Društvene mreže donijele su nam puno toga.

Svakodnevno nas inspiriraju, bude stilsku maštovitost, upoznaju s novitetima i trendovima u svijetu dizajna, interijera, gourmet sekcije i ljepote, no, nažalost, društvene mreže su često i izvor cyberbullinga, o kojem se dosta priča, no, mnogi još uvijek imaju veliki upitnik iznad glave kada je u pitanju bitka s negativnim komentarima iza kojih nerijetko stoje ljudi koje nikada nismo ni upoznali.  

Upravo su zlobni komentari koji su usmjereni prema nečijem tijelu, načinu odijevanju ili života, negativna strana cijele priče. Kultura posramljivanja posljednjih je godina posebice porasla na online mrežama i može uvelike utjecati na samopouzdanje i metalno zdravlje pojedinca.

Tema je to koja se tiče svih nas i o kojoj se trebamo svakodnevno educirati jer njoj mogu podjednako mogu biti izloženi tinejdžeri, influenceri, kreativci ili poznate osobe. S njima se susrela i Erna Saljević,  komunikologinjom koju na Instagramu pratimo pod imenom @divaisback.

Erna je nakon pauze od društvenih mreža od nekoliko tjedana, ponovno aktivirala svoj račun i odlučila pred publikom od 79,4k pratilaca podijeliti fotografije na kojima su po njenom tijelu projektirani neki od zlobnih komentara koje je dobila. Fotografije koje su nastale ispred objektiva Aide Redžepagić poručuju da vrijednost jedne osobe ne bi trebala biti temeljena isključivo na percepciji drugih te da bismo mi sami trebali odlučiti tko smo. 
S Ernom smo detaljnije pričali o cyberbullingu, kako se nositi s njim i koji su prvi koraci koje možemo napraviti kako bismo se okrenuli ka pozitivnim pričama. 

***

Negativni komentari su oduvijek dio našeg društva, no, s dolaskom neta i komunikacije koja ne znači i 'razgovor oči u oči', imamo ih sve više i više. Cyberbulling je tema o kojoj se stalno priča, a gotovo da ne postoji osoba koja to nije proživjela na neki način. Nedavno objavljen dokumentarac 'The Social Dilemma' samo nam je svima došao kao jedan podsjetnik da svaka naša riječ ostavlja traga, posebice kod osoba koje nemaju izgrađeno samopouzdanje i mladih. U filmu jedna od djevojčica dobiva komentar 'baš su ti slatke te prevelike uši'.

Iza tebe je dosta godina iskustva u online svijetu, no, vjerujemo da i na tebe svaki negativni komentar unatoč iskustvu ostavi trag. Kako se ti nosiš s njima? Kako uspijevaš da oni ne utječu na tvoje samopouzdanje?

Kako kažu, ispaljen metak i izgovorena riječ se ne mogu vratiti, a oboje mogu povrijediti itakako jako. Pritom, online pisana riječ ostaje dugo vidljiva nego što može biti sjećanje na izgovorenu, i to treba imati na umu. Istina, negativnih komentara je sve više, ali ne u smislu konstruktivne kritike koju govorimo drugome želeći tako da utičemo na pozitivnu promjenu u njemu, kako ne bi naštetio drugome - što je donekle definicija konstruktivne kritike, nego više u smislu pravog internet zlostavljanja, dakle neodgovornog korištenja najprije društvenih mreža, gdje zbog nesankcionisanja od strane platformi, ali i nas kao korisnika, budemo svi žrtve u vrtlogu mržnje, sukoba, frustracija i na kraju - međusobnog povrjeđivanja. Kako ste i naveli, više od decenije bavim se javnim poslom i kroz svoju struku, počevši od novinarstva preko komunikologije, prošla sam razne edukacije i razne tehnike kojima bih mogla druge, ali i sebe zaštiti od negativnog uticaja i takvog fenomena društvenih mreža. No, kako sam i ja uporedno odrastala uz korištenje mreža, imala sam trenutaka kada su takvi komentari loše uticali na mene, s čime se danas nosim daleko hrabrije. Uspijevam objašnjavajući sebi razliku između upravo konstruktivne kritike koju mi neko uputi i jednostavnog hejta ili na kraju internet zlostavljanja. Kako sebe ne stavljam u poziciju žrtve jer imam iskustva sa tom negativnom stranom popularnosti na društvenim mrežama, uvijek pokušam preko svog primjera pokazati drugima zašto je to pogrešno, kakve posljedice mogu drugi imati i kako možemo skupa to riješiti. Kako komuniciram prema velikom auditorijumu, u kojem su i maloljetnici koji su najugroženiji, zahvaljujem što imam priliku da to i učinim i probam dati svoj doprinos u sprječavanju. 

