TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 19.11.2020.
Društvene mreže donijele su nam puno toga.
Svakodnevno nas inspiriraju, bude stilsku maštovitost, upoznaju s novitetima i trendovima u svijetu dizajna, interijera, gourmet sekcije i ljepote, no, nažalost, društvene mreže su često i izvor cyberbullinga, o kojem se dosta priča, no, mnogi još uvijek imaju veliki upitnik iznad glave kada je u pitanju bitka s negativnim komentarima iza kojih nerijetko stoje ljudi koje nikada nismo ni upoznali.
Upravo su zlobni komentari koji su usmjereni prema nečijem tijelu, načinu odijevanju ili života, negativna strana cijele priče. Kultura posramljivanja posljednjih je godina posebice porasla na online mrežama i može uvelike utjecati na samopouzdanje i metalno zdravlje pojedinca.
Tema je to koja se tiče svih nas i o kojoj se trebamo svakodnevno educirati jer njoj mogu podjednako mogu biti izloženi tinejdžeri, influenceri, kreativci ili poznate osobe. S njima se susrela i Erna Saljević, komunikologinjom koju na Instagramu pratimo pod imenom @divaisback.
Erna je nakon pauze od društvenih mreža od nekoliko tjedana, ponovno aktivirala svoj račun i odlučila pred publikom od 79,4k pratilaca podijeliti fotografije na kojima su po njenom tijelu projektirani neki od zlobnih komentara koje je dobila. Fotografije koje su nastale ispred objektiva Aide Redžepagić poručuju da vrijednost jedne osobe ne bi trebala biti temeljena isključivo na percepciji drugih te da bismo mi sami trebali odlučiti tko smo.
S Ernom smo detaljnije pričali o cyberbullingu, kako se nositi s njim i koji su prvi koraci koje možemo napraviti kako bismo se okrenuli ka pozitivnim pričama.
***
Negativni komentari su oduvijek dio našeg društva, no, s dolaskom neta i komunikacije koja ne znači i 'razgovor oči u oči', imamo ih sve više i više. Cyberbulling je tema o kojoj se stalno priča, a gotovo da ne postoji osoba koja to nije proživjela na neki način. Nedavno objavljen dokumentarac 'The Social Dilemma' samo nam je svima došao kao jedan podsjetnik da svaka naša riječ ostavlja traga, posebice kod osoba koje nemaju izgrađeno samopouzdanje i mladih. U filmu jedna od djevojčica dobiva komentar 'baš su ti slatke te prevelike uši'.
Iza tebe je dosta godina iskustva u online svijetu, no, vjerujemo da i na tebe svaki negativni komentar unatoč iskustvu ostavi trag. Kako se ti nosiš s njima? Kako uspijevaš da oni ne utječu na tvoje samopouzdanje?
Kako kažu, ispaljen metak i izgovorena riječ se ne mogu vratiti, a oboje mogu povrijediti itakako jako. Pritom, online pisana riječ ostaje dugo vidljiva nego što može biti sjećanje na izgovorenu, i to treba imati na umu. Istina, negativnih komentara je sve više, ali ne u smislu konstruktivne kritike koju govorimo drugome želeći tako da utičemo na pozitivnu promjenu u njemu, kako ne bi naštetio drugome - što je donekle definicija konstruktivne kritike, nego više u smislu pravog internet zlostavljanja, dakle neodgovornog korištenja najprije društvenih mreža, gdje zbog nesankcionisanja od strane platformi, ali i nas kao korisnika, budemo svi žrtve u vrtlogu mržnje, sukoba, frustracija i na kraju - međusobnog povrjeđivanja. Kako ste i naveli, više od decenije bavim se javnim poslom i kroz svoju struku, počevši od novinarstva preko komunikologije, prošla sam razne edukacije i razne tehnike kojima bih mogla druge, ali i sebe zaštiti od negativnog uticaja i takvog fenomena društvenih mreža. No, kako sam i ja uporedno odrastala uz korištenje mreža, imala sam trenutaka kada su takvi komentari loše uticali na mene, s čime se danas nosim daleko hrabrije. Uspijevam objašnjavajući sebi razliku između upravo konstruktivne kritike koju mi neko uputi i jednostavnog hejta ili na kraju internet zlostavljanja. Kako sebe ne stavljam u poziciju žrtve jer imam iskustva sa tom negativnom stranom popularnosti na društvenim mrežama, uvijek pokušam preko svog primjera pokazati drugima zašto je to pogrešno, kakve posljedice mogu drugi imati i kako možemo skupa to riješiti. Kako komuniciram prema velikom auditorijumu, u kojem su i maloljetnici koji su najugroženiji, zahvaljujem što imam priliku da to i učinim i probam dati svoj doprinos u sprječavanju.
