TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 15.9.2014.
Sanjarka, zaljubljenica u kostime i odjeću, vječna žena kesa/ceker, temperamentna i povremeno 'kratkofitiljka' - tako bi sebe opisala Lejla Graho, jedna od kostimografkinja u Bosni i Hercegovini. Prema Lejli su nas djelomično privukle njene živopisne odjevne kombinacije, no i znatiželja prema poslu koji radi. Kada smo se upoznali imali smo stotinu pitanja – kako nabavlja kostime, kako odlučuje što
Lejla, sjećam se, kada sam prvi put vidjela tvoje fotografije na Instagramu, pomislila sam - moram saznati tko je ova djevojka, čini se zanimljivom, i nekako se već na prvi pogled dalo zaključiti da se baviš kreativnim poslom. Reci nam kada si donijela odluku da se baviš kostimografijom i jeli li tvoje školovanje išlo u tom smjeru?
Od djetinjstva sam osjećala ljubav ka odjeći koju sam počela sama da izrađujem još sa 4 godine. Ne mogu se baš pohvaliti kvalitetom izrade jer sam je sama šila (kupaće kostime), ručno, ali tako je krenulo - od krpica. Naučila sam uz mamu da šijem, heklam, pletem i vezem.
Film je bio dio mog odrastanja. Kažu da bi me stavili da sjedim, gledam neki film i ja bih bila mirna. Upisala sam Srednju Umjetničku Školu odsjek za Tekstilni dizajn i tu sam provela najdivnije 4 godine obrazovanja. Nostalgična sam uvijek kada se sjetim divne profesorice Bojane Mikulić i svojih dragih prijatelja iz razreda. Logičan slijed je bila Akademija Likovnih Umjetnosti, odsjek Industrijski dizajn na kojem sam diplomirala na temu 'Filmski kostim'.
Lejla na setu
Sada si angažirana kao kostimografkinja na popularnom serijalu 'Lud, Zbunjen, Normalan' koji je, ako se ne varam, ušao u devetu sezonu snimanja. Možemo li reći da si upravo ti zaslužna za izgled Izeta, Faruka, Damira i ostalih likova ili iza toga stoji cijeli tim?
Ja sam na ovaj projekt došla sredinom njegove četvrte sezone, a prije mene su radile dvije kostimografkinje koje su postavile likove. Ali ti karakteri kao i mi, odrastaju iz godine u godinu, mijenjaju se, tako da mogu reći da i ja doprinosim njihovom izgledu. Kada sam došla na projekt, Damir je recimo bio student medicine, a sada je već oženjen/razveden doktor, otac jednog djeteta. U svakom slučaju, pored mene iza svakog kostima stoji i režiser i glumac.
Pored ovog serijala koje bi još angažmane izdvojila u svojoj dosadašnjoj mladoj karijeri?
Ja sam imala sreću da sam uvijek radila s divnim ljudima, koji su kroz projekte postali moji prijatelji s kojima uvijek rado ponovo radim i čijim se uspjesima radujem. Projekata je bilo mnogo i domaćih i internacionalnih, na kojima sam najprije radila kao asistent kostimografa/supervisor kostima/costume continuity. Ne bih izdvajala niti jedan jer se svakom jednako radujem i svaki novi projekt nosi izazove i mogućnosti.
Možes li nam pojasniti kako nastaje jedan lik, tj. njegov vizualni identitet, počevši od njegovog opisa u scenariju do trenutka kada dođe na set i odjene odjeću koju si ti za njega izabrala?
To je kompleksan proces koji počinjem čitanjem scenarija, zatim napravim razradu kostima, predračun za kostime, kontaktiram glumce koji su izabrani za ulogu zbog veličina i razgovora o kostimima, razgovaram s režiserom o liku i isprofilira se karakter, s direktorom fotografije razgovaram o koloru i tako nekako dolazim i do kreativnog dijela koji nekada jeste šivanje kostima, ali i kupovina. Često zbog jednog dijela odjeće kojeg zamislim znam obići cijeli grad i sve radnje, od second hand shoppova do pijaca. Svi me već zovu 'žena kesa' (pogađate, zbog kesa koje su mi uvijek u rukama). Par dana pred snimanje se organizuje kostimska proba, s režiserom, direktorom fotografije, asistentima i glumacima i prezentira se određeni kostim za određenu situaciju. Kostim se često mora i patinirati pa se zbog toga ostavlja tih par dana pred snimanje za eventualne prepravke. Kostimografija je kompleksan proces iako naoko djeluje kao običan odlazak u shopping.
