu bogatu kulturno istorijsku baštinu. Kao inspiraciju pri izradi svakog komada, istražujemo i koristimo razne oblasti koje su uticale i utiču na našu kulturalnu autentičnost.

Numizmatika nam je ukazala na stari bosanski novac, arhitektura na divne ornamente koje koristimo u izradi nakita, arheologija na prastare broševe, otomanski period na pojavu čudesnog filigrana, predivne detalje veza s košulja, čipki sa starih bosanskih ćilima i još mnogo toga. Sve te predivne detalje mi u radionici svakodnevno stavljamo na papir, a potom odabrane detalje ugrađujemo u nakit, tako da svaki komad nosi određenu poruku i postaje prepoznatljiv. Materijali koji se koriste za izradu nakita su srebro, zlato, poludrago i drago kamenje, a za izradu suvenira bakar, bronza, srebro, pozlata.

Ono što vašu priču čini posebnom, jeste i činjenica da je riječ o obiteljskom poslu. Kako je započela ljubav obitelji Sofić prema nakitu?

Novalija Hajrudin, poznati sarajevski zlatar tridesetih godina XX. vijeka, brat moje nane Behije koja je u to vrijeme radila filigran, nesebično su prenosili svoje znanje članovima moje porodice zbog čega smo im neizmjerno zahvalni. Sva ljepota i kreativnost koju ovaj zanat nosi, nas je naprosto očarala i čvrsto, trajno, vezala za bavljenje ovim poslom.

Jedan od vaših važnijih projekata jest onaj pokrenut sa Zemaljskim muzejom. Kreirate replike nakita koji potiču iz raznih sfera bh.povijesti. Kako ste došli na tu ideju i kakvu poruku želite poslati?

Istraživanje nas je odvelo i do Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu koji baštini i brižno čuva najveću zbirku nakita i ukrasnih predmeta s područja bivše države. Tako se, u saradnji sa Amirom Sadiković, koautoricom ovog projekta, rodila ideja o izradi replika koje potiču iz perioda željeznog doba pa do početka XX. vijeka. Sve što radimo uvijek je uz savjet, nadzor i saradnju vrhunskih stručnjaka iz Zemaljskog muzeja, arheologa, etnologa i drugih.

Cilj je bio da kroz svoj posao na najbolji mogući način promoviramo našu kulturno istorijsku baštinu kako u BiH, tako i u svijetu, te da pokušamo vratiti uništeno, odnosno poljuljano samopoštovanje u proteklih dvadeset godina. Bio je to ujedno i profesionalni izazov jer načini izrade traže poznavanje različitih majstorskih vještina od kovanja, garnulacije, lijevanja, filigrana… Iza svakog komada stoji detaljna analiza, istraživanje, priprema, izrada specijalnih alata, dosta mukotrpnog rada…

Isto tako, željeli smo i na ovaj način podsjetiti da BiH ne postoji od Dejtonskog sporazuma, nego da ima bogatu hiljadugodišnju tradiciju. 

Orginalni nakit iz Zemaljskog muzeja vs. replike u Sofić potpisu

Surađivali ste i sa brojnim mladim bh.kreativcima, poput suradnje sa Anidom Kapom. Što mislite o trenutnoj bh.modnoj sceni?

Mi smo zemlja kreativnih ljudi, no treba imati na umu da iza svakog realiziranog kreativnog projekta stoji i velika količina rada. Smatram da trenutna bosansko-hercegovačko modna scena ima mnogo mladih i talentovanih dizajnera, koji su postali uspješni, ne samo u okviru BiH, već znatno i šire. Bitno je da se radi na promociji i prezentaciji domaćih modnih brendova, jer svaka etiketa na kojoj piše “Made in BiH” je veliki uspjeh. Rado sarađujemo sa stvaraocima iz drugih područja, dizajnerima, fotografima, arhitektima, režiserima, urednicima magazina… Svaka takva saradnja je prilika da se stvori neka nova vrijednost - vizuelna, estetska, umjetnička.

Fotografije sa izložbe na kojoj je predstavljen nakit od kože i srebra nastao suradnjom bh.dizajnerice Anide Kapo i Zlatarne Sofić

Vaš nakit je bio dio i raznih izložbi. S kojih nosite najljepše uspomene?

Prvu izložbu imali smo u Zemaljskom muzeju - maj 2009. sa samo 15 izrađenih replika, nakon toga, kako se povećavala zbirka, raslo je i interesovanje. Tako su se nizale izložbe od Zagreba, Londona, Vašingtona, Brisela, Strazbura, galerija u Pragu, jednogodišnje postavke u muzeju Mimara u Zagrebu...

