TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 19.11.2020.
Društvene mreže donijele su nam puno toga.
Svakodnevno nas inspiriraju, bude stilsku maštovitost, upoznaju s novitetima i trendovima u svijetu dizajna, interijera, gourmet sekcije i ljepote, no, nažalost, društvene mreže su često i izvor cyberbullinga, o kojem se dosta priča, no, mnogi još uvijek imaju veliki upitnik iznad glave kada je u pitanju bitka s negativnim komentarima iza kojih nerijetko stoje ljudi koje nikada nismo ni upoznali.
Upravo su zlobni komentari koji su usmjereni prema nečijem tijelu, načinu odijevanju ili života, negativna strana cijele priče. Kultura posramljivanja posljednjih je godina posebice porasla na online mrežama i može uvelike utjecati na samopouzdanje i metalno zdravlje pojedinca.
Tema je to koja se tiče svih nas i o kojoj se trebamo svakodnevno educirati jer njoj mogu podjednako mogu biti izloženi tinejdžeri, influenceri, kreativci ili poznate osobe. S njima se susrela i Erna Saljević, komunikologinjom koju na Instagramu pratimo pod imenom @divaisback.
Erna je nakon pauze od društvenih mreža od nekoliko tjedana, ponovno aktivirala svoj račun i odlučila pred publikom od 79,4k pratilaca podijeliti fotografije na kojima su po njenom tijelu projektirani neki od zlobnih komentara koje je dobila. Fotografije koje su nastale ispred objektiva Aide Redžepagić poručuju da vrijednost jedne osobe ne bi trebala biti temeljena isključivo na percepciji drugih te da bismo mi sami trebali odlučiti tko smo.
S Ernom smo detaljnije pričali o cyberbullingu, kako se nositi s njim i koji su prvi koraci koje možemo napraviti kako bismo se okrenuli ka pozitivnim pričama.
***
Negativni komentari su oduvijek dio našeg društva, no, s dolaskom neta i komunikacije koja ne znači i 'razgovor oči u oči', imamo ih sve više i više. Cyberbulling je tema o kojoj se stalno priča, a gotovo da ne postoji osoba koja to nije proživjela na neki način. Nedavno objavljen dokumentarac 'The Social Dilemma' samo nam je svima došao kao jedan podsjetnik da svaka naša riječ ostavlja traga, posebice kod osoba koje nemaju izgrađeno samopouzdanje i mladih. U filmu jedna od djevojčica dobiva komentar 'baš su ti slatke te prevelike uši'.
Iza tebe je dosta godina iskustva u online svijetu, no, vjerujemo da i na tebe svaki negativni komentar unatoč iskustvu ostavi trag. Kako se ti nosiš s njima? Kako uspijevaš da oni ne utječu na tvoje samopouzdanje?
Kako kažu, ispaljen metak i izgovorena riječ se ne mogu vratiti, a oboje mogu povrijediti itakako jako. Pritom, online pisana riječ ostaje dugo vidljiva nego što može biti sjećanje na izgovorenu, i to treba imati na umu. Istina, negativnih komentara je sve više, ali ne u smislu konstruktivne kritike koju govorimo drugome želeći tako da utičemo na pozitivnu promjenu u njemu, kako ne bi naštetio drugome - što je donekle definicija konstruktivne kritike, nego više u smislu pravog internet zlostavljanja, dakle neodgovornog korištenja najprije društvenih mreža, gdje zbog nesankcionisanja od strane platformi, ali i nas kao korisnika, budemo svi žrtve u vrtlogu mržnje, sukoba, frustracija i na kraju - međusobnog povrjeđivanja. Kako ste i naveli, više od decenije bavim se javnim poslom i kroz svoju struku, počevši od novinarstva preko komunikologije, prošla sam razne edukacije i razne tehnike kojima bih mogla druge, ali i sebe zaštiti od negativnog uticaja i takvog fenomena društvenih mreža. No, kako sam i ja uporedno odrastala uz korištenje mreža, imala sam trenutaka kada su takvi komentari loše uticali na mene, s čime se danas nosim daleko hrabrije. Uspijevam objašnjavajući sebi razliku između upravo konstruktivne kritike koju mi neko uputi i jednostavnog hejta ili na kraju internet zlostavljanja. Kako sebe ne stavljam u poziciju žrtve jer imam iskustva sa tom negativnom stranom popularnosti na društvenim mrežama, uvijek pokušam preko svog primjera pokazati drugima zašto je to pogrešno, kakve posljedice mogu drugi imati i kako možemo skupa to riješiti. Kako komuniciram prema velikom auditorijumu, u kojem su i maloljetnici koji su najugroženiji, zahvaljujem što imam priliku da to i učinim i probam dati svoj doprinos u sprječavanju.
