TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 19.8.2021.
Pozorišna, filmska i televizijska glumica iz Srbije, Milena Radulović, jedna je od gošći 27. Sarajevo Film Festivala gdje promovira novi film 'Toma' za koji se već traži ulaznica više.
Njen dolazak u BiH bio je sjajan povod da provedemo jedno poslijepodne u Sarajevu s njom, kako bismo razgovarali o umjetnosti, ženskoj podršci, ali i projektima koje priprema.
Milena nije krila oduševljenje energijom koja je vladala u gradu, umjetnosti, osmijesima i dobrodošlicom koju je dobila.
Osim po njenim ulogama u filmovima Balkanska međa i The Superdeep koji su privukli pažnju filmaša i kritike, mnogi će ju prepoznati i po njenoj hrabrosti, ali i poticanju na razgovor te edukaciju o zlostavljanju.
***
Na SFF-u publika će imati priliku pogledati film 'Toma' u kojem tumačite ulogu njegove žene Nade. Koliko vam je nedostajao povratak među publiku i festivalska atmosfera?
Festivali su velika radost za glumce. Prvi put sam u Sarajevu na festivalu i strašno sam uzbuđena.
Celim gradom oseća se neki umetničko slobodnjački evropski duh i iskrena dobra energija.
Jedva sam dočekala da dođem, a vidim već, dolaziću često.
Kako biste opisali ovaj film u tri riječi?
Smeh, suze, pesma.
Koji je najveći izazov s kojim ste se susreli tijekom snimanja filma?
Pored crnogorskog dijalekta, tu je bio i izuzetno zabavan lik Nade, čija su lakoća, lukavost i šarm za mene bili zadatak.
Najljepša uspomena koju nosite iz Rusije?
Premijera Balkanske međe, puna sala ganutih ljudi, koji su ostali dugo na nogama aplaudirajući, a zatim prilazili u suzama, grlili nas, zahvalili za ulogu (to je ruski običaj, reći “hvala za ulogu”) i na kraju se izvinjavali za potez tadašnje vlasti prema našem narodu.
Kako je tekao vaš razvojni put? Imate li neku ulogu koja vam je posebice draga?
Počela sam od serije “Jedne letnje noći” već posle prve godine studija, a kasnije sam nekako ostala u serijama i filmovima, daleko više nego u pozorištu.
2018. godine dobila sam prvu ulogu u Rusiji u filmu “Balkanska međa”, a kada sam počela baš tečno da govorim jezik, karijera tamo se nastavila.
Trenutno živim na relaciji Beograd - Moskva i u zavisnosti od projekta se selim.
Od ruskih, do sad najdraža mi je uloga u horor-trileru “Superdeep“, a što se domaće kinematografije tiče, svakako uloga Nade u filmu i seriji “Toma”.
Koji je izazov koji si zadate sa svakom novom glumačkom ulogom?
Da postignem nešto novo, da se ne ponavljam.
Što vas inspirira i odakle crpite lekcije za nove zadatke?
Inspirišu me pre svega filmovi i serije, a zatim i literatura.
Kvalitet serija svuda u svetu dostiže iznova i iznova novi pik storytellinga, maestralnih ideja i uloga.
Konstantno sam inspirisana radom starijih kolega, čiji rad pratim i trudim se da “ukradem” poneku foru. Mislim da se gledanjem može neverovatno puno naučiti i razviti.
Literatura mi pomaže da shvatim unutrašnje procese, tok misli u odnosu na događaj u kom se junak nalazi, to je takođe za glumu ključno - iznova i iznova tražiti najinteresantnije rešenje. Inspirišu me još i muzika, vera i psihologija.
U protekloj godini, mnoge žene ste hrabro inspirirali da progovore o zlostavljanju. Podigli ste svijet o tome da, bez obzira kojom se profesijom bavite, ono nije prihvatljivo. Što smatrate da je još ključno napraviti kako bi se to promijenilo i s kojim ste se emocijama susreli tada?
Smatram da se obrađivanje teme kroz medije i umetnost mora nastaviti, zbog sveprisutnosti sličnih situacija u Srbiji i u regionu.
Mislim da se treba pokrenuti još organizacija za pomoć, ali pre svega da se u samom društvu razvije drugačiji stav prema problemu.
Devojke iz skupa “Nisam tražila” uradile su baš veliku stvar, kod nas se zapravo događa revolucija i samo je važno da ne stane. Veoma emotivan period je iza mene, ali najvažnije je da sam ja zapravo spokojna i srećna.
Kako biste vi definirali moć ženskog prijateljstva i podrške te tko su žene koje vas inspiriraju?
Pravo žensko prijateljstvo je oslonac, iskrenost, kao i duboko razumevanje i oštra kritika koje samo žena ženi može da pruži. Žene su, kada dolazi do velikih problema, tuga i tragedija mnogo rečitije i izdržljivije nego muškarci, jer zapravo sva pitanja “duše” žena odmah shvati i saoseća.
Inspirišu me naravno, pametne, jake, duhovite žene.
Inspirišu me moja majka, sestra i tetka. Moje (fenomenalne) prijateljice, domaće i strane koleginice - Helen Miren, Meril Strip, Emili Blant, … Mirjana Karanović, Jasna Đuričić, Nada Sargin.
Koja ste mjesta dodali na 'must visit' listu tijekom boravka u Sarajevu?
Baščaršija, Saborna crkva, Katedrala, Begova džamija, Žičara :)
Što ćemo trenutno naći u vašem ormaru?
Puno tašni i letnjih haljina.
Što trenutno čitate, slušate, gledate?
Čitam roman “Bela garda” Bulgakova, slušam prvi album grupe Zana, gledam filmove, danas su na festivalu “Kelti”.