Svaka ima poseban značaj. Recimo, 2010. godine je na dan izložbe uporno padala kiša, a igrao se i gradski derbi na Grbavici, što nije spriječilo skoro dvije stotine ljudi da dođu u Zemaljski muzej i vide novu zbirku. Meni je lično najdraža iz ljeta 2014. kada smo zajedno sa promocijom nakita radili i promociju naše arhitekture kroz radove renomiranog arhitekta, gospodina Amira Vuka–Zec, vina iz poznate vinarije Andrija i bosanske kuhinje u autentičnom ambijentu restorana Kibe. Odaziv je premašio naša očekivanja, tako da je petstotinjak prisutnih uživalo u izložbi i druženju, prolazeći kroz različitost i bogatstvo naše kulture.

Angelina Jolie jedna je od svjetskih poznatih dama koja nosi komade iz vaše radionice. Kako biste vi opisali damu koja nosi Sofić nakit?

Najvažnije je da se noseći naš nakit doprinose očuvanju i širenju naše tradicije, a pogotovo što mlađi naraštaji, kupujući, za njih retro stvari, upoznaju našu tradiciju i posjećujući Zemaljski muzej obogaćuju svoje znanje o našoj zemlji i njenoj  kulturi. Naše zbirke su većim dijelom namijenjene ženama, jer se radi o ukrasnim predmetima koji su historijski nosile žene.

No, neki komadi su za muškarce - recimo, prsten iz grobnice kralja Tvrtka, pečatnjaci, narukvice i raduje nas što taj nakit nose svi. Brojne su slavne ličnosti vlasnici i vlasnice nakita koji izrađujemo i to nas raduje, a predstavlja i jednu vrstu potvrde kvaliteta našeg rada. S druge strane, posebno sretnima nas čini što će se, isto tako, naš nakit vidjeti i u gradu, na ulici, u kafeu, random mjestu i na moru… I što će oni koje naša tradicija zanima doći kod nas i razgledati nakit, zanimati se za vrijeme nastanka, način izrade…To nakitu daje život.

Trend porasta zlatarskih radnji se nastavlja. Kolike su sad uopće mogućnosti da se izuči zlatarski zanat?

Nije istina da se trend otvaranja zlatarskih radnji povećava, Nažalost, povećavao se broj radnji za otkup zlata uslijed stalnog rasta cijene zlata na burzama. To su mnogi prepoznali kao brz i lagan način zarade na koji država, nažalost, nije imala pravovremen stav. Danas je sve manje radnji koje proizvode ili vrše popravke, a više koje se okreću trgovini ne mareći za porijeklo robe. Mi se time ne bavimo. Sve što se može pronaći u zlatari Sofić S. nastalo je u našoj radionici.

Mnogi cijene vaš rad nazivajući ga umjetnošću. Kako vi vidite posao kojim se bavite?

Prije svega kao veliko zadovoljstvo.Smatram da je mogućnost da se prepustite istraživanju, slobodi izražavanja, neiscrpnim vrelom ideja, kada ovaj posao radite da bi uživali u svakom novom danu, u svakom novom predmetu koji s radošću i ushićenjem pratite od skice do finalnog produkta, velika privilegija, a neiscrpna kreativnost bi se mogla nazvati umjetnošću. Ukoliko trud i rad svih članova naše radionice dodatno doprinosi i promociji naše domovine, to nas čini još ponosnijim. Na drugima je da odrede i okarakterišu naš rad.

Tijekom vaše dugogodišnje karijere, vjerujemo da su postojali komadi nakita koji su od vas zahtijevali dodatan angažman i znanje. Možete li nam izdvojiti jedan komad na koji ste posebice ponosni?

Teško je, a možda i nemoguće odabrati jedan komad, jer svaki komad nakita koji smo replicirali za nas je bio izazov. Trebalo je proniknuti u tajne izrade i skrivene poruke koje nose starinske fibule, naušnice iz doba helenizma, raskošnosti nakita iz doba bosanskih kraljeva, pojave fascinantnog filigrana… Nakit postoji da bi se nosio.