A kada govorimo o BiH i kostimografima, reci nam kakvo je tržište i postoji li potražnja za tvojim zanimanjem? I misliš li da ljudi dovoljno cijene kostimografiju?
Tržište postoji iako je produkcija filmova u BiH nažalost svedena na minimum. Sretni smo ako godišnje snimimo jedan film, što je takva šteta, jer imamo ogroman potencijal i talenat kojem svjedoče nagrade koji naši filmovi osvajaju, ali opet sve to ima veze s finansijama, a one s politikom, i to je jedna druga i ne tako vedra tema. Iako posla ima ukoliko želiš da radiš. Ja pored serija i filmova radim i reklamne spotove, muzičke spotove, pozorišne predstave te po obimu posla kojeg radim vidim da interesovanja za kostime ima.
Koji domaći film po tvom izboru ima najbolju kostimografiju, a koji strani?
Moram biti sentimentalna i izdvojiti filmove 'Majka', Elmira Jukića, 'Djeca' Aide Begić i 'Sa mamom' Faruka Lončarevića na kojima sam radila. Izdvajam i film pobjednik ovogodišnjeg festivala u Puli 'Broj 55', na kojem je radila moja prijateljica Vedrana Rapić i za kojeg je dobila Zlatnu Arenu za kostime. Mnogi će reći da su to uniforme i ratni film, ali samo rijetki znaju kako je kompleksno raditi rekonstrukciju unifomi, amblema te svih popratnih detalja, a da svaki vojnik ima svoj karakter. Moram još jednom reći ovako javno: Bravo Vedrana!. J
Dva strana filma me nanovo oduševljavaju, a to su 'Fur: An imaginary Portrait of Diane Arbus', Steven Shainberg' i 'A Single Man' Tom Ford. Ti filmovi su mi melem za oči.
Kada bi netko rekao da možeš putovati kroz vrijeme i raditi kostimografiju na kojem god filmu ili seriji poželiš - što bi bio tvoj izbor?
Iskreno, voljela bih da probam sve, jer sve je to novi izazov, nove mogućnosti. Prije par godina radila sam na filmu “Anton Chekhov’s The Duel”, radnja je smještena u 19 vijek. U tom trenutku sam bila luda od sreće jer je to značilo istorijski kostim! Podsuknje, krinoline, korseti, suncobrani, čipka. Da obučemo glumicu bilo nam je potrebno skoro 45 minuta i to posebnim redoslijedom. Kompleksniji kostim znači i manje sna. Ustajala sam u pola 4 ujutro, kada je sunce izlazilo, mi smo već bili na setu. Posao jeste težak, ali čaroban.
A kada govorimo o privatnim stvarima, reci nam koliko jedna kostimografkinja pridaje pažnju svom odijevanju?
Slagala bih kada bih rekla da mi nije bitno šta obučem, ali nikada ne planiram šta ću obući (osim odjeće koju oblačim na set i za koju mi je bitno da je udobna i topla). Imam veliki ormar i često sama sebe obradujem kada u njemu nađem nešto što nisam dugo obukla ili skoro nikako. Zbog posla sam skoro svakodnevno po radnjama tako da uspijem nekako usput i sebe obući. Često imam unutarnje razgovore sa sobom 'ne treba ti ništa, sve imaš, a u sljedećem trenutku kupujem tašnu (to mi se baš danas dogodilo).
Odjeća me zabavlja, daje mi svakodnevnu mogućnost da se transformišem, što su prepoznale i moje divne prijateljice s bloga Shush Mush koje me često fotografišu i na čijim fotografijama sam narcisoidno sama sebi predivna.
U kakvoj te garderobi najčešće možemo vidjeti u gradu?
Ovisno od dana koji je ispred mene. Ako je radni, onda casual uz tene ili ravne čizmice, a ako je 'paradni' onda ima svega. Ne osvrćem se na stereotipe tipa 'Šljokice se nose po danu', ja ih nosim kada ja hoću, a odjeću biram po raspoloženju. Sigurna sam da me mnoge dame razumiju.
Kroz posao sigurno pratiš i domaću modnu scenu. Kakva je tvoja suradnja s bh.dizajnerima?
