Društvene mreže donijele su nam puno toga.

Svakodnevno nas inspiriraju, bude stilsku maštovitost, upoznaju s novitetima i trendovima u svijetu dizajna, interijera, gourmet sekcije i ljepote, no, nažalost, društvene mreže su često i izvor cyberbullinga, o kojem se dosta priča, no, mnogi još uvijek imaju veliki upitnik iznad glave kada je u pitanju bitka s negativnim komentarima iza kojih nerijetko stoje ljudi koje nikada nismo ni upoznali.  

Upravo su zlobni komentari koji su usmjereni prema nečijem tijelu, načinu odijevanju ili života, negativna strana cijele priče. Kultura posramljivanja posljednjih je godina posebice porasla na online mrežama i može uvelike utjecati na samopouzdanje i metalno zdravlje pojedinca.

Tema je to koja se tiče svih nas i o kojoj se trebamo svakodnevno educirati jer njoj mogu podjednako mogu biti izloženi tinejdžeri, influenceri, kreativci ili poznate osobe. S njima se susrela i Erna Saljević,  komunikologinjom koju na Instagramu pratimo pod imenom @divaisback.

Erna je nakon pauze od društvenih mreža od nekoliko tjedana, ponovno aktivirala svoj račun i odlučila pred publikom od 79,4k pratilaca podijeliti fotografije na kojima su po njenom tijelu projektirani neki od zlobnih komentara koje je dobila. Fotografije koje su nastale ispred objektiva Aide Redžepagić poručuju da vrijednost jedne osobe ne bi trebala biti temeljena isključivo na percepciji drugih te da bismo mi sami trebali odlučiti tko smo. 
S Ernom smo detaljnije pričali o cyberbullingu, kako se nositi s njim i koji su prvi koraci koje možemo napraviti kako bismo se okrenuli ka pozitivnim pričama. 

***

Negativni komentari su oduvijek dio našeg društva, no, s dolaskom neta i komunikacije koja ne znači i 'razgovor oči u oči', imamo ih sve više i više. Cyberbulling je tema o kojoj se stalno priča, a gotovo da ne postoji osoba koja to nije proživjela na neki način. Nedavno objavljen dokumentarac 'The Social Dilemma' samo nam je svima došao kao jedan podsjetnik da svaka naša riječ ostavlja traga, posebice kod osoba koje nemaju izgrađeno samopouzdanje i mladih. U filmu jedna od djevojčica dobiva komentar 'baš su ti slatke te prevelike uši'.

Iza tebe je dosta godina iskustva u online svijetu, no, vjerujemo da i na tebe svaki negativni komentar unatoč iskustvu ostavi trag. Kako se ti nosiš s njima? Kako uspijevaš da oni ne utječu na tvoje samopouzdanje?

Kako kažu, ispaljen metak i izgovorena riječ se ne mogu vratiti, a oboje mogu povrijediti itakako jako. Pritom, online pisana riječ ostaje dugo vidljiva nego što može biti sjećanje na izgovorenu, i to treba imati na umu. Istina, negativnih komentara je sve više, ali ne u smislu konstruktivne kritike koju govorimo drugome želeći tako da utičemo na pozitivnu promjenu u njemu, kako ne bi naštetio drugome - što je donekle definicija konstruktivne kritike, nego više u smislu pravog internet zlostavljanja, dakle neodgovornog korištenja najprije društvenih mreža, gdje zbog nesankcionisanja od strane platformi, ali i nas kao korisnika, budemo svi žrtve u vrtlogu mržnje, sukoba, frustracija i na kraju - međusobnog povrjeđivanja. Kako ste i naveli, više od decenije bavim se javnim poslom i kroz svoju struku, počevši od novinarstva preko komunikologije, prošla sam razne edukacije i razne tehnike kojima bih mogla druge, ali i sebe zaštiti od negativnog uticaja i takvog fenomena društvenih mreža. No, kako sam i ja uporedno odrastala uz korištenje mreža, imala sam trenutaka kada su takvi komentari loše uticali na mene, s čime se danas nosim daleko hrabrije. Uspijevam objašnjavajući sebi razliku između upravo konstruktivne kritike koju mi neko uputi i jednostavnog hejta ili na kraju internet zlostavljanja. Kako sebe ne stavljam u poziciju žrtve jer imam iskustva sa tom negativnom stranom popularnosti na društvenim mrežama, uvijek pokušam preko svog primjera pokazati drugima zašto je to pogrešno, kakve posljedice mogu drugi imati i kako možemo skupa to riješiti. Kako komuniciram prema velikom auditorijumu, u kojem su i maloljetnici koji su najugroženiji, zahvaljujem što imam priliku da to i učinim i probam dati svoj doprinos u sprječavanju. 

