TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 9.7.2020.
Svi istinski gurmani složit će se da je jedna od slađih poslastica upravo čokolada u formi pralina i raskošnih truffle. Posebnu šarm imaju ove slatke delicije ručno izrađene u malim serijama koje su idealan poklon sebi, ali i dragim osobama.
Ekatarina Musa se prije nekoliko godina iz Uzbekistana doselila u Sarajevo gdje je pokrenula svoju malu čokoladarnicu. Sama izrađuje ukusne poslastice od kvalitetne čokolade koje dolaze uz neodoljiva punjenja, od šumskog voća do kave i sezonskih začina. Uz to okus, tekstura i forma čokolade dozvoljava različite načine oblikovanja, zbog čega praline i truffle u njenom potpisu dolaze sa zanimljivim ukrasima. Više detalja otkrivamo u nastavku.
***
Kada si se odlučila da pokreneš svoju čokoladnu manufakturu?
Uvijek sam voljela praviti slatkiše i slatke stvari. Kad sam došla u Bosnu, izrađivanje slatkiša bila je jedna od stvari koja mi je pomogla da se adaptiram i ne padnem u depresiju. Kasnije, razvijajući svoje znanje u slastičarstvu, izabrala sam čokoladu kao svoj prioritet.
Počela sam praviti domaće praline za svoje prijatelje i porodicu, a kasnije sam na nagovor početkom 2019. godine počela sa online prodajom domaćih pralina. Tako da ja sam i osnivač i inspirator "SweetTreat by Katya". Moja online prodavnica za izradu ručno rađenih čokolada nudi kupcima najukusnije i neobične praline i truffle od najkvalitetnije belgijske čokolade.
Tko čini tvoj tim i koji su izazovi s kojim si se susrela u početku?
Moj tim sam samo ja, Ekaterina. :)
Moj najveći izazov bio je da počnem prodavati svoje praline ljudima, pronaći svoje kupce, spremiti najbolji proizvod i izgled čokoladne bombonijere. Ali i dalje radim u svim mogućim smjerovima za razvoj, promociju i poboljšanje svog proizvoda.
Koliko je vremena potrebno za izradu pralina i koje sirovine koristiš za izradu?
Čokolada je vrlo poseban proizvod za koji treba vremena i naravno, ljubavi. Da napravim malu količinu pralina, treba mi najmanje 3 dana.
U svojoj proizvodnji koristim najkvalitetniju belgijsku čokoladu, voćni pire, svježu kremu, različite paste od orašastih plodova. Ne upotrebljavam nijedan konzervans u svojim pralinama, samo svježe i jednostavne sastojke što je u jednu ruku hendikep jer je rok trajanja znatno skraćen, ali opet moji kupci mogu biti sigurni da dobivaju najsvježije praline bez ikakvih neželjenih primjesa.
U kojem djelu kompletnog procesa najviše uživaš?
Zaista ne mogu odrediti poseban dio procesa pravljenja čokolade u kojem najviše uživam. Ali ako trebam odabrati, to bih je bilo stvarajući dizajn koji će privući pažnju kupca i naglasiti ukus slatkiša.
Gdje najčešće pronalaziš inspiraciju za nove recepture?
Inspiraciju za svoj rad pronalazim u svemu, moji najveći inspiratori su moje troje djece i vrijeme provedeno s njima, raznorazne dogodovštine su najbolja inspiracija, mada inspiraciju pronalazim u svemu oko sebe, prirodi, knjigama, radovima svjetski poznatih majstora čokolade...
Koje sve slatke kombinacije okusa možemo pronaći u ponudi SweetTreat by Katya?
Obično više volim prilagođavati ukus svojih pralina ovisno sezoni.
Koristim više "laganog" ukusa tokom ljeta i toplog ukusa tokom hladnog vremena.
Uglavnom koristim jagode, maline, mango, različite paste od orašastih plodova, kahvu, karamelu, jednostavne, ali ukusne kombinacije.
Koja je pralina tvoj omiljeni odabir, a koja krade najviše simpatija dama?
Moj omiljeni odabir je klasični tamni truffle.
Po mom mišljenju najpopularnija je hrskava lješnjak pasta s mliječnom čokoladom.
Kako skladištimo tvoje slastice?
