Foto dnevnik Vanje Lisac: Moja Afrika
Tekst:Bonjour.ba
PUTOVANJA
Vanjina priča s nezaboravnog ljetnog putovanja Nedavno sam na poziv svog prijatelja Gorana Lojovića otišla u posjetu Keniji. Njegovi prijatelji, inače vlasnici hotela The Heron u Nairobiju su trebali nove fotografije nakon renoviranja hotela i htjeli su da im to ja napravim. Nisam imala planove da idem, ali kad mi se već pružila tako dobra prilika nisam mogla da je odbijem. U međuvremenu, Goran je kontaktirao trenutno najbolju kenijsku modnu agenciju „Strut It Afrika” i organizovao snimanje u Nairobiju. Nisam znala sta me čeka, ali otišla sam otvorenog uma i potajno se nadala da ću Keniju upoznati i doživjeti na pravi način kroz rad i snimanja.
Radeći kao fotograf, imala sam sreću da vidim mnoga divna mjesta u svijetu i bila u prilici da snimam na raznim i cesto egzotičnim lokacijama. Međutim nisam znala sta da očekujem od Afrike. Zbog toga je mala doza nervoze bila prisutna, sasvim uobičajeno kad idem da snimam u zemlje u kojima nisam ranije boravila. Ipak su to neki novi ljudi, nove lokacije, druga pravila, druga oprema (kad putujem ne nosim svu svoju opremu, svijetla i sl.).
Moram odmah istaći da sam imala priliku biti kod divnih ljudi koji su nam obezbijedili prijevoz i ulazak svuda u Nairobiju i za sve nam stajali na raspolaganju. Inače taj grad me podsjeća malo na LA svojom infrastrukturom. Grad je u velikoj ekspanziji i zgrade i ulice se još uvijek grade tako da se učesnici u saobraćaju često znaju naći zaglavljeni čekajući i do 3 sata! Najduže što smo mi bili u kolima je sat i po i to za dionicu puta tipa Baščaršija - Čengic Vila! Još smo i dobro prošli. Bez auta se ne može, a gradski prijevoz zaboravite. Taxi je jedina opcija za turiste ili ako imate nekog poznanika pa može da vas doveze ili odveze.
Prva dva dana sam snimala hotel i onda sam počela sa snimanjima bookova. Par dana koje sam imala slobodne, provela sam sunčajući se pored bazena ili uživajući u mnogobrojnim znamenitostima grada i prelijepoj prirodi.Naravno nisam mogla zaobići kuću i imanje Karen Blixen koji se nalazi u Karenu, dijelu grada Nairobija koji je dobio ime po slavnoj spisateljici. Znate da je snimljen i dobro poznati film po njenoj prici i knjizi „Out of Africa” sa Meryl Streep i Robert Redfordom.
Priroda je nevjerojatna isto kao i klima. Uvijek je između 23 i 27 stupnjeva Celzijusa. Voće i povrće kao sto su banane, papaja, mango, avokado... rastu svuda. Čitav grad mi izgleda kao da je smješten u šumi. Priroda je svuda, a zemlja je crvene boje (to me fasciniralo!), a Kenijci su divni ljudi.
Nakon par dana boravka rečeno mi je da je dogovoreno snimanje sa 7 dizajnera i 10 modela u savani. Zahvaljujući jako dobroj organizaciji, imala sam na raspolaganju i svu rasvjetu od lokalnog fotografa Thompsona koji je bio sretan da mi asistira i da nauči nešto od mene (super osjećaj). Inače snimanje s više od 10 ljudi je obično jako naporno ako išta onda zbog sinkronizacije i milion detalja o kojima treba voditi računa… Moram spomenuti da u Keniji imaju nekakav čudan odnos s vremenom koji nisam shvatila. Ako dogovoriš sastanak u 11:00h, ta ista osoba ce doći u 13:00h ili će možda malo manje kasniti ili čak nikako doći. Tu sam ispala iz takta par puta jer ja to ne razumijem i apsolutno ne volim kad neko kasni! Nakon kašnjenja, s dvije agencije nisam više ni htjela da pregovaram, a na našem snimanju, moja jedina briga je bila: a.) da li ce svi doći i b.) kako će podnijeti stresnu situaciju. I bila sam u pravu. Bilo je i suza na snimanju, kasnije mi rekoše -zbog tempa rada, ali su se svi držali dogovorene satnice! Jeste bilo strašno i naporno i za mene, ali sam znala da će se isplatiti i da imam odličan materijal. Fotografije su trenutno u post produkciji tako da i modeli još uvijek ne znaju šta ih čeka, ali sam sigurna da će biti zadovoljni. Snimanje se odvilo u Athi Riveru pored Nairobija, u savani. Životinje kao što su zebre, nojevi i ptice flamingosi su bili svuda oko nas. Zebre su mi se učinile neviđeno brze, ali mi je bilo bitno da budu na fotografiji. Nismo ih mogli ganjati tako da sam ih hvatala kako znam i umijem i to me samo zebre nego i druge životinje.