Mnogi se još uvijek na neki način plaše odgovoriti na takve komentare ili ih izbrisati. Koja je tvoja praksa i zašto? Što bi savjetovala onima koji se plaše reagirati na takve komentare?

Mojim postom sam željela uticati na tri strane - prvenstveno na osobe koje su proživjele ili proživljavaju Internet nasilje, da znaju da se to može i dešava se skoro svima, da dižem svijest kod mladih roditelja ili osoba koje u okruženju mogu imati najprije mlade koji možda potajno pate od posljedica Iiternet zlostavljanja i na kraju – da probam možda dosegnuti i do samih zlostavljača - to je moja lična utopija kojoj uvijek naginjem. :) Ovo su situacije kada strah moramo ostaviti po strani i prijaviti profil s kojeg stiže zlostavljanje, blokirati osobu i obavezno pričati o tome s osobom od povjerenja iz okruženja. Na ovakve stvari se ne smije ostati nijem jer onda zatvaramo oči pred isto tako jakom i učestalom vrstom nasilja. Prednost je što i mi anonimno i jednostavno možemo prijaviti sve te nasilnike, ne samo na objavama kod nas, nego bilo gdje na društvenim mrežama gdje prepoznamo da se to dešava. 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by @divaisback

S druge strane, ponekad negativni komentar ostavljaju i naši poznanici, kojeg prati i emoji koji je tu kako bi pokazao da se ta osoba zapravo samo 'šali'. Iz tvog osobnog iskustva, kako se nositi s ovakvim situacijama? 

Navikli smo da nam je sve kao „u šali“- ne shvatajući ozbiljnost situacije. Mislim da sve potiče iz našeg kolektivnog neznanja u prepoznavanju uzoraka nasilnog ponašanja na internetu, ali isto tako i u dnevnom govoru. Šta i kako bismo trebali i smjeli reći, kako bi se drugi zbog toga mogli osjećati i da li je to konstruktivna kritika osobi koja je zaista želi čuti od nas – jer trebamo znati da je osnovna kultura ne upućivati nekome svoje mišljenje ako nismo pozvani na to, šta je klasični hejt, a šta je već kompletno verbalno zlostavljanje, offline ili online. Kada to shvatimo, onda bismo jasnije i razumijevali sve ove teme oko kojih se puno govori, ali malo razumije i još manje dolazi do rješenja. Ja sam za to da se uvijek osobi koja to čini skrene pažnja, jer prečesto ljudi ne razumiju da to zaista i rade. A onda i da mi sami revidiramo svoje postupke kojim činimo virtuelni svijet boljim ili gorim mjestom za nas i pojedince oko nas.

Često ispod postova, blogova ili objava na društvenim mrežama možemo vidjeti komentare  da javne osobe ne bi trebale raditi taj posao ako im se ne sviđa da ih ljudi komentiraju. Koji je tvoj komentar na tu tezu? 

To je toliko pogrešna pretpostavka da me zažiga svaki put kad je neko pukne tek tako, a to rade često.:) Ako je neko izabrao da bude javna ličnost, nije izabrao da ga se vrijeđa, ponižava i iznose neistinite tvrdnje protiv te osobe, posla kojim se bavi ili slično. Jedno su, opet ponavljam, konstruktivna kritika, drugo je hejt tj. internet zlostavljanje. Na kraju, jako je bitno da svi znaju da svoje online zajednice kreiraju sami, dakle sve što im se ne dopada mogu naravno slobodno prokomentarisati uz pažnju da time iz konstruktivne kritike ne pređu u internet zlostavljanje i onda oduzmu jedinu snagu koju to nešto što ih uporno nervira ima – njihovu pažnju. Dakle unfollow, block i sve te sjajne opcije koje ne umijemo da koristimo da bismo imali manje frustrirane dane neispravnim korištenjem društvenih mreža. Meni je jednostavno žao svih tih ljudi koji čine svoje dane nekvalitetnim, gledajući neke osobe i prateći nazor njihov rad, bez da ih poštuju i da im jednostavno trebaju za nešto u životu.

