TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 15.9.2014.
Sanjarka, zaljubljenica u kostime i odjeću, vječna žena kesa/ceker, temperamentna i povremeno 'kratkofitiljka' - tako bi sebe opisala Lejla Graho, jedna od kostimografkinja u Bosni i Hercegovini. Prema Lejli su nas djelomično privukle njene živopisne odjevne kombinacije, no i znatiželja prema poslu koji radi. Kada smo se upoznali imali smo stotinu pitanja – kako nabavlja kostime, kako odlučuje što
Lejla, sjećam se, kada sam prvi put vidjela tvoje fotografije na Instagramu, pomislila sam - moram saznati tko je ova djevojka, čini se zanimljivom, i nekako se već na prvi pogled dalo zaključiti da se baviš kreativnim poslom. Reci nam kada si donijela odluku da se baviš kostimografijom i jeli li tvoje školovanje išlo u tom smjeru?
Od djetinjstva sam osjećala ljubav ka odjeći koju sam počela sama da izrađujem još sa 4 godine. Ne mogu se baš pohvaliti kvalitetom izrade jer sam je sama šila (kupaće kostime), ručno, ali tako je krenulo - od krpica. Naučila sam uz mamu da šijem, heklam, pletem i vezem.
Film je bio dio mog odrastanja. Kažu da bi me stavili da sjedim, gledam neki film i ja bih bila mirna. Upisala sam Srednju Umjetničku Školu odsjek za Tekstilni dizajn i tu sam provela najdivnije 4 godine obrazovanja. Nostalgična sam uvijek kada se sjetim divne profesorice Bojane Mikulić i svojih dragih prijatelja iz razreda. Logičan slijed je bila Akademija Likovnih Umjetnosti, odsjek Industrijski dizajn na kojem sam diplomirala na temu 'Filmski kostim'.
Lejla na setu
Sada si angažirana kao kostimografkinja na popularnom serijalu 'Lud, Zbunjen, Normalan' koji je, ako se ne varam, ušao u devetu sezonu snimanja. Možemo li reći da si upravo ti zaslužna za izgled Izeta, Faruka, Damira i ostalih likova ili iza toga stoji cijeli tim?
Ja sam na ovaj projekt došla sredinom njegove četvrte sezone, a prije mene su radile dvije kostimografkinje koje su postavile likove. Ali ti karakteri kao i mi, odrastaju iz godine u godinu, mijenjaju se, tako da mogu reći da i ja doprinosim njihovom izgledu. Kada sam došla na projekt, Damir je recimo bio student medicine, a sada je već oženjen/razveden doktor, otac jednog djeteta. U svakom slučaju, pored mene iza svakog kostima stoji i režiser i glumac.
Pored ovog serijala koje bi još angažmane izdvojila u svojoj dosadašnjoj mladoj karijeri?
Ja sam imala sreću da sam uvijek radila s divnim ljudima, koji su kroz projekte postali moji prijatelji s kojima uvijek rado ponovo radim i čijim se uspjesima radujem. Projekata je bilo mnogo i domaćih i internacionalnih, na kojima sam najprije radila kao asistent kostimografa/supervisor kostima/costume continuity. Ne bih izdvajala niti jedan jer se svakom jednako radujem i svaki novi projekt nosi izazove i mogućnosti.
Možes li nam pojasniti kako nastaje jedan lik, tj. njegov vizualni identitet, počevši od njegovog opisa u scenariju do trenutka kada dođe na set i odjene odjeću koju si ti za njega izabrala?
To je kompleksan proces koji počinjem čitanjem scenarija, zatim napravim razradu kostima, predračun za kostime, kontaktiram glumce koji su izabrani za ulogu zbog veličina i razgovora o kostimima, razgovaram s režiserom o liku i isprofilira se karakter, s direktorom fotografije razgovaram o koloru i tako nekako dolazim i do kreativnog dijela koji nekada jeste šivanje kostima, ali i kupovina. Često zbog jednog dijela odjeće kojeg zamislim znam obići cijeli grad i sve radnje, od second hand shoppova do pijaca. Svi me već zovu 'žena kesa' (pogađate, zbog kesa koje su mi uvijek u rukama). Par dana pred snimanje se organizuje kostimska proba, s režiserom, direktorom fotografije, asistentima i glumacima i prezentira se određeni kostim za određenu situaciju. Kostim se često mora i patinirati pa se zbog toga ostavlja tih par dana pred snimanje za eventualne prepravke. Kostimografija je kompleksan proces iako naoko djeluje kao običan odlazak u shopping.
A kada govorimo o BiH i kostimografima, reci nam kakvo je tržište i postoji li potražnja za tvojim zanimanjem? I misliš li da ljudi dovoljno cijene kostimografiju?
