INTERVJU: Lejla Graho, kostimografkinja iz Sarajeva s neobičnim modnim stilom

Sanjarka, zaljubljenica u kostime i odjeću, vječna žena kesa/ceker, temperamentna i povremeno 'kratkofitiljka' - tako bi sebe opisala Lejla Graho, jedna od kostimografkinja u Bosni i Hercegovini. Prema Lejli su nas djelomično privukle njene živopisne odjevne kombinacije, no i znatiželja prema poslu koji radi. Kada smo se upoznali imali smo stotinu pitanja – kako nabavlja kostime, kako odlučuje što će odjenuti na kojeg glumca, u kakvim uvjetima radi... stoga sve to saznajte u našem malom razgovoru.

Lejla, sjećam se, kada sam prvi put vidjela tvoje fotografije na Instagramu, pomislila sam - moram saznati tko je ova djevojka, čini se zanimljivom, i nekako se već na prvi pogled dalo zaključiti da se baviš kreativnim poslom. Reci nam kada si donijela odluku da se baviš kostimografijom i jeli li tvoje školovanje išlo u tom smjeru?

Od djetinjstva sam osjećala ljubav ka odjeći koju sam počela sama da izrađujem još sa 4 godine. Ne mogu se baš pohvaliti kvalitetom izrade jer sam je sama šila (kupaće kostime), ručno, ali tako je krenulo - od krpica. Naučila sam uz mamu da šijem, heklam, pletem i vezem.

Film je bio dio mog odrastanja. Kažu da bi me stavili da sjedim, gledam neki film i ja bih bila mirna. Upisala sam Srednju Umjetničku Školu odsjek za Tekstilni dizajn i tu sam provela najdivnije 4 godine obrazovanja. Nostalgična sam uvijek kada se sjetim divne profesorice Bojane Mikulić i svojih dragih prijatelja iz razreda. Logičan slijed je bila Akademija Likovnih Umjetnosti, odsjek Industrijski dizajn na kojem sam diplomirala na temu 'Filmski kostim'.

Lejla na setu

Sada si angažirana kao kostimografkinja na popularnom serijalu 'Lud, Zbunjen, Normalan' koji je, ako se ne varam, ušao u devetu sezonu snimanja. Možemo li reći da si upravo ti zaslužna za izgled Izeta, Faruka, Damira i ostalih likova ili iza toga stoji cijeli tim?

Ja sam na ovaj projekt došla sredinom njegove četvrte sezone, a prije mene su radile dvije kostimografkinje koje su postavile likove. Ali ti karakteri kao i mi, odrastaju iz godine u godinu, mijenjaju se, tako da mogu reći da i ja doprinosim njihovom izgledu. Kada sam došla na projekt, Damir je recimo bio student medicine, a sada je već oženjen/razveden doktor, otac jednog djeteta. U svakom slučaju, pored mene iza svakog kostima stoji i režiser i glumac.

Pored ovog serijala koje bi još angažmane izdvojila u svojoj dosadašnjoj mladoj karijeri?

Ja sam imala sreću da sam uvijek radila s divnim ljudima, koji su kroz projekte postali moji prijatelji s kojima uvijek rado ponovo radim i čijim se uspjesima radujem. Projekata je bilo mnogo i domaćih i internacionalnih, na kojima sam najprije radila kao asistent kostimografa/supervisor kostima/costume continuity. Ne bih izdvajala niti jedan jer se svakom jednako radujem i svaki novi projekt nosi izazove i mogućnosti.

Možes li nam pojasniti kako nastaje jedan lik, tj. njegov vizualni identitet, počevši od njegovog opisa u scenariju do trenutka kada dođe na set i odjene odjeću koju si ti za njega izabrala?

To je kompleksan proces koji počinjem čitanjem scenarija, zatim napravim razradu kostima, predračun za kostime, kontaktiram glumce koji su izabrani za ulogu zbog veličina i razgovora o kostimima, razgovaram s režiserom o liku i isprofilira se karakter, s direktorom fotografije razgovaram o koloru i tako nekako dolazim i do kreativnog dijela koji nekada jeste šivanje kostima, ali i kupovina. Često zbog jednog dijela odjeće kojeg zamislim znam obići cijeli grad i sve radnje, od second hand shoppova do pijaca. Svi me već zovu 'žena kesa' (pogađate, zbog kesa koje su mi uvijek u rukama). Par dana pred snimanje se organizuje kostimska proba, s režiserom, direktorom fotografije, asistentima i glumacima i prezentira se određeni kostim za određenu situaciju. Kostim se često mora i patinirati pa se zbog toga ostavlja tih par dana pred snimanje za eventualne prepravke. Kostimografija je kompleksan proces iako naoko djeluje kao običan odlazak u shopping.

