Volite putovanja, avanturističkog ste duha i napokon ste odlučili kročiti na tlo Azije ali se plašite dugog leta u nepoznato, nepristupačnosti stvarima na koje ste navikli i kulturološkog šoka?

Onda ste kao ja (smijeh). Recept za rješenje problema nalazio se u nekoliko sati (čitajte: dana) nagovaranja, od strane najpozitivnije ekipe s kojom ću do sada putovati. O da, feel good vajb u najavi! Neka vam čitanje ovog putopisa bude jedan mali getaway u novi svijet budističke filozofije i kulture. Za pravi doživljaj, napravite si šoljicu crnog čaja razblaženog mlijekom i zapalite mirisni sandalwood štapić.

 

Započinjem priču o našem putovanju na Šri Lanku (nekadašnji Cejlon), egzotičnu zemlju u Indijskom moru. Bogata je predivnim plažama, dugom tradicijom i kulturom, a njeni stanovnici su u suživotu s prirodom. Letjeli smo iz Beograda, preko Dohe, do glavnog grada Colomba, a u avionu smo proveli oko devet i kusur sati. Zvuči bonjourastično? Ni najmanje. Ipak, promjena od četiri i po vremenske zone unaprijed nije nas uspjela iznenaditi jer smo vrijeme tokom leta iskoristili za kvalitetan san. Sat, dva, tri… došli smo!

 

Pred nama je bilo nekoliko dana neobičnog putovanja kroz džungle centralnog dijela ostrva, obilasci poznatih budističkih hramova, lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a, degustacija čajeva, hranjenje slonova, druženje sa ljubaznim lokalnim stanovništvom i još mnogo nezaboravnih uspomena. Velika vlaga u vazduhu, preko trideset stepeni celzijusa i puno, puno komaraca su stvari na koje smo zaboravili čim smo započeli upoznavanje prvog odredišta, Hikkaduwe, mjesta na jugozapadnoj obali zemlje. Dobro poznati jet lag smo prvog dana nadoknadili uživanjem u talasima i zlatnom zalasku sunca, hladnim koktelima, ocijeđenom voću i zdravoj hrani.

 

Jutra smo započinjali obilaskom pijaca, šetnjom kroz okolna sela i degustacijom njihovih Roti i Kottu Roti jela. Ljuta su, veoma ljuta, kao i većina njihove lokalno spremljene hrane. Stanovništvo Hikkaduwe nas je iza svake uličice otpraćalo širokim osmijesima koji su ujedno i njihov najveći ukras. Popodneva su bila rezervisana za degustaciju raznih svježih morskih đakonija, a jabuke i kruške smo velikodušno zamijenili ananasom, mangom i bananama. Naučili smo da je glavno prevozno sredstvo taksi na tri točka kojeg zovu Tuk Tuk, ali i da obavezno trube svaki put kada pretiču nekoga. Raštimana simfonija zvukova.

 

Priznajemo, tih dana smo se osjećali kao da živimo unutar najljepšeg Pinterest kataloga! Jedno popodne smo otišli do rudnika dragog kamena Moonstone, po kome je Šri Lanka nadaleko poznata, gdje smo se upoznali sa procesom obrade kamena i izradom unikatnog nakita.

 

Nakon toga smo se vozili katamaranima po zelenoj laguni i posjetili čuveni budistički hram koji je dostupan samo sa jezera. Na putu do odredišta pili smo svjež kokosov sok, mazili meduze i upijali sunčeve zrake. Nakon vezivanja konca uz mantru napustili smo budistički hram pozdravima „Good Light, Sir“ i „Good Light, Madam“.

 

Nakon Hikkaduwe, uslijedila je posjeta glavnom gradu Colombo koji je pravi primjer užurbane azijske metropole i jedne betonske džungle koja nikada ne spava. Do tada smo mislili da samo seosko stanovništvo nema razvijen osjećaj za estetiku, ali smo već tokom panoramskog razgledanja glavnog grada shvatili da je kič naprosto njihov stil. Reklama na reklami, pogrešno napisane engleske riječi, haos na ulicama, rikše koje jure kao u igricama. Kontrast. Ljudi koji vam za svakim korakom pokušavaju prodati neku sitnicu uz cjenkanje, veliki oblakoderi, hramovi na vodi i nepregledni mirni parkovi.

 

Pravo je vrijeme i za jedan fun fact. Tito je u sklopu „misije po morima svijeta“ obišao i Colombo. Tako smo odlučili večerati u hotelu u kojem je i on odsjeo za vrijeme svog boravka. Nismo se pokajali.

