TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 18.4.2020.
Mlada glumica koja je svoj talent i kreativnost pokazala u predstavama 'Antigona', 'Vođa' ,'Znaš li'..., u filmovima 'Žaba' i 'Ništa, samo vjetar', seriji 'Konak kod Hamdije', posljednje tjedne, sukladno preporukama, provodi u kućnoj karanteni uz nešto drugačiji svakodnevni tempo.
Iako kući, Alisa i dalje radi i surađuje sa svojim timom u Narodnom pozorištu i snima pripovijetke, a ostanak doma motivirao ju je i da započne neke nove, zdravije rituale i još više uživa u trenutku i malim stvarima.
Alisu smo pitali kako zadržava vedar duh, preporuke za knjige koje vrijedi pročitati, kao i kako iznenaditi dragu osobu tijekom #OstaniKući.
Kako zadržati motivaciju i produktivnost tijekom rada od kuće te kako sada izgleda tvoj dan?
Meni zaista ne pada teško ova izolacija, možda prvih dana kada sam iz karantina slavila rođendan. Vrlo brzo sam se prilagodila. Motivaciju je najlakše naći baš sada. Evo kako: svi mi “nismo imali vremena” ranije da se hranimo zdravo pa smo govorili od ponedjeljka, nismo imali vremena kuhati, slikati, čitati, vježbati, nazvati nekog prijatelja, rodbinu koja ne živi u Sarajevu.
Sada imamo vremena za sve to. Prvih par dana izolacije sam provodila ljenčarenjem i razmišljala samo kada će ovo proći.
Onda sam kliknula prekidač u svojoj glavi i sada moj dan prolazi i previše brzo. Svaki dan započinjem kafom, slikanjem, zatim jogom, ofarbala sam i cijeli inventar svoje male bašte.
Često imamo video sastanke s kolegama iz pozorišta gdje se prije svega zabavimo dobro.
Nakon toga izdvojim vrijeme za čišćenje svoje oaze koju sam sebi stvorila.
Zatim kuham, snimam i montiram poeziju i pripovijetku za Narodno Pozorište u kojem sam trenutno i navečer uživam u pravljenju svog čaja od voća i đumbira.
Zatim se okupam i isfeniram kao da ću u izlazak, uradim sve pomade na licu iz svog asortimana prirodne kozmetike 'Lada Pomada'.
Sve su to mali rituali u kojima zaista uživam. Pored toga planiram jedan online projekat s kolegama i kolegicama glumcima i svi uživamo u tome jer volimo svoj posao i prije i u toku pandemije i od kuće i s daski.
Prijedlog za knjigu koju vrijedi pročitati?
Ako niste pročitali 'Četrdeset pravila ljubavi' ili 'Jedan je dan' imate priliku čitati divno štivo koje će vam potpuno skrenuti misli s ove situacije. Našla sam stranicu na kojoj online možeš naručiti knjigu i ja trenutno čekam 'Žene koje trče s vukovima'.
Nije još uvijek stigla u moje ruke, ali vjerujem ukusu mojih prijatelja.
Koji filmovi i serije su se našli na tvojoj 'to watch' listi u ovom periodu?
Bilo bi cool da otkrijem neku novu seriju koju većina nije navela, ali da budemo iskreni, kao i većina ljudi svijeta i ja sam se zaljubila u 'La casa de papel' :).
Serija je uzbudljiva, neočekivana, obiluje pametnim glumačkim i režiserskim rješenjima. Na prvu se zaljubimo u likove iz serije i postajemo strastveni navijači pojedinih - plus za sve one koji vole i španski jezik, uživat će u melodiji istog.
Također gledam meni jednu od najdražih serija 'Walking dead'.
Tematika me sada još više uvlači zbog novonastale situacije. Nekada davno sam odbijala gledati ovu seriju jer ne volim zombije i naučnu fantastiku, ali svima koji imaju dilemu, mogu reći da serija mnogo dublje govori zapravo o suštini ljudske prirode, a ne o zombijima.
Koji je tvoj odabir za brzi i zdravi ručak ili užinu?
Kada nije bila pandemija i kada sam imala probe, jela sam dosta brzo i često nezdravo. Sada uživam u pripremanju domaćeg hljeba od heljde i žitarica, zatim zdravih kuglica od datulja i lješnjaka. Inače nisam bila ljubiteljica voća, ali evo otkrila sam da i to volim, samo da jednostavno nisam imala naviku kao sada. Limun sam voljela uvijek, ali sada ću se pretvoriti u limun. Sve što se moglo napraviti s limunom, od kolača do čaja, ja sam probala.
Pjesme koje te opuštaju u ovom periodu?
Hm, nije se tu ništa previše promijenilo za razliku od ishrane i navika. Zavisno od onoga što radim, ali varira između stranih pop hitova i 90-tih dok pospremam kuću, do atmosfere planina i ptica kada slikam ili radim jogu.
Kako zadržati #feelgood vibru tijekom kućne izolacije?
Da mi je neko rekao da ću ja ovako organizovati svoje vrijeme i biti mirna za vrijeme izolacije i policijskog sata – ne bi mu vjerovala. Ja sam temperamentna osoba koja često ima višak energije, ali sam se baš zato valjda dobro opskrbila.
Mislim da je ključ u mislima, kao i uvijek. Svi imamo teže i lakše periode kao i u uobičajenom životu, ali bitno je ne razmišljati kada će proći, zašto ovo, kako itd.
Jednostavno, treba usmjeriti energiju na ciljeve koje sada želimo postići. Zadati sebi cilj i krenuti ka njemu.
Želim poraditi na svom tijelu, duhu, mislima ili bilo čemu i prilagoditi se situaciji. Cijeli svijet je u istoj situaciji i samo je pitanje tko će kako iskoristiti ovo i hoće li sebi otežati ili olakšati.
Kako prirediti mini iznenađenje za drugu osobu tijekom kućne izolacije?
Naslikajte sliku na poklon nekome, ja sam to već uradila :)
Ako ne znate slikati, skuhajte nešto i ostavite penzionerki preko puta vas. Snimite nekome kreativniju rođendansku čestitku nego što biste stigli da je normalno stanje. Pronađite stare slike s prijateljima i napravite kolaž s opisom ispod svake. Napravite nešto kreativno pa pripremite za život poslije pandemije.
Presadite nekome biljku pa mu sačuvajte (ako se to tako zove i radi). :D
Ma milion je stvari, samo ako smo kreativni. Ja ni sada nemam vremena da ispunim sve svoje ideje.
Kako pokazati empatiju i učiniti nešto lijepo za druge osobe tijekom #OstaniKući?
U današnje vrijeme je lako pokazati empatiju. Dovoljno je pomoći starijima za odlazak u kupovinu, odnijeti im na vrata maske i rukavice. Jako je puno načina, a najveća empatija je suosjećati sa starijima i djecom i ostati kući. Nije to tako teško i već smo se navikli ili bi trebalo da jesmo.
Oni koji se nisu prilagodili do sada trebaju obaviti razgovor sami sa sobom.
Nakon završetka kućne izolacije, prva stvar koju ću napraviti je:
Jojjjj, toliko je stvari. Mnogooo. Otići na more! Izaći s prijateljima i vjerojatno proslaviti svoj rođendan koji je bio davno. Ma uživat ću u svemu, čak ću dopustiti ljudima da me zagrle iako znaju da nisam tip za grljenje.
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