{gallery}2016/2016_01/sofic1{/gallery}

_{Foto: Zlatarsko-Juvelirska Radnja Sofić S.}

Četvrto izdanje Women’s Weekenda je potvrda da ideja, kada je iskrena i dosljedna sebi, može prerasti u prostor povjerenja, dijaloga i stvarnih promjena. Na čelu tog prostora stoji Nevena Rendeli Vejzović, žena koja od samog početka Women’s Weekend gradi s jasnim vrijednostima: autentičnošću, otvorenošću i spremnošću da se sluša.

Razgovor s Nevenom počinjemo tamo gdje je i nastao Women’s Weekend… u povratku na početak. Četvrto izdanje je pred njom, ali prije velikih tema zanima nas ono osnovno: šta joj je ovaj put donio.  
 

Nevena Rendeli Vejzović, direktorica Women’s Weekend festivala

Prije panela, prije programa, prije svega

Za zagrijavanje razgovora vraćamo se tamo gdje je sve krenulo. Pitali smo Nevenu kada se danas osvrne na sam početak Women’s Weekenda koja joj se lekcija čini najvažnijom.

Nevena: "Women’s Weekend me naučio koliko je važno imati jasne vrijednosti i ne odstupati od njih, čak i kada je put sporiji nego što bismo željeli. Autentičnost, otvorenost i stvarni dijalog pokazali su se kao temelj svega što radimo. Kada ostanete vjerni sebi i svrsi zbog koje ste nešto pokrenuli, zajednica to prepozna i prirodno raste s vama. 

Women’s Weekend je prvo bila dobra ideja i nisam odustajala od nje usprkos preprekama. Naučila sam da nije ključno biti savršen, nego biti iskren, prisutan i spreman slušati – jer upravo iz tog prostora nastaju najvažnije promjene."  
 

I ove godine, opet isto pitanje

Iako volimo vjerovati da smo neke teme kao društvo već prerasli, program Women’s Weekenda iz godine u godinu pokazuje da se iste dileme vraćaju. Zato smo je pitali koja je to tema koja se na  stalno vraća, iako bismo voljeli vjerovati da smo je kao društvo već prerasli? 

Nevena: “Tema ravnoteže između privatnog i poslovnog života stalno nam se vraća, kao i osjećaj krivnje koji žene nose bez obzira na to koji put odaberu. Krivnja ako su ambiciozne, krivnja ako su posvećene obitelji, krivnja ako pokušavaju imati oboje. 

Uz to, vraćaju se i teme predrasuda prema ženama te suptilne, ali i dalje prisutne neravnopravnosti – u očekivanjima, mogućnostima i kriterijima po kojima se žene procjenjuje. Često volimo vjerovati da smo kao društvo te stvari već prerasli, ali činjenica da se stalno iznova otvaraju pokazuje koliko su ti obrasci duboko ukorijenjeni.”  
 

O nekim temama se govori tek kad više nema izbora  

Za Bonjour.ba Nevena je rekla da će se ove godine Women’s Weekend prvi put otvoriti i prema pitanju o kojem je teško govoriti, ali koje je nemoguće ignorisati.

Nevena: “Tema koju dosad nismo radili, ali samo iz poštovanja prema žrtvama, je femicid koji je posljednjih godina nažalost u porastu u cijeloj regiji. Zato ćemo ove godine pokušati doći do odgovora kako mijenjati društvo i politiku da bismo promijenili ružne statistike.”  
 

Gdje žene danas u regiji najviše nailaze na prepreke i zašto se o tome još uvijek premalo govori?

Nevena: “Najveće prepreke i dalje su u ekonomskom osnaživanju i pristupu pozicijama odlučivanja. Žene često rade jednako puno, ali imaju manje prostora za rast, manje sigurnosti i rjeđe dobiju onu malu, ali ključnu potvrdu da su ‘spremne’. O tome se premalo govori jer smo se kao društvo donekle navikli na takve obrasce. Lakše ih je prihvatiti nego mijenjati. 

A promjene traže strpljenje, otvoren razgovor i spremnost da jedni drugima budemo veća podrška. Financijska sloboda je preduvjet svake emancipacije, zato se trudimo da o financijskoj pismenosti govorimo svake godine.”  
 

Postoji li trenutak kada ste se pitali: “Zašto mi je ovo trebalo?” i šta vas je natjeralo da nastavite dalje?

Nevena: “Svake godine u ovo vrijeme :). Organizirati regionalni festival svaki je put iznova komplicirano i teško. Najčešće kad nastane kaos, kad se dogodi krizna situacija i nema prostora za predah, samo za brzo razmišljanje. Ali onda vidim reakcije publike i sudionica, osjetim tu posebnu energiju Women’s Weekend zajednice i shvatim koliko su razgovori koje smo otvorili važni. 