 

Sljedeća destinacija bila je oblast Kandy. Zaputili smo se u fabriku čaja. Tamo smo vidjeli kako izgleda proizvodnja najpoznatijeg napitka na svijetu, degustirali smo nekoliko vrsta i bez imalo grižnje savjesti odlučili napuniti čak pola kofera njihovim najcjenjenijim crnim i zelenim čajevima (smijeh).

 

Nakon toga smo otišli u Pinawalla rezervat za slonove gde smo uživali u druženju sa ovim prepametnim životinjama. Imali smo priliku da ih nahranimo, pomazimo, ali i da ih gledamo kako se kupaju u obližnjoj rijeci.

 

Sigirija je bila najizazovniji, ali ujedno i najljepši dio putovanja. Da bi stigli do vrha kamene tvrđave (sa kulturnim nasljeđem iz antičkog perioda koja je pod zaštitom UNESCO-a) prešli smo preko 1.000 stepenica. Društvo su nam pravili majmuni. Nisu naročito druželjubive životinje ali su itekako voljni ukrasti vam iz ruku sve što im se čini zanimljivo, novo, blještavo, šuškavo, vibrantno… slobodno nastavite niz. Nakon izvjesnog „majmunskog posla“ i moj foto aparat završio je u blatu.

 

Zatim smo otišli do Dambule. To je kompleks od pet hramova koji su najveći i najbolje očuvani hramovi na području Šri Lanke. Stijene se uzdižu na visini od 160 metara, a oslikane pećine čuvaju mnogobrojne statue kako Bude, tako i kraljeva Šri Lanke i hindu bogova. U podnožju se nalazi Zlatni hram, velika kičasta građevina sa ogromnim zlatnim sjedećim Budom visokim čak 30 metara.

 

Za kraj smo ostavili najinstagramičnije mjesto Šri Lanke, priobalni grad Galle. Krasi ga holandska arhitektura i pregršt malih umjetničkih galerija i mirnih kafea. Usput smo posjetiti i zaštitni znak Šri Lanke, ribare u selu Weligama, koji pecaju sjedeći na štapovima na sred mora.

 

S nadom da sam barem jedno od vas motivisao na čekiranje agencijskih ponuda i bukiranje novih karata, pozdravljam vas do nekog narednog putopisa.

 

Xoxo

***
Pripremio: Marko Jovančić (fotograf i snimatelj za Bonjour.ba)
Foto: Marko Jovančić

Šest lokacija, nekoliko vrlo dobrih priča i Sarajevo kakvo poznaje Aida Islam. Od Birtije do autopijace, ovo je njena mapa grada.

Sarajevo mimo vodiča kroz šest omiljenih mjesta Aide Islam  

Sarajevo ima mnogo mjesta koja vrijedi posjetiti, ali ona koja zaista zavolimo rijetko biramo prema listama najboljih. Nekad je dovoljno da nas tamo uvijek čeka poznato lice, da smo upravo tu proslavili nešto važno ili da izađemo s predmetom za koji nismo ni znali da nam treba.

Aida Islam, osnivačica sarajevskog Katkus Shopa , kreativnog prostora koji okuplja lokalne umjetnike, dizajn i ljubav prema biljkama, dobro poznaje tu razliku. Njen odnos prema gradu oblikuju mjesta na kojima je odrasla, ljudi koje susreće i pomalo nepredvidivi rituali, poput odlaska na autopijacu u potrazi za još jednim keramičkim slonom.   



 

Prošetale smo s njom kroz šest sarajevskih adresa, od kultnih lokala do mjesta koja otkrivaju njenu slabost prema retro detaljima i lokalnom dizajnu. Usput smo razgovarale o odrastanju, promjenama koje grad prolazi i tome zašto poneka mjesta vrijedi sačuvati upravo onakvima kakva jesu.

Birtija  

Neke uspomene sasvim slučajno dobiju stalnu adresu. Za Aidu je jedna od njih Birtija, za koju je kao omiljenu uspomenu izdvojila proslavu diplomskog rada s petnaestak najbližih prijatelja.

„ To je bio dernek kojeg se svi jako rado sjećamo “, govori nam, prisjećajući se večeri koja je ovom mjestu osigurala posebno mjesto u njenoj ličnoj geografiji Sarajeva.  




 

A kada se sjetimo gdje smo izlazili prije deset godina, postaje jasno da odrastanje mijenja i naš odnos prema gradu. Neki lokali nestanu, neki novi postanu omiljeni, a pojedini ostaju gotovo nepomične tačke na našoj mapi.

Koliko se tvoje Sarajevo promijenilo zajedno s tobom? Postoji li mjesto koje si prije deset godina potpuno zaobilazila, a danas ti je među dražim adresama, ili neko koje voliš upravo zato što je ostalo isto?

