Sanjarka, zaljubljenica u kostime i odjeću, vječna žena kesa/ceker, temperamentna i povremeno 'kratkofitiljka' - tako bi sebe opisala Lejla Graho, jedna od kostimografkinja u Bosni i Hercegovini. Prema Lejli su nas djelomično privukle njene živopisne odjevne kombinacije, no i znatiželja prema poslu koji radi. Kada smo se upoznali imali smo stotinu pitanja – kako nabavlja kostime, kako odlučuje što

Lejla, sjećam se, kada sam prvi put vidjela tvoje fotografije na Instagramu, pomislila sam - moram saznati tko je ova djevojka, čini se zanimljivom, i nekako se već na prvi pogled dalo zaključiti da se baviš kreativnim poslom. Reci nam kada si donijela odluku da se baviš kostimografijom i jeli li tvoje školovanje išlo u tom smjeru?

Od djetinjstva sam osjećala ljubav ka odjeći koju sam počela sama da izrađujem još sa 4 godine. Ne mogu se baš pohvaliti kvalitetom izrade jer sam je sama šila (kupaće kostime), ručno, ali tako je krenulo - od krpica. Naučila sam uz mamu da šijem, heklam, pletem i vezem.

Film je bio dio mog odrastanja. Kažu da bi me stavili da sjedim, gledam neki film i ja bih bila mirna. Upisala sam Srednju Umjetničku Školu odsjek za Tekstilni dizajn i tu sam provela najdivnije 4 godine obrazovanja. Nostalgična sam uvijek kada se sjetim divne profesorice Bojane Mikulić i svojih dragih prijatelja iz razreda. Logičan slijed je bila Akademija Likovnih Umjetnosti, odsjek Industrijski dizajn na kojem sam diplomirala na temu 'Filmski kostim'.

Lejla na setu

Sada si angažirana kao kostimografkinja na popularnom serijalu 'Lud, Zbunjen, Normalan' koji je, ako se ne varam, ušao u devetu sezonu snimanja. Možemo li reći da si upravo ti zaslužna za izgled Izeta, Faruka, Damira i ostalih likova ili iza toga stoji cijeli tim?

Ja sam na ovaj projekt došla sredinom njegove četvrte sezone, a prije mene su radile dvije kostimografkinje koje su postavile likove. Ali ti karakteri kao i mi, odrastaju iz godine u godinu, mijenjaju se, tako da mogu reći da i ja doprinosim njihovom izgledu. Kada sam došla na projekt, Damir je recimo bio student medicine, a sada je već oženjen/razveden doktor, otac jednog djeteta. U svakom slučaju, pored mene iza svakog kostima stoji i režiser i glumac.

Pored ovog serijala koje bi još angažmane izdvojila u svojoj dosadašnjoj mladoj karijeri?

Ja sam imala sreću da sam uvijek radila s divnim ljudima, koji su kroz projekte postali moji prijatelji s kojima uvijek rado ponovo radim i čijim se uspjesima radujem. Projekata je bilo mnogo i domaćih i internacionalnih, na kojima sam najprije radila kao asistent kostimografa/supervisor kostima/costume continuity. Ne bih izdvajala niti jedan jer se svakom jednako radujem i svaki novi projekt nosi izazove i mogućnosti.

Možes li nam pojasniti kako nastaje jedan lik, tj. njegov vizualni identitet, počevši od njegovog opisa u scenariju do trenutka kada dođe na set i odjene odjeću koju si ti za njega izabrala?

To je kompleksan proces koji počinjem čitanjem scenarija, zatim napravim razradu kostima, predračun za kostime, kontaktiram glumce koji su izabrani za ulogu zbog veličina i razgovora o kostimima, razgovaram s režiserom o liku i isprofilira se karakter, s direktorom fotografije razgovaram o koloru i tako nekako dolazim i do kreativnog dijela koji nekada jeste šivanje kostima, ali i kupovina. Često zbog jednog dijela odjeće kojeg zamislim znam obići cijeli grad i sve radnje, od second hand shoppova do pijaca. Svi me već zovu 'žena kesa' (pogađate, zbog kesa koje su mi uvijek u rukama). Par dana pred snimanje se organizuje kostimska proba, s režiserom, direktorom fotografije, asistentima i glumacima i prezentira se određeni kostim za određenu situaciju. Kostim se često mora i patinirati pa se zbog toga ostavlja tih par dana pred snimanje za eventualne prepravke. Kostimografija je kompleksan proces iako naoko djeluje kao običan odlazak u shopping.

A kada govorimo o BiH i kostimografima, reci nam kakvo je tržište i postoji li potražnja za tvojim zanimanjem? I misliš li da ljudi dovoljno cijene kostimografiju?

Tržište postoji iako je produkcija filmova u BiH nažalost svedena na minimum. Sretni smo ako godišnje snimimo jedan film, što je takva šteta, jer imamo ogroman potencijal i talenat kojem svjedoče nagrade koji naši filmovi osvajaju, ali opet sve to ima veze s finansijama, a one s politikom, i to je jedna druga i ne tako vedra tema. Iako posla ima ukoliko želiš da radiš. Ja pored serija i filmova radim i reklamne spotove, muzičke spotove, pozorišne predstave te po obimu posla kojeg radim vidim da interesovanja za kostime ima.

