TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 5.8.2019.
Nataša Škrbić je osnivačica magazina ZdraviJa i CEO Konteent Media.
Upornost, emotivnost, ambicioznost, ali i ljubav prema zdravom načinu života potaknuli su je da kroz online magazin ZdraviJa motivira sve čitatelje da svakodnevno ulažu u kvalitetniju, zdraviju i veseliju svakodnevicu. No, to je samo jedan od projekata s kojima je ispunjen njen dan. Nataša zajedno sa timom Konteent Media kreira i zanimljive marketing kampanje.
Kroz svoj Instagram profil, često nam otkriva i djelić svojih kulinarskih vještina, savjete za zdraviji način života, ali i vodi kroz svoja brojna putovanja.
Mi smo jedno jutro rezervirali za razgovor s Natašom o motivaciji, produktivnosti, kao i zdravim navikama.
Kako je započeo projekt ZdraviJa i što ga čini posebnim?
Magazin ZdraviJa je počeo s radom 2017. godine iz moje ljubavi prema zdravlju i zdravom načinu života, kao i iz moje ljubavi prema pisanju. Nakon završenih studija iz “Media Communications” u Beču i “Health Coaching” studija u New Yorku, odlučila sam spojiti ljubav prema medijima i ljubav prema zdravlju i zdravim životnim navikama. Željela sam da što više ljudi inspirišem da pređu na zdraviju stranu života i da shvate da je zdrav lifestyle nešto najbolje što mogu učiniti za sebe. Upravo tako se rodila i ZdraviJa.
Tko čini ZdraviJa tim i koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli?
ZdraviJa tim čini ekipa mladih i vrijednih ljudi koji uživaju da stvaraju nove ideje i projekte. Svoj tim smatram svojom drugom porodicom. Upornost, ljubav prema poslu, međusobno poštovanje, prijateljstvo i pozitivna energija je nešto što svakodnevno možete osjetiti u našoj kancelariji.
Konteent media – možeš li reći malo više i o ovom projektu? Kako je započeo i tko su vaši klijenti?
Konteent Media je krovna kompanija u čijem sastavu je i projekat ZdraviJa. Konteent Media je marketinška agencija koja se trudi da stvara zanimljive i drugačije projekte te smo najviše fokusirani na internacionalno tržište.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Ustajem svako jutro između 6 i 7 časova. Dan započinjem toplom limunadom i muzikom. Često ujutru volim da meditiram, a i da odem na trening prije posla. Nakon toga odlazim u kancelariju gdje me čeka dosta posla i sastanaka, ali i terenskog posla, tako da sam do 16 časova stalno u pokretu. Ako nisam trenirala ujutru, onda poslije posla se uputim na trening ili u šetnju. Večeri volim da provodim s meni dragim ljudima i porodicom. Volim i da čitam, tako da je neka knjiga uvijek u mojim rukama pred spavanje. Međutim, imajući u vidu da puno putujem moj ni jedan dan nije isti. Svakako, trudim se da zdrave navike ,,nosim" sa sobom gdje god da idem.
Tko tebe osobno inspirira, čiji rad voliš i pratiš?
Nisam neko ko traži inspiraciju u drugim ljudima. Inspiraciju pronalazim u interesantnim projektima, u izazovima, u svojim uspjesima koji me guraju naprijed. Međutim, ako bih morala izdvojiti jednu osobu čiji rad volim da pratim onda bi to bila Ariana Huffington, vlasnica Huffington Posta, Grkinja koja je postala ikona medija u Britaniji. Njen odnos prema poslu ali i prema životu je nešto što me itekako inspiriše. Takođe, Tony Robbinson je neko čije knjige rado čitam i čije intervjue pomno pratim.
3 stvari bez koje ne možeš zamisliti radni dan su?
Muzika, kafa, planer
Najbolji poslovni savjet koji si dobila je…
Da ne odustajem kada je teško i kada stvari izgledaju nemogućim, već baš tada da dam svoj maksimum i vjerujem da je sve moguće.
Foto: Dalibor Danilovic
Koji su tvoji trikovi za produktivnost i kako zadržavaš motivaciju kroz dan?
Volim da ustajem rano i da dan započnem muzikom i toplom limunadom. Nakon toga zapišem svoje obaveze za taj dan. Trudim se da uvijek isplaniram dan i da što više stvari odradim u jednom danu. Trening i zdrav način života su nešto što me pokreće. Trening mi uvijek da vjetar u leđa i osmijeh na lice. U kancelariji se trudim da uvijek slušam veselu muziku i da budem što bolje raspoložena. Kada „padnem” i izgubim motivaciju sjetim se zašto sam počela i šta sam do sada sve odradila i to mi da novi vjetar u leđa.
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
