TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 19.11.2020.
Društvene mreže donijele su nam puno toga.
Svakodnevno nas inspiriraju, bude stilsku maštovitost, upoznaju s novitetima i trendovima u svijetu dizajna, interijera, gourmet sekcije i ljepote, no, nažalost, društvene mreže su često i izvor cyberbullinga, o kojem se dosta priča, no, mnogi još uvijek imaju veliki upitnik iznad glave kada je u pitanju bitka s negativnim komentarima iza kojih nerijetko stoje ljudi koje nikada nismo ni upoznali.
Upravo su zlobni komentari koji su usmjereni prema nečijem tijelu, načinu odijevanju ili života, negativna strana cijele priče. Kultura posramljivanja posljednjih je godina posebice porasla na online mrežama i može uvelike utjecati na samopouzdanje i metalno zdravlje pojedinca.
Tema je to koja se tiče svih nas i o kojoj se trebamo svakodnevno educirati jer njoj mogu podjednako mogu biti izloženi tinejdžeri, influenceri, kreativci ili poznate osobe. S njima se susrela i Erna Saljević, komunikologinjom koju na Instagramu pratimo pod imenom @divaisback.
Erna je nakon pauze od društvenih mreža od nekoliko tjedana, ponovno aktivirala svoj račun i odlučila pred publikom od 79,4k pratilaca podijeliti fotografije na kojima su po njenom tijelu projektirani neki od zlobnih komentara koje je dobila. Fotografije koje su nastale ispred objektiva Aide Redžepagić poručuju da vrijednost jedne osobe ne bi trebala biti temeljena isključivo na percepciji drugih te da bismo mi sami trebali odlučiti tko smo.
S Ernom smo detaljnije pričali o cyberbullingu, kako se nositi s njim i koji su prvi koraci koje možemo napraviti kako bismo se okrenuli ka pozitivnim pričama.
***
Negativni komentari su oduvijek dio našeg društva, no, s dolaskom neta i komunikacije koja ne znači i 'razgovor oči u oči', imamo ih sve više i više. Cyberbulling je tema o kojoj se stalno priča, a gotovo da ne postoji osoba koja to nije proživjela na neki način. Nedavno objavljen dokumentarac 'The Social Dilemma' samo nam je svima došao kao jedan podsjetnik da svaka naša riječ ostavlja traga, posebice kod osoba koje nemaju izgrađeno samopouzdanje i mladih. U filmu jedna od djevojčica dobiva komentar 'baš su ti slatke te prevelike uši'.
Iza tebe je dosta godina iskustva u online svijetu, no, vjerujemo da i na tebe svaki negativni komentar unatoč iskustvu ostavi trag. Kako se ti nosiš s njima? Kako uspijevaš da oni ne utječu na tvoje samopouzdanje?
Kako kažu, ispaljen metak i izgovorena riječ se ne mogu vratiti, a oboje mogu povrijediti itakako jako. Pritom, online pisana riječ ostaje dugo vidljiva nego što može biti sjećanje na izgovorenu, i to treba imati na umu. Istina, negativnih komentara je sve više, ali ne u smislu konstruktivne kritike koju govorimo drugome želeći tako da utičemo na pozitivnu promjenu u njemu, kako ne bi naštetio drugome - što je donekle definicija konstruktivne kritike, nego više u smislu pravog internet zlostavljanja, dakle neodgovornog korištenja najprije društvenih mreža, gdje zbog nesankcionisanja od strane platformi, ali i nas kao korisnika, budemo svi žrtve u vrtlogu mržnje, sukoba, frustracija i na kraju - međusobnog povrjeđivanja. Kako ste i naveli, više od decenije bavim se javnim poslom i kroz svoju struku, počevši od novinarstva preko komunikologije, prošla sam razne edukacije i razne tehnike kojima bih mogla druge, ali i sebe zaštiti od negativnog uticaja i takvog fenomena društvenih mreža. No, kako sam i ja uporedno odrastala uz korištenje mreža, imala sam trenutaka kada su takvi komentari loše uticali na mene, s čime se danas nosim daleko hrabrije. Uspijevam objašnjavajući sebi razliku između upravo konstruktivne kritike koju mi neko uputi i jednostavnog hejta ili na kraju internet zlostavljanja. Kako sebe ne stavljam u poziciju žrtve jer imam iskustva sa tom negativnom stranom popularnosti na društvenim mrežama, uvijek pokušam preko svog primjera pokazati drugima zašto je to pogrešno, kakve posljedice mogu drugi imati i kako možemo skupa to riješiti. Kako komuniciram prema velikom auditorijumu, u kojem su i maloljetnici koji su najugroženiji, zahvaljujem što imam priliku da to i učinim i probam dati svoj doprinos u sprječavanju.