Mnogi se još uvijek na neki način plaše odgovoriti na takve komentare ili ih izbrisati. Koja je tvoja praksa i zašto? Što bi savjetovala onima koji se plaše reagirati na takve komentare?
Mojim postom sam željela uticati na tri strane - prvenstveno na osobe koje su proživjele ili proživljavaju Internet nasilje, da znaju da se to može i dešava se skoro svima, da dižem svijest kod mladih roditelja ili osoba koje u okruženju mogu imati najprije mlade koji možda potajno pate od posljedica Iiternet zlostavljanja i na kraju – da probam možda dosegnuti i do samih zlostavljača - to je moja lična utopija kojoj uvijek naginjem. :) Ovo su situacije kada strah moramo ostaviti po strani i prijaviti profil s kojeg stiže zlostavljanje, blokirati osobu i obavezno pričati o tome s osobom od povjerenja iz okruženja. Na ovakve stvari se ne smije ostati nijem jer onda zatvaramo oči pred isto tako jakom i učestalom vrstom nasilja. Prednost je što i mi anonimno i jednostavno možemo prijaviti sve te nasilnike, ne samo na objavama kod nas, nego bilo gdje na društvenim mrežama gdje prepoznamo da se to dešava.
S druge strane, ponekad negativni komentar ostavljaju i naši poznanici, kojeg prati i emoji koji je tu kako bi pokazao da se ta osoba zapravo samo 'šali'. Iz tvog osobnog iskustva, kako se nositi s ovakvim situacijama?
Navikli smo da nam je sve kao „u šali“- ne shvatajući ozbiljnost situacije. Mislim da sve potiče iz našeg kolektivnog neznanja u prepoznavanju uzoraka nasilnog ponašanja na internetu, ali isto tako i u dnevnom govoru. Šta i kako bismo trebali i smjeli reći, kako bi se drugi zbog toga mogli osjećati i da li je to konstruktivna kritika osobi koja je zaista želi čuti od nas – jer trebamo znati da je osnovna kultura ne upućivati nekome svoje mišljenje ako nismo pozvani na to, šta je klasični hejt, a šta je već kompletno verbalno zlostavljanje, offline ili online. Kada to shvatimo, onda bismo jasnije i razumijevali sve ove teme oko kojih se puno govori, ali malo razumije i još manje dolazi do rješenja. Ja sam za to da se uvijek osobi koja to čini skrene pažnja, jer prečesto ljudi ne razumiju da to zaista i rade. A onda i da mi sami revidiramo svoje postupke kojim činimo virtuelni svijet boljim ili gorim mjestom za nas i pojedince oko nas.
Često ispod postova, blogova ili objava na društvenim mrežama možemo vidjeti komentare da javne osobe ne bi trebale raditi taj posao ako im se ne sviđa da ih ljudi komentiraju. Koji je tvoj komentar na tu tezu?
To je toliko pogrešna pretpostavka da me zažiga svaki put kad je neko pukne tek tako, a to rade često.:) Ako je neko izabrao da bude javna ličnost, nije izabrao da ga se vrijeđa, ponižava i iznose neistinite tvrdnje protiv te osobe, posla kojim se bavi ili slično. Jedno su, opet ponavljam, konstruktivna kritika, drugo je hejt tj. internet zlostavljanje. Na kraju, jako je bitno da svi znaju da svoje online zajednice kreiraju sami, dakle sve što im se ne dopada mogu naravno slobodno prokomentarisati uz pažnju da time iz konstruktivne kritike ne pređu u internet zlostavljanje i onda oduzmu jedinu snagu koju to nešto što ih uporno nervira ima – njihovu pažnju. Dakle unfollow, block i sve te sjajne opcije koje ne umijemo da koristimo da bismo imali manje frustrirane dane neispravnim korištenjem društvenih mreža. Meni je jednostavno žao svih tih ljudi koji čine svoje dane nekvalitetnim, gledajući neke osobe i prateći nazor njihov rad, bez da ih poštuju i da im jednostavno trebaju za nešto u životu.