Bodyshaming je također sve češći način posramljivanja, a brojne poznate dame poput Rihanne, Christy Teigen ili Beyonce su smislom za humor vješto uzvratile udarac. Kako se ti nosiš s njim?

Mi žene smo tome toliko jako izvrgnute, da je nepodnošljivo. Kreće od članova naše porodice, preko prijateljica, do nepoznanika na društvenim mrežama koji jedva čekaju svoj loš dan iskaliti na vama. Ja sam kao mlađa, kao i svaka žena, imala izraženije komplekse glede razvijanja mog tijela i manjaka/višaka, dok se danas, kako sam i spomenula, hrabrije borim sa bodyshamingom. Radim mnogo na dizanju svoje svijesti o zdravom tijelu i ljubavi prema samoj sebi, a to svesrdno promovišem i na svojim društvenim mrežama. Svakodnevno mi sjajne žene potvrđuju da za njih i sve nas puno znači takva podrška kada dolazi od osoba mog profila, koji možemo skupa načiniti neke promjene u pozitivno. 

Kako napraviti detoks od društvenih mreža?

Ja sam jedno veče shvatila da mi treba odmor od Instagrama na kojem provodim najviše vremena i jednostavno sam se samo deaktivirala. Bez potrebe da najavljujem svoj odlazak i time skupa sa svojom zajednicom učim kako mi trebamo konzumirati društvene mreže, a ne one nas i kako je nečiji odlazak sa društvene mreže njegova intima, koja se ne dovodi u pitanje ma koliko neko bio javna ličnost, influenser ili slično. Tanka je granica između toga da pomislite da neko mora biti tu za vas na mrežama 24/7 i potrebe da razumijete zašto je neko tu, šta od njega možete naučiti, kako će vam doprinijeti kvalitetnijem životu itd. Iz odgovornosti prema ozbiljnosti online poruka koje šaljem, a koje jesu svrha mog dejstvovanja na društvenim mrežama velikog praćenja, željela sam iskoristiti pažnju koja će se stvoriti po povratku na IG, da svu tu istu pažnju usmjerim na temu internet zlostavljanja. Kao javna ličnost koja to prolazi svakodnevno „bez posljedica“, ako to mogu tako reći i može dići glas bez bilo kakvog straha ili sramote da zaista pred svima pokažem patern riječi koje meni pišu internet zlostavljači, kako bi se jasno razumjela razlika u tome da „ljigava si, fejk si, kost i koža si“ nisu konstruktivne kritike, suprotna mišljenja od mog, već vrlo jasno i jednostavno verbalno online zlostavljanje. Taj buzz oko 'diva is back' bi svakako bio, najprije i zbog šale koju često pravim na račun svog ig imena, zato sam iskoristila savršen trenutak da ponovo pokrenem raspravu o jako bitnoj temi. Kada sam se već vratila, neka ima i višu svrhu i vrijednost. 

Ukoliko ovaj članak čita osoba koja je trenutno izložena cyberbulilngu i ne zna kako na njega reagirati, što bi joj savjetovala da bude prvi korak kako bi se odmaknula od negativnog okruženja i okrenula ka pozitivnim pričama?

Report i block osobu koja vas zlostavlja u vašem online nebu, pričajte o tome sa osobama od povjerenja iz vaše okoline, ako ste maloljetnici – pričajte sa vašim roditeljima ili nastavnicima u koje imate povjerenje. Bitna je prevencija, kao i u svakoj vrsti nasilja. I ako bilo gdje vidite ovu vrstu naselja na vašim feedovima, report i block. To je kao da svako od nas uzme papirić smeća s poda koji je bacio neko pravo loš i vratimo ga tamo gdje pripada. U kantu za otpatke. Najmanje što možemo učiniti za nas i Planetu, zar ne?
 

***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: Aida Redžepagić

Četvrto izdanje Women’s Weekenda je potvrda da ideja, kada je iskrena i dosljedna sebi, može prerasti u prostor povjerenja, dijaloga i stvarnih promjena. Na čelu tog prostora stoji Nevena Rendeli Vejzović, žena koja od samog početka Women’s Weekend gradi s jasnim vrijednostima: autentičnošću, otvorenošću i spremnošću da se sluša.