Mnogi se još uvijek na neki način plaše odgovoriti na takve komentare ili ih izbrisati. Koja je tvoja praksa i zašto? Što bi savjetovala onima koji se plaše reagirati na takve komentare?
Mojim postom sam željela uticati na tri strane - prvenstveno na osobe koje su proživjele ili proživljavaju Internet nasilje, da znaju da se to može i dešava se skoro svima, da dižem svijest kod mladih roditelja ili osoba koje u okruženju mogu imati najprije mlade koji možda potajno pate od posljedica Iiternet zlostavljanja i na kraju – da probam možda dosegnuti i do samih zlostavljača - to je moja lična utopija kojoj uvijek naginjem. :) Ovo su situacije kada strah moramo ostaviti po strani i prijaviti profil s kojeg stiže zlostavljanje, blokirati osobu i obavezno pričati o tome s osobom od povjerenja iz okruženja. Na ovakve stvari se ne smije ostati nijem jer onda zatvaramo oči pred isto tako jakom i učestalom vrstom nasilja. Prednost je što i mi anonimno i jednostavno možemo prijaviti sve te nasilnike, ne samo na objavama kod nas, nego bilo gdje na društvenim mrežama gdje prepoznamo da se to dešava.
S druge strane, ponekad negativni komentar ostavljaju i naši poznanici, kojeg prati i emoji koji je tu kako bi pokazao da se ta osoba zapravo samo 'šali'. Iz tvog osobnog iskustva, kako se nositi s ovakvim situacijama?
Navikli smo da nam je sve kao „u šali“- ne shvatajući ozbiljnost situacije. Mislim da sve potiče iz našeg kolektivnog neznanja u prepoznavanju uzoraka nasilnog ponašanja na internetu, ali isto tako i u dnevnom govoru. Šta i kako bismo trebali i smjeli reći, kako bi se drugi zbog toga mogli osjećati i da li je to konstruktivna kritika osobi koja je zaista želi čuti od nas – jer trebamo znati da je osnovna kultura ne upućivati nekome svoje mišljenje ako nismo pozvani na to, šta je klasični hejt, a šta je već kompletno verbalno zlostavljanje, offline ili online. Kada to shvatimo, onda bismo jasnije i razumijevali sve ove teme oko kojih se puno govori, ali malo razumije i još manje dolazi do rješenja. Ja sam za to da se uvijek osobi koja to čini skrene pažnja, jer prečesto ljudi ne razumiju da to zaista i rade. A onda i da mi sami revidiramo svoje postupke kojim činimo virtuelni svijet boljim ili gorim mjestom za nas i pojedince oko nas.
Često ispod postova, blogova ili objava na društvenim mrežama možemo vidjeti komentare da javne osobe ne bi trebale raditi taj posao ako im se ne sviđa da ih ljudi komentiraju. Koji je tvoj komentar na tu tezu?
To je toliko pogrešna pretpostavka da me zažiga svaki put kad je neko pukne tek tako, a to rade često.:) Ako je neko izabrao da bude javna ličnost, nije izabrao da ga se vrijeđa, ponižava i iznose neistinite tvrdnje protiv te osobe, posla kojim se bavi ili slično. Jedno su, opet ponavljam, konstruktivna kritika, drugo je hejt tj. internet zlostavljanje. Na kraju, jako je bitno da svi znaju da svoje online zajednice kreiraju sami, dakle sve što im se ne dopada mogu naravno slobodno prokomentarisati uz pažnju da time iz konstruktivne kritike ne pređu u internet zlostavljanje i onda oduzmu jedinu snagu koju to nešto što ih uporno nervira ima – njihovu pažnju. Dakle unfollow, block i sve te sjajne opcije koje ne umijemo da koristimo da bismo imali manje frustrirane dane neispravnim korištenjem društvenih mreža. Meni je jednostavno žao svih tih ljudi koji čine svoje dane nekvalitetnim, gledajući neke osobe i prateći nazor njihov rad, bez da ih poštuju i da im jednostavno trebaju za nešto u životu.
