TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 6.7.2020.
Društvene mreže uvijek su odličan izvor inspiracije, bilo da je riječ o modi, ljepoti, interijerima ili gourmet pričama.
Pojedini profili zapravo su toliko živopisni da gotovo možemo osjetiti miris i okuse pojedinih receptura.
Takav je upravo gastro kutak kojeg Luka kreira pod imenom @cocinera84.
Zanimljive kombinacije okusa i tekstura, sezonske namirnice, utjecaj svjetskih kuhinja i kadrovi koji pozivaju da odmah isprobate njegove recepte, samo su neki od razloga zašto će brzo privući vašu pažnju.
Luka Kraljević
S Lukom smo razgovarali o tome kako je započela njegova kulinarska avantura, a otkrio nam je i sve o novom projektu koji je pokrenuo s bh. fotografkinjom i grafičkom dizajnericom Anom Lukendom te Tamarom Herceg koja stoji iza brenda The Coulisse Backdrops. Naime, Luka je pripremio 5 ukusnih jela za koje će recepte uskoro podijeliti na svom profilu, dok je Tamara bila zadužena za styling fotografije uz ručno oslikane pozadine zajedno sa Anom, koja je ujedno i iza fotografskog objektiva.
***
Kako se rodila tvoja ljubav prema kuhanju? Koje jelo najviše voliš pripremati?
Rodila se sasvim slučajno, imam osjećaj da se samo desilo, kao klik. Naime, prošle godine, nekada u proljeće, tražio sam način da pobjegnem od svakodnevnog stresa kojem nažalost svi robujemo. I tako sam jedne subote odlučio da skuham nešto, ni više ni manje već jelo od Jaimea Olivera, pošto imam dosta njegovih knjiga (koje su do tada služile kao ukras).
Ispalo je okej, ali mene je više zaintrigirala činjenica kako mi je dan proletio i kako sam se super osjećao dok kuham.
Tako je krenulo, prvo vikendima, a onda je to prešlo u svakodnevicu.
Bilo da se radi o krem juhama, predjelima, glavnim jelima, salatama, uvijek koristim povrće i voće. Jednostavno obožavam njihove boje, uživam u spajanju naoko ne spojivih kombinacija okusa i definitivno uvijek pokušavam izići iz svoje ''komfort zone''.
Gdje pronalaziš inspiraciju za recepte koje pripremaš?
Svakodnevno gledam dosta kulinarskih emisija, imam puno knjiga o kuhanju, pratim dosta poznatih i onih manje poznatih kuhara, tako da uvijek naučim nešto novo. Imam jedan mali rokovnik u koji zapisujem ideje i zamisli. Kada vidim neko jelo, uvijek se mislim kako bi ga mogao pripremiti na ''svoj'' način. Mislim, teško je u današnje vrijeme ostati originalan, ali ako se čovjek malo potrudi uvijek može unijeti malo ''sebe'' u to jelo i dati mu dašak osobnosti.
Što se po tebi treba naći u kuhinji svakog gurmana?
Samo ljubav. :) Naravno, uz ljubav i predanost najbitnije je imati kvalitetno posuđe i noževe. Ali daleko najbitnije je da uživate u tome što radite, jer onda i od najobičnijih jela možete praviti čudesa.
Nedavno si zajedno s još dvije kreativke, Anom Lukendom i Tamarom Herceg pokrenuo zanimljiv gourmet projekt. Kakva je atmosfera vladala na snimanju i kako su tekle pripreme?
Ajme, to je bio baš super projekt, zaista. Na ideju je došla Tamara koja je već svima odavno poznata kao akademska slikarica. Odnedavno je krenula praviti i super pozadine za slikanje pa smo odlučili udružiti snage te smo zamolili Anu da nam se pridruži. Bilo je zabavno, ja sam kuhao od samog jutra, a Ana i Tamara su kombinirale pozadine i postavljale scenu. Na kraju bi Ana sve to lijepo uslikala. Ako sve bude išlo po planu, projekt bi trebao dobiti svoj nastavak na jesen gdje bi nam se pridružilo još kuhara i kreativaca.
Koja ste jela pripremili i zašto baš ta?
Tražio sam jela koja nisu zahtijevala puno pripreme, a opet sam htio da su malo drukčija, da imaju dašak osobnosti i naravno da imaju dosta boja (obožavam boje). Tako da sam pravio curry s povrćem, kokosovim mlijekom, đumbirom i čilijem, sladoled od bourbon vanilije s bučinim uljem i sjemenkama buče, croque madame muffine, canapee s dimljenim lososom te tagliatelle sa pestom od bosiljka.
Curry sa povrćem, kokosovim mlijekom, đumbirom i čilijem
Sladoled od bourbon vanilije sa bučinim uljem i sjemenkama buče
Croque madame muffine
Canapé sa dimljenim lososom
Tagliatelle sa pestom od bosiljka
Jedan od tvojih projekata je i otvoranje najmanje zalogajnice u Hercegovini. Možeš li nam reći nešto više o 'Vilo moja' i njenom meniju? Sudjeluju i ostali članovi obitelji u pripremama jela?
Zalogajnica Vilo Moja je još uvijek pilot projekt koji bi vrlo brzo trebao zaživjeti u punom smislu. Sami koncept je zamišljen kao kuhinja na otvorenom gdje gosti mogu uživati u prirodi, mirisima svježih začina kojima su okruženi, te neobičnim sljedovima hrane koje im pripremam. Kako svakodnevno dobivam dosta upita o tome kada i gdje se može doći ''prizalogajiti'' nešto, moram nažalost reći da još uvijek nismo službeno ''otvoreni''. Plan je da zalogajnica u budućnosti postane mobilna te da se svaki vikend nalazi na drugoj lokaciji, u prirodi naravno.
Kod kojeg bi kuhara ti volio doći na večeru?
Bez obzira što u današnje vrijeme postoje puno moderniji i da kažem ''razvikaniji'' kuhari, moj izbor bi bio gosp. Gennaro Contaldo. Od prvog dana moje zaluđenosti kuhanjem pratim njegov rad i čitam njegove knjige. Strast s kojom on godinama kuha te njegova osobnost me jednostavno oduševljava. Tko zna, možda jednoga dana dobijem priliku upoznati ga.
U kojem tvom jelu najviše uživaju tvoji ukućani?
Bez obzira na sva jela i okuse s kojima se moji ukućani svakodnevno susreću, tjestenina je još uvijek na samom vrhu. Pravimo je par puta tjedno i uvijek se trudimo da napravimo neki novi umak, neki novi oblik tjestenine i da kombiniramo sa sezonskim povrćem. Većinom radimo domaću tjesteninu, a u tome rado sudjeluju i ostali članovi obitelji, pogotovo Petra.
Omiljena svjetska kuhinja?
Talijanska. Obožavam i svakodnevno u kuhanju koristim domaće maslinovo ulje te svježe aromatično bilje (bosiljak, ružmarin, origano, timijan). Uz sireve i tijesto, to je nešto po čemu je talijanska kuhinja prepoznatljiva. Volim talijansku kuhinju jer ne kompliciraju s pripremom, koriste manji broj namirnica, a veliku pažnju pridonose kvaliteti jela i samoj estetici serviranja.
Slatko ili slano?
Definitivno slano.
Najdraža kombinacija okusa?
Limeta (obožavam sve citruse) u kombinaciji s kokosovim mlijekom i chilijem.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