A kada govorimo o BiH i kostimografima, reci nam kakvo je tržište i postoji li potražnja za tvojim zanimanjem? I misliš li da ljudi dovoljno cijene kostimografiju?

Tržište postoji iako je produkcija filmova u BiH nažalost svedena na minimum. Sretni smo ako godišnje snimimo jedan film, što je takva šteta, jer imamo ogroman potencijal i talenat kojem svjedoče nagrade koji naši filmovi osvajaju, ali opet sve to ima veze s finansijama, a one s politikom, i to je jedna druga i ne tako vedra tema. Iako posla ima ukoliko želiš da radiš. Ja pored serija i filmova radim i reklamne spotove, muzičke spotove, pozorišne predstave te po obimu posla kojeg radim vidim da interesovanja za kostime ima.

Koji domaći film po tvom izboru ima najbolju kostimografiju, a koji strani?

Moram biti sentimentalna i izdvojiti filmove 'Majka', Elmira Jukića, 'Djeca' Aide Begić i 'Sa mamom' Faruka Lončarevića na kojima sam radila. Izdvajam i film pobjednik ovogodišnjeg festivala u Puli 'Broj 55', na kojem je radila moja prijateljica Vedrana Rapić i za kojeg je dobila Zlatnu Arenu za kostime. Mnogi će reći da su to uniforme i ratni film, ali samo rijetki znaju kako je kompleksno raditi rekonstrukciju unifomi, amblema te svih popratnih detalja, a da svaki vojnik ima svoj karakter. Moram još jednom reći ovako javno: Bravo Vedrana!. J

Dva strana filma me nanovo oduševljavaju, a to su 'Fur: An imaginary Portrait of Diane Arbus', Steven Shainberg' i 'A Single Man' Tom Ford. Ti filmovi su mi melem za oči.

Kada bi netko rekao da možeš putovati kroz vrijeme i raditi kostimografiju na kojem god filmu ili seriji poželiš - što bi bio tvoj izbor?

Iskreno, voljela bih da probam sve, jer sve je to novi izazov, nove mogućnosti. Prije par godina radila sam na filmu “Anton Chekhov’s The Duel”, radnja je smještena u 19 vijek.  U tom trenutku sam bila luda od sreće jer je to značilo istorijski kostim! Podsuknje, krinoline, korseti, suncobrani, čipka. Da obučemo glumicu bilo nam je potrebno skoro 45 minuta i to posebnim redoslijedom. Kompleksniji kostim znači i manje sna. Ustajala sam u pola 4 ujutro, kada je sunce izlazilo, mi smo već bili na setu. Posao jeste težak, ali čaroban.

 A kada govorimo o privatnim stvarima, reci nam koliko jedna kostimografkinja pridaje pažnju svom odijevanju?

Slagala bih kada bih rekla da mi nije bitno šta obučem, ali nikada ne planiram šta ću obući (osim odjeće koju oblačim na set i za koju mi je bitno da je udobna i topla). Imam veliki ormar i često sama sebe obradujem kada u njemu nađem nešto što nisam dugo obukla ili skoro nikako. Zbog posla sam skoro svakodnevno po radnjama tako da uspijem nekako usput i sebe obući. Često imam unutarnje razgovore sa sobom 'ne treba ti ništa, sve imaš, a u sljedećem trenutku kupujem tašnu (to mi se baš danas dogodilo).

Odjeća me zabavlja, daje mi svakodnevnu mogućnost da se transformišem, što su prepoznale i moje divne prijateljice s bloga Shush Mush koje me često fotografišu i na čijim fotografijama sam narcisoidno sama sebi predivna.

U kakvoj te garderobi najčešće možemo vidjeti u gradu?

Ovisno od dana koji je ispred mene. Ako je radni, onda casual uz tene ili ravne čizmice, a ako je 'paradni' onda ima svega. Ne osvrćem se na stereotipe tipa 'Šljokice se nose po danu', ja ih nosim kada ja hoću, a odjeću biram po raspoloženju. Sigurna sam da me mnoge dame razumiju.

Kroz posao sigurno pratiš i domaću modnu scenu. Kakva je tvoja suradnja s bh.dizajnerima?

Smatram da je veliki uspjeh baviti se modom u našoj zemlji i zaista sam ponosna na svoje prijatelje koji se bave tim divnim poslom. Volim Kaftan studio, svoje drage Eminu i Nerminu te Milana Senića. Opet sentimentalno, ali ne može drugačije, Vodolijski. Razumjet će oni.

Za kraj reci nam, hoćemo li ubrzo neki novi film ili seriju gledati s kostimografijom u potpisu Lejle Graho?

Do trećeg mjeseca naredne godine sam angažovana na seriji 'Lud, zbunjen, normalan', imam ponudu za jedan film, ali to je još mala slatka tajna.

Foto: SHUSH-MUSH.com, Foto sa seta: Nikola Preradović, SFF press