Pozorišna, filmska i televizijska glumica iz Srbije, Milena Radulović, jedna je od gošći 27. Sarajevo Film Festivala gdje promovira novi film 'Toma' za koji se već traži ulaznica više.

Njen dolazak u BiH bio je sjajan povod da provedemo jedno poslijepodne u Sarajevu s njom, kako bismo razgovarali o umjetnosti, ženskoj podršci, ali i projektima koje priprema.

Milena nije krila oduševljenje energijom koja je vladala u gradu, umjetnosti, osmijesima i dobrodošlicom koju je dobila.

Osim po njenim ulogama u filmovima Balkanska međa i The Superdeep koji su privukli pažnju filmaša i kritike, mnogi će ju prepoznati i po njenoj hrabrosti, ali i poticanju na razgovor te edukaciju o zlostavljanju.
 

***

Na SFF-u publika će imati priliku pogledati film 'Toma' u kojem tumačite ulogu njegove žene Nade. Koliko vam je nedostajao povratak među publiku i festivalska atmosfera?

Festivali su velika radost za glumce. Prvi put sam u Sarajevu na festivalu i strašno sam uzbuđena.
Celim gradom oseća se neki umetničko slobodnjački evropski duh i iskrena dobra energija.
Jedva sam dočekala da dođem, a vidim već, dolaziću često.

Kako biste opisali ovaj film u tri riječi? 

Smeh, suze, pesma.

Koji je najveći izazov s kojim ste se susreli tijekom snimanja filma?

Pored crnogorskog dijalekta, tu je bio i izuzetno zabavan lik Nade, čija su lakoća, lukavost i šarm za mene bili zadatak.

Najljepša uspomena koju nosite iz Rusije?

Premijera Balkanske međe, puna sala ganutih ljudi, koji su ostali dugo na nogama aplaudirajući, a zatim prilazili u suzama, grlili nas, zahvalili za ulogu (to je ruski običaj, reći “hvala za ulogu”) i na kraju se izvinjavali za potez tadašnje vlasti prema našem narodu.

Kako je tekao vaš razvojni put? Imate li neku ulogu koja vam je posebice draga?

Počela sam od serije “Jedne letnje noći” već posle prve godine studija, a kasnije sam nekako ostala u serijama i filmovima, daleko više nego u pozorištu.

2018. godine dobila sam prvu ulogu u Rusiji u filmu “Balkanska međa”, a kada sam počela baš tečno da govorim jezik, karijera tamo se nastavila.
Trenutno živim na relaciji Beograd - Moskva i u zavisnosti od projekta se selim.
Od ruskih, do sad najdraža mi je uloga u horor-trileru “Superdeep“, a što se domaće kinematografije tiče, svakako uloga Nade u filmu i seriji “Toma”.

Koji je izazov koji si zadate sa svakom novom glumačkom ulogom?

Da postignem nešto novo, da se ne ponavljam.

Što vas inspirira i odakle crpite lekcije za nove zadatke?

Inspirišu me pre svega filmovi i serije, a zatim i literatura.
Kvalitet serija svuda u svetu dostiže iznova i iznova novi pik storytellinga, maestralnih ideja i uloga.
Konstantno sam inspirisana radom starijih kolega, čiji rad pratim i trudim se da “ukradem” poneku foru. Mislim da se gledanjem može neverovatno puno naučiti i razviti.

Literatura mi pomaže da shvatim unutrašnje procese, tok misli u odnosu na događaj u kom se junak nalazi, to je takođe za glumu ključno - iznova i iznova tražiti najinteresantnije rešenje. Inspirišu me još i muzika, vera i psihologija.

U protekloj godini, mnoge žene ste hrabro inspirirali da progovore o zlostavljanju. Podigli ste svijet o tome da, bez obzira kojom se profesijom bavite, ono nije prihvatljivo. Što smatrate da je još ključno napraviti kako bi se to promijenilo i s kojim ste se emocijama susreli tada?

Smatram da se obrađivanje teme kroz medije i umetnost mora nastaviti, zbog sveprisutnosti sličnih situacija u Srbiji i u regionu.
Mislim da se treba pokrenuti još organizacija za pomoć, ali pre svega da se u samom društvu razvije drugačiji stav prema problemu.
Devojke iz skupa “Nisam tražila” uradile su baš veliku stvar, kod nas se zapravo događa revolucija i samo je važno da ne stane. Veoma emotivan period je iza mene, ali najvažnije je da sam ja zapravo spokojna i srećna.

Kako biste vi definirali moć ženskog prijateljstva i podrške te tko su žene koje vas inspiriraju?

Pravo žensko prijateljstvo je oslonac, iskrenost, kao i duboko razumevanje i oštra kritika koje samo žena ženi može da pruži.  Žene su, kada dolazi do velikih problema, tuga i tragedija mnogo rečitije i izdržljivije nego muškarci, jer zapravo sva pitanja “duše” žena odmah shvati i saoseća.

Inspirišu me naravno, pametne, jake, duhovite žene.
Inspirišu me moja majka, sestra i tetka. Moje (fenomenalne) prijateljice, domaće i strane koleginice - Helen Miren, Meril Strip, Emili Blant, … Mirjana Karanović, Jasna Đuričić, Nada Sargin.

Koja ste mjesta dodali na 'must visit' listu tijekom boravka u Sarajevu?

Baščaršija, Saborna crkva, Katedrala, Begova džamija, Žičara :)

Što ćemo trenutno naći u vašem ormaru?

Puno tašni i letnjih haljina.

Što trenutno čitate, slušate, gledate?

Čitam roman “Bela garda” Bulgakova, slušam prvi album grupe Zana, gledam filmove, danas su na festivalu “Kelti”.

Lekcije o organizaciji i umjetnosti koje vas je gluma naučila su:

Rad na sebi nikada ne sme prestati, da je skromnost velika vrlina, manje pričati, a više slušati.
Istina, odnosno život je svuda oko nas - posmatraj, traži.

Najbolji savjet koji ste dobili glasi?

Najvažnije je biti iskren prema sebi i stajati iza svojih odluka. (Mama) :)

***

Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
Razgovarala: Dijana Ćavar

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

 

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

 

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

 

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

 

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

 

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

 

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

 

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

 

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

 

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

 

Foto: PR