Tržište postoji iako je produkcija filmova u BiH nažalost svedena na minimum. Sretni smo ako godišnje snimimo jedan film, što je takva šteta, jer imamo ogroman potencijal i talenat kojem svjedoče nagrade koji naši filmovi osvajaju, ali opet sve to ima veze s finansijama, a one s politikom, i to je jedna druga i ne tako vedra tema. Iako posla ima ukoliko želiš da radiš. Ja pored serija i filmova radim i reklamne spotove, muzičke spotove, pozorišne predstave te po obimu posla kojeg radim vidim da interesovanja za kostime ima.
Koji domaći film po tvom izboru ima najbolju kostimografiju, a koji strani?
Moram biti sentimentalna i izdvojiti filmove 'Majka', Elmira Jukića, 'Djeca' Aide Begić i 'Sa mamom' Faruka Lončarevića na kojima sam radila. Izdvajam i film pobjednik ovogodišnjeg festivala u Puli 'Broj 55', na kojem je radila moja prijateljica Vedrana Rapić i za kojeg je dobila Zlatnu Arenu za kostime. Mnogi će reći da su to uniforme i ratni film, ali samo rijetki znaju kako je kompleksno raditi rekonstrukciju unifomi, amblema te svih popratnih detalja, a da svaki vojnik ima svoj karakter. Moram još jednom reći ovako javno: Bravo Vedrana!. J
Dva strana filma me nanovo oduševljavaju, a to su 'Fur: An imaginary Portrait of Diane Arbus', Steven Shainberg' i 'A Single Man' Tom Ford. Ti filmovi su mi melem za oči.
Kada bi netko rekao da možeš putovati kroz vrijeme i raditi kostimografiju na kojem god filmu ili seriji poželiš - što bi bio tvoj izbor?
Iskreno, voljela bih da probam sve, jer sve je to novi izazov, nove mogućnosti. Prije par godina radila sam na filmu “Anton Chekhov’s The Duel”, radnja je smještena u 19 vijek. U tom trenutku sam bila luda od sreće jer je to značilo istorijski kostim! Podsuknje, krinoline, korseti, suncobrani, čipka. Da obučemo glumicu bilo nam je potrebno skoro 45 minuta i to posebnim redoslijedom. Kompleksniji kostim znači i manje sna. Ustajala sam u pola 4 ujutro, kada je sunce izlazilo, mi smo već bili na setu. Posao jeste težak, ali čaroban.
A kada govorimo o privatnim stvarima, reci nam koliko jedna kostimografkinja pridaje pažnju svom odijevanju?
Slagala bih kada bih rekla da mi nije bitno šta obučem, ali nikada ne planiram šta ću obući (osim odjeće koju oblačim na set i za koju mi je bitno da je udobna i topla). Imam veliki ormar i često sama sebe obradujem kada u njemu nađem nešto što nisam dugo obukla ili skoro nikako. Zbog posla sam skoro svakodnevno po radnjama tako da uspijem nekako usput i sebe obući. Često imam unutarnje razgovore sa sobom 'ne treba ti ništa, sve imaš, a u sljedećem trenutku kupujem tašnu (to mi se baš danas dogodilo).
Odjeća me zabavlja, daje mi svakodnevnu mogućnost da se transformišem, što su prepoznale i moje divne prijateljice s bloga Shush Mush koje me često fotografišu i na čijim fotografijama sam narcisoidno sama sebi predivna.
U kakvoj te garderobi najčešće možemo vidjeti u gradu?
Ovisno od dana koji je ispred mene. Ako je radni, onda casual uz tene ili ravne čizmice, a ako je 'paradni' onda ima svega. Ne osvrćem se na stereotipe tipa 'Šljokice se nose po danu', ja ih nosim kada ja hoću, a odjeću biram po raspoloženju. Sigurna sam da me mnoge dame razumiju.
Kroz posao sigurno pratiš i domaću modnu scenu. Kakva je tvoja suradnja s bh.dizajnerima?
Smatram da je veliki uspjeh baviti se modom u našoj zemlji i zaista sam ponosna na svoje prijatelje koji se bave tim divnim poslom. Volim Kaftan studio, svoje drage Eminu i Nerminu te Milana Senića. Opet sentimentalno, ali ne može drugačije, Vodolijski. Razumjet će oni.
Za kraj reci nam, hoćemo li ubrzo neki novi film ili seriju gledati s kostimografijom u potpisu Lejle Graho?
Do trećeg mjeseca naredne godine sam angažovana na seriji 'Lud, zbunjen, normalan', imam ponudu za jedan film, ali to je još mala slatka tajna.
Foto: SHUSH-MUSH.com, Foto sa seta: Nikola Preradović, SFF press
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