Mnogi se još uvijek na neki način plaše odgovoriti na takve komentare ili ih izbrisati. Koja je tvoja praksa i zašto? Što bi savjetovala onima koji se plaše reagirati na takve komentare?
Mojim postom sam željela uticati na tri strane - prvenstveno na osobe koje su proživjele ili proživljavaju Internet nasilje, da znaju da se to može i dešava se skoro svima, da dižem svijest kod mladih roditelja ili osoba koje u okruženju mogu imati najprije mlade koji možda potajno pate od posljedica Iiternet zlostavljanja i na kraju – da probam možda dosegnuti i do samih zlostavljača - to je moja lična utopija kojoj uvijek naginjem. :) Ovo su situacije kada strah moramo ostaviti po strani i prijaviti profil s kojeg stiže zlostavljanje, blokirati osobu i obavezno pričati o tome s osobom od povjerenja iz okruženja. Na ovakve stvari se ne smije ostati nijem jer onda zatvaramo oči pred isto tako jakom i učestalom vrstom nasilja. Prednost je što i mi anonimno i jednostavno možemo prijaviti sve te nasilnike, ne samo na objavama kod nas, nego bilo gdje na društvenim mrežama gdje prepoznamo da se to dešava.
S druge strane, ponekad negativni komentar ostavljaju i naši poznanici, kojeg prati i emoji koji je tu kako bi pokazao da se ta osoba zapravo samo 'šali'. Iz tvog osobnog iskustva, kako se nositi s ovakvim situacijama?
Navikli smo da nam je sve kao „u šali“- ne shvatajući ozbiljnost situacije. Mislim da sve potiče iz našeg kolektivnog neznanja u prepoznavanju uzoraka nasilnog ponašanja na internetu, ali isto tako i u dnevnom govoru. Šta i kako bismo trebali i smjeli reći, kako bi se drugi zbog toga mogli osjećati i da li je to konstruktivna kritika osobi koja je zaista želi čuti od nas – jer trebamo znati da je osnovna kultura ne upućivati nekome svoje mišljenje ako nismo pozvani na to, šta je klasični hejt, a šta je već kompletno verbalno zlostavljanje, offline ili online. Kada to shvatimo, onda bismo jasnije i razumijevali sve ove teme oko kojih se puno govori, ali malo razumije i još manje dolazi do rješenja. Ja sam za to da se uvijek osobi koja to čini skrene pažnja, jer prečesto ljudi ne razumiju da to zaista i rade. A onda i da mi sami revidiramo svoje postupke kojim činimo virtuelni svijet boljim ili gorim mjestom za nas i pojedince oko nas.
Često ispod postova, blogova ili objava na društvenim mrežama možemo vidjeti komentare da javne osobe ne bi trebale raditi taj posao ako im se ne sviđa da ih ljudi komentiraju. Koji je tvoj komentar na tu tezu?
To je toliko pogrešna pretpostavka da me zažiga svaki put kad je neko pukne tek tako, a to rade često.:) Ako je neko izabrao da bude javna ličnost, nije izabrao da ga se vrijeđa, ponižava i iznose neistinite tvrdnje protiv te osobe, posla kojim se bavi ili slično. Jedno su, opet ponavljam, konstruktivna kritika, drugo je hejt tj. internet zlostavljanje. Na kraju, jako je bitno da svi znaju da svoje online zajednice kreiraju sami, dakle sve što im se ne dopada mogu naravno slobodno prokomentarisati uz pažnju da time iz konstruktivne kritike ne pređu u internet zlostavljanje i onda oduzmu jedinu snagu koju to nešto što ih uporno nervira ima – njihovu pažnju. Dakle unfollow, block i sve te sjajne opcije koje ne umijemo da koristimo da bismo imali manje frustrirane dane neispravnim korištenjem društvenih mreža. Meni je jednostavno žao svih tih ljudi koji čine svoje dane nekvalitetnim, gledajući neke osobe i prateći nazor njihov rad, bez da ih poštuju i da im jednostavno trebaju za nešto u životu.