Razgovor s Nevenom počinjemo tamo gdje je i nastao Women’s Weekend… u povratku na početak. Četvrto izdanje je pred njom, ali prije velikih tema zanima nas ono osnovno: šta joj je ovaj put donio.  
 

Nevena Rendeli Vejzović, direktorica Women’s Weekend festivala

Prije panela, prije programa, prije svega

Za zagrijavanje razgovora vraćamo se tamo gdje je sve krenulo. Pitali smo Nevenu kada se danas osvrne na sam početak Women’s Weekenda koja joj se lekcija čini najvažnijom.

Nevena: "Women’s Weekend me naučio koliko je važno imati jasne vrijednosti i ne odstupati od njih, čak i kada je put sporiji nego što bismo željeli. Autentičnost, otvorenost i stvarni dijalog pokazali su se kao temelj svega što radimo. Kada ostanete vjerni sebi i svrsi zbog koje ste nešto pokrenuli, zajednica to prepozna i prirodno raste s vama. 

Women’s Weekend je prvo bila dobra ideja i nisam odustajala od nje usprkos preprekama. Naučila sam da nije ključno biti savršen, nego biti iskren, prisutan i spreman slušati – jer upravo iz tog prostora nastaju najvažnije promjene."  
 

I ove godine, opet isto pitanje

Iako volimo vjerovati da smo neke teme kao društvo već prerasli, program Women’s Weekenda iz godine u godinu pokazuje da se iste dileme vraćaju. Zato smo je pitali koja je to tema koja se na  stalno vraća, iako bismo voljeli vjerovati da smo je kao društvo već prerasli? 

Nevena: “Tema ravnoteže između privatnog i poslovnog života stalno nam se vraća, kao i osjećaj krivnje koji žene nose bez obzira na to koji put odaberu. Krivnja ako su ambiciozne, krivnja ako su posvećene obitelji, krivnja ako pokušavaju imati oboje. 

Uz to, vraćaju se i teme predrasuda prema ženama te suptilne, ali i dalje prisutne neravnopravnosti – u očekivanjima, mogućnostima i kriterijima po kojima se žene procjenjuje. Često volimo vjerovati da smo kao društvo te stvari već prerasli, ali činjenica da se stalno iznova otvaraju pokazuje koliko su ti obrasci duboko ukorijenjeni.”  
 

O nekim temama se govori tek kad više nema izbora  

Za Bonjour.ba Nevena je rekla da će se ove godine Women’s Weekend prvi put otvoriti i prema pitanju o kojem je teško govoriti, ali koje je nemoguće ignorisati.

Nevena: “Tema koju dosad nismo radili, ali samo iz poštovanja prema žrtvama, je femicid koji je posljednjih godina nažalost u porastu u cijeloj regiji. Zato ćemo ove godine pokušati doći do odgovora kako mijenjati društvo i politiku da bismo promijenili ružne statistike.”  
 

Gdje žene danas u regiji najviše nailaze na prepreke i zašto se o tome još uvijek premalo govori?

Nevena: “Najveće prepreke i dalje su u ekonomskom osnaživanju i pristupu pozicijama odlučivanja. Žene često rade jednako puno, ali imaju manje prostora za rast, manje sigurnosti i rjeđe dobiju onu malu, ali ključnu potvrdu da su ‘spremne’. O tome se premalo govori jer smo se kao društvo donekle navikli na takve obrasce. Lakše ih je prihvatiti nego mijenjati. 

A promjene traže strpljenje, otvoren razgovor i spremnost da jedni drugima budemo veća podrška. Financijska sloboda je preduvjet svake emancipacije, zato se trudimo da o financijskoj pismenosti govorimo svake godine.”  
 

Postoji li trenutak kada ste se pitali: “Zašto mi je ovo trebalo?” i šta vas je natjeralo da nastavite dalje?

Nevena: “Svake godine u ovo vrijeme :). Organizirati regionalni festival svaki je put iznova komplicirano i teško. Najčešće kad nastane kaos, kad se dogodi krizna situacija i nema prostora za predah, samo za brzo razmišljanje. Ali onda vidim reakcije publike i sudionica, osjetim tu posebnu energiju Women’s Weekend zajednice i shvatim koliko su razgovori koje smo otvorili važni. 

Tada sve sjedne na svoje mjesto.”  
 