Lekcije o organizaciji i umjetnosti koje vas je gluma naučila su:
Rad na sebi nikada ne sme prestati, da je skromnost velika vrlina, manje pričati, a više slušati.
Istina, odnosno život je svuda oko nas - posmatraj, traži.
Najbolji savjet koji ste dobili glasi?
Najvažnije je biti iskren prema sebi i stajati iza svojih odluka. (Mama) :)
***
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
Razgovarala: Dijana Ćavar
TEKST: Adelisa Mašić
Neke priče ne počinju velikim planom, već osjećajem da nešto ne štima.
Iz tog osjećaja krenula je priča Goce i Danke, psihološkinja i psihoterapeutkinja iz Banja Luke koje su odlučile da mentalno zdravlje prestane biti tema rezervisana za 'četiri zida' i stručne termine.
Njihov rad ne pokušava biti 'lak za konzumiranje'. Nije tu da vam bude ugodno u svakom trenutku, nego da vas zadrži dovoljno dugo da se desi nešto stvarno i to se osjeti već u načinu na koji govore o svojim počecima.
‘Narativ je nastao iz čistog bunta prema površnosti’, kažu, prisjećajući se trenutka kada su shvatile da mnogi ljudi nakon edukacija odlaze sa još većim osjećajem nedovoljnosti nego prije. Umjesto stvarne promjene, ostajala bi samo kratkotrajna inspiracija koja se izgubi čim se vratimo u realnost.
‘Inspiracija je jeftina droga’, dodaju, bez potrebe da ublaže poruku, jer njihov fokus nikada nije bio na tome kako da se osjećamo bolje na kratko, nego kako da izdržimo ono što stvarno jesmo, bez uljepšavanja.
Kad psihoterapija prestane biti privatna stvar
Ono što Gordanu i Danku izdvaja nije samo znanje, nego način na koji ga dijele. Umjesto da ostane u okviru individualnog rada, psihoterapiju su odlučile iznijeti među ljude, u prostor gdje se lične teme ne skrivaju nego prepoznaju.
I tu dolazi do zanimljivog pomaka. Kada sjedite u sali i slušate tuđe priče, shvatite da ono što ste smatrali isključivo svojim nije ni rijetko ni neobično.
‘Vidjeti tuđu ranjivost uživo, bez filtera, je najbrži način da prestaneš mrziti sopstvenu’, objašnjavaju. U toj rečenici je možda najpreciznije objašnjeno zašto njihov pristup funkcioniše.
Ponekad nije dovoljno razumjeti sebe. Nekad je potrebno vidjeti sebe u drugima da bi stvari konačno sjele na svoje mjesto.
Odnosi nisu problem nego ogledalo
Ako postoji tema kojoj se uvijek vraćaju, to su odnosi. Ne kao nešto što treba ‘popraviti’, nego kao prostor u kojem se najjasnije vidi ko smo zapravo.
Partnerstvo, roditeljstvo, porodica… sve su to situacije u kojima izlazi na površinu ono što inače uspijevamo sakriti i tu nastaje ona poznata iscrpljenost.
Ne zato što su odnosi sami po sebi teški, nego zato što u njih unosimo sve ono što ne želimo nositi sami.
Kako kažu, ‘ne učimo kako da više voliš, nego kako da prestaneš koristiti druge da bi pobjegla od sopstvene praznine’. Nije najugodnija rečenica koju ćete čuti, ali je vjerovatno jedna od onih koje ostanu.
‘U trenutku kada prestanemo očekivati da nas drugi ‘spase’ od nas samih, odnosi počinju izgledati drugačije’, dodale su Gordana i Danka.
Onaj osjećaj da si ‘previše’
Ako postoji nešto što gotovo svi prepoznajemo, to je osjećaj da tražimo previše. Previše pažnje, previše razumijevanja, previše sigurnosti.
Goca i Danka taj osjećaj ne vide kao problem, nego kao posljedicu načina na koji smo naučeni da funkcionišemo. U svijetu u kojem se cijeni prilagodljivost, biti ‘lagan’ postaje ideal, a sve što odstupa od toga počinje izgledati kao višak.
Zato njihov pristup ide u potpuno drugom smjeru. ‘Ne učimo kako da tražiš manje da bi te lakše voljeli, nego kako da podneseš to što si nekome previše', kažu.
Ta promjena perspektive možda nije najlakša, ali nosi jedno tiho olakšanje, jer u trenutku kada prestanete smanjivati sebe, prestaje i potreba da stalno tražite potvrdu izvana.
Narativ kao logičan nastavak njihove priče
Iz svega što rade kroz svoj Terapeutov kutak, prostor u kojem godinama otvaraju teške, ali važne teme, prirodno je nastao i Narativ. Ne kao izdvojen projekat, nego kao produžetak njihovog rada, samo u formatu koji se doživljava uživo, među ljudima.
Narativ danas funkcioniše kao jednodnevno iskustvo koje okuplja učesnike oko tema koje svi živimo, ali ih rijetko izgovaramo naglas. Kako i same najavljuju, riječ je o ‘događaju koji mijenja odnose’ i ove godine održava se 16. maja u Banja Luci, a karte možete kupiti na njihovoj stranici.
Kroz predavanja, panel diskusije i pažljivo oblikovan prostor za razmjenu, Narativ ne nudi gotove odgovore, nego otvara pitanja koja ostaju i nakon što se dan završi.
Ne doživljava se kao klasičan event, nego kao prostor u kojem se razgovori o odnosima nastavljaju, ovaj put u prostoriji punoj ljudi spremnih da ga čuju i da se u njemu prepoznaju.
Foto: @terapeutov.kutak
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
