Pozorišna, filmska i televizijska glumica iz Srbije, Milena Radulović, jedna je od gošći 27. Sarajevo Film Festivala gdje promovira novi film 'Toma' za koji se već traži ulaznica više.

Njen dolazak u BiH bio je sjajan povod da provedemo jedno poslijepodne u Sarajevu s njom, kako bismo razgovarali o umjetnosti, ženskoj podršci, ali i projektima koje priprema.

Milena nije krila oduševljenje energijom koja je vladala u gradu, umjetnosti, osmijesima i dobrodošlicom koju je dobila.

Osim po njenim ulogama u filmovima Balkanska međa i The Superdeep koji su privukli pažnju filmaša i kritike, mnogi će ju prepoznati i po njenoj hrabrosti, ali i poticanju na razgovor te edukaciju o zlostavljanju.
 

***

Na SFF-u publika će imati priliku pogledati film 'Toma' u kojem tumačite ulogu njegove žene Nade. Koliko vam je nedostajao povratak među publiku i festivalska atmosfera?

Festivali su velika radost za glumce. Prvi put sam u Sarajevu na festivalu i strašno sam uzbuđena.
Celim gradom oseća se neki umetničko slobodnjački evropski duh i iskrena dobra energija.
Jedva sam dočekala da dođem, a vidim već, dolaziću često.

Kako biste opisali ovaj film u tri riječi? 

Smeh, suze, pesma.

Koji je najveći izazov s kojim ste se susreli tijekom snimanja filma?

Pored crnogorskog dijalekta, tu je bio i izuzetno zabavan lik Nade, čija su lakoća, lukavost i šarm za mene bili zadatak.

Najljepša uspomena koju nosite iz Rusije?

Premijera Balkanske međe, puna sala ganutih ljudi, koji su ostali dugo na nogama aplaudirajući, a zatim prilazili u suzama, grlili nas, zahvalili za ulogu (to je ruski običaj, reći “hvala za ulogu”) i na kraju se izvinjavali za potez tadašnje vlasti prema našem narodu.

Kako je tekao vaš razvojni put? Imate li neku ulogu koja vam je posebice draga?

Počela sam od serije “Jedne letnje noći” već posle prve godine studija, a kasnije sam nekako ostala u serijama i filmovima, daleko više nego u pozorištu.

2018. godine dobila sam prvu ulogu u Rusiji u filmu “Balkanska međa”, a kada sam počela baš tečno da govorim jezik, karijera tamo se nastavila.
Trenutno živim na relaciji Beograd - Moskva i u zavisnosti od projekta se selim.
Od ruskih, do sad najdraža mi je uloga u horor-trileru “Superdeep“, a što se domaće kinematografije tiče, svakako uloga Nade u filmu i seriji “Toma”.

Koji je izazov koji si zadate sa svakom novom glumačkom ulogom?

Da postignem nešto novo, da se ne ponavljam.

Što vas inspirira i odakle crpite lekcije za nove zadatke?

Inspirišu me pre svega filmovi i serije, a zatim i literatura.
Kvalitet serija svuda u svetu dostiže iznova i iznova novi pik storytellinga, maestralnih ideja i uloga.
Konstantno sam inspirisana radom starijih kolega, čiji rad pratim i trudim se da “ukradem” poneku foru. Mislim da se gledanjem može neverovatno puno naučiti i razviti.

Literatura mi pomaže da shvatim unutrašnje procese, tok misli u odnosu na događaj u kom se junak nalazi, to je takođe za glumu ključno - iznova i iznova tražiti najinteresantnije rešenje. Inspirišu me još i muzika, vera i psihologija.

U protekloj godini, mnoge žene ste hrabro inspirirali da progovore o zlostavljanju. Podigli ste svijet o tome da, bez obzira kojom se profesijom bavite, ono nije prihvatljivo. Što smatrate da je još ključno napraviti kako bi se to promijenilo i s kojim ste se emocijama susreli tada?

Smatram da se obrađivanje teme kroz medije i umetnost mora nastaviti, zbog sveprisutnosti sličnih situacija u Srbiji i u regionu.
Mislim da se treba pokrenuti još organizacija za pomoć, ali pre svega da se u samom društvu razvije drugačiji stav prema problemu.
Devojke iz skupa “Nisam tražila” uradile su baš veliku stvar, kod nas se zapravo događa revolucija i samo je važno da ne stane. Veoma emotivan period je iza mene, ali najvažnije je da sam ja zapravo spokojna i srećna.

Kako biste vi definirali moć ženskog prijateljstva i podrške te tko su žene koje vas inspiriraju?

Pravo žensko prijateljstvo je oslonac, iskrenost, kao i duboko razumevanje i oštra kritika koje samo žena ženi može da pruži.  Žene su, kada dolazi do velikih problema, tuga i tragedija mnogo rečitije i izdržljivije nego muškarci, jer zapravo sva pitanja “duše” žena odmah shvati i saoseća.