Bodyshaming je također sve češći način posramljivanja, a brojne poznate dame poput Rihanne, Christy Teigen ili Beyonce su smislom za humor vješto uzvratile udarac. Kako se ti nosiš s njim?
Mi žene smo tome toliko jako izvrgnute, da je nepodnošljivo. Kreće od članova naše porodice, preko prijateljica, do nepoznanika na društvenim mrežama koji jedva čekaju svoj loš dan iskaliti na vama. Ja sam kao mlađa, kao i svaka žena, imala izraženije komplekse glede razvijanja mog tijela i manjaka/višaka, dok se danas, kako sam i spomenula, hrabrije borim sa bodyshamingom. Radim mnogo na dizanju svoje svijesti o zdravom tijelu i ljubavi prema samoj sebi, a to svesrdno promovišem i na svojim društvenim mrežama. Svakodnevno mi sjajne žene potvrđuju da za njih i sve nas puno znači takva podrška kada dolazi od osoba mog profila, koji možemo skupa načiniti neke promjene u pozitivno.
Kako napraviti detoks od društvenih mreža?
Ja sam jedno veče shvatila da mi treba odmor od Instagrama na kojem provodim najviše vremena i jednostavno sam se samo deaktivirala. Bez potrebe da najavljujem svoj odlazak i time skupa sa svojom zajednicom učim kako mi trebamo konzumirati društvene mreže, a ne one nas i kako je nečiji odlazak sa društvene mreže njegova intima, koja se ne dovodi u pitanje ma koliko neko bio javna ličnost, influenser ili slično. Tanka je granica između toga da pomislite da neko mora biti tu za vas na mrežama 24/7 i potrebe da razumijete zašto je neko tu, šta od njega možete naučiti, kako će vam doprinijeti kvalitetnijem životu itd. Iz odgovornosti prema ozbiljnosti online poruka koje šaljem, a koje jesu svrha mog dejstvovanja na društvenim mrežama velikog praćenja, željela sam iskoristiti pažnju koja će se stvoriti po povratku na IG, da svu tu istu pažnju usmjerim na temu internet zlostavljanja. Kao javna ličnost koja to prolazi svakodnevno „bez posljedica“, ako to mogu tako reći i može dići glas bez bilo kakvog straha ili sramote da zaista pred svima pokažem patern riječi koje meni pišu internet zlostavljači, kako bi se jasno razumjela razlika u tome da „ljigava si, fejk si, kost i koža si“ nisu konstruktivne kritike, suprotna mišljenja od mog, već vrlo jasno i jednostavno verbalno online zlostavljanje. Taj buzz oko 'diva is back' bi svakako bio, najprije i zbog šale koju često pravim na račun svog ig imena, zato sam iskoristila savršen trenutak da ponovo pokrenem raspravu o jako bitnoj temi. Kada sam se već vratila, neka ima i višu svrhu i vrijednost.
Ukoliko ovaj članak čita osoba koja je trenutno izložena cyberbulilngu i ne zna kako na njega reagirati, što bi joj savjetovala da bude prvi korak kako bi se odmaknula od negativnog okruženja i okrenula ka pozitivnim pričama?
Report i block osobu koja vas zlostavlja u vašem online nebu, pričajte o tome sa osobama od povjerenja iz vaše okoline, ako ste maloljetnici – pričajte sa vašim roditeljima ili nastavnicima u koje imate povjerenje. Bitna je prevencija, kao i u svakoj vrsti nasilja. I ako bilo gdje vidite ovu vrstu naselja na vašim feedovima, report i block. To je kao da svako od nas uzme papirić smeća s poda koji je bacio neko pravo loš i vratimo ga tamo gdje pripada. U kantu za otpatke. Najmanje što možemo učiniti za nas i Planetu, zar ne?
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: Aida Redžepagić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