Smatram da je veliki uspjeh baviti se modom u našoj zemlji i zaista sam ponosna na svoje prijatelje koji se bave tim divnim poslom. Volim Kaftan studio, svoje drage Eminu i Nerminu te Milana Senića. Opet sentimentalno, ali ne može drugačije, Vodolijski. Razumjet će oni.
Za kraj reci nam, hoćemo li ubrzo neki novi film ili seriju gledati s kostimografijom u potpisu Lejle Graho?
Do trećeg mjeseca naredne godine sam angažovana na seriji 'Lud, zbunjen, normalan', imam ponudu za jedan film, ali to je još mala slatka tajna.
Foto: SHUSH-MUSH.com, Foto sa seta: Nikola Preradović, SFF press
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Četvrto izdanje Women’s Weekenda je potvrda da ideja, kada je iskrena i dosljedna sebi, može prerasti u prostor povjerenja, dijaloga i stvarnih promjena. Na čelu tog prostora stoji Nevena Rendeli Vejzović, žena koja od samog početka Women’s Weekend gradi s jasnim vrijednostima: autentičnošću, otvorenošću i spremnošću da se sluša.
Razgovor s Nevenom počinjemo tamo gdje je i nastao Women’s Weekend… u povratku na početak. Četvrto izdanje je pred njom, ali prije velikih tema zanima nas ono osnovno: šta joj je ovaj put donio.
Nevena Rendeli Vejzović, direktorica Women’s Weekend festivala
Za zagrijavanje razgovora vraćamo se tamo gdje je sve krenulo. Pitali smo Nevenu kada se danas osvrne na sam početak Women’s Weekenda koja joj se lekcija čini najvažnijom.
Nevena: "Women’s Weekend me naučio koliko je važno imati jasne vrijednosti i ne odstupati od njih, čak i kada je put sporiji nego što bismo željeli. Autentičnost, otvorenost i stvarni dijalog pokazali su se kao temelj svega što radimo. Kada ostanete vjerni sebi i svrsi zbog koje ste nešto pokrenuli, zajednica to prepozna i prirodno raste s vama.
Women’s Weekend je prvo bila dobra ideja i nisam odustajala od nje usprkos preprekama. Naučila sam da nije ključno biti savršen, nego biti iskren, prisutan i spreman slušati – jer upravo iz tog prostora nastaju najvažnije promjene."
Iako volimo vjerovati da smo neke teme kao društvo već prerasli, program Women’s Weekenda iz godine u godinu pokazuje da se iste dileme vraćaju. Zato smo je pitali koja je to tema koja se na stalno vraća, iako bismo voljeli vjerovati da smo je kao društvo već prerasli?
Nevena: “Tema ravnoteže između privatnog i poslovnog života stalno nam se vraća, kao i osjećaj krivnje koji žene nose bez obzira na to koji put odaberu. Krivnja ako su ambiciozne, krivnja ako su posvećene obitelji, krivnja ako pokušavaju imati oboje.
Uz to, vraćaju se i teme predrasuda prema ženama te suptilne, ali i dalje prisutne neravnopravnosti – u očekivanjima, mogućnostima i kriterijima po kojima se žene procjenjuje. Često volimo vjerovati da smo kao društvo te stvari već prerasli, ali činjenica da se stalno iznova otvaraju pokazuje koliko su ti obrasci duboko ukorijenjeni.”
Za Bonjour.ba Nevena je rekla da će se ove godine Women’s Weekend prvi put otvoriti i prema pitanju o kojem je teško govoriti, ali koje je nemoguće ignorisati.
Nevena: “Tema koju dosad nismo radili, ali samo iz poštovanja prema žrtvama, je femicid koji je posljednjih godina nažalost u porastu u cijeloj regiji. Zato ćemo ove godine pokušati doći do odgovora kako mijenjati društvo i politiku da bismo promijenili ružne statistike.”
Nevena: “Najveće prepreke i dalje su u ekonomskom osnaživanju i pristupu pozicijama odlučivanja. Žene često rade jednako puno, ali imaju manje prostora za rast, manje sigurnosti i rjeđe dobiju onu malu, ali ključnu potvrdu da su ‘spremne’. O tome se premalo govori jer smo se kao društvo donekle navikli na takve obrasce. Lakše ih je prihvatiti nego mijenjati.
