Umjetnost nas često poziva na putovanje kroz različite dimenzije, pomažući nam da istražimo i razumijemo složenost života i ljudskog iskustva.

U tom putovanju, fotografija ima posebno mjesto kao medij koji ima moć da zabilježi trenutke, emocije i priče na način koji osvjetljava dubine ljudske duše. U susret nam dolazi jedna od izuzetnih umjetnica u ovom polju na našim prostorima - Beograđanka Katarina Marković, čija djela nas pozivaju na introspekciju i osvajaju svojom snagom i intimnošću.

Fotografkinja Katarina Marković

Kroz izuzetnu upotrebu boja, detalja i kompozicije, Katarina nas vodi na putovanje kroz pejzaže emocija i sjećanja. Njene fotografije nisu samo vizualni dokumenti trenutka, već su poetični izrazi prolaznosti, čežnje i stvaralačkog impulsa.

Seriju radova pod nazivom "U prolazu", Katarina će našoj publici predstaviti u subotu, 1. juna u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u 19:30 sati, u okviru trećeg po redu Sarajevo Photography Festivala.




Ovaj festival, kao najznačajniji bosanskohercegovački festival koji promovira umjetničku fotografiju, pružit će posjetiteljima priliku da se susretnu sa Katarininim djelima i urone u svijet njene umjetnosti.

Upravo je ovo bio razlog našeg razgovora s njom, prilikom kojeg je pričala o melankoliji, upotrebi boja, balansu između komercijalnog i umjetničkog rada, te značaju Sarajevo Photography Festivala.


Jedna od inspiracija za izložbu, odnosno projekat „U prolazu” bio je i omaž melankoliji, mladosti, ushićenju. U čemu vidiš ljepotu melankolije, kao možda i neizostavnog aspekta života?

I u svojim prethodnim radovima, među kojima je “I am too sad to tell you why”, istraživala sam temu melankolije na jedan drugačiji, duhovitiji način, ali ta ideja se u meni zadržala, vjerovatno jer sam i sama melankolik. Za mene lično, melankolija predstavlja katalizator za refleksiju i lični rast. Ona proizlazi iz razumijevanja prolaznosti života, patnje i ograničenja ljudskog postojanja. Bez nje, mislim da nema ni umjetnosti.




Kako si birala motive i scene koje prikazuju prolaznost vremena i kompleksnost osjećanja?

Ovo je vjerovatno jedan od najspontanijih projekata koje sam do sada uradila. Najprije su nastale pjesme, a onda se rodila ideja za fotografijama o stvarima koje su prošle i koje se tek trebaju dogoditi. Ovaj projekat je nastao kao čist eksperiment, ali sam bila vođena intuicijom i intimnim osjećanjima. Ljudi koji su dio ovog projekta su moji prijatelji, ljudi koje volim i nisam puno razmišljala o motivima, samo sam se prepustila stvaranju, kretala se u prolazu i pronalazila život u njima.


Kako postižeš specifičnu atmosferu u svojim radovima koja budi želju za ponovnim proživljavanjem prošlosti?

Bojama prije svega, to je jedna od stvari koja je veoma karakteristična za sve moje dosadašnje radove, ali i malim intervencijama na samom snimanju, kao i u postprodukciji. Ipak, jedan dio atmosfere je zaslužan i čistoj sreći.




Kako se lično povezuješ sa temama prolaznosti i čežnje koje prikazuješ u svojim fotografijama?

Za mene su to sve kratki trenuci naših života, sve stvari koje radimo u prolazu, koje na nas ostavljaju utisak, sve su to mali tragovi raja. Ne postoji vječnost i sve nestaje, osim ovog trenutka i već sljedeće sekunde nalazimo se u drugom momentu, u kojem se nešto drugo dešava i to drugo je već nestalo. Ali sjećanja, ona nikad zaista ne odlaze i preuzimaju te toliko da često postaju jasnija od realnosti koja te okružuje.




Možeš li nam opisati tvoj proces stvaranja jedne fotografije, od ideje do finalnog proizvoda?

Prije svega, tu je istraživanje, koje često može biti i pasivno, kroz čitanje knjiga, gledanje filmova, ali onda kada pronađem temu, ulazim u ozbiljnije pripreme. Moje teme su najčešće intimne, povezane su sa mojim životom i osjećanjima, tako da veliki dio vremena posvećujem i samoispitivanju, nekoj vrsti meditacije - šta određena tema, emocija, ideja znači lično za mene.




Nakon toga, dolazi skiciranje, izbor palete boja koja će se koristiti na snimanju, izbor subjekta ili modela, napokon samo snimanje i poslije toga, možda jedan od najzanimljivijih dijelova nakon istraživanja - intervencije na samim radovima i razmišljanje o prostoru u kojem bi radovi bili izloženi i na koji način.


Koliko vremena obično posvećuješ radu na jednoj seriji fotografija?