Aida: S obzirom na to da sam prije 10 godina imala 18 i izlazila gdje mi raja izlazi i gdje je piva najjeftinija, mislim da sam dosta mjesta na koje danas izlazim zaobilazila, a većina mjesta gdje smo provodili vrijeme prije, kao npr. Ćumez i stari Mesh kod BKC-a, sada su zatvoreni. Celtic i Birtija su možda mjesta koja su ostala ista otkako ja znam za njih i čija mi atmosfera odgovara skoro uvijek.

Boardroom  

Boardroom ljeti ima nekoliko ozbiljnih prednosti: hladovinu tokom vrelih sarajevskih dana, grafite u prolazu i prilično velike šanse da ćete naletjeti na nekoga poznatog. Aidi Islam ta kombinacija sasvim je dovoljan razlog da ga uvrsti među omiljene sarajevske adrese.

„ Volim šarenilo, volim ovu neku street kulturu i volim ljude koje ovdje jako često sretnem“, govori nam.

Boardroom je jedno od onih mjesta čija se atmosfera ne može sasvim objasniti enterijerom ili ponudom. Važan je i onaj nepredvidivi dio, ko će se pojaviti, koga ćete sresti i koliko će se planirano kratka kafa odužiti. Ali šta neko mjesto zapravo čini kultnim?  



 

Sarajevo voli vlastite mitove. Neka mjesta odavno imaju status kultnih, dok druga, jednako zanimljiva, prolaze gotovo neprimijećeno. Koji naizgled nevažan dio Sarajeva bi ti branila zauvijek? I postoji li mjesto koje za tebe najbolje pokazuje razliku između Sarajeva koje predstavljamo drugima i onog koje stvarno volimo?

Aida: Pa ja mislim da svako mjesto u Sarajevu može pronaći svoju klijentelu i postati kultno u tim krugovima. Znam za dosta mjesta koja ne žele neku “viralnost” ili instagramičnost, jer imaju svoje stalne klijente, i nije im cilj neka popularnost, već ugodnost u tom prostoru i da se posvete svakom gostu. 

Svi znamo barem jedno mjesto koje na jednom, dva stola uvijek drži znak REZERVISANO, iako svi dobro znamo da niko nije rezervisao ta mjesta, već se čuvaju za nekog “njihovog” ako naleti, ili jednostavno da imaju kontrolisan obim posla. Ja ne znam za neki nevažni dio Sarajeva, iskreno. Ja sam odrasla na Vratniku i volim ga mnogo, ne mogu reći da je neprimijećen, sama Kamarija je jedan od najljepših kafića u gradu, a tu su odmah i dvije tabije sa možda najljepšim pogledima. Samim tim, najviše vremena sam provela u Starom Gradu i Centru te mislim da većina mjesta na tim područjima već žive svoj život. 

Nadam se samo da nećemo previše početi pratiti trendove i šta je popularno na zapadu, jer iskreno najbolja mjesta su ona koja su autentična sebi i mjestu gdje se nalaze.

 

Von Habsburg  

Ispred Von Habsburga razgovor skreće prema tablama s porukama. Aidu pitamo šta bi napisala kada bi joj na jedan dan prepustili prostor da se obrati cijelom Sarajevu.

Njen odgovor staje u jednu rečenicu: „To be cringe is to be free.“

„ Svi se nekako bojimo, sve nam je nešto ofirno, a zapravo nikoga na kraju krajeva nije briga za vas “, objašnjava nam.  



 

U vremenu kada se čak i spontanost pažljivo oblikuje, Aidina poruka ima dovoljnu dozu prkosa. Strah od toga da ćemo ispasti smiješni često je dovoljan da odustanemo od stvari koje nas iskreno vesele. A možda je baš spremnost da ponekad budemo pomalo ofirni najbolji pokazatelj koliko smo se oslobodili potrebe za tuđim odobravanjem.  
 

Kutcha  

Pet minuta u Kutchi i Aidin ukus postaje poprilično jasan. Boje imaju prednost nad neutralnim tonovima, retro detalji nad predvidivim komadima, a posebno mjesto zauzima lokalni dizajn koji, kako sama kaže, ima funkciju i smisao.

Međutim, razgovor o lijepim predmetima kod Aide se vrlo brzo pretvara u razgovor o ljudima koji ih proizvode. Kao neko ko i sama vodi mali biznis, dobro zna koliko toga ostane nevidljivo iza gotovog proizvoda, posebno kada se domaći brendovi pokušavaju izboriti za pažnju pored mnogo većih međunarodnih imena.  





 

„ Voljela bih da ljudi malo više razmisle šta se sve dešava behind the scenes jednog biznisa i da više cijenimo to nešto lokalno nego nešto tuđe. “

Aidu posebno raduje kada u Sarajevu neko pokrene nešto novo, bilo da je riječ o umjetnicima, ručno rađenim predmetima ili proizvodima koje ranije nismo imali priliku vidjeti na domaćem tržištu.