Mnogi se još uvijek na neki način plaše odgovoriti na takve komentare ili ih izbrisati. Koja je tvoja praksa i zašto? Što bi savjetovala onima koji se plaše reagirati na takve komentare?

Mojim postom sam željela uticati na tri strane - prvenstveno na osobe koje su proživjele ili proživljavaju Internet nasilje, da znaju da se to može i dešava se skoro svima, da dižem svijest kod mladih roditelja ili osoba koje u okruženju mogu imati najprije mlade koji možda potajno pate od posljedica Iiternet zlostavljanja i na kraju – da probam možda dosegnuti i do samih zlostavljača - to je moja lična utopija kojoj uvijek naginjem. :) Ovo su situacije kada strah moramo ostaviti po strani i prijaviti profil s kojeg stiže zlostavljanje, blokirati osobu i obavezno pričati o tome s osobom od povjerenja iz okruženja. Na ovakve stvari se ne smije ostati nijem jer onda zatvaramo oči pred isto tako jakom i učestalom vrstom nasilja. Prednost je što i mi anonimno i jednostavno možemo prijaviti sve te nasilnike, ne samo na objavama kod nas, nego bilo gdje na društvenim mrežama gdje prepoznamo da se to dešava. 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by @divaisback

S druge strane, ponekad negativni komentar ostavljaju i naši poznanici, kojeg prati i emoji koji je tu kako bi pokazao da se ta osoba zapravo samo 'šali'. Iz tvog osobnog iskustva, kako se nositi s ovakvim situacijama? 

Navikli smo da nam je sve kao „u šali“- ne shvatajući ozbiljnost situacije. Mislim da sve potiče iz našeg kolektivnog neznanja u prepoznavanju uzoraka nasilnog ponašanja na internetu, ali isto tako i u dnevnom govoru. Šta i kako bismo trebali i smjeli reći, kako bi se drugi zbog toga mogli osjećati i da li je to konstruktivna kritika osobi koja je zaista želi čuti od nas – jer trebamo znati da je osnovna kultura ne upućivati nekome svoje mišljenje ako nismo pozvani na to, šta je klasični hejt, a šta je već kompletno verbalno zlostavljanje, offline ili online. Kada to shvatimo, onda bismo jasnije i razumijevali sve ove teme oko kojih se puno govori, ali malo razumije i još manje dolazi do rješenja. Ja sam za to da se uvijek osobi koja to čini skrene pažnja, jer prečesto ljudi ne razumiju da to zaista i rade. A onda i da mi sami revidiramo svoje postupke kojim činimo virtuelni svijet boljim ili gorim mjestom za nas i pojedince oko nas.

Često ispod postova, blogova ili objava na društvenim mrežama možemo vidjeti komentare  da javne osobe ne bi trebale raditi taj posao ako im se ne sviđa da ih ljudi komentiraju. Koji je tvoj komentar na tu tezu? 

To je toliko pogrešna pretpostavka da me zažiga svaki put kad je neko pukne tek tako, a to rade često.:) Ako je neko izabrao da bude javna ličnost, nije izabrao da ga se vrijeđa, ponižava i iznose neistinite tvrdnje protiv te osobe, posla kojim se bavi ili slično. Jedno su, opet ponavljam, konstruktivna kritika, drugo je hejt tj. internet zlostavljanje. Na kraju, jako je bitno da svi znaju da svoje online zajednice kreiraju sami, dakle sve što im se ne dopada mogu naravno slobodno prokomentarisati uz pažnju da time iz konstruktivne kritike ne pređu u internet zlostavljanje i onda oduzmu jedinu snagu koju to nešto što ih uporno nervira ima – njihovu pažnju. Dakle unfollow, block i sve te sjajne opcije koje ne umijemo da koristimo da bismo imali manje frustrirane dane neispravnim korištenjem društvenih mreža. Meni je jednostavno žao svih tih ljudi koji čine svoje dane nekvalitetnim, gledajući neke osobe i prateći nazor njihov rad, bez da ih poštuju i da im jednostavno trebaju za nešto u životu.

