Fotografkinja Aida Redžepagić vas vodi na putovanje veličanstvenom Andaluzijom
Tekst:Bonjour.ba
PUTOVANJA
Do sada sam napisala nekoliko putopisa i napravila fotoreportaže iz različitih gradova koje sam posjetila. Većinom su počinjali s kratkim opisom mjesta, gdje se nalazi, koliko ima stanovnika i slično. Granadu doživljavam toliko lično da prosto ne mogu pisati “CV” o njoj, mogu samo prenijeti vlastite dojmove, a ostalo 'googlajte'.
Cjelokupna Andaluzija, kojoj pripada i Granada ima poseban “šmek” od ostatka Španije. Mnogo je toplija, mislim i na ljude i na klimu. Ovo je jedno od rijetkih mjesta u Evropi u kojem, ako treći dan uđete u pekaru, pekar vas već oslovljava imenom i ako ste posebno druželjubivi, vjerojatno dobijete i poneko pecivo gratis, kao znak novonastalog drugarstva.
U Andaluziji su svi ostavili dio duše i umjetnosti, od Maura koji su je izgradili i za vrijeme kojih je procvjetala i razvila se, Jevreja koji su nekada u velikom broju živjeli na ovim prostorima i ostavili značajan trag na kulturu i umjetnost ove regije, do dolaska Kršćana i na kraju Roma koji su sa sobom donijeli flamenko koji je danas jedan od najprepoznatljivijih španskih obilježja. Ove kulture i danas žive u Andaluziji, jedna uz drugu, razvijaju se, isprepliću i stvaraju magiju koja se osjeti kroz muziku, arhitekturu, slikarstvo…
Upravo iz gore navedenih razloga Granada privlači muzičare i umjetnike iz svih krajeva svijeta koji u nju dolaze po inspiraciju, pa tako šetajući ulicama na svakom uglu možete čuti prekrasne zvuke gitare, flaute, ouda, trube i drugih instrumenata kao i raznolike žanrove koje ti muzičari sviraju.
Iz vlastitog iskustva, neke od najboljih flamenko umjetnika smo vidjeli upravo na ulici, neuporedivo bolje od onih koje smo papreno platili da vidimo u jednom od najpopularnijih tablaoa (to mi je kada vjerujem Wikipediji a ne vlastitom osjećaju).
U samom srcu Granade se nalazi impresivna katedrala. Na žalost, gotovo je nemoguće vidjeti je u cijelosti izvana zbog guste gradnje u neposrednoj blizini, osim ako se ne popnete na neko od okolnih brda. Ali kada otvorite vrata, prosto vas ostavi bez daha. Potpuno opravdano je još zovu i „Katedrala svjetla”.
Naravno, suludo je posjetiti Granadu, a ne obići Alhambru. Karte za nju je potrebno rezervisati mjesecima unaprijed u sezoni. Naše su bile rasprodate gotovo dva mjeseca unaprijed iako nije sezona, ali smo na kraju imali neku ludu sreću da su dvije karte otkazane baš u trenutku kada smo mi (po drugi put) došli da vidimo da li je neko otkazao.
Alhambru je nemoguće opisati riječima, ne želim ni pokušavati. Samo ću reći da ne postoji mjesto koje me više ostavilo bez daha kao ovo. Toliko detalja i duše je utkano u svaki zid. Najviše me se dojmila prostorija koja se zove „Soba ambasadora”. Nju je sultan posebno izgradio za važne sastanke. Osmišljena je do najsitnijeg detalja. Osim fascinantnih mermernih zidova u kojima su izrezbareni stihovi različitih pjesnika, plafon sobe je urađen kao vitraž, sa stakalcima različitih boja i pri određivanju datuma za sastanke sultan bi se konsultovao sa astrologom koji je izračunavao tačan datum i vrijeme kada će se sunce naći u pravoj poziciji, a zatim bi oblačio crno i kada bi ušao u tu prostoriju, na njemu bi se reflektovala fascinantna igra svjetla i boja. Kažu da je taj “spektakl” toliko zbunjivao i fascinirao prisutne da je sultan uvijek djelovao mnogo nadmoćniji i dogovori bi išli u njegovu korist.
Na žalost, mnogi dijelovi Alhambre su dolaskom različitih osvajača uništavani, mijenjani i rušeni. Danas su samo dijelovi Alhambre sačuvani i restaurirani, ali dovoljno da vas opčini svojom ljepotom.
Još jedan predivan dio Granade je svakako Sakromonte. Ne tako „lijep” kao Alhambra, ali neizostavan dio obilaska i upoznavanja grada. Sacromonte je naselje koje se nalazi u brdu i gledano iz daljine ne podsjeća na naseljeno mjesto. Razlog tome su veoma specifične pećine u kojima su većinom naseljeni španski Romi.
Upravo oni su u Španiju donijeli flamenko. I danas se Sakromonte smatra kolijevkom flamenka i možete ga svakodnevno čuti ovdje. Svi stanovnici Sakromontea tvrde da su upravo oni ili neki njihov predak najbolji plesači, pjevači ili svirači flamenka. Takva nadmetanja su svakodnevnica i obično rezultiraju neplanskim koncertima na ulici. Mi smo imali sreću da poznajemo neke od stanovnika Sakromontea pa smo proveli malo duže vremena u pećinama. Prvu noć kada smo došli imali su veliku fiestu, a kada smo pitali za povod iste, rekli su da je pas iz susjedstva dobio 5 mladih pa proslavljaju. Drugu noć isto, ovaj put je povod bio nečiji rođendan samo iz nekog razloga nitko nam tačno nije znao reći tko je slavljenik, „komšija” je odgovor koji smo dobili. Uglavnom, u Sakromonteu nije potrebno mnogo razloga za zabavu.
Poslije mnogo sklopljenih prijateljstva i nakupljene pozitivne energije, otišli smo u Barcelonu, planirali ostati dva dana… Potpuno očarani Andaluzijom, Barcelonu uopće nismo doživjeli, nakon nje sve izgleda hladno, svaka metropola izgleda slično, lijepo, impozantno, ali joj fali „ono nešto”.
Često sam se pitala zašto se ljudi koji dolaze iz velikih metropola toliko oduševljavaju Sarajevom, kada se ovdje „nema toliko mnogo za vidjeti”, bar u odnosu na Berlin, London, Sydney, New York i ostale velike gradove iz kojih ovi turisti dođu, ali mislim da je duša i toplina upravo sličnost koja veže ova dva grada.
Tekst i foto: Aida Redžepagić