Bodyshaming je također sve češći način posramljivanja, a brojne poznate dame poput Rihanne, Christy Teigen ili Beyonce su smislom za humor vješto uzvratile udarac. Kako se ti nosiš s njim?
Mi žene smo tome toliko jako izvrgnute, da je nepodnošljivo. Kreće od članova naše porodice, preko prijateljica, do nepoznanika na društvenim mrežama koji jedva čekaju svoj loš dan iskaliti na vama. Ja sam kao mlađa, kao i svaka žena, imala izraženije komplekse glede razvijanja mog tijela i manjaka/višaka, dok se danas, kako sam i spomenula, hrabrije borim sa bodyshamingom. Radim mnogo na dizanju svoje svijesti o zdravom tijelu i ljubavi prema samoj sebi, a to svesrdno promovišem i na svojim društvenim mrežama. Svakodnevno mi sjajne žene potvrđuju da za njih i sve nas puno znači takva podrška kada dolazi od osoba mog profila, koji možemo skupa načiniti neke promjene u pozitivno.
Kako napraviti detoks od društvenih mreža?
Ja sam jedno veče shvatila da mi treba odmor od Instagrama na kojem provodim najviše vremena i jednostavno sam se samo deaktivirala. Bez potrebe da najavljujem svoj odlazak i time skupa sa svojom zajednicom učim kako mi trebamo konzumirati društvene mreže, a ne one nas i kako je nečiji odlazak sa društvene mreže njegova intima, koja se ne dovodi u pitanje ma koliko neko bio javna ličnost, influenser ili slično. Tanka je granica između toga da pomislite da neko mora biti tu za vas na mrežama 24/7 i potrebe da razumijete zašto je neko tu, šta od njega možete naučiti, kako će vam doprinijeti kvalitetnijem životu itd. Iz odgovornosti prema ozbiljnosti online poruka koje šaljem, a koje jesu svrha mog dejstvovanja na društvenim mrežama velikog praćenja, željela sam iskoristiti pažnju koja će se stvoriti po povratku na IG, da svu tu istu pažnju usmjerim na temu internet zlostavljanja. Kao javna ličnost koja to prolazi svakodnevno „bez posljedica“, ako to mogu tako reći i može dići glas bez bilo kakvog straha ili sramote da zaista pred svima pokažem patern riječi koje meni pišu internet zlostavljači, kako bi se jasno razumjela razlika u tome da „ljigava si, fejk si, kost i koža si“ nisu konstruktivne kritike, suprotna mišljenja od mog, već vrlo jasno i jednostavno verbalno online zlostavljanje. Taj buzz oko 'diva is back' bi svakako bio, najprije i zbog šale koju često pravim na račun svog ig imena, zato sam iskoristila savršen trenutak da ponovo pokrenem raspravu o jako bitnoj temi. Kada sam se već vratila, neka ima i višu svrhu i vrijednost.
Ukoliko ovaj članak čita osoba koja je trenutno izložena cyberbulilngu i ne zna kako na njega reagirati, što bi joj savjetovala da bude prvi korak kako bi se odmaknula od negativnog okruženja i okrenula ka pozitivnim pričama?
Report i block osobu koja vas zlostavlja u vašem online nebu, pričajte o tome sa osobama od povjerenja iz vaše okoline, ako ste maloljetnici – pričajte sa vašim roditeljima ili nastavnicima u koje imate povjerenje. Bitna je prevencija, kao i u svakoj vrsti nasilja. I ako bilo gdje vidite ovu vrstu naselja na vašim feedovima, report i block. To je kao da svako od nas uzme papirić smeća s poda koji je bacio neko pravo loš i vratimo ga tamo gdje pripada. U kantu za otpatke. Najmanje što možemo učiniti za nas i Planetu, zar ne?
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: Aida Redžepagić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Svi imamo one trenutke kad previše razmišljamo. Kad nam fokus ode na tuđe reakcije, na ono šta će neko reći, pomisliti ili primijetiti. I koliko god to zvučalo poznato, rijetko o tome govorimo naglas, posebno kad se od nas očekuje da budemo sigurni, glasni i samouvjereni.
Upravo takve teme pokrenule su se u Cedevita Reci tako kako je showu koji se nije bavio savršenim odgovorima, nego stvarnim mislima koje nam često prolaze kroz glavu. Zvijezde iz regije su govorili onako kako im dođe, uz smijeh, pauze i onu dozu iskrenosti koja se ne planira.