Koji domaći film po tvom izboru ima najbolju kostimografiju, a koji strani?

Moram biti sentimentalna i izdvojiti filmove 'Majka', Elmira Jukića, 'Djeca' Aide Begić i 'Sa mamom' Faruka Lončarevića na kojima sam radila. Izdvajam i film pobjednik ovogodišnjeg festivala u Puli 'Broj 55', na kojem je radila moja prijateljica Vedrana Rapić i za kojeg je dobila Zlatnu Arenu za kostime. Mnogi će reći da su to uniforme i ratni film, ali samo rijetki znaju kako je kompleksno raditi rekonstrukciju unifomi, amblema te svih popratnih detalja, a da svaki vojnik ima svoj karakter. Moram još jednom reći ovako javno: Bravo Vedrana!. J

Dva strana filma me nanovo oduševljavaju, a to su 'Fur: An imaginary Portrait of Diane Arbus', Steven Shainberg' i 'A Single Man' Tom Ford. Ti filmovi su mi melem za oči.

Kada bi netko rekao da možeš putovati kroz vrijeme i raditi kostimografiju na kojem god filmu ili seriji poželiš - što bi bio tvoj izbor?

Iskreno, voljela bih da probam sve, jer sve je to novi izazov, nove mogućnosti. Prije par godina radila sam na filmu “Anton Chekhov’s The Duel”, radnja je smještena u 19 vijek.  U tom trenutku sam bila luda od sreće jer je to značilo istorijski kostim! Podsuknje, krinoline, korseti, suncobrani, čipka. Da obučemo glumicu bilo nam je potrebno skoro 45 minuta i to posebnim redoslijedom. Kompleksniji kostim znači i manje sna. Ustajala sam u pola 4 ujutro, kada je sunce izlazilo, mi smo već bili na setu. Posao jeste težak, ali čaroban.

 A kada govorimo o privatnim stvarima, reci nam koliko jedna kostimografkinja pridaje pažnju svom odijevanju?

Slagala bih kada bih rekla da mi nije bitno šta obučem, ali nikada ne planiram šta ću obući (osim odjeće koju oblačim na set i za koju mi je bitno da je udobna i topla). Imam veliki ormar i često sama sebe obradujem kada u njemu nađem nešto što nisam dugo obukla ili skoro nikako. Zbog posla sam skoro svakodnevno po radnjama tako da uspijem nekako usput i sebe obući. Često imam unutarnje razgovore sa sobom 'ne treba ti ništa, sve imaš, a u sljedećem trenutku kupujem tašnu (to mi se baš danas dogodilo).

Odjeća me zabavlja, daje mi svakodnevnu mogućnost da se transformišem, što su prepoznale i moje divne prijateljice s bloga Shush Mush koje me često fotografišu i na čijim fotografijama sam narcisoidno sama sebi predivna.

U kakvoj te garderobi najčešće možemo vidjeti u gradu?

Ovisno od dana koji je ispred mene. Ako je radni, onda casual uz tene ili ravne čizmice, a ako je 'paradni' onda ima svega. Ne osvrćem se na stereotipe tipa 'Šljokice se nose po danu', ja ih nosim kada ja hoću, a odjeću biram po raspoloženju. Sigurna sam da me mnoge dame razumiju.

Kroz posao sigurno pratiš i domaću modnu scenu. Kakva je tvoja suradnja s bh.dizajnerima?

Smatram da je veliki uspjeh baviti se modom u našoj zemlji i zaista sam ponosna na svoje prijatelje koji se bave tim divnim poslom. Volim Kaftan studio, svoje drage Eminu i Nerminu te Milana Senića. Opet sentimentalno, ali ne može drugačije, Vodolijski. Razumjet će oni.

Za kraj reci nam, hoćemo li ubrzo neki novi film ili seriju gledati s kostimografijom u potpisu Lejle Graho?

Do trećeg mjeseca naredne godine sam angažovana na seriji 'Lud, zbunjen, normalan', imam ponudu za jedan film, ali to je još mala slatka tajna.

Foto: SHUSH-MUSH.com, Foto sa seta: Nikola Preradović, SFF press

U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.

Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš. 

 

Mubera Hodžić – Lemeš

Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini. 

 

Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?

Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.

Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:

- Fizička zaštita i sigurnost,

- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),

- Radno - okupaciona terapija,

- Socijalno savjetovanje i podrška,

- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,

- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,

- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,

- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),

- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)

Koliko je važan psihoterapijski tretman? 

Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.

Cilj psihološke podrške je:

- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,

- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,

- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.

Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.

Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?

Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.

 

Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće? 

U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.

Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
 

Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće? 

U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.

Foto: Pexels.com   

 

Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama? 

Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.

Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?

Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.

Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.

Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.   

Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje? 

Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).

 

Foto: Pexels.com

Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja? 

Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.

Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.

* * *   
Foto: Pexels.com