Bodyshaming je također sve češći način posramljivanja, a brojne poznate dame poput Rihanne, Christy Teigen ili Beyonce su smislom za humor vješto uzvratile udarac. Kako se ti nosiš s njim?
Mi žene smo tome toliko jako izvrgnute, da je nepodnošljivo. Kreće od članova naše porodice, preko prijateljica, do nepoznanika na društvenim mrežama koji jedva čekaju svoj loš dan iskaliti na vama. Ja sam kao mlađa, kao i svaka žena, imala izraženije komplekse glede razvijanja mog tijela i manjaka/višaka, dok se danas, kako sam i spomenula, hrabrije borim sa bodyshamingom. Radim mnogo na dizanju svoje svijesti o zdravom tijelu i ljubavi prema samoj sebi, a to svesrdno promovišem i na svojim društvenim mrežama. Svakodnevno mi sjajne žene potvrđuju da za njih i sve nas puno znači takva podrška kada dolazi od osoba mog profila, koji možemo skupa načiniti neke promjene u pozitivno.
Kako napraviti detoks od društvenih mreža?
Ja sam jedno veče shvatila da mi treba odmor od Instagrama na kojem provodim najviše vremena i jednostavno sam se samo deaktivirala. Bez potrebe da najavljujem svoj odlazak i time skupa sa svojom zajednicom učim kako mi trebamo konzumirati društvene mreže, a ne one nas i kako je nečiji odlazak sa društvene mreže njegova intima, koja se ne dovodi u pitanje ma koliko neko bio javna ličnost, influenser ili slično. Tanka je granica između toga da pomislite da neko mora biti tu za vas na mrežama 24/7 i potrebe da razumijete zašto je neko tu, šta od njega možete naučiti, kako će vam doprinijeti kvalitetnijem životu itd. Iz odgovornosti prema ozbiljnosti online poruka koje šaljem, a koje jesu svrha mog dejstvovanja na društvenim mrežama velikog praćenja, željela sam iskoristiti pažnju koja će se stvoriti po povratku na IG, da svu tu istu pažnju usmjerim na temu internet zlostavljanja. Kao javna ličnost koja to prolazi svakodnevno „bez posljedica“, ako to mogu tako reći i može dići glas bez bilo kakvog straha ili sramote da zaista pred svima pokažem patern riječi koje meni pišu internet zlostavljači, kako bi se jasno razumjela razlika u tome da „ljigava si, fejk si, kost i koža si“ nisu konstruktivne kritike, suprotna mišljenja od mog, već vrlo jasno i jednostavno verbalno online zlostavljanje. Taj buzz oko 'diva is back' bi svakako bio, najprije i zbog šale koju često pravim na račun svog ig imena, zato sam iskoristila savršen trenutak da ponovo pokrenem raspravu o jako bitnoj temi. Kada sam se već vratila, neka ima i višu svrhu i vrijednost.
Ukoliko ovaj članak čita osoba koja je trenutno izložena cyberbulilngu i ne zna kako na njega reagirati, što bi joj savjetovala da bude prvi korak kako bi se odmaknula od negativnog okruženja i okrenula ka pozitivnim pričama?
Report i block osobu koja vas zlostavlja u vašem online nebu, pričajte o tome sa osobama od povjerenja iz vaše okoline, ako ste maloljetnici – pričajte sa vašim roditeljima ili nastavnicima u koje imate povjerenje. Bitna je prevencija, kao i u svakoj vrsti nasilja. I ako bilo gdje vidite ovu vrstu naselja na vašim feedovima, report i block. To je kao da svako od nas uzme papirić smeća s poda koji je bacio neko pravo loš i vratimo ga tamo gdje pripada. U kantu za otpatke. Najmanje što možemo učiniti za nas i Planetu, zar ne?
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: Aida Redžepagić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