Autopijaca  

Autopijacu smo očekivale na Aidinoj listi. Zapravo, više bi nas iznenadilo da je izostala. Njena ljubav prema antikvitetima, neobičnim predmetima i retro detaljima odavno je poznata, a sarajevska autopijaca pruža joj upravo ono što se teško može pronaći u klasičnim prodavnicama: nepredvidivost.  




 

Kada smo prvi put pričale o ovom konceptu, autopijaca je bila prvo mjesto koje si spomenula. Šta te toliko vuče tamo? Imaš li neki posebno dobar ulov ili priču zbog koje se i danas smiješ kad je se sjetiš? Zanima nas i šta misliš da takva mjesta otkrivaju o Sarajevu, a što često promakne onima koji grad poznaju samo kroz njegove popularnije adrese.

Aida: Ja volim općenito autopijace, buvljake, najlone, kako ko hoće da ih naziva i kad putujem trudim se uvijek da nađem nešto tako u tom gradu. Jako puno volim điđe i antikvitete, a toga na tim mjestima ima more. Dosta stvari koje možete vidjeti u Katkus shopu su zapravo ulovi sa autopijace - ćilim, keramički slonovi, fotelje i razne sitnice. 

Nekako mi se sviđa što imaju neki karakter i što se ne mogu naći u prosječnim prodavnicama, jer pored buvljaka apsolutno nisam veliki fan shoppinga. Autopijaca je baš posebna jer možete naći bukvalno od igle do lokomotive. Ima jedan čiko koji prodaje antikvitete, a između ostalog ima neka stara pisma i razglednice, pa tu znam provesti dosta vremena čitajući to, dosta me inspiriše i osjetim neku nostalgiju za tim vremenom i ljudima s kojima nisam imala nikakvog dodira. 

Mislim da mi se sviđa ta nepredvidivost šta ću danas naći i mislim da zato općenito treba obilaziti manje posjećene ulice, lokale, prodavnice, jer nikad ne znate šta ćete zateći. Kod velikih prodavnica i uslužnih lanaca, kao i “instagramičnih” mjesta, je jako bitno da održavaju taj standard i da usluga, ponuda i izgled budu poprilično identični svaki put - što je baš dobro kad vam treba nešto poznato i možda komforno, ali treba istražiti nešto novo kad imate priliku, jer možda otkrijemo i nešto novo o sebi.

 Volim mjesta gdje imam osjećaj da pričam sa čovjekom, sa stvarnom osobom sa svojim individualnim životom, a ne mjesta gdje se osjećam kao kupac i pričam sa prodavačem i to je vrhunac našeg odnosa.

Na autopijaci se čuva jedna drugačija historija grada, sastavljena od sasvim običnih predmeta i tragova nečijih svakodnevica. Od starih pisama do razgovora koji se nikada ne bi dogodili da smo ostali na poznatoj ruti.  



 

Katkus Shop  

Dobar dio tih pronalazaka danas ima novu adresu. U Katkus Shopu Aidini ulovi s autopijace postali su dio interijera, od ćilima i fotelja do sitnica koje teško možemo svrstati u jednu estetsku kategoriju.

Posebno mjesto zauzima njena kolekcija keramičkih slonova. Aida je od potrage za njima napravila mali ritual: svaki odlazak na autopijacu prilika je da pronađe još jednog, u novoj boji, veličini ili s nekom neočekivanom funkcijom. Kolekcija se širi bez naročitog plana, što je vjerovatno i dio njenog šarma.  

Aidina kolekcija keramičkih slonova

Aida u svom Katkus shopu, Buka 8, Sarajevo  
 

Ipak, kada smo je zamolile da izdvoji jedan predmet koji najbolje opisuje njen karakter, pokazala nam je mali kaktus s natpisom „I am not a control freak, you're just doing it all wrong.“  



 

Katkus je prikladno mjesto za završetak naše šetnje. U njemu se susreću Aidina ljubav prema lokalnom dizajnu, predmetima s prošlošću i detaljima koji ne pokušavaju zadovoljiti svačiji ukus.

Nakon šest lokacija postaje jasno da je njena mapa Sarajeva sastavljena od mnogo više od omiljenih adresa. Tu su uspomene, ljudi, svakodnevni rituali i sasvim slučajna otkrića.

Aida nas je povela kroz svoje Sarajevo, ali nam je usput dala i dobar razlog da se ponovno osvrnemo na vlastito.  




 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Bonjour.ba  
Autopijaca u Sarajevu | Foto: Privatna arhiva Aide Islam