Nekad imam osjećaj da posvećivanje projektima nikad ne prestaje, ali u zavisnosti od projekta do projekta, vrijeme može varirati od nekoliko mjeseci do godine ili dvije.


Šta za tebe znači učešće na Sarajevo Photography Festivalu?

S obzirom da se na Sarajevo Photography Festival vraćam, ovog puta sa samostalnom izložbom, za mene to donosi još veće zadovoljstvo, profesionalno priznanje i mogućnost da doprinesem razvoju regionalne scene.




Kako vidiš svoj rad u kontekstu regionalne fotografske scene i na koji način festivali poput ovog doprinose promociji umjetnika? 

Mislim da je Sarajevo Photography Festival veoma važan za regionalnu fotografsku scenu jer na ovaj način se stvara prostor za razmenu ideja, upoznavanje, umrežavanje i podršku. Konkretno za mene, učešće na Sarajevo Photography Festivalu donosi neopisivo zadovoljstvo jer imam priliku da budem dio nečega što se razvija i raste.

Moja prisutnost na festivalu ne samo da doprinosi mom ličnom i profesionalnom razvoju, već i podržava širu umjetničku zajednicu. To je prilika da svojim radom doprinesem kulturnoj sceni, inspirišem druge i zajedno sa kolegama izgradim prostor za kreativnu razmjenu i podršku.




Kako balansiraš između komercijalnih i umjetničkih projekata?

Umjetnički projekti su moj život, a komercijalni im pomažu da žive i rastu.


Imaš li planove za nove projekte ili serije fotografija u bliskoj budućnosti? Na koji način planiraš dalje razvijati svoj umjetnički stil i istraživati nove teme?

Već sada razvijam novu ideju, još uvijek u početnoj fazi, ali ono što gotovo sigurno znam jeste da sa novim projektom želim da izađem iz samo studijskog prostora i prenesem rad u različite eksterijere i enterijere. Za ostalo, prepuštam istraživanju i osjećaju da me vode.

* * *
Foto: Katarina Marković
Tekst: Vanja Ratković

Ova zbirka, protkana ironičnim humorom, svakodnevnim zapažanjima i slojevitim društvenim temama, u međuvremenu je osvojila čitatelje.

Nakon što smo nedavno pisali o knjizi Varijacije uobičajenih zabluda i predložili je kao savršeno štivo za plažu, vrijeme je da se upoznamo i s čovjekom koji ju je napisao - Milenkom Margetom.

U ovom razgovoru, Margeta nas pušta iza kulisa svog procesa pisanja, otkriva neobičnu inspiraciju koja dolazi iz muzike i zamišlja razgovor s likom iz zbirke koji nikada nije imao priliku voditi.







U zbirci Varijacije uobičajenih zabluda progovarate o složenim društvenim temama, često iz ugla "malog čovjeka". Kako birate perspektivu iz koje pričate priču i koliko vam je važno da ona bude emocionalno iskrena, ali i društveno relevantna?  


Nema ni perspektive niti strane koju zauzimam pri pisanju. Samo prazan papir s temom koja se natenane raspisuje, do onog momenta kad ću sam biti zadovoljan i posljednjom točkom.

Emocionalna iskrenost je uvijek strogo subjektivna kategorija, zato se trudim da pišem na način da čitateljima iskrenost priča bude familijarna. Ne želim da im nakon pročitanog ostane upitnik iznad glave i ono tako užasno (školsko) pitanje: „Što je pisac time htio reći?”




 

U pogovoru se spominje da vaši likovi često nose "zrno autobiografskog". Da li je to nešto što svjesno dozvoljavate ili se dogodi mimo vaše kontrole?

„Zrno autobiografskog” je vjerovatno zgodan način mog urednika da opiše realističnost zbirke. Ne, priče nisu autobiografske, i da, vjerujem da je svaka priča realistična u toj mjeri da bi je čitatelji lako mogli pronaći kao nešto što su i sami doživjeli. Samo u drugoj varijaciji.


Kako provodite vikend kad ne pišete? Ima li nešto što vas resetuje jednako kao pisanje?  


Muzika i koncerti, opsesivno slušanje raznih izvođača i albuma, to su utočišta. Dok sam pisao priče, zamišljao sam i soundtrack za svaku. Tako je neraskidivi dio priče „Cvjetna pregača i kuhinjski nož” Zosterova pjesma „Vrijeme će doći”.



 

Kojem svom liku iz zbirke biste voljeli sjesti nasuprot za stol i postaviti pitanje i koje?  

Čini mi se da bi najsvrsishodnije bilo upitati nešto jedinog stvarnog lika iz zbirke, zar ne? Tako bih volio sjesti nasuprot Josipa Broza i upitati ga jesmo li zaista morali proživjeti one „devedesete” ili smo, uz malo više mudrosti i reformi, ,mogli poći sličnim putem kao npr. Kina, pa da danas ne pričamo o izgubljenim desetljećima nego o zlatnim godinama procvata.



 

 Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba     

Foto: Milenko Margeta