Tada sve sjedne na svoje mjesto.”  
 

Ravnopravnost nije ženska tema    
 

Women’s Weekend nikada nije bio prostor zatvorenog kruga, pojašnjava nam Nevena i to je svjesno tako.

Nevena:  "Idealni saveznik je onaj koji zna slušati, koji ne mora biti najglasniji u prostoriji, nego koristi svoju poziciju da podrži i otvori prostor drugima. Ravnopravnost nije ‘ženska tema’, nego društvena tema. Stvarna promjena ne događa se u odvojenim krugovima.”  
 

Taj jedan trenutak na Women’s Weekendu  
 

Postoje trenuci kada cijela dvorana utihne. Ne zato što je neko rekao nešto spektakularno, nego zato što je rekao nešto istinito.

Nevena: "Uvijek me dirnu trenuci kada žene otvoreno govore o svojim borbama, bez uljepšavanja. Često to počne jednom jednostavnom rečenicom: ‘Mislila sam da sam jedina koja se ovako osjeća.’ Tada shvatite zašto je ovaj festival potreban – jer pokazuje da nismo same i da je ranjivost snaga.”  
 

Kako festival ostaje prizemljen i stvaran, a da ne sklizne u lijepu, ali praznu inspiraciju?

Nevena: "Tako što se stalno vraćamo stvarnim pričama i stvarnim problemima. Inspiracija je važna, ali ona mora imati težinu i sadržaj. Ako iza nje ne stoje iskustvo, rad i konkretni izazovi, onda ostaje samo lijepa rečenica. A mi želimo da ono što se čuje na festivalu ima smisao i izvan dvorane.

Izuzetno smo ponosni da su naši gosti ljudi s iskrenom pričom koju nesebično dijele sa svima. Jednom kad se popnete na pozornicu Women’s Weekenda nema više pretvaranja, ostaje samo autentičnost i iskrenost."

Da danas nemate Women’s Weekend šta bi vam, kao ženi, najviše nedostajalo u regionalnom javnom prostoru?

Nevena: "Najviše bi mi nedostajalo mjesto potpune slobode i povjerenja. Prostor u kojem možeš biti svoja, bez filtera i bez obrambenih mehanizama, gdje se ne moraš dokazivati, gdje ne moraš biti savršena i gdje je u redu biti i snažna i nesigurna u isto vrijeme. Nedostajalo bi mi mjesto druženja, i smijeha, žena kojima nije problem biti podrška jedne drugima. Takvih prostora još uvijek nemamo dovoljno.”  
 

U vremenu kada je sve dostupno online, šta je ono što se ne može pogledati, dobiti na internetu, a čini srž Women’s Weekenda?

Nevena: "Energija zajedništva. Povezivanje uživo, networking, razgovori koji se spontano nastave nakon panela i prerastu u nove ideje i suradnje. Pogled, tišina u dvorani kad netko kaže nešto bolno iskreno, ali i smijeh i zabava između programa. Taj osjećaj da dijeliš prostor s ljudima koji dišu isto pitanje kao i ti. Toga na internetu nema. Još.”
 

Kada se festival završi koja je prva, potpuno iskrena misao koja vam tada prođe kroz glavu? 

Nevena: "Prva misao mi je, ajme napokon ću se naspavati, i onda ne mogu zbog uzbuđenja spavati sljedećih tjedan dana. Kako se dojmovi zapravo slegnu tek nekoliko tjedana nakon festivala, prva misao je: ‘Bilo je iznimno intenzivno i nevjerojatno. Vrijedilo je svakog uloženog truda, svakog odricanja i svakog izazova. Sad se napokon mogu odmoriti’.

A već sljedeća je: ‘Kako ovu priču sljedeće godine podignuti još jednu stepenicu više?’ Uglavnom, nikad nemam mira. Valjda je to dobar znak!"  
 

Ovaj razgovor nema klasičan zaključak jer Women’s Weekend ni ne funkcioniše tako. On se nastavlja iz godine u godinu kroz teme koje se vraćaju, pitanja koja ostaju otvorena i zajednicu koja ne traži savršenstvo, nego smisao. U regionalnom prostoru prepunom buke, to je rijetka i vrijedna pozicija.

Neke se priče, na kraju, ne završavaju. Samo nastavljaju dalje od 5. do 8. marta, Rijeka. Vidimo se!
 

Foto: Mak Vejzović

Autorica članka: Ilda Lihić-Isović