A promjene traže strpljenje, otvoren razgovor i spremnost da jedni drugima budemo veća podrška. Financijska sloboda je preduvjet svake emancipacije, zato se trudimo da o financijskoj pismenosti govorimo svake godine.”
Nevena: “Svake godine u ovo vrijeme :). Organizirati regionalni festival svaki je put iznova komplicirano i teško. Najčešće kad nastane kaos, kad se dogodi krizna situacija i nema prostora za predah, samo za brzo razmišljanje. Ali onda vidim reakcije publike i sudionica, osjetim tu posebnu energiju Women’s Weekend zajednice i shvatim koliko su razgovori koje smo otvorili važni.
Tada sve sjedne na svoje mjesto.”
Women’s Weekend nikada nije bio prostor zatvorenog kruga, pojašnjava nam Nevena i to je svjesno tako.
Nevena: "Idealni saveznik je onaj koji zna slušati, koji ne mora biti najglasniji u prostoriji, nego koristi svoju poziciju da podrži i otvori prostor drugima. Ravnopravnost nije ‘ženska tema’, nego društvena tema. Stvarna promjena ne događa se u odvojenim krugovima.”
Postoje trenuci kada cijela dvorana utihne. Ne zato što je neko rekao nešto spektakularno, nego zato što je rekao nešto istinito.
Nevena: "Uvijek me dirnu trenuci kada žene otvoreno govore o svojim borbama, bez uljepšavanja. Često to počne jednom jednostavnom rečenicom: ‘Mislila sam da sam jedina koja se ovako osjeća.’ Tada shvatite zašto je ovaj festival potreban – jer pokazuje da nismo same i da je ranjivost snaga.”
Nevena: "Tako što se stalno vraćamo stvarnim pričama i stvarnim problemima. Inspiracija je važna, ali ona mora imati težinu i sadržaj. Ako iza nje ne stoje iskustvo, rad i konkretni izazovi, onda ostaje samo lijepa rečenica. A mi želimo da ono što se čuje na festivalu ima smisao i izvan dvorane.
Izuzetno smo ponosni da su naši gosti ljudi s iskrenom pričom koju nesebično dijele sa svima. Jednom kad se popnete na pozornicu Women’s Weekenda nema više pretvaranja, ostaje samo autentičnost i iskrenost."
Nevena: "Najviše bi mi nedostajalo mjesto potpune slobode i povjerenja. Prostor u kojem možeš biti svoja, bez filtera i bez obrambenih mehanizama, gdje se ne moraš dokazivati, gdje ne moraš biti savršena i gdje je u redu biti i snažna i nesigurna u isto vrijeme. Nedostajalo bi mi mjesto druženja, i smijeha, žena kojima nije problem biti podrška jedne drugima. Takvih prostora još uvijek nemamo dovoljno.”
Nevena: "Energija zajedništva. Povezivanje uživo, networking, razgovori koji se spontano nastave nakon panela i prerastu u nove ideje i suradnje. Pogled, tišina u dvorani kad netko kaže nešto bolno iskreno, ali i smijeh i zabava između programa. Taj osjećaj da dijeliš prostor s ljudima koji dišu isto pitanje kao i ti. Toga na internetu nema. Još.”
Nevena: "Prva misao mi je, ajme napokon ću se naspavati, i onda ne mogu zbog uzbuđenja spavati sljedećih tjedan dana. Kako se dojmovi zapravo slegnu tek nekoliko tjedana nakon festivala, prva misao je: ‘Bilo je iznimno intenzivno i nevjerojatno. Vrijedilo je svakog uloženog truda, svakog odricanja i svakog izazova. Sad se napokon mogu odmoriti’.
A već sljedeća je: ‘Kako ovu priču sljedeće godine podignuti još jednu stepenicu više?’ Uglavnom, nikad nemam mira. Valjda je to dobar znak!"
Ovaj razgovor nema klasičan zaključak jer Women’s Weekend ni ne funkcioniše tako. On se nastavlja iz godine u godinu kroz teme koje se vraćaju, pitanja koja ostaju otvorena i zajednicu koja ne traži savršenstvo, nego smisao. U regionalnom prostoru prepunom buke, to je rijetka i vrijedna pozicija.
Neke se priče, na kraju, ne završavaju. Samo nastavljaju dalje od 5. do 8. marta, Rijeka. Vidimo se!
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
