TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 14.7.2015.
Emir je dizajner i kostimograf rođen u Doboju, koji već nekoliko godina gradi karijeru uspješnog dizajnera i kostimografa u Njemačkoj, s praksom odrađenom u Parizu, u studiju poznatog i otkačenog dizajnerskog imena, Bernharda Willhelma.
Sebe opisuje kao iskrenu, vrijednu, brzu i duhovitu osobu, koja inspiraciju za svoje kolekcije nalazi u prirodi, tijekom putovanja i uvijek inspirativnim street style fotografijama. Dokaz da moda uistinu nudi velik spektar mogućnosti, pokazuje i njegov angažman u kazalištu, gdje uz tim ljudi radi na osmišljavanju savršenih kostima za predstave, a sve to u cilju što vjernijeg i kreativnijeg prikaza likova raznih poznatih kazališnih komada. Kada je ovaj 28 - godišnji dizajner shvatio da se želi baviti modom, tko je po njegovom mišljenju bh.dama s najviše stila te koji su komadi njegovi favoriti u ormaru, saznajte u nastavku.
Ljubav prema odjeći u vašoj obitelji je očito nasljedna. Vaš djed je bio vrstan šnajder u Tešliću, vaša mama je naslijedila to znanje i zanat, a danas ste i vi modni inženjer. Kada ste shvatili da se želite baviti modom?
Moji roditelji su primijetili veoma rano moju sklonost ka lijepom, ne samo prema modi, nego i glazbi i crtanju, tako da su me poslali na dječju likovnu akademiju. Poanta mog ranog djetinjstva je podrška mojih roditelja. Odluku da se posvetim samo modi i dizajnu donio sam završetkom gimnazije.
Nakon završene akademije Design Department u Düsseldorfu odlazite i u Pariz, gdje radite sa otkačenim dizajnerom Bernhardom Willhelmom. Kakva iskustva nosite iz tog razdoblja?
Pod broj 1. radno; 2. maštovito; 3. šareno i otkačeno, ali divno.
A kako je na vas utjecao Grad svjetlosti? Smatrate li opravdanim njegovu titulu modne prijestolnice?
Da naravno, često sam u Parizu i volim njegov flair. U periodu mog rada sa Bernhardom Willhelmom nisam imao mnogo vremena za pariški šarm, jer sam želio toliko toga da upoznam, zapamtim i primijenim naučeno.
{gallery}2015/2015_07/emir2{/gallery}
Foto: Dome Darko
Hair & make up: Karin Bartel
Model: Anna-Louis, NoToys Models
Vašom ljetnom kolekcijom dominiraju metalik tonovi i jarke boje popraćene uzorcima koji su inspirirani prirodom. Gdje sve pronalazite inspiraciju za svoje kolekcije?
Smatram da sve kreativne osobe reagiraju intuitivno, ali to je samo reakcija na toliko toga pročitanog, pregledanog, proputovanog, ne samo svijeta mode ( čak najmanje) nego kulture, umjetnosti, street stylea i politike.
{gallery}2015/2015_07/emir1{/gallery}
Foto: Dome Darko
Hair& make up: Pola da Veiga
Model: Johanna Kleff Quantum, Seven Management
Kako biste kroz tri riječi opisali vaš dizajnerski izričaj?
Pozitivno, maštovito, cjelovito.
Koga biste voljeli vidjeti u vašim kreacijama?
Sve žene svijeta koje bi nosila svaki moj komad s ponosom.
A koji komad smatrate najdragocjenijim u vašem ormaru?
Da budem iskren, svaki moj komad u ormaru je pažljivo biran, tako da nemam izuzetka.
Nakon vaših revija, dobili ste i ponudu za rad u kazalištu i izradu kostima. Koliko se taj posao razlikuje od izrade ready-to-wear kolekcija?
Razlika je velika, zato što je kostimografija timski rad između režisera, scenografa i kostimografa. Moja uloga u timu je da kreiram outfit glumcima za odredbene uloge, na primjer naredni projekt “ Istanbul” pod palicom režiserke Selen Karan u Bremenu obrađuje Tursku u 60-tim godinama, što znači da kostimi moraju biti iz tog doba, ali i sa iskrama moje mašte. A kad kreiram svoju kolekciju, ja sam slobodan – kreiram kolekciju koja nosi moju poruku, pod mojom skriptom i mojom režijom!
Kojem filmu biste vi, vođeni vlastitim preferencijama, dali Oscara za najbolju kostimografiju?
Great Gatsby, mislim da ga je čak i dobio.
Vjerujemo da pratite i bh. modu. Koji su njeni nedostaci, a koje prednosti po vama? Tko je po vama bh. dama s najviše stila?
Prednost je kreativnost i pored teškog poslijeratnog perioda, istina je da su najveća djela rađena u teškim vremenima. Nedostatak je definitivno novac. Stil za mene jeste: obrazovanje, stav, pozitivan utjecaj na druge! Ova tri elementa posjeduje Jasmila Žbanić i ona je za mene bh. žena sa stilom.
Gdje možemo pogledati vaše radove?
Trenutno sam angažovan kao stilista, pored tog radim kao freelance kreator za jednu modnu kuću, upravo sam završio muzički projekt Deniz Music, gdje sam radio na video realizaciji spota za pjesmu – 'Povedi me do oblaka' koja će uskoro izaći sa CD-om za čiji sam layout isto ja radio. Lagano se i pripremam za pozorište u Bremenu, a nadam se da ću premijerom pozorničkog komada Istanbul 19.12.2015. pozitivno završiti ovu godinu. I iako sam završio za modnog kreatora, moda je kultura sa velikim spektrom nebrojnih mogućnosti i moj moto je da svaki novi korak naprijed uradim pozitivno i bez straha, ali sa poštovanjem. Više mojih radova možete naći na web stranici - www.emirmedic.de.
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