Ručno rađena čokolada ne spada u proizvode za dugoročno skladištenje. Koriste se isključivo prirodni sastojci i komponente; nema konzervansa, zbog kojih je rok trajanja slatkiša od tri sedmice do dva mjeseca maksimalno (zavisno od komponenata koje se koriste).
Čokolada je osjetljiva na vlagu i mirise. Čokolada mora biti zaštićena od svjetlosti i vazduha i treba je čuvati na hladnom i suhom mjestu na stabilnoj temperaturi između 12⁰C i 20°C.
Uvijek zapamtite da ambalaža u kojoj se čokolada čuva mora biti zatvorena.
Također se ne preporučuje čuvanje čokolade u hladnjaku jer mirisi drugih proizvoda mogu komunicirati s čokoladom.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Novi jesenji tasting meni, live plating pred gostima, nekoliko poznatih okusa u potpuno novom izdanju i dva favorita oko kojih se, naravno, nismo složile.
Sinoć u Amberu nismo puno pitale šta slijedi. To se vrlo brzo pokazalo kao najbolji način da se prođe kroz tasting meni.
U Amberu je novi jesenji tasting meni Marija Mandarića vodio od klepa, raštike i ajvara do tanjira na kojima su ti isti okusi izgledali kao da su proveli neko vrijeme daleko od kuće i vratili se s novim navikama.
Neke stvari smo prepoznale odmah. Druge tek nakon prvog zalogaja.
To je, otprilike, bio ritam cijele večeri.
Tasting meni traži jednu malu stvar koja nam inače baš i nije prirodna. Da prepustimo kontrolu.
Nema pregledavanja menija deset minuta da bismo na kraju opet naručile nešto poznato. Redoslijed je već složen, tempo određuje kuhinja i jedino što preostaje jeste vidjeti gdje će vas odvesti.
Večer je počela grisinijima s okusom gljive i finim prahom od gljiva, a onda su počeli stizati prvi ozbiljniji zalogaji.
Među njima i jedan zbog kojeg je Ada vrlo brzo morala preispitati vlastita pravila o hrani.
Mozak na maloj, hrskavoj francuskoj prženici.
“Cijeli život gledam nenu kako ga jede kao najnormalniju stvar na svijetu, dok je meni to uvijek bilo u kategoriji ‘ne, hvala’. Onda vam neko dovoljno ležerno objasni šta je pred vama i odjednom ga ipak probate. Kremasta, nježna tekstura mozga na hrskavoj prženici bila je definitivno najveći izlazak iz moje gastronomske zone komfora te večeri.”
I, da, na kraju je završio u kategoriji stvari koje nam je bilo drago probati.
Novi meni potpisuje Mario Mandarić, čiji je put kroz profesionalne kuhinje vodio od Tajlanda do Velike Britanije i rada u restoranima s Michelinovim zvjezdicama, uključujući The Fat Duck. Danas je jedan od projekata na kojima radi upravo Amber u Sarajevu.
Uz njega je u kuhinji bio i Bruno Mišljenčević, mladi chef koji trenutno vodi svakodnevni rad Amberove kuhinje.
Njihov meni vrlo brzo pokaže da poznato ovdje uglavnom znači samo početnu tačku.
Mandarić nam je kroz razgovor objasnio da mu nije naročito važno da jelo vizualno podsjeća na svoju tradicionalnu verziju. Puno mu je važnije da se u njemu zadrži ono zbog čega taj okus prepoznajemo, samo prevedeno u drugačiju tehniku, teksturu ili formu. Ideja, kaže, nije napraviti nešto neprepoznatljivo radi efekta, nego poznati okus dati gostu na način na koji ga možda još nije doživio.
Jedan od prvih primjera bile su klepe s mesom i sirom, karamelizovanim mlijekom i prahom od mlijeka.
To su još uvijek klepe. Meso, sir i tijesto ne ostavljaju puno prostora za zabunu. Ali reducirano mlijeko ide gotovo u smjeru karamele, dok hrskavi mliječni element potpuno mijenja teksturu koju od tog jela očekujemo.
Meni su upravo one bile favorit večeri.
Od svih tanjira, njima bih se vratila prvim. Dovoljno su pomjerene da se zapitate šta se upravo dogodilo, ali ne toliko da prestanu biti ono zbog čega ste ih uopće poželjeli jesti.
Potom je stigla i sarmica od raštike s junećom džigericom, jogurtom i blago pikantnom pjenom od ajvara.
Na papiru gotovo sve poznajemo.