A kako mi na Bonjour.ba rijetko ostajemo samo na onome što se kaže pred kamerama, zanimalo nas je i ono poslije. Šta ostane kad se razgovor završi, kamere se ugase i sve malo smiri? Zato smo nakon showa sjeli s Josipom Milanovićem i postavili mu još nekoliko pitanja, onih koja se nadovezuju, kopaju malo dublje i daju kontekst svemu što smo čuli tokom snimanja.
Josip Milanović
Josip: Uh, prvo… najteže pitanje.
U ono što sam danas, najviše me oblikovala nečija smrt. Kao dijete koje je cijeli život bilo osuđivano i etiketirano, jer sam plesao, a ne igrao nogomet, smrt dječaka koji više nije mogao trpjeti vršnjačko nasilje podsjetila me na moje vlastito odrastanje, borbe kroz koje sam prošao i strahove koje sam nosio u sebi. Tada sam počeo pisati ozbiljnije i posvetio se onome što je iznutra u meni, onome iz čega je rođen PisoJ.
Iz tuge, straha i smrti prigrlio sam život, pronašao svjetlo, mir i najvažnije - sebe. Dopustio sam si biti ranjiv i emotivan, glasno govoriti o svojim iskustvima i ne zadržavati nijednu emociju samo za sebe, naučio sam uvijek reći stvari onako kako jesu. Sve to me danas oblikovalo da svojim pričama, iskustvima i životnom pobjedom mogu inspirirati mnoge oko sebe.
Josip: Ne znam kako će ovo zvučati, ali ja baš volim svoje postove, jer su dio mene, komadići moje duše, mojih uspomena, moga iskustva i teško mi je izabrati samo jedan koji bih danas opet objavio. Ali, jedan koji bih danas sigurno ponovno objavio je onaj koji govori o životu, o traženju, opraštanju, o tome da se slomimo i opet sastavimo. Njegova poruka je: ne čekaj sutra, ne čekaj jučer, život je sada. Grli, voli, budi tu za nekoga, budi nečije sunce u kišnim danima.
Ako bih morao izabrati dio koji najbolje sažima sve to i koji bi mogao ostati u sjećanju, to bi bilo: „Budi nečiji četvrtak srijedom. Budi nečije sunce ovih kišnih dana. Budi nečije „volim te“ za siguran život.“ Mislim da to u samo nekoliko rečenica govori koliko je važno biti prisutan, biti iskren i nesebično dijeliti ljubav - i to je poruka koju bih danas, sutra i svaki dan opet volio poslati sebi, ali i ljudima oko sebe.
Josip: Da se sutra probudim kao 18-godišnjak, najviše bi me inspiriralo vidjeti koliko se čovjek može promijeniti, koliko može rasti i koliko snage nosi u sebi, iako tada toga možda uopće nije svjestan. Inspiriralo bi me vidjeti da svaka rana, svaki pad i svaki osjećaj straha može postati gorivo za nešto veće, da bol može prerasti u snagu, a sram u ponos.
Inspiriralo bi me znati da je u redu biti ranjiv, da nije slabost pokazati emocije, nego znak hrabrosti. Da je važno govoriti ono što osjećaš, čak i kad trepćeš od straha, i da time ne samo da oslobađaš sebe, nego i dodiruješ živote drugih. Inspiriralo bi me shvatiti da život nije u savršenim trenucima, nego u sitnim gestama: u riječima koje izgovoriš, u osmijehu koji pokloniš, u zagrljaju koji nekome može promijeniti dan.
Najviše bi me inspiriralo vidjeti da je moguće živjeti život punim srcem, bez lažnih maski, da je moguće prigrliti tugu, ali i radost, i da je svaki trenutak prilika da ostaviš trag, da budeš svjetlo u tuđem danu. Da se ne bojiš biti ti - svjestan, emotivan, kreativan, voljen i sposoban voljeti, jer to je ono što čini život smislenim.
Josip: Mnogo je mitova, ali kada je riječ o brendovima, najveći je da smo influenceri samo brojke. Neki brendovi misle da je dovoljno imati veliki reach ili puno lajkova i da će to automatski donijeti prodaju, nove pratitelje ili instant uspjeh. Ponekad se očekuje da ćemo prodati proizvod kao da smo trgovci, a zapravo je suština drugačija - svaka suradnja je priča, emocija, autentičnost koju prenosiš na svoj način.