Inspirišu me naravno, pametne, jake, duhovite žene.
Inspirišu me moja majka, sestra i tetka. Moje (fenomenalne) prijateljice, domaće i strane koleginice - Helen Miren, Meril Strip, Emili Blant, … Mirjana Karanović, Jasna Đuričić, Nada Sargin.

Koja ste mjesta dodali na 'must visit' listu tijekom boravka u Sarajevu?

Baščaršija, Saborna crkva, Katedrala, Begova džamija, Žičara :)

Što ćemo trenutno naći u vašem ormaru?

Puno tašni i letnjih haljina.

Što trenutno čitate, slušate, gledate?

Čitam roman “Bela garda” Bulgakova, slušam prvi album grupe Zana, gledam filmove, danas su na festivalu “Kelti”.

Lekcije o organizaciji i umjetnosti koje vas je gluma naučila su:

Rad na sebi nikada ne sme prestati, da je skromnost velika vrlina, manje pričati, a više slušati.
Istina, odnosno život je svuda oko nas - posmatraj, traži.

Najbolji savjet koji ste dobili glasi?

Najvažnije je biti iskren prema sebi i stajati iza svojih odluka. (Mama) :)

***

Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
Razgovarala: Dijana Ćavar

Vjerovatno smo danas nečiji dan učinile lakšim. Samo to nismo zapisale nigdje.

Pomogle smo komšinici da unese kese sa stepenica. 

Otkazale smo sastanak da nazovemo prijateljicu kojoj je dan bio loš. 

Pokupile smo kesu u parku koja nije naša. 
 

Sve smo to već zaboravile do večeri. Neko drugi nije.

Mala djela koja ne objavljujemo i o kojima rijetko pričamo, baš ona najčešće razlikuju neki dan od običnog.

Velika djela su ona koja se vide. 

Volonterski izlasci, donacije, akcije, intervjui. Pored njih postoji cijeli sloj sitnica koje nikome ne padaju na pamet kao priče. 
 

Pridržali smo vrata onome ko je žurio. 

Nazvale smo nanu iako nemamo ništa novo da kažemo. 

Pustile smo nekoga ispred sebe u red, čak i kad smo umorne. 

Predale smo izgubljeni novčanik bez fotografisanja "dobrog djela".

Takve geste obično prolaze neopažene. Radimo ih jer nam se u tom trenutku čini ispravnim, i tu staje sva motivacija.

Najlakše ih je odbaciti uz “nije to ništa”, ali na drugom kraju, neko zna. 

Zna komšinica kojoj smo pomogle. 

Zna prijateljica koja se večeras osjeća manje sama. 

Zna i djevojčica iz komšiluka koja nas je vidjela. 

Znamo i mi, prije nego što smo zaboravile.
 

Mala djela ne mijenjaju svijet odjednom. Skupljaju se polako, neprimjetno. Kada ih dovoljno ljudi radi dovoljno često, neki dijelovi grada i neki životi izgledaju drugačije nego što bi inače.

Ako bismo ih ipak zapisale, izgledale bi otprilike ovako:

Danas sam čuvala djecu prijateljici dva sata i osjećala sam se sjajno zbog toga.

Trknula sam do dm trgovine umjesto komšinice. Danas joj nije bio dan.

Sjela sam s kolegicom u pauzi i samo slušala. Toliko joj je trebalo.

Očistila sam park ispred zgrade, deset minuta, a svi smo disali lakše.

Donijela sam supu komšinici koja živi sama. Nije mi tražila.

Niti jedna od ovih rečenica nije spektakularna. Sve su tačne i sve su nečiji dan učinile boljim.
 

Upravo zato dm već dvadeset godina ulaže u zajednicu, a sada kroz platformu Žar za budućnost otvara prostor da se priče zabilježe. 

One koje obično ne dospiju nigdje, ali možda baš zato i imaju težinu.

Svako može podijeliti svoju priču ovdje. 

Dovoljno je da je istinita.
 

Pored prijava pojedinaca, platforma je otvorena i za udruženja, organizacije i institucije koje već vode konkretne projekte u zajednici. 

Projekte koje dm podrži objavit će na jesen 2026, a prijava se podnosi preko iste stranice.

Ako u našem okruženju postoji inicijativa, udruženje ili projekt koji zaslužuje da bude viđen, prijava traje nekoliko minuta, a nečiji tihi rad može dobiti vidljivost koja mu nedostaje.

Ima dana kada učinimo malo više nego što sebi priznajemo. 

Možda je vrijeme da se to ponekad i zapiše. 

Možda baš zato da nekoga drugog podsjeti da i svoje dane računa drugačije.
 

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa dm drogerie markt

Bonjour.ba produkcija:  
Voditeljica projekta: Inka Šehić
Autorica & vizualni dizajn članka: Ilda Lihić-Isović