Bodyshaming je također sve češći način posramljivanja, a brojne poznate dame poput Rihanne, Christy Teigen ili Beyonce su smislom za humor vješto uzvratile udarac. Kako se ti nosiš s njim?

Mi žene smo tome toliko jako izvrgnute, da je nepodnošljivo. Kreće od članova naše porodice, preko prijateljica, do nepoznanika na društvenim mrežama koji jedva čekaju svoj loš dan iskaliti na vama. Ja sam kao mlađa, kao i svaka žena, imala izraženije komplekse glede razvijanja mog tijela i manjaka/višaka, dok se danas, kako sam i spomenula, hrabrije borim sa bodyshamingom. Radim mnogo na dizanju svoje svijesti o zdravom tijelu i ljubavi prema samoj sebi, a to svesrdno promovišem i na svojim društvenim mrežama. Svakodnevno mi sjajne žene potvrđuju da za njih i sve nas puno znači takva podrška kada dolazi od osoba mog profila, koji možemo skupa načiniti neke promjene u pozitivno. 

Kako napraviti detoks od društvenih mreža?

Ja sam jedno veče shvatila da mi treba odmor od Instagrama na kojem provodim najviše vremena i jednostavno sam se samo deaktivirala. Bez potrebe da najavljujem svoj odlazak i time skupa sa svojom zajednicom učim kako mi trebamo konzumirati društvene mreže, a ne one nas i kako je nečiji odlazak sa društvene mreže njegova intima, koja se ne dovodi u pitanje ma koliko neko bio javna ličnost, influenser ili slično. Tanka je granica između toga da pomislite da neko mora biti tu za vas na mrežama 24/7 i potrebe da razumijete zašto je neko tu, šta od njega možete naučiti, kako će vam doprinijeti kvalitetnijem životu itd. Iz odgovornosti prema ozbiljnosti online poruka koje šaljem, a koje jesu svrha mog dejstvovanja na društvenim mrežama velikog praćenja, željela sam iskoristiti pažnju koja će se stvoriti po povratku na IG, da svu tu istu pažnju usmjerim na temu internet zlostavljanja. Kao javna ličnost koja to prolazi svakodnevno „bez posljedica“, ako to mogu tako reći i može dići glas bez bilo kakvog straha ili sramote da zaista pred svima pokažem patern riječi koje meni pišu internet zlostavljači, kako bi se jasno razumjela razlika u tome da „ljigava si, fejk si, kost i koža si“ nisu konstruktivne kritike, suprotna mišljenja od mog, već vrlo jasno i jednostavno verbalno online zlostavljanje. Taj buzz oko 'diva is back' bi svakako bio, najprije i zbog šale koju često pravim na račun svog ig imena, zato sam iskoristila savršen trenutak da ponovo pokrenem raspravu o jako bitnoj temi. Kada sam se već vratila, neka ima i višu svrhu i vrijednost. 

Ukoliko ovaj članak čita osoba koja je trenutno izložena cyberbulilngu i ne zna kako na njega reagirati, što bi joj savjetovala da bude prvi korak kako bi se odmaknula od negativnog okruženja i okrenula ka pozitivnim pričama?

Report i block osobu koja vas zlostavlja u vašem online nebu, pričajte o tome sa osobama od povjerenja iz vaše okoline, ako ste maloljetnici – pričajte sa vašim roditeljima ili nastavnicima u koje imate povjerenje. Bitna je prevencija, kao i u svakoj vrsti nasilja. I ako bilo gdje vidite ovu vrstu naselja na vašim feedovima, report i block. To je kao da svako od nas uzme papirić smeća s poda koji je bacio neko pravo loš i vratimo ga tamo gdje pripada. U kantu za otpatke. Najmanje što možemo učiniti za nas i Planetu, zar ne?
 

***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: Aida Redžepagić

U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.

Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš. 

 

Mubera Hodžić – Lemeš

Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini. 

 

Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?

Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.

Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:

- Fizička zaštita i sigurnost,

- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),

- Radno - okupaciona terapija,

- Socijalno savjetovanje i podrška,

- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,

- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,

- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,

- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),

- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)

Koliko je važan psihoterapijski tretman? 

Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.

Cilj psihološke podrške je:

- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,

- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,

- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.

Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.

Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?

Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.

 

Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće? 

U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.

Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
 

Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće? 

U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.

Foto: Pexels.com   

 

Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama? 

Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.

Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?

Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.

Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.

Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.   

Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje? 

Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).

 

Foto: Pexels.com

Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja? 

Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.

Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.

* * *   
Foto: Pexels.com