Ravnopravnost nije ženska tema    
 

Women’s Weekend nikada nije bio prostor zatvorenog kruga, pojašnjava nam Nevena i to je svjesno tako.

Nevena:  "Idealni saveznik je onaj koji zna slušati, koji ne mora biti najglasniji u prostoriji, nego koristi svoju poziciju da podrži i otvori prostor drugima. Ravnopravnost nije ‘ženska tema’, nego društvena tema. Stvarna promjena ne događa se u odvojenim krugovima.”  
 

Taj jedan trenutak na Women’s Weekendu  
 

Postoje trenuci kada cijela dvorana utihne. Ne zato što je neko rekao nešto spektakularno, nego zato što je rekao nešto istinito.

Nevena: "Uvijek me dirnu trenuci kada žene otvoreno govore o svojim borbama, bez uljepšavanja. Često to počne jednom jednostavnom rečenicom: ‘Mislila sam da sam jedina koja se ovako osjeća.’ Tada shvatite zašto je ovaj festival potreban – jer pokazuje da nismo same i da je ranjivost snaga.”  
 

Kako festival ostaje prizemljen i stvaran, a da ne sklizne u lijepu, ali praznu inspiraciju?

Nevena: "Tako što se stalno vraćamo stvarnim pričama i stvarnim problemima. Inspiracija je važna, ali ona mora imati težinu i sadržaj. Ako iza nje ne stoje iskustvo, rad i konkretni izazovi, onda ostaje samo lijepa rečenica. A mi želimo da ono što se čuje na festivalu ima smisao i izvan dvorane.

Izuzetno smo ponosni da su naši gosti ljudi s iskrenom pričom koju nesebično dijele sa svima. Jednom kad se popnete na pozornicu Women’s Weekenda nema više pretvaranja, ostaje samo autentičnost i iskrenost."

Da danas nemate Women’s Weekend šta bi vam, kao ženi, najviše nedostajalo u regionalnom javnom prostoru?

Nevena: "Najviše bi mi nedostajalo mjesto potpune slobode i povjerenja. Prostor u kojem možeš biti svoja, bez filtera i bez obrambenih mehanizama, gdje se ne moraš dokazivati, gdje ne moraš biti savršena i gdje je u redu biti i snažna i nesigurna u isto vrijeme. Nedostajalo bi mi mjesto druženja, i smijeha, žena kojima nije problem biti podrška jedne drugima. Takvih prostora još uvijek nemamo dovoljno.”  
 

U vremenu kada je sve dostupno online, šta je ono što se ne može pogledati, dobiti na internetu, a čini srž Women’s Weekenda?

Nevena: "Energija zajedništva. Povezivanje uživo, networking, razgovori koji se spontano nastave nakon panela i prerastu u nove ideje i suradnje. Pogled, tišina u dvorani kad netko kaže nešto bolno iskreno, ali i smijeh i zabava između programa. Taj osjećaj da dijeliš prostor s ljudima koji dišu isto pitanje kao i ti. Toga na internetu nema. Još.”
 

Kada se festival završi koja je prva, potpuno iskrena misao koja vam tada prođe kroz glavu? 

Nevena: "Prva misao mi je, ajme napokon ću se naspavati, i onda ne mogu zbog uzbuđenja spavati sljedećih tjedan dana. Kako se dojmovi zapravo slegnu tek nekoliko tjedana nakon festivala, prva misao je: ‘Bilo je iznimno intenzivno i nevjerojatno. Vrijedilo je svakog uloženog truda, svakog odricanja i svakog izazova. Sad se napokon mogu odmoriti’.

A već sljedeća je: ‘Kako ovu priču sljedeće godine podignuti još jednu stepenicu više?’ Uglavnom, nikad nemam mira. Valjda je to dobar znak!"  
 

Ovaj razgovor nema klasičan zaključak jer Women’s Weekend ni ne funkcioniše tako. On se nastavlja iz godine u godinu kroz teme koje se vraćaju, pitanja koja ostaju otvorena i zajednicu koja ne traži savršenstvo, nego smisao. U regionalnom prostoru prepunom buke, to je rijetka i vrijedna pozicija.

Neke se priče, na kraju, ne završavaju. Samo nastavljaju dalje od 5. do 8. marta, Rijeka. Vidimo se!
 

Foto: Mak Vejzović

Autorica članka: Ilda Lihić-Isović