Na tanjiru, baš i ne.
To je motiv koji se kroz večer ponavlja nekoliko puta: sastojak poznajemo, okus nam nije stran, ali forma je dovoljna da zastanemo prije prvog zalogaja.
Nije sve pokušavalo biti lokalna reinterpretacija. I dobro je da nije.
Jedan od tanjira koji se potpuno odmaknuo od te priče bio je Portobello steak uz ragù od gljiva i jus od gljiva.
Portobello je imao onu dubinu zbog koje vrlo brzo zaboravite da na tanjiru nema mesa. Ragù i jus dodatno su pojačali zemljani karakter gljive, a cijeli tanjir ostao je bogat i intenzivan bez osjećaja težine.
Ada nije imala dilemu.
“Nisam baš neki mesojed, tako da je ovo bilo right up my alley. Taj meatiness gljive, nevjerovatno dobra redukcija i onaj pop of flavor koji donosi cvekla? TOP. Toliko bogat, intenzivan okus, a opet savršeno izbalansiran.”
Uz Jesen stiže, dunjo moja, koktel s Viljamovkom, cijela kombinacija joj je imala još više smisla.
Naravno da nismo odabrale isto.
Amber ima još jedan detalj zbog kojeg tasting meni ovdje ne ostaje samo ono što se nalazi na tanjiru.
Gotovo svaki slijed završavan je na velikom stolu u centru restorana, pred gostima.
Tu smo gledale posljednji sos, završni element, pincetu, tanjire koji se slažu jedan za drugim i kuhinju koja nekoliko minuta funkcionira gotovo koreografski prije nego što sve krene prema stolovima.
Najbolji dio je što kuhinja ne ostaje skrivena iza vrata.
Tanjir gledate dok dobija posljednji potez, a nekoliko trenutaka kasnije taj isti tanjir nestane u nekoliko zalogaja. Upravo taj nesrazmjer između količine rada i brzine kojom ga pojedete cijelo iskustvo čini još zanimljivijim.
Negdje nakon nekoliko slijedova prestanete pratiti samo šta jedete. Počnete pratiti ritam servisa, pogled prema centralnom stolu i ono kratko iščekivanje prije nego što stigne sljedeće.
Na meniju je bio i ragù od piletine s hollandaiseom od stout piva, pa i brioche s puterom od kestena, a večer se zatvarala slađim tonovima, među njima i mousseom od batata.
Nisu svi tanjiri morali postati favoriti da bi večer funkcionisala.
Zapravo, bilo bi prilično dosadno da jesu.
Kada smo ga pitale postoji li nešto iz bosanske kuhinje što ne bi pokušao provući kroz fine dining format, odgovor nije išao u smjeru postavljanja strogih granica. Naprotiv, djelovao je prilično otvoreno prema ideji da se tradicionalni okusi mogu dalje razvijati, sve dok promjena ima razlog i ne postoji samo radi iznenađenja. Upravo taj pristup objašnjava zašto se na istom meniju bez problema mogu naći klepe, raštika, džigerica i nekoliko potpuno drugačijih kombinacija.
Uz tasting meni posluženi su i kokteli iz jesenje karte Sans Cessea.
Probale smo Leaf of Love, kremastiji spoj Baileysa i Kahlúe, te Jesen stiže, dunjo moja s Viljamovkom.
Neke reference zaista ne traže dodatno objašnjenje.
Kokteli su se lijepo uklopili u večer koja je već cijelo vrijeme radila isto: uzimala nešto poznato i pomjerala ga nekoliko koraka dalje.
Pred kraj večeri razgovor se sasvim prirodno vrtio oko onoga što smo upravo pojele. Koji tanjir je najviše iznenadio, šta bismo naručile ponovo i oko čega se, naravno, nismo složile.
Ada bi bez razmišljanja ponovila Portobello steak.
Ja bih se vratila klepama.
Možda je upravo to i najbolji način da se objasni kako nam je bilo u Amberu. Nismo svaki slijed doživjele isto, niti smo izašle s istim favoritom, ali nekoliko tanjira nastavilo se provlačiti kroz razgovor i dugo nakon posljednjeg zalogaja.
A kada se o večeri priča i nakon što je završila, to je već prilično dobar znak.
Koje biste jelo koje poznajete cijeli život voljeli vidjeti u ovakvoj reinterpretaciji?
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