Često nas se angažira zbog kreativnosti, načina na koji stvaramo sadržaj, ali se onda ograničava ta kreativnost i očekuje da budemo „Instagram modeli ili glumci“. Publika to odmah prepoznaje, i to rijetko donosi rezultate. Još jedan mit je da influencerima nije stalo do brenda, zapravo, istina je da nam je stalo koliko i njima, ali na svoj način. Pratimo detalje, razmišljamo o tonu, načinu pripovijedanja i o tome kako će publika reagirati.
Ne smijemo zaboraviti kakvu moć kao influenseri imamo - možemo brzo doprijeti do velikog broja ljudi, dotaknuti ih, inspirirati, prenijeti priču, educirati i promijeniti ih na bolje. Zato ovaj posao nije samo objava, nego stvarni utjecaj i odgovornost koju nosimo kad dijelimo svoj glas i svoja iskustva.
Josip: Joj, ja sam i zaboravio na to pitanje i sada, kada ste me podsjetili, opet ću analizirati što sam odgovorio i kako sam odgovorio, hahaha. Šalu na stranu, mislim da sam to više prihvatio nego promijenio, jer, još uvijek primjećujem kako previše razmišljam o tome što drugi misle, kako reagiraju, što očekuju.
Ali, moram se pohvaliti i reći kako sam naučio da to ne smije diktirati moje odluke ili riječi. Umjesto da budem zarobljen tuđim sudovima, trudim se biti iskren prema sebi i govoriti ono što osjećam, bez straha od tuđih reakcija.
Učenje da možeš izraziti sebe, i da je u redu biti ranjiv i emotivan, zapravo oslobađa. Nije uvijek lako, još uvijek ponekad analiziram previše, ali sad znam da je važnije prenijeti svoju priču, svoju poruku, nego pokušavati ugoditi svima. A kada to radiš iskreno, ljudi to prepoznaju, i to je mnogo vrijednije od bilo kakve kontrole nad tuđim reakcijama.
Josip: Definitivno Cedevita Energising, s okusom ananasa. Obožavam ananas još otkad sam putovao na Zanzibar, i sve što u sebi ima tu voćku sada mi ima poseban okus. Osim toga, u posljednje vrijeme puno treniram, teretana, EMS treninzi, moji višesatni plesni treninzi u plesnoj školi - i ovo piće mi je savršeno za vraćanje snage i energije.
A da ne pričam o putovanjima, jer na dužim turama uvijek u torbi imam Cedevitu vitaminsku vodu. Malo je kao moj osobni „energetski booster“ i uvijek mi pomogne da ostanem svjež, budan i spreman za nove avanture. Svi koji me malo bolje poznaju uvijek kažu da je Cedevita vitaminska voda moj tajni saveznik – što na treningu, na putovanju, pa i kad mi treba mali podsjetnik da život treba živjeti punim plućima, u ovome slučaju - piti punim gutljajima!
Josip: Moram biti iskren i reći kako se više i ne sjećam pitanja iz show-a (kao što sam već odgovorio ranije), ali se sjećam energije, atmosfere i koliko smo se samo ludo zabavili. Smijeh, suze u očima, iskreni zagrljaji i sjajna nova prijateljstva - za to sam cijelim srcem zahvalan cijeloj ekipi showa i to je ono čega se sjećam.
Jedva čekam pogledati show i još jednom proživjeti sve te sjajne emocije, čuti odgovore u kojima smo bili iskreni, svoji, autentični, i uvijek govorili onako kako jest, baš kao što i sam show nosi ime. I na kraju, stvarno se još jednom od srca moram zahvalili cijeloj ekipi na svemu, a posebno ekipi iz Cedevite na pozivu i prilici da kroz pitanja ispričam svoju životnu priču, podijelim svoja iskustva, hrabrost i snagu, da dotaknem nekoga i pokažem da je najvažnije od svega – biti svoj, ma što god drugi očekivali od tebe.
I zato nam je bilo logično da razgovor ne ostane samo u okviru showa. Nakon snimanja, pitali smo još ono što nam je ostalo u glavi. Nekad su upravo ti odgovori najzanimljiviji.
Ako vam se gleda nešto iskreno, ali opušteno, Cedevita show Reci tako kako je je dobar izbor za pauzu uz, naravno, Cedevita vitaminsku vodu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