Snimanje je trajalo cca 12 sati. Ja sam bila 'pametna' pa se nisam zaštitila od sunca, tako mi nije bilo prijatno sljedeći dan, ali znala sam da imam dobar materijal i to mi je bilo dovoljno. I bila sam u pravu. Fotografije koje ćete uskoro vidjeti su nadrealne. Do tada evo jedne takve priče.
Fotke sa snimanja (behind the scenes):
Ponosna ekipa sa snimanja
Već sam spomenula da sam radila i par bookova, a evo i par fotkica sa snimanja:
Kako sam vidjela većinu životinja osim slonova, otisli smo u „David Sheldrick” Wildlife Trust gdje sam napokon vidjela male slonice. Nisam inače osoba koja voli na ovaj način da gleda životinje (turistički), tako da nisam stigla do nilskih konja i drugih životinja. Slonovi su mi bili dovoljni.
Posljednji dan sam otišla u afričke slums. Slums su sirotinjske četvrti, ali kad kažem sirotinjske onda tako stvarno mislim. Nešto poput toga još nisam vidjela. To je najveći „slum” u Africi, KIBERA, a u njemu živi preko milion ljudi. Veliki broj stanovnika je zaražen HIV-om i Kibera je grad za sebe. Izrazila sam želju da odem to fotografisati i ne znajući koliko je teško ući u taj dio grada. S obzirom da smo odsjeli kod Goranovih prijatelja oni su mi pomogli te organizovali moj 'ulazak' da tako kažem. Poslali su sa mnom i dva čovjeka iz hotelskog obezbjeđenja, da bi tek kad smo došli u Kiberu saznali da nam treba i njihova pratnja vojske. Kažu da bijelci ne mogu više ući tamo. Ljudi su generalno razočarani i bjesni na NGO i ne žele više nikoga puštati unutra. Mnogi dolaze iz NGO-a, fotografišu, snimaju dokumentarne emisije sa obećanjem da ce im to donijeti para. Kako se to ne ostvari, vidjeli su da su samo mamac za novac i od tada se ne može više ući unutra „tek tako”.
Tako sam uz pratnju 2 vojnika s puškama i s dvojicom iz hotelskog obezbjeđenja ušla u srž grada i napravila fotografije koje će vas tjerati da se Bogu zahvalite za način na koji živite. Strašne scene. Sve se odvija u blatu i prašini. Djeca su prijatna i nasmijana dok odrasli samo okreću glavu i ne dozvoljavaju da se fotografišu. U biti, najbolje je da pogledate fotografije koje uistinu govore više od 1000 riječi.
Sve u svemu divna zemlja. Ima i lijepih i ružnih stvari kao i svugdje. Zemlja u nevjerojatnoj ekspanziji. Ljudi su divni i drago mi je da sam vidjela Afriku na drugi način. Ne onaj turistički, i osjećam se jako privilegiranom što sam dobila priliku da snimam u Nairobiju u savani u kojoj slobodno trče zebre i nojevi. Sretna sam da sam upoznala mnoge druge i drage ljude. I naravno, veliko hvala mom prijatelju Goranu koje me čitavo vrijeme podržavao u svemu ovome i koji je na kraju bio i inicijator i organizator ovoga egzotičnog puta.
Do skora,
Kwaheri
Tekst i foto: Vanja Lisac